Prva ovosezonska operna premijera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, ‘’Rigoletto’’ Giuseppea Verdija, jedna od najizvođenijih i najpopularnijih opera, premijerno će biti izvedena 27. listopada. Operom će ravnati šef dirigent HNK u Zagrebu Pier Giorgio Morandi, režirat će je Pier Francesco Maestrini, uz Zbor i Orkestar Opere, nastupit će solisti HNK u Zagrebu, a ovom će se predstavom tradicionalno dati prilika mladim opernim pjevačima na velikoj sceni zagrebačke nacionalne kazališne kuće. Nacional je razgovarao s troje takvih mladih talentiranih umjetnika koji će zapjevati u ‘’Rigolettu’’ – Dina Jularić Ivančić, apsolventica Muzičke akademije u Zagrebu i stipendistica zagrebačkog HNK, u ovoj će produkciji pjevati dvije uloge, Giovannu i Maddalenu, Davor Nekjak, 25-godišnji operni pjevač iz Sjeverne Makedonije koji je upravo diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, pjevat će Marulla, a 26-godišnji Filip Filipović, koji je diplomirao u travnju, pjevat će Vojvodu od Mantove, dosad najveću ulogu u karijeri.

Opera ‘’Rigoletto’’ Giuseppea Verdija praizvedena je 1851. u venecijanskom kazalištu La Fenice, a ljubavna tragedija Rigolettove jedinice Gilde okosnica je priče ove opere koja se u HNK u Zagrebu ponovno izvodi nakon više od petnaest godina.

Kako je rekla Željka Barišić Pulig, ravnateljica Opere HNK u Zagrebu, sezonu zagrebačke Opere otvara premijera Verdijeva ‘’Rigoletta’’, i to upravo u godini kada se obilježava 150 godina od prve izvedbe ove popularne opere u Hrvatskoj. Interes publike je izniman, pa su gotovo sve izvedbe već sada, desetak dana prije premijere – gotovo rasprodane.

Pjevaču Davoru Nekjaku uloga u ovoj operi druga je koju će pjevati u HNK u Zagrebu. Debitirao je prije četiri godine u operi ‘’Carmen’’, još kao student. Nakon solističkog angažmana prošle godine u HNK Ivana pl. Zajca, ove godine se priključio zagrebačkom ansamblu. Kako kaže, operu ‘’Rigoletto’’ nije dosad nikad slušao ni gledao uživo pa mu je jako zanimljivo iskustvo. Uloga Marulla, tvrdi, mora biti scenski zabavna i sugestivna, što do sad nije imao priliku pokazati u ulogama koje je igrao. To će, nada se, dosljedno donijeti na sceni.

Dini Jularić Ivančić ove dvije uloge u ‘’Rigolettu’’ prvo su iskustvo s tom operom, a na sceni HNK u Zagrebu već je pjevala Kate Pinkerton u produkciji ‘’Madama Butterfly’’ te u ‘’Amfitrionu’’, projektu svih umjetničkih akademija:

„U operi ‘Rigoletto’ pjevam dvije uloge, Giovannu i Maddalenu. Uloga Maddalene je zahtjevna iz dva razloga. Prvi je što je pisana u nižem registru pa zahtijeva potpunu slobodu vokalnog aparata kako bi se ta nespretna laga mogla dovoljno ozvučiti. Drugi je taj što je na sceni dinamična, stoga moram dovoljno dobro vladati frazama kako mi kretanje na sceni ne bi omelo kvalitetu tona. Giovanna je mala uloga, ali u ovoj varijanti neuobičajeno izrežirana, pa sam i s njom definitivno bila primorana brzo preskočiti neke mentalne barijere. Zaista osjetim da se razvijam kao pjevačica dok radim na ‘Rigolettu’. Slušajući kolege promatram i ‘upijam’, tako da mi je veliko zadovoljstvo biti dio ovoga.“

Filip Filipović pjeva najveću ulogu u karijeri. Kaže da je poziv došao iznenada i da ovo nije planirana uloga, ali je jako sretan da je došlo do toga:

„Kad se sve to postavi na pozornicu, kad krenu ti odnosi među likovima, onda se toliko ne fokusiraš samo na pjevanje već na cijelu ulogu, a to nam onda ujedno pomaže da budemo bolji u pjevanju, zato što se opustimo. Iz svakog se projekta uči nešto novo, ali svaki projekt je i učenje nekih istih stvari, koje onda nadograđujete. Svakom se izvedbom opuštenost i sloboda nadograđuje i to je jedinstveno iskustvo. Kod Vojvode se moram puno dati zato što je on karakterno potpuno drugačiji od mene, moram biti bezobrazan, zločest, redatelj mi je rekao da sam prefin tako da sam u glumačkom smislu puno naučio stvarajući tu ulogu. To isto tako pomaže u pjevanju jer kad sam u tom ‘điru’, lakše svladavam fraze koje pjevam.“

