LINIJA ŽIVOTA Nikada Hrvatskom nisu vladali gori

Na čelu parlamenta je čovjek koji je svakom HDZ-ovu šefu bio posilni. Među potpredsjednicima i onaj ozbiljno pritisnut SMS aferom.Sada se kao nova snaga – po brojnosti u parlamentu – guraju Bandićevi prevrtači, ekipa nedefiniranog političkog sadržaja i posve sumnjivog morala. Hrvatskom danas vladaju najgori, a ne najbolji. Blesokracija

Hrvatska vapi za liderima – grunuo je Milan Bandić i odmah vlastitim ponašanjem potvrdio svoju izjavu o teškoj krizi liderstva u državi. Premda je samog sebe ponudio kao izuzetak, hvaleći se kako bi praktičnu politiku mogao predavati na elitnim svjetskim univerzama, zagrebački je gradonačelnik živi egzemplar političkog antilidera. Primjer svega onoga što istinski politički prvak nije. Svoju je presicu pretvorio u nepodnošljivu papazjaniju samohvale i notornih političkih banalnosti. Frfljao je o svemu i svačemu, nije odgovarao na pitanja, vrijeđao je novinare. Potpuna zbrka misli i rijetko viđen skandal!

Milan Bandić nije politički vođa, nego nakupac, mešetar, politički trgovac. Kao takav zagospodario je Zagrebom. Nema liderski kapacitet, nema političku karizmu, nema čak ni političkih ideja. Ali ima mrežu. Čvrst splet moći, novca i politike. To je poluga kojom već godinama drži gradonačelničku funkciju. Sada je kupujući zastupnike nakrcao svoj saborski klub i postao partner premijeru Plenkoviću, ali izbori sve govore. Da je politički lider, ne bi se s jednim osvojenim mandatom jedva provukao u Sabor, niti bi mu stranka i danas bila ispod izbornog praga. To što povazdan zuji i sam za sebe tvrdi da ne spava i nikad se ne gasi, nije znak liderstva. Zagrebački gradonačelnik nije heroj rada, nego gigant politike kao grabežne djelatnosti.

Ali to ne znači da njegova izjava o tome kako Hrvatska vapi za liderima nije točna. I nije problem što je Milan Bandić kratak u liderskim sposobnostima. Pravi je problem u tome što je Hrvatska na najvišoj razini, na ključnim mjestima, zaista bez lidera. Državno je vodstvo bez pravih vođa. Nikada Hrvatskom nije vladala nesposobnija, u nekim aspektima i vrlo problematična ekipa, od Pantovčaka naniže. Hrvatska nikad nije imala goru predsjednicu države, nikad goru vladu, nikada gori Sabor. Kompletna je politička elita potkapacitirana, dobar dio moralno, pa i sigurnosno upitan. Kao da se politički oligarsi regrutiraju iz društvenog podruma.

Kolinda Grabar-Kitarović nikada nije bila jaka politička ličnost, ali doimala se kao pristojna osoba, potekla iz diplomacije, s iskustvom rada na visokim pozicijama u međunarodnim organizacijama. A onda je kao predsjednica države otkrila svu raskoš svoje ispraznosti. Forsirala je kojekakve uspravnice, ali vlastitu političku okomicu nije pokazala. Bez osobnog autoriteta i bilo kakve političke koherentnosti, ali s instinktom posvuduše, na domaćem je planu glumila narodnu kraljicu, na inozemnom često se ponašala kao pudlica. Silno pretenciozna, ali politički poput lutajućeg Holandeza, funkciju šefa države učinila je isključivo dekorativnom. Nemoguće je govoriti o liderstvu osobe koju se zapravo mora voditi.

Recentni događaji, nažalost, pokazuju da gospođa Grabar-Kitarović nije samo minorna, nego je politički maligna ličnost. Opasno se utalila s osobama za koje bi svako minimalno pristojno društvo moralo biti zatvoreno. Kao savjetnike angažirala je ljude povezane ne samo s obavještajnim, nego i drugim vrstama podzemlja. Nije se kompromitirala samo vezom s osuđenim kraljem hrvatskog nogometa, nego i poveznicom s nekim još opskurnijim tipovima. Nedavno svjedočenje notornog Velimira Bujanca, ljubitelja crnih košulja, prostitutki i kokaina, otkrilo je da predsjednica države zna večeravati s njegovim društvom. Da se odaziva na njegove pozive i uz omiljene škampe i šampanjac razglaba navodno o državnim problemima. Zapravo olajava hrvatske diplomate i dogovara da se njen domaćin, televizijski voditelj, tim ljudima „medijski pozabavi“. Što je priučeni ustaša i osuđeni sitni diler, po vlastitom priznanju, uredno odradio. Takvim ortaklucima s polusvijetom Kolinda Grabar-Kitarović samu sebe definitivno diskvalificira. Može biti predsjednica države – u Hrvatskoj je takav paradoks, nažalost, moguć – ali ozbiljna političarka, još manje liderica, nikada.

POSLOVOĐA HRVATSKE DRŽAVE

Ni Andrej Plenković ne posjeduje liderske kapacitete. Nije vođa, nego je, možda, poslovođa Hrvatske. Politički je kalkulant, vrlo oprezan u definiranju vlastitih političkih stavova. Probleme odgađa umjesto da ih rješava. Sporo ili nikako donosi odluke. Nema hrabrosti za Hrvatskoj nužne reforme. Zadovoljava se skromnim pomacima i polurješenjima. Hvali se gospodarskim rastom, koji Hrvatsku zadržava prikovanom za dno Europe. Ustaškim pozdravom zatrovanu ploču malo je preselio iz Jasenovca, nije je imao petlje ukloniti. Ako, u rijetkim trenucima, i odglumi odlučnost, kao prilikom objave da će Inu vratiti u hrvatske ruke, putem se negdje pogubi, pa se u njegovoj Vladi upravo kroje zakoni koji za nesretnu hrvatsku naftnu kompaniju trasiraju posve suprotan smjer: omogućit će da Ina uskoro sasvim pređe u mađarske ruke. Rezolutan je samo kad se radi o njegovoj vlastitoj poziciji.

