Andrej Plenković može staviti šampanjac na hlađenje. Sreća ga je opet pomazila. Dobio je poklon kakav je samo mogao poželjeti. Umjesto borbe s HDZ-om, godinu dana pred izbore ljevica je otvorila sukob na vlastitom terenu. Umjesto kovanja lijevog bloka, jedinog koji bi vladajućima mogao zapuhati za vratom, možda ih i pretrčati, SDP i Možemo! na izbore idu odvojeno. Umjesto kritičkog seciranja vlasti, što je u predizbornim vremenima logično prioritetno, turbulencije u oporbenim redovima okupiraju javnost. Medijska se pera oštre na opozicionarima. Kao da su njihove pogreške veći problem od nesposobne i korupcijskim aferama natopljene Vlade. Umjesto da strepi od izbornih rezultata, HDZ likuje. Već je počeo slaviti, ne skrivajući da ga silno raduje što su mu se glavni izborni rivali neslavno raskolili.

Odluka Možemo! da neće s SDP-om u predizbornu koaliciju posve je legitimna. Čak nije ni preveliko iznenađenje. Na prošlim je izborima platforma okupljena oko Tomislava Tomaševića, koji će prije dvije godine postati zagrebački gradonačelnik, išla samostalno i profitirala. Vlastita rezerviranost prema mogućem uvezivanju sa starom ljevicom u tom društvu nikada nije bila neka posebna tajna. Kao što ni šef SDP-a svoju veliku zainteresiranost da ih oženi nikada nije skrivao. Oko objekta svojih vrućih snova Peđa je Grbin neumorno obigravao. Vrlo obzirno prema neželjenom partneru, Možemo! će svoju recentnu odbijenicu poduprijeti rezultatima istraživanja prema kojima, tvrde, njihovo predizborno koaliranje ne bi imalo sinergijski učinak. Upravo suprotno, dvije bi stranke zajedno dobile manje glasova nego da svaka ide obaška. Prema njihovoj procjeni, samostalan bi izlazak na izbore trebao rezultirati većom mobilizacijom birača ljevice, kao ključnim uvjetom za smjenu HDZ-ove vlasti.

Izborni sustav

U Možemo! sigurno znaju da hrvatski izborni sustav favorizira listu koja dobije najviše glasova. Profesor Berto Šalaj konkretnim primjerima dokazuje da su združenim izlaskom na prošle parlamentarne izbore crvena i zelena ljevica mogle postići bolji rezultat. U tom bi slučaju, primjerice, u 1. izbornoj jedinici dobili sedam mandata, a ne šest, koliko se uspjelo skupiti, dok bi HDZ ostao kraći za jedan mandat, pa bi sa šest pao na pet. U 10. izbornoj jedinici glasovi za Možemo! ne bi neiskorišteni ostali ispod crte, nego bi dvije stranke zajedničkim snagama osvojile četiri mjesta, a ne tri, koliko je sam SDP uspio izvući. Ne bude li na narednim izborima imao adekvatnog konkurenta, a jedinog je izglednog upravo izgubio, HDZ će vrlo vjerojatno u svim izbornim jedinicama, s izuzetkom 3. i 8., opet biti najjača stranka, što nosi dodatne benefite. Zato se posve opravdano postavlja pitanje pravih razloga odbijenice koju je Možemo! isporučio SDP-u. Sumnjičavost ide sve do optužbi da su svojom odlukom onemogućili smjenu vlasti. Da će biti odgovorni osvoji li Andrej Plenković još jedan mandat. Čak da su Hrvatsku izručili HDZ-u.

