Lunjani u borbi s državom žele postati vlasnici zemljišta s tisućljetnim maslinikom

Vrtovi lunjskih maslinika jedinstven su fenomen u svjetskim razmjerima. Dio maslinika s oko osamdeset tisuća maslina, od kojih su mnoge stare i tisuću godina, zaštićen je kao botanički rezervat, a Nacional je obišao lokalnu zajednicu na Pagu koja tuži Grad i državu i želi upravljati maslinikom

Lunjski maslinik koji ima oko osamdeset tisuća maslina, od kojih su mnoge stare više od tisuću godina, na 400 hektara površine jedinstven je fenomen u svjetskim razmjerima. Riječ je o nečemu potpuno različitom od plantaža na koje smo naučeni, o šumi samoniklih divljih maslina. Ovakvih šuma ima i na drugim lokacijama na Mediteranu, ali koliko je poznato ne ove veličine i ove starosti.

Dio tog botaničkog bisera Mediterana od 1963. zaštićen je kao botanički rezervat, a najatraktivniji dio maslinika je turističko-poljoprivredni adut Luna, naselja na najsjevernijem dijelu Paga, smještenog na dvadesetak kilometara od Novalje.

U luku Tovarnele, koja uz zaseoke Gurijel, Dudići, Perićev Kanat, Gager, Jakišnica i Stanišće pripada Lunu, stigli smo s Raba kojemu je Lun povijesno pripadao do 1992. kada je došlo do nove upravne podjele Hrvatske te je na Pagu osnovana općina Novalja kojoj je pripao i Lun. Iako je bila posezona, na Lun se i dalje brodom može stići svaki dan, jednom dnevno, a četvrtkom i tri puta na dan. Mi smo obišli stoljetne i tisućljetne masline, prirodne drvene skulpture od kojih svaka na svoj način plijeni pažnju kako bismo izbliza upoznali lokalnu zajednicu koja tuži Grad i državu i želi upravljati maslinikom.

U Lunu i susjednoj Jakišnici nedavno se dogodio pravi baby boom, rođene su ‘bebe lockdowna’, njih osam u jednoj godini, pa su tom prigodom buduće mame pozirale ispod stabala drevnih maslina. FOTO: Kristina Olujić Ježić

A da očarani tom ljepotom krajobraza u labirintu maslinika ne zaboravimo da krajem ljeta mrak pada ranije, pobrinuo se naš vodič Andrea Cantore Badurina, doktor agronomije u kasnim tridesetima, Talijan, Hrvat i Lunjanin, ili još bolje, „sve i ništa“, kako je sam opisao svoj identitet. On je bio i naš vodič i naš vozač. Dočekao nas je na ulazu u Vrtove lunjskih maslina, pokazao nam suvenirnicu u kojoj se prodaju razni uporabni i drugi predmeti od maslinova drva i odveo nas malim električnim džipom kroz krajnje neprohodan i vrlo izazovan teren. Snalazio se je kao da živi i vozi ovdje punih dvije tisuće godina koliko je stara najstarija maslina. To naše jednosatno „drndanje“ osobito se je svidjelo najmanjemu članu naše ekipe, bebi od pet i pol mjeseci.

Andrea Cantore Badurina rođen je u Milanu, majka mu je s Luna. Još je diplomski rad napravio u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu, u želji da ga karijera vrati na Lun gdje se oduvijek osjećao kao doma. Poželio je studirati agronomiju jer vuče porijeklo s Luna i jer mu ujak, Želimir Badurina, ima uljaru na Lunu. On i brat su na Lunu bili svako ljeto osim prve godine rata i u godini koju je naš sugovornik proboravio na Sardiniji. Osim toga je kraće vrijeme živio u Irskoj i Španjolskoj. Posljednje četiri godine živi na Lunu. Bilo mu je, kaže, već dosta putovanja i selidbe. Dok nas je vozio džipom po masliniku, vidjeli smo dvije ili tri ovce i isto toliko osoba koje žive ovdje. Tako izgleda Lun, grad od 150 glasača, pa čovjek zato dobiva dojam da je gotovo jednaka šansa da će putnik namjernik naići na živog čovjeka i na ovcu. Zbog toga smo se u razgovoru s našim sugovornikom – mi koji ne možemo zamisliti ni da hladni dio godine provedemo na susjednom Rabu – nekoliko puta vratili na njegovu motivaciju za preseljenje na Lun i iskustvo života na tako pustu području. Odgovorio nam je sljedeće:

