U petak, 20. listopada, svečanom kino premijerom filma „Glasnije od oružja“ nagrađivanog režisera Miroslava Sikavice i producenta Nenada Puhovskog proslavit će se dvadeseta obljetnica hrvatske producentske kuće FACTUM. Sikavica je režirao tridesetak dokumentaraca, a jedan od njih je i „Oblak“, film o Luki Ritzu. Njegov kratkometražni film ‘’Zvir’’ imao je premijeru na filmskom festivalu u Cannesu 2016., na kojem je nagrađen posebnim priznanjem ocjenjivačkog suda. Film „Glasnije od oružja“ prikazan je na ovogodišnjem Motovun film festivalu i izazvao pozitivne reakcije publike svih generacija. Radi se o dokumentarcu u kojem se prikazuje uloga domoljubne glazbe u političkim promjenama 1990-ih i tijekom Domovinskog rata, kao i sudbinama njezinih autora i pjevača. Film je u fazama nastajao šest godina, a najteže je bilo doći do arhivskog materijala, dok je rješavanje autorskih prava trajalo gotovo godinu dana, kao i montaža filma. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional Sikavica govori o procesu nastanka filma koji je dokument jednog vremena gledanog iz povijesne perspektive od 25 godina.

NACIONAL: Kada i zašto se rodila ideja da se snima taj film?

Ja sam bio klinac u to doba i intenzivno se sjećam svih tih glazbenih spotova koji su mi na neki način obilježili djetinjstvo. Osim toga, činilo mi se da te pjesme nisu bile samo dio svakodnevnog života, nego i autentični dokument tog vremena. Jer iz današnje perspektive i stihovi i melodije odražavaju romantični patriotizam, nevino jedinstvo i naivni idealizam koji su vladali tih godina i koji će se poslije rasplinuti pod teretom očekivanja i tranzicije. Ono što me je također zanimalo bilo je opisati političku situaciju kroz pjesmu, jer pjesma je bila izuzetno moćan medij sa snažnim društvenim utjecajem.

NACIONAL: Je li postojala razlika između onih koji su pisali i pjevali te pjesme iz domoljubnih i romantičarskih pobuda i onih koji su to radili jer je to bilo politički oportuno i zato što se to „nosilo“ tih dana?

Ja nisam radio razliku. Pustio sam da svi koji su sudjelovali pričaju sami o sebi jer je to najbolji način da istina dođe do izražaja. Činilo mi se da je nakon više od 25 godina hrvatske samostalnosti vrijeme da se to jedno razdoblje koje je strašno ispolitizirano pokuša sagledati s povijesne distance. Meni je bilo stalo da ne napravim tenzičan film. To je vrlo sklizak teren, a ja kao dokumentarist cijenim pošteni dokumentaristički pristup, neutralan, bez komentara autora. Bio sam uvjeren da bi svaki moj sud zapravo zagušio ili čak poništio snagu golih činjenica. Svaki drugi princip samo bi dodatno podijelio ljude. Zagovarati jednu ili drugu stranu činilo mi se nepotrebnim i imao sam sreću da sam radio s Nenadom Puhovskim koji mi je kao producent pomogao da ne podlegnem iskušenju da izrazim svoj stav. Učinak je tako na kraju bio puno jači.

NACIONAL: Je li bilo autora, kompozitora ili izvođača koji nisu željeli sudjelovati u snimanju filma?

U početku je bilo onih koji su pokazivali određenu skepsu i nisu željeli sudjelovati, ali na kraju su ipak popustili. Neki su bili nepovjerljivi, neki su ozlojeđeni na to vrijeme i o njemu danas pričaju iz druge perspektive. Neki su zadržali isti narativ kao i onda. Ljudi su različito tome pristupali, ali bio sam svjestan da kako god da pričali, svaka ta interpretacija ima svoju težinu. Osim s glazbenicima i kompozitorima, razgovarao sam i s muzikolozima, glazbenim kritičarima, etnomuzikolozima, novinarima. Radi se o dugometražnom dokumentarcu i bio sam svjestan da će mi trebati dosta vremena da ga napravim. Iako se to na kraju možda i ne vidi jer je film užasno jednostavan. Nisam želio biti nikakav moralizator, ja sam tu bio neka vrsta anatoma.

NACIONAL: Usjekla mi se u pamćenje epizoda s autorom megapopularne „Mi smo garda Hrvatska“ koji je ispričao kako mu je sam bog diktirao stihove…

Mladen Kvesić bio je jako iskren, pa i emotivan. On je vjerovao u ono što govori, a onda sam i ja vjerovao njemu. Drugi možda nisu bili toliko iskreni. S nekima je bilo jako teško. Na primjer, s Jasenkom Hourom šest mjeseci dogovarali smo snimanje. I iako nije puno rekao o „Ruži Hrvatskoj“ ili „Lupi petama“, opet je to bio on. I kad smo ga stavili u kontekst filma, uvidjeli smo da je vrijedilo potruditi se.

