LINIJA ŽIVOTA: Pet Plenkovićevih destabilizatora Hrvatske

Aktualna predsjednica srlja iz skandala u skandal, pretvarajući svoju političku agendu u tešku debilanu. Od recentnih čudnih posrtanja po Kninu, otvoreno proustaških intervjua do navlačenja boksačkih rukavica pred kamerama u Americi, kamo je navodno otišla po ozbiljnom državničkom poslu, gospođa sramoti i svoju funkciju i državu

Andrej Plenković zabranama pokušava zaustaviti zemlju koja mu je počela migoljiti pod nogama. Zabranio je u HDZ-u, navodno zbog predsjedničkih izbora, svaku kritiku i disonantne glasove, kako bi stranka zbijenih redova svoju kandidatkinju dovela do pobjede i novog mandata na Pantovčaku. Zabranu, eufemistički nazvanu pravilima igre u predsjedničkoj kampanji, oponenti su istoga trena bacili pod noge, pokazujući da šef HDZ-a i premijer više ne uspijeva kontrolirati situaciju ni u vlastitoj stranci. Veliki propovjednik političke stabilnosti odjednom se našao na vrlo trusnom terenu. Kao da sjedi u epicentru budućeg potresa ili u srcu orkana. Još gore, nestabilnost sam proizvodi. Ljulja državu, zanemarujući opasnost iskakanja iz tračnica. U ovom trenutku moguće je raspoznati pet njegovih destabilizatora Hrvatske.

Nakon što je kapitulirao pred sindikatima i najavio opoziv svoje nazovi mirovinske reforme, kojom se mjesecima razmetljivo hvalio, Andrej Plenković ni na osobnoj razini više ne funkcionira kao stamena figura. Više djeluje kao pokretač turbulencija. Njegov je nastup i dalje uglavnom apaurinski, ali su učinci njegove bahatosti burevjesnički. Premijer sada tvrdi da je čuo poruku hrvatskih građana. Koju mjesecima nije htio slušati, nego je bezobrazno ignorirao i socijalne partnere i nezadovoljstvo javnosti. Svojom ogluhom isprovocirao je potrebu za referendumskom inicijativom. Podvio je rep suočen s više od sedamsto tisuća potpisa. Predomislio se jer bi ga u izbornoj godini bilo kakve masovne protuvladine akcije mogle jako skupo stajati. Možda je jednako važan razlog za odustajanje i činjenica da sindikati ruše produženje radnog vijeka, ali nisu ustali protiv ključne nepravde hrvatskog mirovinskog sustava – vrlo razgranate mreže privilegiranih mirovina, koje svojom visinom višestruko nadmašuju one radničke. Očito je da Plenkovićeva vlast taj nakaradni sustav nipošto ne želi mijenjati pa će odustajanjem od produženja radnog vijeka pokušati zadovoljiti sindikate i javnost, kako bi klijentela ostala izvan fokusa, nedirnuta.

Neprirodni stranački lider

Uzmak od onoga što se pompozno proglašavalo mirovinskom reformom otvara, naravno, i pitanje vjerodostojnosti. Isti oni koji su do jučer tvrdili da referendumska inicijativa gura zemlju u bankrot, da će mirovinski sustav učiniti neodrživim, da je njena cijena oko 45 milijardi kuna pa će nepodnošljivo zadužiti i osiromašiti iduće generacije, sada odjednom uvjeravaju da će sve biti u redu, da je mehanizam stabilan i mirovine nisu u pitanju. Premijer bi morao objasniti kada je varao javnost, onda ili sada. Onda kada je milijune potrošio u kampanji kojom je Hrvatsku pokušao zastrašiti slomom mirovinskog sustava? Ili sada kada odjednom čuje glas građana? Zbog nedosljednosti njegova je uvjerljivost prilično stradala. U okršaju sa sindikatima, koji se njegovom zaslugom – nespremnošću da pravodobno osluhne raspoloženje javnosti – dramatično zaoštrio, jako je izgubio na vjerodostojnosti.

Drugo, veliki su rasadnik nestabilnosti i odnosi u vladajućoj stranci. HDZ nikada nije bio homogena partija, više je funkcionirao kao široki, jako razliveni pokret, koji je autoritetom šefa stranke različite, često i suprotstavljene sastavnice držao na okupu. Andrej Plenković nikada nije prihvaćen kao prirodni lider HDZ-a pa je nejedinstvo, a sve više i podijeljenost stranke, iz latentnog i prigušenog prešlo u otvoreno manifestni oblik. Više nije riječ tek o marginalnim džepovima oponenata i otpora. Prvi put se događa da ozbiljni pretendenti na funkciju šefa HDZ-a svoje ambicije javno najavljuju čitavu godinu dana prije izbora. Nikada dosad izazivači se nisu oglašavali tako rano, dok je predsjednik još u sedlu, navodno pri punoj snazi. Pokušajem diskvalifikacije budućih konkurenata, tvrdnjom da je Miro Kovač za HDZ irelevantna osoba, Plenković pokazuje nervozu i strah i ruinira vlastitu superiornost.