„Čovjek si ovdje definitivno treba naći zanimacije kada mu je dosadno. Mora biti mentalno spreman za ovakav život i biti svjestan kakav je to život. Da, nema puno ljudi. Kada nije sezona, u mjestu je skoro sve zatvoreno. Za odlazak na piće moraš voziti 20 kilometara autom, ustvari nemoguće je ovdje živjeti bez auta. Svi smo zauzeti, ja sam radio u poljoprivrednoj apoteci, pomalo sam se počeo baviti i pčelarstvom, iz potrebe sam postao i turistički vodič, bavim se znanošću i pišem projekte. Možda sam malo drukčiji od ljudi ovdje jer sam rođen vani, imam drugačija iskustva i način razmišljanja. Moji roditelji dio vremena žive ovdje sa mnom, a dio u Italiji. Čak mogu zamisliti da zasnujem ovdje obitelj, ni to nije nemoguće, ovdje ipak ima i nešto obitelji. Ovdje je nedavno, u Lunu i susjednoj Jakišnici, bio pravi baby boom, rođene su, nazovimo to tako, bebe lockdowna, njih osam u jednoj godini. Za usporedbu, u prva četiri razreda osnovne škole trenutno imamo troje djece.“

 

‘Država bi nam mogla dati zemlju u dugogodišnji zakup. Ne možemo ući u sustav poljoprivrednih proizvođača, a naše je ulje praktički ilegalno’, kaže Andrea Cantore Badurina

 

A što je to znanstvenik Cantore Badurina istraživao na Lunu?

„Napravili smo analizu DNK dvadesetak maslina da vidimo jesu li različite, to smo napravili na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Potvrdili smo ono što smo znali, da je svaka maslina različita, da je svaka proklijala iz zasebnog sjemena i da je ovo gdje se sada nalazimo nekad bila šuma, odnosno da je to populacija samoniklih divljih maslina. To se dobro vidi po njihovim pozicijama, one su raštrkane na sve strane, nisu uredno posađene kao na nekoj plantaži. Maslina se na ovom području razmnožava isključivo iz sjemena. Polako iz grma prerasta u stablo, poprima prepoznatljive oblike i daje sitne uljane plodove. Tako iznikla stabla predstavljaju jedinstvenu genetičku baštinu tradicijskog maslinarstva. Lunjske masline se međusobno pomalo razlikuju u veličini, broju cvjetova, duljini i boji listova. Analizom uzorkovanih stabala potvrđeno je da su te razlike uzrokovane genetskom raznolikošću.“

Posebno nam je zaokupilo pažnju deblo u koje smo mogli ući jer je drvo masline iznutra bilo šuplje. Bio je neobičan osjećaj ući u stablo. „I voda i hrana dolaze preko vanjskih slojeva stabla, sredina nije potrebna, to se može osušiti i propasti, maslinu nije briga, ona živi dalje.“

Pitanje koje se nameće kada se čovjek nađe na ovom mjestu glasi: kako je moguće da su sva ta silna stabla maslina opstala toliko godina na jednome mjestu?

