Otkako je 2007. godine snimila svoj prvi film „All is Forgiven“, Mia Hansen-Løve smatra se jednom od najzanimljivijih francuskih autorica mlađe generacije. Potvrdile su to nagrade za filmove koji su slijedili, njezin drugi film „Otac moje djece“ nagrađen je na festivalu u Cannesu, a treći „Zbogom, prva ljubavi“ nagrađen je na festivalu u Locarnu. Vrhunac je doživjela s filmom „Sve što dolazi“ za koji je proglašena najboljom redateljicom na festivalu u Berlinu 2016. Njen posljednji film „Jednog lijepog jutra“ imat će hrvatsku premijeru na Festivalu mediteranskog filma u Splitu koji se otvara 15. lipnja, a tim povodom razgovarali smo s Miom Hansen-Løve ekskluzivno za Nacional. Kako je Mia Hansen-Løve scenaristica svih filmova koje režira, tako su priče njenih filmova dobrim dijelom autobiografske. „Jednog lijepog jutra“ nije iznimka, to je priča o njenom ocu koji zbog neurološkog poremećaja završava u bolnici, o kojem brine samohrana majka Sandra koju glumi Lea Seydoux.

NACIONAL: Film „Jednog lijepog jutra“ je poluautobiografski, kao i većina vaših prethodnih filmova. Znači li to da film koristite u terapeutske svrhe?

Ne znam bih li to tako rekla jer ne znam koliko umjetnost može poslužiti u terapeutske svrhe. Potrebno je vjerovati u to, vjerovanje je dovoljno da vam pomogne. Vjerujem da u filmovima postoji nešto što je katarzično, tako mislim otkako sam počela snimati filmove. Stvaranje filma počinje pisanjem scenarija, za mene je to nešto što me ozdravljuje, pomaže mi da bolje živim, a čini mi se i da me to čini pametnijom osobom. Iskreno, mislim da film i dalje tako utječe na mene. I pomaže mi.

NACIONAL: Možete li objasniti na koji način uzimate dijelove svog života i onda ih pretvarate u filmsku dramu?

Taj proces je, čak i za mene, misterija. Istina je da u svim mojim filmovima postoji poveznica s mojim životom, kod nekih je to više, kod nekih manje očito. U mojim filmovima uvijek ćete naći likove koji su inspirirani ljudima koje poznajem i koji su još uvijek dio mog života. To su ljudi koje volim, nikada ne bih likove u filmu temeljila na ljudima koje ne volim. I onda počnem pisati scenarij, što je proces koji ima svoju logiku. Kada pišem priču nastojim dosegnuti određenu razinu istine te nastojim biti vjerna životnom iskustvu koje sam iskusila. To ne znači da stvaram dokumentarac, to je jednostavno drugačiji način pronalaženja istine. Koristim činjenice, koristim realnost da bih onda pronašla prečicu kako bih došla do istine. Pisanje priče i snimanje filma je uvijek ponovno otkrivanje stvarnosti. Ne postoji samo jedna realnost. Moraš odabrati što ćeš prikazati tijekom 110 minuta trajanja filma. Ponekad mogu prikazati 10-minutnu scenu koja se ne čini osobito važnom ili mogu ne prikazati činjenicu koja izgleda vrlo dramatično. Prilikom pričanja filmske priče uvijek postoji nešto što je ekstremno subjektivno. Čak i kada se na kraju filma čini da je sve to realnost, zapravo je sve to fikcija. Dakle, proces nastanka filma ovisi o autorovoj senzibilnosti, o tome kako gledamo na život, to mi je čak i teško artikulirati. Teško mi je objasniti zašto u svojim filmovima prikazujem ovo a ne ono jer u nekom mi trenutku nešto izgleda relevantnije.

NACIONAL: Film „Jednog lijepog jutra“ je autobiografski jer ste se odlučili ispričati priču o vašem teško oboljelom ocu. Zar snimanje filma na tu temu ne produbljuje vašu bol?