Crna labudica s Pantovčaka

Posebna je priča recidivističko iskakanje HDZ-ova Ivana Penave, koji se politički profilira kao trajni unutarstranački remetilački faktor. Tek što su iz središnjice kritičarima naredili flaster na ustima, gradonačelnik Vukovara teško je napao vlast i državu, kao da je ljuta opozicija. Kao istaknuti predstavnik HDZ-ove radikalne desnice, pod utjecajem svojih savjetnika iz redova antićiriličnih štemera, Penava je usred Zagreba najavio ponavljanje prošlogodišnjih prosvjeda, ponovno tvrdeći da se stidi hrvatskih državnih institucija. Zbog navodnog neprocesuiranja ratnih zločina izgubio je, kaže, vjeru u institucije, koje – po njemu – ničim ne zaslužuju da se zovu hrvatskima. Zaprijetio je revolucijom i „crnim labudovima“, što je direktna poruka vrhu vlastite stranke da će na predstojećim izborima, kao i na onim recentnim europskim, doživjeti sabotažu i neuspjeh. Na njegovu šatorašku provokaciju vrh stranke ne usudi se adekvatno reagirati. Plenković ga malo pozove na razgovor pa javnost uvjerava da između njih vlada suglasnost, ali ništa ne rješava. Što znači da će se HDZ-ove unutarnje turbulencije i dalje prelijevati na cijelu državu.

Treće, veliki destabilizirajući faktor predstavljaju i odnosi u vladajućoj koaliciji. Sastavljena s koca i konopca, bez ikakve unutarnje koherentnosti, ta se trgovačka nakupina danas ponaša kao da ih ništa ne veže, čak kao da su jedni drugima ljuti protivnici i neprijatelji. Koalicija u kojoj sjede Milorad Pupovac i Branimir Glavaš ne može, naravno, skladno funkcionirati. Legitimno je da se svaka stranka i grupacija bori za vlastite politike i interese. Ali međusobne svađe, čerupanja, uzajamni pokušaji denunciranja, ambicije da se ovoga ili onoga izbaci iz Plenkovićeve orbite, postaju ograničavajući faktor za ukupnu vladajuću kompoziciju. Premijera pretvaraju u taoca vlastitih, za državu potpuno irelevantnih sukoba. Tako se Milan Bandić sa svojim jatom kupljenih duša navalio nametati kao glavni HDZ-u potreban partner. Krajem prošloga tjedna priredio je malu pokaznu vježbu, nedolaskom svojih troje zastupnika blokirajući rad Sabora. Demonstrirao je vlastitu važnost, možda i nezamjenjivost. Premijeru nacrtao da može ugroziti ili čak i srušiti vladajuću većinu. Za Plenkovića prilično ponižavajuća situacija! Ispada da je zagrebački gradonačelnik stvarni gazda u državi. Ako je Vlada ovisna o čovjeku koji je pod ozbiljnim optužnicama za kriminal, onda teško da sama može funkcionirati kao jamac stabilnosti. Prije će biti da je rasadnik nestabilnosti.

Isti oni koji su do jučer tvrdili da referendumska inicijativa gura zemlju u bankrot, da će mirovinski sustav učiniti neodrživim i da će nepodnošljivo zadužiti i osiromašiti iduće generacije, sada odjednom uvjeravaju da će sve biti u redu, da je mehanizam stabilan i mirovine nisu u pitanju. Premijer bi morao objasniti kada je varao javnost, onda ili sada

Četvrto, poseban izazov za politički stabilitet države predstavljaju skori predsjednički izbori. Ne samo zato što o njihovu rezultatu ovisi sudbina Andreja Plenkovića kao šefa HDZ-a i premijera. Vladajuća stranka dovela se u nezahvalnu situaciju da kandidata faktički još uvijek nema jer Kolinda Grabar-Kitarović, stalno odgađajući svoje službeno izjašnjavanje, pokazuje veliku nesigurnost i paniku. Posve opravdano! Njen skor već mjesecima je u silaznoj putanji, a najvažniji rivali grabe naviše. Ne sluti na dobro kad u kampanju mora ući s padajućim rejtingom, dok protukandidati rastu. Nije problem samo u tome što joj Miroslav Škoro, novokomponirani kandidat radikalne desnice, uzima skoro petinu HDZ-ovih glasova.