„To uvelike možemo zahvaliti ovcama. Objasnit ću. Ovaj se teren koristio kao zajednički pašnjak, neko vrijeme u sezoni ovce su bile slobodne, neke se nikada nisu vratile vlasniku i sad lutaju slobodne, sve je prilagođeno prisutnosti ovaca na ovom terenu. Masline su cijepljene na dva metra visine da ih ovce ne bi pojele, suhozidi su visoki i do dva metra da ih ne preskoče. To što imamo toliko starih maslina povezano je s činjenicom da nemamo povijest požara, a to je i zbog ovaca. Gdje ima slobodnih ovaca, nema suhe trave. Gdje nema suhe trave, nema požara. Dakle, kameni teren, visoki suhozidi i dovoljan razmak između maslina bili su dobitna kombinacija. Ako pitate stare ljude, ne sjećaju se da je ovdje uopće bilo požara. A požari su opasni. Eto baš je nedavno požar na Sardiniji uništio tisućljetnu maslinu na sveopću žalost stanovnika“, objasnio je Cantore Badurina.

Analiza DNK dvadesetak maslina potvrdila je da je svaka maslina različita, proklijala iz zasebnog sjemena i da je na lokaciji u Lunu populacija samoniklih divljih maslina. FOTO: Kristina Olujić Ježić

Ove godine Vrtove lunjskih maslinika posjetilo je otprilike 20.000 ljudi. Dolaze jednako pojedinci kao i organizirane grupe. Stazu od sedam kilometara moguće je obići pješke ili uzeti električni džip i vodiča. Andrea Cantore Badurina objasnio je da imaju ambicije za ovaj teren koje se tiču poljoprivrede, a ne samo turizma.

„Dalmatinci su imali ove godine u New Yorku, na važnoj izložbi maslinovih ulja, dobre rezultate, u planu je da i mi iz Luna ove godine pošaljemo neke uzorke, maslinari iz Dalmacije su rekli da žele uključiti Lun. Ovdje ima previše maslinovih muha, to monitoriram već koju godinu, štetočina koje ruše kvalitetu maslinova ulja. Nedavno je sve propalo prije berbe zbog bolesti ploda koje su te muhe prouzrokovale. To bismo riješili uz pomoć sterilnih mužjaka. Na taj se način i uzgajivači mandarina u dolini Neretve rješavaju štetočina i to plaća država. Bace se sterilni mužjaci koji se pare, ali ne oplode jajašca pa se tako smanjuje njihova populacija. Dobila su se sredstva iz Europske unije za turistički projekt, ali ovo je primarno poljoprivredni teren i ako se zapusti situacija, maslinik neće biti dugoročno održiv. Uzor nam mogu biti Cinque terre u Italiji kao pokazatelj toga da je moguće spojiti poljoprivredu i turizam.“

Vodič poziva ljude da uđu u šuplje stablo, što je učinila i novinarka Nacionala. FOTO: Kristina Olujić Ježić

Objasnio nam je zašto nije jednostavno proizvoditi maslinovo ulje iz plodova divljih maslina:

„Puno više posla treba s divljim maslinama, zbog toga su dobar dio divljih maslina ovdje cijepili s drugom sortom. U slučaju divljih maslina potrebno je mnogo više plodova za litru ulja. Njezino ulje ima potpuno drukčiji miris nego ulje kultiviranih maslina. Osim toga, divlje masline su sve različite, baš kao i ove naše ovdje. Znam da se u Grčkoj prodaje ulje divljih maslina, ne sjećam se cijene, ali bila je jako visoka. Jedan dečko iz otoka ima ambiciju pokrenuti proizvodnju ulja divljih maslina, ali nema dovoljno materijala i mogućnosti. Proizvodnja je toliko skupa da bi litra ulja na kraju morala koštati i 200 eura da se to isplati. To bi možda imalo smisla prodavati jedino u manjim količinama, kao suvenire. Ljudi bi zasigurno to željeli probati.“

 

Vrtove lunjskih maslinika ove godine posjetilo je oko 20.000 ljudi. Stanovnici imaju ambicije za taj teren koje se tiču poljoprivrede, a ne samo turizma

 

Kada je 1848. ukinuto kmetstvo, Lun je dobio od Raba područje maslinika. Pod Jugoslavijom je ovaj prostor bio zajednički, nije prošao nacionalizaciju, a kada je propala Jugoslavija, uknjižili su se grad Novalja, država i Hrvatske šume. Pokrenuta je tužba da se to vrati u posjed određenomu dijelu lokalnog stanovništva koji baštine to vlasništvo, a danas su okupljeni u Maslinarsku zadrugu Lun čiji je osnivač i prvi upravitelj Želimir Badurina koji je svojedobno bio i inicijator osnivanja Udruge lunjskih maslinara i njen prvi predsjednik.