NACIONAL: Je li bilo teško doći do arhivskih snimki?

Pregledano je strašno puno dostupne glazbene arhive iz tog vremena. No kad sam počeo raditi film, mislio sam da će tog materijala biti toliko da neću morati posezati za intervjuima. Očekivao sam da će slika i ton pjesama same ispričati priču i biti neka vrsta naratora koji će započeti romantizmom početkom devedesetih, a završiti kritičnim pjesmama nakon rata koje odražavaju i razočaranje i surovu realnost. Najviše sam kopao po INDOK-u HRT-a koja je u to vrijeme bila ne samo glavni pokrovitelj domoljubne glazbe, nego zapravo i glavni producent koji je u glazbenoj industriji tada čak zamijenio Jugoton. No kako je Hrvatska televizija tada mnogo snimala rat i sve oko njega, šaljući novinare i kamermane na prvu crtu bojišta kako bi u svijet odaslali sliku o onome što se događa i izazvali reakciju međunarodne zajednice, mnogo onoga što je bilo nepotrebno, a među njima i glazbeni zapisi, bilo je izbrisano. Iako u arhivi postoji većina glazbenih spotova snimljenih u to vrijeme, ne postoje popratni materijali o okolnostima u kojima su se te pjesme pjevale. Croatian Band Aid tada je organizirao koncerte na ratištu, u bolnicama, za ranjenike, ali ništa od toga nije sačuvano. To me prilično frustriralo i zato je proces istraživanja bio znatno produljen. Od velike pomoći bio mi je Institut za etnologiju i folkloristiku, na kojem je jedna muzikologinja snimila mnogo materija za potrebe svog istraživanja koji je sačuvan na VHS kazetama. Koristio sam i privatne arhive novinara.

NACIONAL: HRT je vodila medijski rat protiv Srbije, kao što su srpski mediji također vodili propagandni rat protiv Hrvatske i u jednoj sceni u filmu tadašnji glavni urednik, Miroslav Lilić, kazao je: mi smo jednostavno bili bolji! Je li to točno?

Lilić je zapravo ponovio izjavu lorda Carringtona koji je rekao da je Hrvatska televizija jednostavno odradila bolji posao. Nije na meni da to procjenjujem, no činjenica je da je HRT tada ozbiljno shvaćala svoju ulogu i bila svjesna snage pjesama u podizanju morala i jačanju zajedništva u vrijeme dok se Hrvatska borila za međunarodno priznanje. Zanimljivo je da se tada svakome tko je nešto snimio dopuštalo da ide u eter, često i bez kontrole urednika, čak i u središnji Dnevnik, što se nikad prije ni poslije nije događalo. To samo svjedoči o tome da nije bilo važno kako se nešto pjeva, nego što se pjeva. Bila je ključna politička poruka i koliko je ona odgovarala državnom narativu. Ono što je bilo preradikalno u tom trenutku nije živjelo u mainstreamu, već su postojali alternativni kanali emitiranja.

NACIONAL: Primjerice, bend KUD „Idijoti“ koji je bio vrlo kritičan prema ratu?

Da, oni su bili žestoki pankeri iz Pule. Moramo ipak uzeti u obzir to da Pula nije bila tada zahvaćena ratom kao na primjer Vukovar, Knin ili Vinkovci. Tamo se u tom trenutku takav bend nije mogao dogoditi. Ali istovremeno s „politički korektnom“ pjesmaricom postojala je i alternativna glazbena produkcija s pjesmama nepoznatih autora i porijekla, kojima se slala puno radikalnija poruka, koristeći ustaški vokabular ili melodije. Takve kazete kupovale su se „na crno“ na štandovima. Naravno da smo pokušali doći do nekih autora, ali kako se nisu željeli eksponirati onda, svjesni da ono što rade nije politički korektno, ne žele ni danas.

NACIONAL: Iako je tada u glazbi bilo puno kiča i pretjerivanja, pisanju domoljubnih pjesama priključili su se i neki renomirani autori, pa i rokeri, od kojih se to možda i nije očekivalo?

Oni su sigurno osjetili potrebu da to naprave. Najbolje je to objasnio Davor Gobac jer je Psihomodopop napravio jednu pjesmu koja i danas funkcionira, „Hrvatska mora pobijediti“ ili Borut Šeparović iz Montažstroja pjesmu „Stop the War“. Treba uzeti u obzir to da je većina pjesama nastala u tih prvih nekoliko najžešćih mjeseci rata, u jesen 1991. i zimu 1992. Tada je uloga agresora bila nedvosmislena i svi su osjećali jednaki revolt. Ja sam bio tinejdžer, ali bio sam svjestan da smo svi u to vrijeme disali jednako. U strukturi filma vidi se da je postojalo vrijeme naivnosti i iskrenog zanosa, iako su se kasnije okolnosti naravno promijenile.

