Prebacio se fra Serafin na SRPSKU PREMIJERKU I NJEZINU PARTNERICU, na njihovo dijete koje će se rodit. Grmio je dubokim glasom da je to nagovještaj posljednjih vremena. Crna brada presijavala mu se na mjesečini: ‘Đavolje dijete rodit će se iz te istospolne veze koja je neprirodna kao i sljubljivanje Jandrokovića i Pupovca, SDSS-a i HDZ-a!’

Na premijeri predstave “Legenda o Svetom Muhli” s kazališnim kritičarem Čadežom sjedio sam u drugom redu, a odmah ispred mene u prvom redu sjedio je predsjednik sabora Jandroković. Nikad na nekom kulturnom događaju nisam sjedio tako blizu vlasti, ponjelo me. Stalno sam se naginjao prema Jandrokoviću, njuškao njegov slatkasti parfem. Onda sam mu zagledao u ušnu školjku, a kad bi se smijao zgodama u predstavi pogledavao sam mu u usnu šupljinu, zanimalo me kakve su mu plombe, crne ili bijele. U jednom trenutku nepažnje previše sam mu se približio pa sam mu vrškom nosa dotaknuo vrat gladak kao u novorođenčeta. On mi je dlanom, kao po komarčevom rilu, pljesnuo po vršku nosa. Brzo sam odmaknuo glavu, a političar se još dva puta osvrnuo prema meni i gledao me prijekorno. Strepio sam da će me pošpotat kao zastupnika Grmoju kad ovaj napravi nešto neprilično u saboru: “Sram vas bilo!”

NAPOKON SAM SE USREDOTOČIO NA PREDSTAVU. Na pozornici je stara časna sestra u seksualnom žaru nasrtala na drugu, mlađu časnu koja je zapravo bila prerušeni muškarac. A onda se pak fratar Muhlo, glumi ga Filip Juričić, preobukao u anđela Gabrijela i došao torbat udovicu. Ona je upravo klečala nad mrtvačkim sandukom svog pokojnog muža koji joj nije ostavio dijete, pa ju je anđeo Gabrijel uvjeravao:

“Sletio sam s neba podarit ti dite za koje si se toliko molila Bogu.”

Udovica pita kako će joj podarit? Anđeo joj pokaže penis. Nesretnica prizna da je puno veći nego što je bio u njenog pokojnika. Smjerno se naguzi, nalakćena na mrtvački sanduk pokojnog muža.

Gledao sam to u šoku. Ipak je mene baka svake nedjelje vodila na misu u đakovačku katedralu, jedno vrijeme sam i ministrirao. Na stropu katedrale uvijek sam promatrao naslikanog plavokosog anđela Gabrijela – mačem iz raja protjeruje Adama i Evu. Obuzimao me osjećaj da će me ovo sad gledanje skarednog prizora u kojem lažni Gabrijel guzi udovicu skupo koštati… Zbog ovog ću, nakon smrti, od pravog anđela Gabrijela biti izbačen iz raja.

Ponovo sam se usredotočio na Jandrokovića, on se tom prizoru od srca smijao kao dječak koji gleda skeč Stanlija i Olija. Malo me to umirilo. Ako se visokopozicionirani član konzervativne, kršćanske stranke od srca smije ovome, onda se ni meni valjda ništa loše ne može dogoditi… Ma, očito sam ja previše lipicanerski plah dotepenec iz Đakova, ne mogu iz sebe izbacit provincijalno ćudoređe. A i to što mi imponira na premijerama sjedit u blizini političara, jasno dokazuje da se ni nakon pet godina druženja sa zagrebačkim hipsterima i kulturnjacima, nakon studiranja Turkologije na Filozofskom, jedenja vegetarijanskih falafela, nisam uspio otarasit hrpe kompleksa koji su se u djetinjstvu i mladosti u meni nataložili i stalno nanovo izrastaju iz mene kao ove sijede čekinje iz Jandrokovićevih još uvijek dječje rumenih obraščića. Treba to britvom svako malo sastrugavat, a gdje ćeš bolje britve od provokativnih predstava… A ja mislio da se u kazalištu Komedija igraju samo neki dobroćudni komadi, mjuzikli ala “Jalta, Jalta” u kojoj se pjeva da je cijeli ovaj svijet bajka što sja u suncu.

NAKON DVA I POL SATA NEPREKIDNIH BLASFEMIJA bio sam potpuno izmožden. Žudio sam za domjenkom zbog kojeg najviše i volim ići na premijere. Uzeli smo kapute na garderobi, ali umjesto da odemo u zgradu preko puta na domjenak, Čadež je, sav blijed, samo nabio kapuljaču na glavu i korakom ptice trkačice odjurio prema Trgu.

Ostao sam, zatečen, stajati na pola puta između kazališta i prostorije za domjenke. Zakoračio sam dolje prema Katedrali, a u trenutku kad sam se ipak odlučio vratit na domjenak na glavu mi je sletio neki bolesni golub, užasno zagugutao, kandžicama mi tjeme izgrebao… Na vedrom, noćnom nebu zabljesne munja. Nisam se ni snašao a neka ruka je goluba odgurnula… I ja pred sobom ugledam fra Serafina iz hercegovačkog samostana u Dubravi. Lijep ko starozavjetna slika, onakav plećat počne me zastakljenih očiju uvjeravat da je predstava o svetom Muhti zapravo bila crna misa, obred za dozivanje đavla.

“Naredali su sve simbole iz klasične demonologije! Skrnavila se na kraju i presveta Djevica s briselskim zvjezdicama iznad glave. Čuo si kako je onaj stari glumac, ničim izazvan počeo spominjat Brisel… A najgnjusniji sotonizam bio je kad je odmah na početku zakuljavio muškarac i svi su počeli klicat da će kroz guzni otvor rodit đavolje dijete!”

U KARIZMATSKOM ZANOSU prebacio se onda fra Serafin na srpsku premijerku i njezinu partnericu, na njihovo dijete koje će uskoro rodit. Grmio je dubokim glasom da je to nagovještaj posljednjih vremena. Crna brada presijavala mu se na mjesečini.

“Đavolje dijete rodit će se iz te istospolne veze koja je neprirodna kao i sljubljivanje Jandrokovića i Pupovca, Srpske demokratske stranke i HDZ-a! Vidio si, Jandroković je sjedio u prvom redu i blaženo se smješkao!”

“Mate Matišić je taj komad napisao davne 1988.”

“Da, u doba kad se zadnjim snagama pokušavala očuvat Jugoslavija! Hrvati su prikazani kao gmizavci koji su za Judine škude spremni prijeći na pravoslavlje!”

“Osjećam se tako potišteno, prazno…”

“Naravno! Onaj Krist nalik pijanici na kraju predstave položio je ruku iznad čitavog gledališta i bacio uroke na sve nas!”

Pošao sam u Katedralu za fra Serafinom. Nakon što je ispred oltara otklonio uroke s mene, naglo sam osjetio đavolsku glad. Požalio sam što nisam ostao na domjenku nakon predstave i dobro se nakrkao. Dok sam se, izmučen, spuštao s Kaptola, za mnom je odjekivao gnjevni glas fra Serafina, kao da kroz njega Nebo šalje mračno proročanstvo:

“Pupovac, Jandroković, đavolje dijete!”

Komentiraj