Gasim diktafon, spremam mobitel u džep, kupim crvenkaste bobice s poda i iz drhtećeg dlana istresam ih u usta. VRAĆAM SE NA TUĐMANOV GROB. Čekam da otrov počne djelovat. Da, mi Hrvati nismo za to da kao Srbi i Bosanci ispisujemo kvazihumoristične i kvazi povijesne romane. To je za tetke. Mi Hrvati smo poput Spartanaca. Od svojih veličanstvenih života pravimo romane

Stojim nad Tuđmanovim grobom. Na sebi imam maskirnu jaknu, moj stari u njoj je ratovao devedesetih. Još se iz nje osjeća miris znoja, onog specifičnog znoja iz kojeg isparava alkohol. Isti takav miris ili vonj, kako već hoćete, izbijao je i iz mog djeda Baje. Većina slavonskih muškaraca koji na tašte ispijaju šljivovicu vonjaju tako. I kad god u Đakovu osjetim taj miris, obuzme me osjećaj da je djed Bajo i dalje živ, da je pitanje sekunde kada će se, kao na nekoj spiritističkoj seansi, materijalizirati preda mnom…

Kupite digitalno izdanje Nacionala i pročitajte više, a platite manje