Više je razloga nevoljkosti Tomaševićeva gremija prema Grbinovoj stranci. Prvo su njeni politički deficiti. SDP nije baš poželjan politički partner. Oko Iblera se već godinama širi gubitničko ozračje. Zadah nekad moćnog, a sada ocvalog partijskog imperija. Nekadašnja je crvena ljevica apšisala. Izgubila boju i energiju. Pretvorena u praznu i birokratiziranu stranačku mašineriju koju vrijeme gazi. Umjesto socijalno osjetljivom politikom, kakve je Hrvatska već jako dugo željna, SDP javnost kapacitira svojim unutarnjim sukobima, lomovima i razlazima. Možemo! je uostalom dobrim dijelom nastao kao izraz nezadovoljstva ljevice SDP-ovim političkim glavinjanjem. Za staru socijaldemokraciju danas po inerciji uglavnom glasaju generacije koje odlaze, za novu ljevicu pretežno mladi i protestni birači koji u SDP-u nisu našli vrijednosti s kojima korespondiraju. Biračka su tijela dvije stranke velikim dijelom komplementarna, ali njihovi se politički profili u nekim važnim detaljima konfrontiraju.

Lider bez rejtinga

Drugi je razlog odbijenice Grbinovo inzistiranje na vlastitoj premijerskoj kandidaturi. Šef SDP-a nijednom nije rekao da bi se dvije stranke o svom premijerskom kandidatu trebale dogovoriti, nego će unaprijed polažući pravo na rečenu funkciju obeshrabriti elektorat ljevice, koji u Peđi Grbinu teško da može vidjeti materijal za premijera. Osobni mu je rejting nikakav. SDP je po snazi druga stranka u državi, ali njenog šefa na listi respektabilnijih političkih ličnosti – nema. Nitko ozbiljan u državi valjda ne vjeruje da bi vlada s njim na čelu mogla funkcionirati. Ni Možemo! u takvom scenariju ne želi participirati.

Treće, premda se o tome uglavnom ne govori, za aktivističku je, ljudskopravašku ljevicu jako problematičan i SDP-ov odnos prema predsjedniku Milanoviću. Grbin i njegova partija nemaju ni volje ni snage za distanciranje od desničarskih ispada šefa države, vjerojatno računajući da bi se nešto njegova visokog rejtinga moglo preliti i na njih. Ili se samo boje Milanovićeva pogana jezika kojim svoje kritičare običava počastiti.

Svojim je odbijanjem SDP-a kolektivno rukovodstvo Možemo! povuklo snažan, ali i rizičan potez. Nije jasno kako bi stranka koja je uglavnom koncentrirana na Zagreb, s nekim sitnim nakupinama sljedbe po Istri, Karlovcu i Dubrovniku, u godinu dana mogla napraviti veliki prodor na nacionalnom planu. Premda Tomašević tvrdi da znaju raditi kampanju, bez stranačke infrastrukture – koju uglavnom nemaju – cijelu će Hrvatsku teško pokriti. Taj bi se manjak s organizacijski jačim SDP-om mogao kompenzirati. Možemo! je preko osvajanja glavnog grada dobio vidljivost na nacionalnom planu, nacionalnu je prisutnost osigurao, stabiliziran kao treća politička snaga, ali na terenu uglavnom ne postoji. Ni očekivanja da će Zagreb poslužiti kao lansirna rampa za osvajanje Hrvatske nisu se baš ostvarila. Stranka ne raste, nego stagnira. Mnogo je birača razočarano njihovim nedovoljno brzim promjenama. Nikakva opozicija Tomaševićevu vlast ne uspijeva ugroziti, čak ni poljuljati, ali onaj entuzijazam nove nade, koji su prije dvije godine preuzimajući Zagreb isijavali, putem se negdje pogubio.

Svojim odbijanjem SDP-a kolektivno rukovodstvo Možemo! povuklo je snažan, ali i rizičan potez, a odbijenica Možemo! veliki je udarac za SDP. Prije svega, ponižavajući je poraz za šefa stranke. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Otežavajući će faktor svakako predstavljati i suzdržan odnos Možemo! prema HDZ-u. Tomašević je sve svoje ambicije u doglednoj budućnosti vezao za Zagreb, pri čemu će mu suradnja s Plenkovićevom Vladom, bez koje se ništa u državi ne može uraditi, jako trebati. Zato je njegov diskurs prema HDZ-ovoj vlasti poštedan, što može pogodovati špekulacijama o nekakvoj postizbornoj suradnji. Premda je takva kombinacija isključena, Možemo! svojom odlukom o samostalnom, s drugim strankama ljevice neuvezanom izlasku na izbore više šteti SDP-u nego HDZ-u. Njegovi će šefovi, doduše, i dalje tvrditi da je glavni cilj smjena HDZ-ove vlasti, postizbornim koaliranjem progresivne ljevice, ali to se u doglednoj budućnosti čini sve manje realnim. Možda na dužu stazu. Mnogo se izglednijom čini posve legitimna ambicija Možemo! da postane najjača stranka ljevice. Da prestigne SDP. To je možda karta na koju će na izborima dogodine pokušati igrati. Nije nemoguće da upali. Objavom da će na izbore sami, Možemo! pokazuje odlučnost i snagu, na SDP-ovu štetu. Kako će se njihovi odnosi dalje razvijati, zasad je moguće tek nagađati.