Mnogo je veći problem što aktualna predsjednica srlja iz skandala u skandal, pretvarajući svoju političku agendu u tešku debilanu. Od recentnih čudnih posrtanja po Kninu, otvoreno proustaških intervjua do navlačenja boksačkih rukavica pred kamerama u Americi, kamo je navodno otišla po ozbiljnom državničkom poslu, gospođa sramoti i svoju funkciju i državu. Ništa čudno što u HDZ-u već smišljaju alibi za gubitak izbora, bajajući o mogućim sabotažama i crnim labudovima. Predsjednica je sama sebi najopasniji protivnik, saboter i fatalna crna labudica. Problem je u tome što se i njenom zaslugom predsjednička kampanja intonira protumanjinskim raspoloženjima, a to sasvim sigurno ne pomaže političkoj stabilnosti države.

Moralni idiotizam

Peto, veliku pometnju i nestabilnost Plenkovićeva vlast proizvodi i svojim odnosom prema institucionalnom i vrijednosnom sustavu hrvatske države. Dok s jedne strane agresivno pokušava potkopati i rasturiti Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, koje funkcionira kao jedna od vrlo agilnih i važnih antikorupcijskih adresa, dotle je, s druge strane, neke veteranske udruge praktički uzdigla do razine vrhovnog političkog arbitra, što se premijeru sada, kad ovi otkazuju poslušnost, teško osvećuje. Ogroman je popis svega onoga što su besposleni bivši ratnici, sa svojim solunaškim ili subnorovskim refleksom, uspjeli zabraniti. Andrej Plenković udvarao se svojedobno Šatoru kao svom političkom savezniku, da bi mu ovih dana stigla poruka da bi se i sam mogao naći s metom na leđima. “Naoštrili smo motike, čekiće, lopate, vile i ostale stvari i čekamo neku drugu priliku”, doslovce prijeti Penavin savjetnik Tomislav Josić.

Vlast destruira institucionalni okvir države i sustav vrijednosti i svojim prezrivim odnosom prema elementarnom osjećaju morala. Mnogo puta ovdje smo već spominjali da je Plenkovićeva koalicija zasnovana na političkoj korupciji u parlamentu. Skovana na prevari i izdaji biračke volje građana. Ovih dana HDZ-ova vlast pokazuje težak prezir prema moralnim zahtjevima, gurajući svog bivšeg, smijenjenog ministra Lovru Kuščevića u saborski Odbor za zakonodavstvo. Plenkovićevi adlatusi bjesne, nazivajući sramotom što su u toj operaciji privremeno zaustavljeni. Nije im sramota što čovjeka koji se zbog korupcije našao pod USKOK-ovom istragom pokušavaju instalirati na važnu parlamentarnu poziciju. Argumentacija im otkriva potpuni moralni idiotizam. Svojim izjavama pokazuju da u vladajućim redovima više uopće nema moralnog refleksa. “Šaljete poruku pravosuđu da je kriv pa neka ga osude“, napada Branko Bačić, šef HDZ-ova kluba zastupnika, protivnike Kuščevićeva promaknuća. Nije mu sporna poruka koja se njegovim imenovanjem u saborski odbor šalje pravosuđu.

Poruka kakvu je, uostalom, HDZ poslao i postavljanjem Božidara Kalmete za pomoćnika glavnog tajnika HDZ-a, nakon čega ga je odmah jedan od ključnih svjedoka u slučaju Remorker prestao spominjati i teretiti u svojim iskazima. Milijuni su nestali, ali osuđeno je, eto, samo nekoliko pripadnika trećeg ešalona. Kalmeta je prošloga tjedna iz sudnice izišao s oslobađajućom presudom. Ako je suditi po reakcijama na društvenim mrežama, onda njegovo oslobađanje hrvatska javnost tumači uglavnom kao rezultat HDZ-ova utjecaja na pravosuđe. Važna funkcija u središnjici stranke poslužila je, čini se, kao prilično jasan signal. Takvim postupcima koji razjedaju institucije i sustav vrijednosti koji bi jedno društvo trebao držati na okupu, civiliziranim i uređenim, ni HDZ ni Andrej Plenković ne proizvode stabilnost, nego – upravo suprotno – raspiruju moralni relativizam i destabiliziraju Hrvatsku.

Komentiraj