Želimir Badurina, ujak našeg vodiča, s kojim smo razgovarali nakon obilaska maslinika, objasnio je problematiku vlasništva nad maslinikom. Naime, još je u doba Sanaderove vlade, kada se je mijenjao Zakon o poljoprivrednom zemljištu, odlučeno da država namjerava otvoriti natječaje za poljoprivredna zemljišta, točnije za vlasništvo nad njima. Tada su, kaže, shvatili da imaju problem. Lunjske masline su postale poznatije, dobivale su na cijeni i uvidjeli su da ako se zakon realizira i oni se jave na natječaj, nemaju šanse u slučaju da se javi neki veliki igrač.

Vodič Andrea Cantore Badurina turistima i onima koji obilaze maslinike postavlja pitanja o maslinama i zadaje izazovne zadatke. FOTO: Kristina Olujić Ježić

„Odlučili smo pokrenuti tužbu protiv države i grada da dobijemo vlasništvo nad zemljištem. Okupili smo 85 obitelji koje su podigle tužbu. Oni su sljednici onih koji su se odselili i imaju u vlasništvu stabla maslina. Naime, mi nismo vlasnici zemlje, a imamo upisano vlasništvo plodovitih stabala i pravo na cijepljenje maslina. To pravo dobili smo prije dobivanja zemlje u vlasništvo 1848. kada je ukinuto kmetstvo u ondašnjoj Austro-Ugarskoj i zemlja dodijeljena stanovnicima Luna koji su tu zemlju i obrađivali, dakle prije smo imali masline u vlasništvu nego zemlju. Grad nam, prema sporazumu koji smo kao tužitelji supotpisali, priznaje sve tužbene zahtjeve i na osnovu toga smo pokrenuli postupak za uknjižbu u dijelu maslinika površine otprilike 50 hektara. Vraćeni smo također kao zadruga i u upravljanje projektom Vrtova lunjskih maslina, odakle su nas prije tri godine protuzakonito izbacili s policijom, što smo i dokazali pravomoćnom sudskom presudom. Mislimo da mi baštinimo masline kao i svaku dodanu vrijednost koja proizlazi od tih milenijskih maslina, a Grad i država trebaju svemu tome biti podrška. Spremni smo i na kompromis: država bi nam mogla dati zemlju u dugogodišnji zakup. I dalje smo maslinari koji su onemogućeni u obavljanju svoje djelatnosti, ne možemo ući u sustav poljoprivrednih proizvođača s tim površinama, a ulje koje bismo slali na svjetska natjecanja je praktički ilegalno.“

Andrea Cantore Badurina rekao nam je da voli ljudima priuštiti nezaboravne trenutke i da se zato ne ponaša kao tipičan vodič. Primjerice, poziva ljude da uđu u šuplje stablo, pokušava ih mentalno razbuditi postavljajući im pitanja o maslinama i zadajući im izazovne zadatke umjesto da samo ispriča svoje bez stvaranja interakcije s posjetiteljima. Da smo zločesti, mogli smo ga pitati razgovara li sa stablima zimi kada ovo mjesto zasigurno ne izgleda idilično. U svakome slučaju, odavao je dojam da bi se mogao zaustaviti pored gotovo svakog stabla masline i nešto o njemu reći, ali je trebalo zatvoriti glavni objekt s recepcijom u 18 sati pa nismo stigli testirati tu pretpostavku. Sljedeći put kada se poželimo diviti prizoru vječnih maslina iz skučene perspektive ljudske egzistencije, poslužit ćemo se vlastitim nogama, a električno vozilo ostaviti nekomu drugom. Uostalom, tada će najmlađi član naše ekipe, beba od pet i pol mjeseci, i sam moći hodati s nama.

Komentiraj