Premijer je, baš poput predsjednice države, također sklon mutnim spregama. Ali za razliku od gospođe Grabar-Kitarović, koja se običava družiti s niskoprofilnim osobama, njegovi su kadrovski problemi visokoprofilni. Što je pokazala i njegovom zaslugom kreirana Borg skupina. Ili, ne posve tajno partnerstvo s Milanom Bandićem, od kojeg HDZ sada – kad je bruka s buljukom preletača pukla – pokušava oprati ruke, ali vrlo oprezno, da se ovaj ne naljuti. Ili, lutanje po Bosni i Hercegovini. Andrej Plenković eksplicitno je, uporno i na svaki način podržavao Dodikova političkog pobratima Dragana Čovića: od naslikavanja na sramotnoj svečanosti dodjele počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta, do osobnog sudjelovanja na njegovu predizbornom skupu u Mostaru i uzbunjivanja Bruxellesa zbog nepoželjenih mu izbornih rezultata, svoje postupke uvijek braneći tvrdnjama da je Hrvatska dužna brinuti o Hrvatima u BiH. Sad kada je ovaj pokazao svoje pravo lice, prisustvujući velikosrpskom derneku u Banjoj Luci, hrvatski premijer izjavljuje da je Čovićev HDZ samostalna stranka, sama odgovorna za svoje postupke. Izgleda da se ni sam sa sobom ne može dogovoriti.

KRUŽOK KEPECA U VLADI

Nikakve liderske kapacitete Andrej Plenković pokazao je i svojim odabirom ministara. Nikada nekompetentnija ekipa nije upravljala državom. Takvu bijednu postavu ni jedna vlada dosad nije imala. Teško je iz tog kružoka kepeca izdvojiti nekoga tko zaista ozbiljno obavlja svoju funkciju. Čak se i mnogohvaljeni ministar financija Marić uspio kompromitirati lažući o svojoj ulozi u rasplitanju Agrokora. Trenutno je zbog velike blamaže s kupovinom vojnih aviona fokus na ministru Krstičeviću. Tvrdnje da je u tom propalom poslu Hrvatska ispala nevina žrtva posve su neuvjerljive. Ministar je obrane, vidjeli smo, pokazao premalo nepristranosti i previše žara u lobiranju za izraelsku eskadrilu. Intrigantni su i aranžmani povezani s njegovom bivšom firmom. Nakon takvog debakla, ostavka je minimum koji treba očekivati. To je pitanje elementarne higijene. Ali Krstičević, kao da se ništa nije dogodilo, najavljuje da već juri u novi krug potrage za avionima.

Slučaj govori da premijer Plenković svoje ministre za rezultate ne pita. Umjesto u nastaloj situaciji samorazumljivog traženja odgovornosti, u obranu ministra Krstičevića pokrenuta je prava medijska kampanja, u kojoj se svako problematiziranje njegove uloge proglašava neprijateljskim činom. Nije onda čudo da nam se zdravstvo raspada, bez ikakvih posljedica po nadležnog ministra. Da se navodna pravosudna reforma pretvorila u pretakanje iz šupljeg u prazno. Da je privlačenje europskih sredstava i dalje u velikom podbačaju. Da je takozvanu mirovinsku reformu od ponosa blistajući ministar Pavić odradio tako da otežava uvjete hrvatskim umirovljenicima, navodno kako bi se sustav učinio održivim, a zapravo kako bi mu mogao naprtiti novi teret isplatom mirovina pripadnicima HVO-a.

Za Sabor je odavno rečeno da je veliki kokošinjac. Ali nikada nije bio na tako niskim granama kao što je danas. Nikada toliko ispražnjen od pameti. Bez intelektualnih bardova, kakvi su ga znali krasiti. Aktualna je nacionalna reprezentacija i ljevice i desnice katastrofalna. Na čelu parlamenta čovjek koji je svakom HDZ-ovu šefu bio posilni. Među potpredsjednicima i onaj ozbiljno pritisnut SMS aferom. Kao lider opozicije trebao bi funkcionirati političar mladog lika i starog političkog habitusa koji vlastitu stranku vodi u propast, koji nije uspio ovladati ni vlastitim klubom zastupnika, a nije jer se ne može nametnuti kao autoritet, jer je potpuno prazan i politički dibidus netalentiran.

Istraživanja govore da Živi zid upravo za prsa pretiče SDP, pa se šefovi te stranke već predstavljaju kao prvaci opozicije, a njihov frontmen Ivan Pernar na Fejsu vodi rat protiv vakcinacije i dijeli medicinske savjete. Trenutno zagovara udarne doze C vitamina kao univerzalnu, sverješavajuću terapiju. Kao antisistemskoj stranci Živom je zidu primjerena provokacija, ali sami sebe profiliraju kao lidere primitivizacije Hrvatske. Državu bi odvukli u civilizacijsku pećinu. U društvo davno izumrlih dinosaura. Sada se kao nova snaga – po brojnosti u parlamentu – guraju Bandićevi prevrtači, ekipa nedefiniranog političkog sadržaja i posve sumnjivog morala. To je lepeza ljudi koji odlučuju o sudbini države, iznad kojih je navodno samo dragi Bog.

Hrvatskom danas vladaju najgori, a ne najbolji. Lumpenelita. Blesokracija. Sve izbornom voljom naroda.

Komentiraj