Veliki udarac

Odbijenica Možemo! velik je udarac za SDP. Prije svega ponižavajući je poraz za šefa stranke, koji je taj brak, više iz interesa nego iz ljubavi, žestoko forsirao. Nezadovoljnici u stranci odmah su reagirali, novonastalu situaciju pokušavajući iskoristiti za vlastite kombinatorike. Traže izbore i Grbinovo odstupanje. Ali ni jedna ozbiljna stranka godinu dana pred izbore ne ide u takve driblinge. Razočaranost i ljutnja posve su razumljivi. Nije lako kad te ostave pred oltarom. Ali za luzersko ozračje, koje se sada oko njih stvara, sami su krivi. Zato što su se u vezu s Možemo! tako gorljivo pokušavali ukrcati. Kao da im je pitanje života ili smrti. Krivi su i zato što su od sebe učinili neatraktivna ženika. Uzdali su se samo u svoju anketnu nadmoć, koja se sveudilj topila. Premda se SDP u posljednje vrijeme potrudio oko nekih inovativnih javnih politika, pa je tako predstavio više zanimljivih programa, poput onoga o izgradnji državnih stanova za najam ili o besplatnim vrtićima za svu djecu u Hrvatskoj, ništa od toga nije u javnosti zazvonilo. Frazerski, bez mrve političkog erosa, čak i političke senzacije redom pretvaraju u nepodnošljivu, ubijajuću dosadu. Javnost ih više ne doživljava kao snagu promjene. To je najgore što im se moglo dogoditi. Ali Možemo! im je zapravo napravio uslugu. Doveo ih je u situaciju da se sami sa sobom moraju suočiti. SDP ni pred kim ne mora plaziti ni kukumavčiti, ali posljednja je prilika da se sabere.

Ivica Račan sličnu je kriznu situaciju uspio prevladati okupljajući oko stranke intelektualne uglednike bliske ljevici. Ljude željne i sposobne da u politici nešto naprave. Stavljao je na izborne liste i nečlanove stranke. Radio je slično kao i Franjo Tuđman devedesetih, kada je za istaknute pozicije u državi angažirao i nestranačke osobe. U SDP-u se sada zavrtjela ideja da bi kao svog kandidata za premijera mogli istaći neko u javnosti već dokazano ime, poput Zvonimira Mršića, bivšeg direktora Podravke, ili Borisa Lalovca, nekadašnjeg ministra financija. Problem je što se Grbin noktima i zubima drži za svoju premijersku kandidaturu, koju gotovo sigurno neće uspjeti konzumirati. Nije dobro nastavi li njegova stranka sa svojim uvrijeđenim durenjem. Nastavi li optuživati Možemo! za nevjeru, premda joj se ovi nikada nisu ni obećali. Još je gore krenu li zaista potkopavati Tomaševićevu vlast u Zagrebu, tražeći da joj Joško Klisović ostavkom na mjesto predsjednika Gradske skupštine udari kontru. Scenarij kakav bi HDZ samo mogao poželjeti. Do jučer se činilo da su dvije stranke osuđene jedna na drugu, a sada važnija postaje činjenica da se SDP i Možemo! pojavljuju u ulozi političkih konkurenata. Ali otvaranje njihovog međusobnog čerupanja biračko bi tijelo ljevice moglo zgaditi, a ne mobilizirati. Dekuražiranje lijeve Hrvatske da na izbore ne izađe ključno je za pobjedu HDZ-a.