Na početku mandata obećala je da će Hrvatska biti jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Sad kad njenih pet godina na Pantovčaku curi prema kraju, ona ide u borbu protiv ‘negativne percepcije’, ali tako što će tu obećanu, poželjnu, bogatu i sretnu Hrvatsku izmisliti, lažirati, nacrtati

Osjećam se opuštenije, zadovoljnije i sretnije otkako je Kika došla“, objavila je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, povezujući procvat svog dobrog raspoloženja s udomljavanjem jedne simpatične kujice iz skloništa za pse. