Ono što građani vide kao institucionalno raspadanje države, predstavlja unutarnju okupaciju Hrvatske u rukama onih koji drže vlast. Temeljni je problem u političkim strankama, koje funkcioniraju kao feudalni vlasnici Hrvatske. Državni aparat, koji bi se trebao boriti s kriminalom, naselili su ljudima prijateljski raspoloženima prema banditizmu

Neka prostitucije rade svoj posao – tako je Peđa Grbin odgovorio u Saboru predsjedavajućem Milijanu Brkiću Vasi, aludirajući na njegovu involviranost u svježe, Nacionalovom objavom provaljenu aferu takozvane elitne prostitucije. Svojom izjavom Grbin ironizira činjenicu da je pozivanje na institucije države postalo zadnje utočište svih hrvatskih hulja. Neka institucije rade svoj posao – to kao mantru ponavljaju gotovo svi političari uhvaćeni u kršenju zakona. Ne zato što su se zaista spremni izložiti pravdi, nego zato što dobro znaju da institucije ne rade svoj posao ili ga – kad je riječ o političkoj kasti – rade selektivno. Umjesto da strepe, zapravo se, maksimalno zaštićeni, rugaju pravnoj državi. Svojom ciničnom porukom Grbin se referira i na činjenicu da su se institucije hrvatske države doslovce prostituirale. Svaka stabilna država počiva na urednom funkcioniranju institucija, a u Hrvatskoj je od ključnih državnih institucija napravljen jedan veliki kupleraj. Živi dokaz – slučaj Milijana Brkića!

ŠEFOVI POLICIJE SABOTIRAJU ISTRAGU

Institucije hrvatske države postaju prostitucije tako što, primjerice, šefovi policije sabotiraju policijsku istragu, i to bez ikakvih posljedica, kao da je to normalno. Nacionalov dosje pokazuje da je Brkić na mjestu zamjenika ravnatelja policije funkcionirao kao duboko grlo kriminalnog miljea. Ljudima koji su činili lanac prostitucije sam je dojavio da su pod mjerama. Premda je hrvatsko pravosuđe, od Državnog odvjetništva do sudova, bilo upoznato s podacima koji ga inkriminiraju, ništa se nije dogodilo. Slučaj je u zatvorenom sudskom postupku brzopotezno okončan, gotovo simboličnim kaznama. Muškarci koji su seksualne usluge kupovali – a navodno je riječ o političkim i društvenim uglednicima, političarima, biznismenima, sportašima, doktorima, sucima – ostali su nepoznati javnosti.

Umjesto da zbog kompromitiranja istrage i suradnje s kriminalcima nasuprot policiji izleti iz MUP-a, Brkić je nastavio svoj karijerni uspon po policijskoj i obavještajnoj okomici, da bi na koncu ušao u politiku i dogurao sve do pozicije formalno drugog čovjeka vladajućeg HDZ-a i potpredsjednika Sabora. Premda je za sobom ostavljao sumnjive tragove – neprijavljene kuće, vrtoglavo visoke kredite koji su se munjevito otplaćivali, unosne poslove rodbine – činilo se kao da je od teflona. Razotkrivajući, toksični dokumenti – ne slučajno – tek sada dospijevaju u javnost. Opet, čini se, zbog politike, a ne zbog pravde. Koliko je još takvih junaka u sustavu i na visokim političkim funkcijama? Čiji se sve dosjei drže u pričuvi? I što odlučuje o tome hoće li izroniti u javnost ili će zauvijek ostati skriveni?

JELENIĆ SPREMAN NA TRULE KOMPROMISE

Institucije, kao stupovi hrvatske države, pretvaraju se u prostitucije kad Državno odvjetništvo funkcionira onako kao u slučaju Milijana Brkića. Indicije da je kao zamjenik ravnatelja policije 2011. kriminalce i kurve čuvao od policije, uredno je odšutjelo. Nakon recentne medijske provale danima se nije oglašavalo, da bi na koncu prilično zgužvani glavni državni odvjetnik pred kamerama priznao da su spisi misteriozno nestali. Dražen Jelenić pojma nema gdje bi dokumentacija mogla biti, nešto je pokušao bajati da je možda zagubljena prilikom preseljenja, ali je vrlo rezolutan u tvrdnji da nije bilo zataškavanja. Barem je tako rekao novinarima. Nije objasnio kako zna da DORH nije prikrivao Brkićevo pomaganje akterima lanca prostitucije. Njegovi prethodnici, Mladen Bajić i Dinko Cvitan, također su pazili na svoje odnose s politikom.

Ali Jelenić se pokazuje još spremnijim na trule kompromise, možda čak i sluganstvo. Nekim postupcima čuva HDZ-ovu parlamentarnu većinu. Jako se kompromitirao kad je munjevito, bez ozbiljne provjere, odbacio prijave protiv premijera Andreja Plenkovića, bivše ministrice Martine Dalić i njihove skupine Borg koja se okoristila intervencijom države u rješavanju krize u Agrokoru. U javnost ne prestaju kapati informacije o nejasnim i sumnjivim aspektima cijelog slučaja – Ivica Todorić upravo je otkrio da se tajno, pod okriljem noći, kao u kakvim krimi-romanima, sastajao s ministrom Zdravkom Marićem, koji je javnost istodobno uvjeravao da se izuzeo iz Agrokorove priče – ali, svemu tome unatoč, DORH tu više, odlučio je, nema razloga čačkati.

SUSPEKTNI POSTUPCI USTAVNOG SUDA

Državne institucije degeneriraju u prostitucije kad pravosuđe postane najslabija karika sustava i najveći problem društva, kako se to u Hrvatskoj dogodilo. Ne postoji ništa prljavije, korumpiranije, lošije i opasnije od našeg pravosudnog sustava, kaže povodom slučaja Milijana Brkića vrlo iskusni Ratko Čačić. Veliki obračun države s korupcijom, simboliziran u sudskim postupcima protiv bivšeg premijera Ive Sanadera koji su hrvatskom društvu trebali donijeti osjećaj pravde i katarzu, rezultirali su totalnom rezignacijom. Javnost se tijekom suđenja naslušala vrlo uvjerljivih priznanja i svjedočenja o pokradenim milijunima, o funkcioniranju korupcijske mreže u vrhovima vlasti, o crnim fondovima i torbama novca koje su tim visokim sferama cirkulirale, ali nakon deset godina još ni jedne jedine pravomoćne sudske presude. Period od Sanaderova uhićenja do danas Dalija Orešković naziva izgubljenim desetljećem. Po borbi protiv korupcije Hrvatska je opet negdje na začelju Europe.

Ne samo da se ključni antikorupcijski procesi s protekom vremena razvodnjavaju, dedramatiziraju i ostaju nezavršeni. Još gore, upućeni tvrde da korupcija – možda kao nikad dosad – poput gangrene zahvaća sve veći dio sudske okomice, sve do njenih najviših instanci. Skupinu koja je mitom na Vrhovnom sudu pokušala kupiti slobodu za Branimira Glavaša, stigla je osuda, ali je pritom potpuno nepoznato i neproblematizirano ostalo pitanje kome su pare bile namijenjene, tko ih je od sudaca Vrhovnog suda trebao primiti. Neki postupci Ustavnog suda također su djelovali prilično suspektno. Poništenje presude Sanaderu u slučaju Ina-MOL povezivalo se tako s navodnim plasiranjem višemilijunskog mita u ruke nekih istaknutih ustavnih sudaca. DORH je radio izvide i objavio da ništa nije našao. Ali nakon slučaja Milijana Brkića, tko će im više vjerovati?

POLITIČKI MOĆNICI – KASTA NEDODIRLJIVIH

Premijer Plenković priznaje da je situacija neugodna za Brkića, ali pere ruke, pokušavajući uvjeriti javnost da se cijeli taj konglomerat skandala događao mimo stranke. Sljedbenici – ministar Božinović, primjerice – tvrde da slučaj nema baš nikakve veze s HDZ-om. Nema, baš kao što ni Sanaderove afere nisu bile povezane s njegovom partijom! Samo su HDZ-u priskrbile sudskom odlukom utvrđeni status zločinačke organizacije. Naravno da ni grijesi Milijana Brkića nisu privatne naravi. Sve što je uradio, a što se tek počinje pretresati, napravio je kao dio HDZ-ovih struktura vlasti. Vaso je zakonito čedo Hrvatske demokratske zajednice. Baš kao što je to bio Ivo Sanader, a prije njega lordovi lopovske privatizacije. Nije riječ o zloupotrebi sustava, kako to vladajući sada tumače, nego o proizvodu sustava. Sustav je složen tako da hrvatsko društvo dijeli na, s jedne strane, privilegirane i totalno zaštićene, one koji sve mogu i smiju, i s druge strane, iscijeđene i obespravljene.

Nikakvo iznenađenje da je Brkić tajne istrage provaljivao kriminalcima. HDZ-ova povijest prepuna je takvih primjera. Visoka politika – pogledati Pantovčak! – i danas se voli družiti s polusvijetom. Politički moćnici ponašaju se kao kasta nedodirljivih. Razumijevanje poštenja i morala rastezljivo im je poput gume. Izigravanje ili svjesno kršenje zakona pravdaju kao izraz vrhunskog domoljublja. Zato se problem i ne može riješiti eliminacijom jednog pojedinca, kako to zamišljaju u HDZ-ovoj vrhuški. Brkić mora otići, ali ideja da samo njega puste niz vodu, a sve drugo ostave isto, značit će promjenu bez promjene. Faktički, označit će zadržavanje zloćudnog sustava koji će već sutra rađati neke nove brkiće.

Prostitucija institucija trenutno se čini nesavladivim problemom. Problemom koji ni HDZ, a ni hrvatska država neće i ne mogu riješiti. Zato što bi njegovo rješavanje podrazumijevalo duboko oranje Hrvatske. Izokretanje svih dosadašnjih paradigmi. Za što političke garniture nisu spremne. Potpuno su ovladali institucijama države, ne zato da ih stave u funkciju, nego da ih učine slugama vlastitih interesa. Ono što građani vide kao institucionalno raspadanje države, zapravo predstavlja unutarnju okupaciju Hrvatske u rukama onih koji drže vlast. Temeljni je problem u političkim strankama, koje funkcioniraju kao feudalni vlasnici Hrvatske. Državni aparat, koji bi se trebao boriti s kriminalom, naselili su ljudima prijateljski raspoloženima prema banditizmu. Čitave su dijelove državnog sustava upogonili kao zločinačke ćelije. Kao stranka koja najduže vlada Hrvatskom, HDZ je u prostituiranju institucija hrvatske države odigrao ulogu makroa. Neće biti dovoljno da sada samo promijene plahte.

Komentiraj