Ne, za mene je to katarza. Iako sam se za potrebe snimanja filma vratila u istu bolnicu, u istu sobu u kojoj je ležao moj otac, zbog čega sam bila preplavljena osjećajima, na kraju je to izgledalo kao neko hodočašće koje sam obavila s glumcima. Cijeli događaj time se pretvorio u fikciju, čime sam bila zadovoljna. To je za mene bio oslobađajuće. Kao da sam napravila malu distancu spram vlastite priče.

NACIONAL: Glavnu ulogu u filmu „Jednog lijepog jutra“ ima Lea Seydoux. Jeste li od početka željeli nju u ovom filmu?

Da, od samog početka pisanja scenarija za film imala sam Leu Seydoux na umu, jednako kao što sam imala Isabelle Huppert na umu za film „Sve što dolazi“. Bila sam dirnuta pojavom Lee Seydoux u filmu. U njoj postoji neka tuga koja me je dirnula. Čini mi se da ta tuga nije odglumljena. Ono što mi je posebno kod nje jest činjenica da, iako je glumila u toliko mnogo filmova te je njena karijera vrlo bogata, ona još uvijek ima tu neku nevinost kada se pojavi na filmskom platnu. Kada sam je snimala, činilo mi se kao da snimam glumicu koja je naturščik, što je iznenađujuće s obzirom na to da je ona filmska zvijezda. No to je dio onoga što me inspiriralo u želji da radim s njom. Njena pojava pomogla mi je da snimim film koji se bavi bolnim sjećanjima kao što mi je pomogla prilikom unošenja svojih emocija u ovaj film.

NACIONAL: S obzirom na filmske uloge koje Lea Seydoux bira u posljednje vrijeme, smatrate li je najodvažnijom francuskom glumicom?

Slažem se. Mislim da je ona najmodernija glumica, ali i najhrabrija. Ne bira uloge proračunato, već intuitivno. Tako se ponaša i kada glumi na filmu, svojoj ulozi ne prilazi na neki intelektualan način, već na intuitivan. Ona je slobodna i pri izboru uloga i prilikom načina na koji glumi. Mislim da je to razlog zbog kojeg je posebna. Na neki je način unikatna. Mislim da je to sve povezano s melankolijom koja je u njoj, ali to je samo moje mišljenje.

‘Od samog početka pisanja scenarija za film imala sam Leu Seydoux na umu. Njena pojava pomogla mi je da snimim film koji se bavi bolnim sjećanjima’. FOTO: Press

NACIONAL: Jeste li razgovarali s njom o tome?

Dovoljno je čuti kako priča o svom životu. Mislim da voli glumu. Mi nismo tako bliske, ali smatram da postoji melankolija u njoj. Mislim da je to ono gdje smo se nas dvije najviše povezale. Naime, nas dvije smo prilično različite osobe koje je spojila melankolija koju je ona unijela i u film.

NACIONAL: Svoj prvi film snimili ste sa samo 26 godina. Je li vam snimanje filmova vremenom postalo lakše ili teže?

Teško pitanje jer ga često postavljam samoj sebi. Na neki je način lakše jer je stres manji. Kada sam počela snimati filmove, sve mi je bilo novo. S tehničke strane bilo mi je iznimno teško jer nisam pohađala filmsku školu pa tijekom snimanja filmova noćima nisam spavala. Tjelesno sam davala previše. Dan nakon što sam završila snimanje svog drugog filma „Otac moje djece“, doslovno sam pala u nesvijest. Posjeli su me u auto i odvezli u Pariz, uopće se ne sjećam kako sam došla do Pariza. Sada se osjećam bolje, znam kako snimiti film, a da se na kraju ne osjećam kao polumrtva osoba. S druge strane, sada se osjećam duhovno i moralno iscrpljena. Možda i zato što sam snimila osam filmova zaredom, ujedno sam postala majka dvoje djece, a sve je to puno za mene. Osjećam da mi je potrebna pauza.

NACIONAL: Prepoznata ste kao filmska autorica, osvajali ste brojne nagrade, ali imate li još neke snove koje želite ostvariti?

Jedini mi je san nikada ne izgubiti vjeru u filmsku umjetnost. Nije bitno kakve ću filmove snimati, hoće li neki od njih biti neuspješan, jedino mi je bitno ne izgubiti vjeru. Prvi sam film snimala s izraženim intenzitetom i vjerom u filmsku umjetnost, ali sam istovremeno bila u dilemi. Dala sam sebe u taj film, ali sam dvojila oko situacije s art filmovima u Francuskoj i u svijetu, oko činjenice da sve manje publike odlazi u kina, da ih sve manje zanima iskustvo gledanja filmova u kinima te da je film u kinima umjetnost koja izumire. Nadam se da sam u krivu kada ovako razmišljam, ali zbog toga se ponekad bojim da ću izgubiti vjeru u sebe kao redateljicu te u filmsko stvaralaštvo. I zato mi je jedina želja zadržati živom tu vjeru u film.

NACIONAL: Ako se bojite da film kao umjetnost odumire, želite li onda snimati drugačije filmove? Ili ne razmišljate o snimanju drugačijih filmova?

Ne znam, ovako trenutno razmišljam. Ne znam koji je moj sljedeći film. Ono što znam jest da u ovom trenutku ne mogu započeti s pisanjem nečega što je autobiografsko. Ako želim preživjeti kao redateljica, onda moj redateljski prosede mora biti drugačiji. Toliko mnogo elemenata iz svog života unijela sam u svoje filmove, ponekad na vrlo direktan način, da me to vrlo iscrpljuje. Ako ću u sljedećih nekoliko godina snimati novi film, onda ću morati otvoriti neka nova filmska vrata. Moram, na neki način, samu sebe obnoviti. Film „Jednog lijepog jutra“ je vrlo osoban, o mom ocu, o patnji koju sam prošla, tako da sada moram krenuti drugim smjerom.

NACIONAL: Prije nego što ste postali redateljica, pisali ste filmske kritike. Što vas je to, kod pisanja kritika, potaklo na snimanje filmova?

Zapravo, sve je išlo obrnutim putem. Oduvijek sam željela baviti se režijom, ali nisam pohađala filmsku školu. Bila sam u svojim dvadesetima te mi je tadašnji partner, redatelj Olivier Assayas, preporučio da počnem pisati filmske kritike. Mnogi redatelji koje cijenim, primjerice Eric Rohmer i Françoise Truffaut, započeli su karijere kao filmski kritičari pa sam tako i ja počela pisati filmske kritike za magazin „Cahiers du Cinéma“. Više je razloga zbog kojih nisam željela pohađati filmsku školu. Po meni, filmovi nemaju nikakve veze sa školom pa stoga nisam mogla pohađati nikakvu filmsku školu. No željela sam učiti pa sam odlučila pisati za „Cahiers du Cinéma“ da bih naučila kako razmišljati o filmu i kako pisati o filmu. Bilo mi je teško pisati, kada bih danas trebala raditi vaš posao smatrala bih ga jako teškim. Meni je prirodnije i lakše bilo pisati filmske scenarije nego artikulirati razmišljanja o filmu. Nisam ponosna na ono što sam pisala kao filmska kritičarka. Nisam skromna, samo sam iskrena. Naučila sam kako nanovo čitati ono što sam napisala i kritički se osvrnuti na ono što sam napisala kako bih dosegla razinu jasnoće u pisanju. To mi je pomoglo da na pravi način čitam svoje scenarije i da kritički gledam na ono što sam napisala.

NACIONAL: Olivier Assayas prošle se godine prebacio s filma na televiziju i režirao prvu seriju „Irma Veep“. Razmišljate li i vi o tome?

Nedavno sam napisala scenarij prve epizode za televizijsku seriju. Pristala sam na to jer ne mogu snimiti osmosatni igrani film. To je priča za koju smatram da treba biti ispričana, a kako ne može biti ispričana u dvosatnom filmu, onda sam pristala na snimanje serije od osam epizoda. Još uvijek ne znam hoće li se ta serija snimati, ali ta priča me proganja već dugo vremena. Nemam ništa protiv rada na TV seriji, naročito kada se sjetim Bergmanova filma „Fanny i Alexander“ koji je prikazan i kao TV serija.