Andrej Plenković ne prestaje tvrditi kako je potopio aferu Mreža i u Saboru „potpuno razoružao i politički porazio“ opoziciju koja ga je tom aferom, dvojnicom zločinačke Fimi medije, napala. Na kraju bi se, međutim, moglo dogoditi da će sam biti potopljen. Da će slučaj koji otkriva praksu zarobljavanja medija i slobodno divljanje vladajuće korupcije postati kap koja je prelila čašu.

Premijer već pokazuje znake grogiranosti. Posve razumljivo, jer mu novi koruptivni skandal dolazi u nevrijeme, na ulasku u izbornu godinu, kada bi svaka vlast oko sebe morala širiti samo dobre vijesti, i još gore – jako mu se primakao, pa ga tako portal Telegram vrlo precizno naziva aferom Plenki medija. Vladajući se uglas pokušavaju prati, ali način na koji to rade još ih više ukopava. Plenković bi možda mogao tvrditi da nije znao, pa stoga nije ni odgovoran za ono što je savjetnik jednog ministra radio. Ali po njegov je imidž čovjeka navodno čistih ruku apsolutno katastrofalan način na koji je reagirao. Na aferu je odgovorio potpuno negirajući činjenice i otvoreno kriminalizirajući opozicijske stranke. Za premijera – vidimo – nije problem u korupciji, nego u onome tko je prokaže. Nije problem u indicijama da se njegova vlast na vrlo visokoj razini upustila u kupovanje i zauzdavanje medija. Problem je kad se taj gnoj iz utrobe njegovih struktura javno problematizira.

Porod od tmine

Andrej Plenković opetovano ponavlja potpunu budalaštinu koja njegove političke i moralne kapacitete opasno kompromitira. Tvrdi da afera Plenki medija nije HDZ-ova. Štoviše, za vlastiti porod od tmine pokušava optužiti opoziciju, posebice stranku Most koja mu se svojim pitbulovskim ugrizom HDZ-ovih nikad razjašnjenih plinskih afera jako zamjerila. „Ovdje je bit korupcija Mosta, to je ključ ove afere koja potpuno razotkriva koruptivnu strukturu Mosta“, uporno podvaljuje. Njegovo postupanje u ovom slučaju implicira da bi ubio glasnika loših vijesti. Što će korupcijske strukture sigurno s velikim zadovoljstvom pozdraviti. Svojim tumačenjem afere koja će se po njemu zvati premijer daje argumente i snagu tvrdnjama da je za njegove vlasti borba protiv korupcije u Hrvatskoj izgubljena. Da nema šanse dok se HDZ ne pošalje u opoziciju. Strašno loša poruka uoči izbora koje i on i njegova stranka po svaku cijenu žele dobiti.

Razgovori između štaba Peđe Grbina i ekipe Tomislava Tomaševića ovih dana ponovo su otvoreni. Naravno, jako daleko od očiju javnosti. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Za šefa HDZ-a opasnom bi se mogla pokazati i vremenska koincidencija izbijanja i raspetljavanja afere u kojoj vlast i mediji čine čvrsto korupcijsko klupko s pokaznom vježbom uzleta autokracije u najbližem susjedstvu. Nedavni izbori u Srbiji upozoravaju na posljedice dugotrajne, s vremenom praktično nesmjenjive vlasti. Notorni je Vučić svoju već više od dvanaest godina dugu vladavinu cementirao potpunom okupacijom medija i sustavnim uništavanjem opozicije. Premda hrvatski premijer bjesni na usporedbe sa Srbijom, poučci onoga što se događa preko Dunava vrlo su instruktivni. Naravno da Hrvatska nije Srbija, ali to ne znači da se opasnost od otklizavanja u model izborne autokracije, model pokorenih, s vlašću uvezanih medija i nepostojanja realne opozicije, smije podcijeniti. Referirajući se nedavno na Vučića, kosovski premijer Albin Kurti konstatira da autokrati pobjeđuju na izborima tako što najprije devastiraju opoziciju.

Kancelarska supervlast

Plenkovićeva je volja za delegitimiranjem i uništavanjem bilo kakve političke konkurencije i vlastito profiliranje kao nekakve kancelarske supervlasti evidentna. Najnoviji biser iz niske autoritarnih premijerovih ispada, tvrdnja kako je u životu ministara njegovo povjerenje jedino bitno, a sve su ostalo, valjda, trice i kučine, na noge je već digao ustavne stručnjake. Naravno da su takve izjave uvredljive i za ministre. Njihov ljudski integritet pretvaraju u bezvrijednost, u ništicu. Ali mnogo je važnije da premijer zapravo potkopava sustav. Njegovo nezakonito zaobilaženje Sabora prilikom smjene ministara, kao i pokušaji da vlastitu ulogu nabilda do kancelarskog statusa, predstavljaju – kako će profesori ustavnog prava reći – kršenje Ustava i ugrožavanje vladavine prava. Plenkovićev običaj da njihova upozorenja proglašava besmislicama indikator je bahatosti u samozadovoljstvu zadrigle vlasti. Po HDZ-ove interese posve neracionalno ponašanje, pogotovo s obzirom na nadolazeće izbore. Takvi ispadi u javnosti pale alarme, upozoravaju na potrebu demokratskog ventiliranja države. Što bi moglo utjecati na ishod izbora. Možda povećati zbroj onih koji zagovaraju smjenu vlasti. Konsternirana i zgađena morem koruptivnih afera i autokratskom malformacijom vlasti, Hrvatska bi mogla i zaključiti i odlučiti da je dosta.