Mnogo se posljednjih godina daje prilika mladim opernim pjevačima, organiziraju se audicije za operne produkcije, a Davor Nekjak kaže da te prilike mladi znaju odlično iskoristiti. Tako je došla i nova generacija novih pjevača, ali i nove mlađe publike, što je isto tako važno:

„Kad sam došao na studij u Zagreb, nisam očekivao da ću već na trećoj godini Akademije debitirati ulogom Moralesa u ‘Carmen’. To je za mene bilo zaista nestvarno – da ja koji sam prije bio u publici i divio se pjevačima na sceni sada dijelim tu scenu s njima. To je bilo jako lijepo iskustvo, bio sam motiviran, a motivirani su i mlađe kolege koji upisuju Akademiju jer vide da se prilike pružaju sve češće.“

No da bi se došlo na tu scenu potrebno je školovati glas, a jedan od najčešćih načina dolaska na sceni razna su natjecanja. Nekjak i Filipović na mnogima su sudjelovali i pobijedili, a Filipović kaže da se ipak pjevačko natjecanje razlikuje od pjevanja u operi:

„Iako ta natjecanja zaista daju povratnu informaciju o tome gdje smo s glasom i kako pjevamo, to je drugačije od pjevanja u operi. U kazalištu je lakše u smislu da si fokusiran na više aspekata uloge, na pjevanje, na glumu, na scenu, na odnose s drugim likovima. Natjecanje je drugačije – sve je usmjereno na tebe, svi tebe gledaju i slušaju samo tvoj glas, to je više koncertni nastup i moraš biti samopouzdan i snažan, što je naravno jako dobra vježba.“

Davor Nekjak u ‘Rigolettu’ će pjevati Marulla, Dina Jularić Ivančić ima dvije uloge – Giovannu i Maddalenu, a Filip Filipović pjeva vojvodu od Mantove, najveću ulogu u dosadašnjoj karijeri. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Dina Jularić Ivančić ima nešto drugačije iskustvo. Diplomirala je klavir prije nego što je počela studij pjevanja, kaže da joj je to bilo sasvim drugačije iskustvo:

„Na početku svog pjevačkog obrazovanja bila sam oduševljena neposrednim kontaktom s publikom. U njihovim sam očima vidjela sve što proživljavaju dok slušaju moju izvedbu. Kao pijanistica ostajala sam samo u glazbi, nije bilo scenske čarolije ni tolike izmjene emocija s publikom. Moj tadašnji profesor pjevanja upoznao me s nekoliko osnovnih pravila ponašanja na sceni, što je bilo dovoljno da se oslobodim i izrazim sve ono što sam osjećala, a nisam mogla prenijeti publici samo svojim glasom, bez obzira na to koliko sam to željela. I tako je sve krenulo, pjevala sam nadahnuto, publika je to prepoznavala i uzvraćala mi jednako emotivno. Bili su to nezaboravni trenuci koje sam željela uvijek iznova proživljavati. Krenula sam i na natjecanja, osvajala priznanja i nagrade, a ubrzo upisala i Akademiju u Zagrebu. Gotovo cijeli studij bila sam fokusirana gotovo isključivo na nedostatke svoje vokalne tehnike da se nisam usuđivala prijaviti na bilo kakvu audiciju, jednostavno sam smatrala da moram još puno toga naučiti i svladati. Tek na petoj godini studija uspjela sam se ponovno opustiti. Bilo je to na satu glume s redateljicom Dorom Ruždjak. Radile smo na jednoj sceni iz opere ‘Carmen’ i ona je shvatila u čemu je zapravo moj problem. Ponovile smo scenu gotovo četrdeset puta, vraćala me na početak uvijek kada je osjetila da ponovno razmišljam o tehnici. Zahvaljujući njezinoj upornosti, napokon sam se uspjela potpuno opustiti. Iz mene je počela teći snažna energija emocija koje sam toliko željela podijeliti s ljudima. Otada je ponovo sve bilo prekrasno, a zapravo tako jednostavno i prirodno. U tim sam trenucima osjećala koliko zapravo umjetnost nadilazi tehniku i da je upravo to ono zbog čega sam se i zaljubila u pjevanje i operu. Ostalo znate, otišla sam na audiciju i evo me u ‘Rigolettu’.”