NACIONAL: No film nije ciničan. Iako je bilo smiješnih segmenata, poput snimke „Danke Deutschland“ koju je pjevala Sanja Trumbić?

Namjerno nije ciničan. Možda bi bilo najlakše sakupiti sav taj trash i od toga napraviti urnebesno smiješan, ironičan i karikiran film. Ali bilo mi je stalo pokazati da je u tom glazbenom korpusu bilo različite glazbe, različite kvalitete i da su glas tog vremena zajedno tvorili i danceri i punkeri i rokeri i tamburaši. Ta komunikacija kroz glazbu u Hrvatskoj je bila homogenija nego igdje drugdje. I u Srbiji i u BiH pokušali su nešto slično, ali ni u jednoj zemlji taj repertoar nije bio toliko bogat kao u Hrvatskoj. To govori da je u Hrvatskoj bilo nesumnjivo jasno tko je žrtva, a tko je agresor. Tako što nije se moglo dogoditi u Srbiji jer su tamo svi osviješteni glazbenici odbijali nastupati za državne i propagandne medije. Oni su u svoje kolo mogli upregnuti samo nacionalistički nastrojene pjevače. U Hrvatskoj u tom trenutku u tom smislu nije bilo opozicije jer je neprijatelj bio zajednički. Nakon rata situacija se potpuno promijenila i 1996. toga više nije bilo.

NACIONAL: Zanimljiva je i pojava Marka Perkovića Thompsona, čiju su pjesmu „Čavoglave“ kao „sprdnju“ prvu emitirala „Zločesta djeca“ na Stojedinici?

Ima puno priča o toj pjesmi, ali činjenica je da ‘’Čavoglave’’ nisu emitirane na HRT-u do travnja 1992. Ona je imala svoj video put preko OTV-a i onda se počela širiti po lokalnim radijskim stanicama, što je postalo nezaustavljivo. Prvi na HRT-u pustio ju je Dubravko Merlić i to samo segment, u emisiji „Slikom na sliku“. Iako po ritmu i melodiji ona više pripada istoku, ono što je bilo bitno bio je tekst.

NACIONAL: Postoje i pjesme koje su na neki način postale himne. Jedna je „Bože čuvaj Hrvatsku“ Đanija Maršana, a druga je i dan danas aktualna „Moja domovina“ Zrinka Tutića. Jesu li u tom žanru to najznačajnije pjesme tog razdoblja?

„Bože čuvaj Hrvatsku“, prema mišljenju Zrinka Tutića, možda je jedna od najboljih pjesama za koju je on rekao da se ne bi sramio i da je sam potpiše. Ali ona je vrlo rano bila politički kompromitirana. Već 1992. Franjo Tuđman poželio je da postane i službena himna HDZ-a. „Moja domovina“ sigurno je jedan od najkvalitetnijih i najprepoznatljivijih produkata onog vremena, sinonim ujedinjene Hrvatske koju je otpjevalo 160 pjevača. To je ujedno i prvi primjer Band Aid domoljubne pjesme koji su kasnije svi kopirali. Indikativno je da je ‘’Moja domovina’’ 2010. korištena u parodijskoj reklami za B-net. Prekopavajući arhiv HTV-a našao sam snimku iz 2011. kada je pjevana na posljednjim velikim prosvjedima protiv korumpirane vlasti. Meni je bio zanimljiv put te pjesme koja je počela kao druga hrvatska himna, a završila kao poklič demonstranata upravo protiv predstavnika hrvatske vlasti i protiv nepravde. Zrinko Tutić sigurno je jedan od najznačajnijih autora koji zbog cijelog svog opusa ima legitimitet danas izgovoriti onu rečenicu u filmu: „Ajde, pitaj me bi’ li sada napisao ‘Moju domovinu’! Ne bih!“ Upravo ta rečenica možda zato ima i najveću težinu. Njegovo razočaranje utoliko može više boljeti.

NACIONAL: Film je prikazan na Motovun film festivalu. Očekujete li da će biti prikazivan u velikim kinima? Filmu „Gazda„ to nije uspjelo.

Ne očekujem da će se „Glasnije od oružja“ vrtjeti u multiplexima, iako bih to naravno volio. Ali to nije ni prirodno za dokumentarce. Nakon motovunske premijere razmišljali smo o tome hoćemo li film prikazivati na festivalima ili u kinima. Ispostavilo se da su kinoprikazivači jako zainteresirani za film i tako smo se odlučili za distribuciju.