Andrej Plenković zna da se kroz skore izbore neće prošetati kao da je utakmica unaprijed riješena. Istraživanja pokazuju, čak i ona njegova povjerljiva, da će biti jako grbavo. Da će vrlo vjerojatno ostati daleko ispod rezultata na kojima je uplovio u mandat koji mu upravo ide kraju. Po svoj će prilici biti kraći za desetak zastupnika. Još mu veći problem može biti što se oko njegove stranke stvara svojevrsni sanitarni kordon. Kompletna se opozicija javno zaklinje da neće s njim u koaliciju. Relativni pobjednici izbora uglavnom nemaju problema s formiranjem većine. Ali nije svejedno hoće li HDZ dobiti šezdesetak ili pedesetak mandata. Dosadašnji mu partneri – sigurno je – neće biti dovoljni za natpolovičnu prevlast u Saboru. A vrbovanje novih postaje vrlo upitno. Naročito pretvore li se izbori u referendum protiv HDZ-a, što se na neki način već naslućuje. Svjestan opasnosti koje mu prijete, i sam Plenković ovih dana spominje izbornu strategiju oporbenih stranaka. Njima je cilj, kaže, ili podići svoj ucjenjivački kapacitet ili nekako prevenirati HDZ i partnere da dođu do 76 zastupničkih mjesta.

Situacija bi za premijera Plenkovića i HDZ bila još neizvjesnija da opozicija nije enormno razmrvljena. Pogotovo bi bilo frkovito da se ideja o formiranju jakog bloka na ljevici uspjela ostvariti. Ali, Možemo! je tu mogućnost odbacio, odbijajući pozive na stvaranje predizbornog saveza sa SDP-om. Postoji li šansa da se ta odluka promijeni? Da se Možemo! predomisli? Razgovori između štaba Peđe Grbina i ekipe Tomislava Tomaševića ovih su dana ponovno otvoreni. Naravno, jako daleko od očiju javnosti. Zasad se čini da u obje stranke fali spremnosti na kompromis. Naravno da za Možemo! opoziv već jednom donesene odluke nikako nije lagodan. Rikvercom bi priznali da su pogriješili. Ali i Tomaševićeva stranka vjerojatno raspolaže pokazateljima iz istraživanja koje je duboko uznemirilo premijera Plenkovića, a govori da bi se blok SDP-a i Možemo! po broju osvojenih mandata jako približio HDZ-u. Tvrdnje da njihov savez ne bi imao sinergijski učinak, izgovor s kojim su proljetos odbili SDP, pokazuju se netočnima. Formiranje jake koalicije na ljevici, koja bi imala realne šanse parirati HDZ-u, vjerojatno bi privuklo i mnogo glasova s centra, pa i apstinenata. Dobrog dijela onih koji optiraju za smjenu Plenkovićeve vlasti.

Promijenjene okolnosti

Možemo! bi mogao imati ozbiljnih razloga za revidiranje svoje odluke. Okolnosti su se u međuvremenu, naime, jako promijenile. Od nesklonosti, pa i averzije jednog dijela njihove zelene sljedbe od uvezivanja sa starim, ocvalim SDP-om danas bi ih više morala mučiti činjenica da svojim samostalnim izlaskom na izbore pomažu HDZ-u. Ni predviđanja da će s vremenom preteći matronu s Iblera i postati glavna stranka ljevice nisu se ostvarila. Možemo! stagnira. Stabilizirao se u borbi za poziciju treće stranke u državi. Ali kadrovska mu je baza i dalje jako tanka. Premda jako birokratiziran, SDP se u tom pogledu ipak pokazuje superiornim. Ni isticanje Sandre Benčić za premijersku kandidatkinju nije ih uspjelo povući. Stranačku infrastrukturu po Hrvatskoj nisu izgradili. Situacija se u Zagrebu jako komplicira. Tomašević se bori s ozbiljnim nevoljama i opstrukcijom. Možda shvati da je za rješavanje problema u gradu nužno imati prijateljsku vlast na razini države. Sigurno je da njegov uspjeh ne odgovara HDZ-u. Zato ga više od pola godine ostavljaju čekati na sastanak u nekakvom ministarstvu od kojega zavisi kako će se urgentni smetovi smeća u metropoli rješavati. Umjesto da za Možemo! postane poguranac na nacionalnoj razini, vladanje Zagrebom pretvara se u razlog razočaranosti i osipanja potpore.

U SDP-u također nema sposobnosti za probir prioriteta, a ni pregovarački kapaciteti ne cvjetaju. Šef je stranke jako dobro upoznat s nalazom njihova PR maga Alexa Brauna, prema kojem javnost u Hrvatskoj kao lidere željene promjene vide ili Sandru Benčić ili Nikolu Grmoju. Nikako Peđu Grbina. Ali on se aspiracija na premijersku funkciju svejedno ne odriče. Premda bi kompromisno rješenje, naravno, bilo najbolje. Pametne bi i odgovorne stranke dogovorile zajedničko testiranje javnosti. Ispitivanje tko bi od njihovih ljudi bio najbolji kandidat za premijera i s kojim bi koalicija SDP-a i Možemo! imala najviše šansi za uspjeh. Ulozi su jako visoki. Mogućnost da smijene HDZ i formiraju Vladu važnija je od toga hoće li Grbin figurirati kao pretendent za premijersku funkciju. Kao što bi za Možemo! od čuvanja navodne vlastite ideološke i političke čistoće važnije moralo biti da ne postanu stranka koja će HDZ-u pokloniti izbornu pobjedu.