Davor Nekjak operu je zavolio kao logičan put dječaka iz glazbene obitelji. Odrastao je u dramskom kazalištu, otac mu je skladatelj:

„Uz njega sam, naravno, naučio biti uz glazbu. Htio sam biti glumac, ali nisam bio entuzijastičan oko glume. Paralelno sam išao u srednju glazbenu školu, svirao sam klavir, pa sam shvatio i da lijepo pjevam. Tako sam ujedinio moju ljubav prema pjevanju i glumački talent u ovo što danas radim. Kad sam na sceni, osjećaj je jako dobar. Mislim da to morate željeti, to je najvažnije. Dobar feedback od publike tjera te dalje, motivira te, onda si još bolji, energija je na vrhuncu.“

Filipović je vrlo rano, iako nesvjesno, shvatio da će se baviti pjevanjem, još dok je imao pet, šest godina. Pjevao je doma neprestano, to ga je ispunjavalo i ljubav za pjevanje traje do danas:

„Upisao sam klavir u osnovnoj školi i u jednom trenutku svog školovanja upoznao klasično pjevanje. Dotad je to bilo kopiranje onoga što sam čuo, a onda sam počeo ozbiljnije baviti se pjevanjem. Klasično pjevanje ima tu neku dubinu koja mi daje sigurnost da mi se nikad neće prestati sviđati, da ću uvijek nešto novo moći naučiti. U operi je to pjevanje još izraženije, taj osjećaj na sceni je jači, baš zbog tog cijelog ugođaja. Ta živost orkestra, to je nešto što se ne može emitirati putem ijednog medija, kad operu doživiš uživo to je neponovljivo iskustvo. Ja sam slušao operu putem radija i ploča, ali me nije toliko dirnulo kao odlazak u kazalište. Stoga mogu shvatiti mlade ljude da nemaju dovoljnog doticaja s operom da bi imali neko iskustvo. Kad se dođe u kazalište, kad se čuje orkestar, pa to je poseban doživljaj, živost orkestra, energija koja se stvori.“

Nekjak operu voli zato što, kaže, opera je spoj svih mogućih umjetnosti – od libreta, scenografije, klasične glazbe, do glume, svjetla, kostima, svega. Opera je spektakl koji spaja sve umjetnosti.

Dina Jularić Ivančić smatra da puno mladih ni ne zna da bi moglo voljeti operu:

„Mislim da se s operom tijekom obrazovanja mladi ljudi kod nas vrlo površno upoznaju, pokoji redak iz udžbenika, poneka snimka ulomka iz najpoznatijih opera i na tom sve uglavnom završava. Mladi bi trebali već od osnovne škole redovito, najmanje jednom mjesečno, dolaziti u kazališta i koncertne dvorane te puno više u školi slušati klasičnu glazbu, svirati bilo koji instrument, više pjevati. Društvo općenito, a posebno škole, morale bi se puno više angažirati u smislu glazbenog obrazovanja i osvještavanja mladih koji bi tada, sasvim sigurno, u većem broju dolazili u kazališta na cjelovečernji doživljaj prekrasnih opernih izvedaba koje im se sada, a iz razloga koje sam navela, čine prezahtjevnima, nedovoljno razumljivima, dalekima ili kako oni to najčešće kažu ‘dosadnima’.“

Davor Nekjak govori kako živimo u vremenu kad je sve puno brže. Danas jedan billboard na autocesti ima puno manje teksta nego što je to bio slučaj prije 30 godina, ljudi su danas vizualni i život je puno brži i konzumerski:

„Opera se danas često radi filmski, moderno, apstraktno, sve su to sredstva privlačenja mlade publike u operu. Uloga režisera se danas izjednačila s ulogom dirigenta. Ponekad se opere i skraćuju, kako bi kraće verzije privukle novu, mladu publiku. Možda i treba biti i takvih verzija, ali ne treba uskratiti doživljaj opere publici koja je žele gledati u integralnim verzijama. Sve je to rezultat razvoja ili unazađivanja, danas ima puno različitih medija. Kad su se opere skladale nije bilo televizije, nije bilo nikakvog drugog načina zabave ili medija pa je tri sata opere bilo prekratko, ljudi su željeli još. Danas je teže zaokupiti nečiju pozornost na dulje od sat, dva, pa shvaćam razloge zbog kojih se ide na kraće verzije. Drugo je pitanje sviđa li mi se to ili ne. Opera u Zagrebu napreduje puno više nego što je to bio slučaj kad sam ja upisivao Akademiju.“

Filipović zaključuje da kad je opera dinamična, zabavna, dobro izrežirana, s dobrim pjevačima, kad to sve odlično izgleda, onda nema potrebe za kraćenjima, ljudi će uživati u tome koliko god da traje. Vjeruje da će takav slučaj biti s najnovijom operom ‘’Rigoletto’’ u HNK u Zagrebu.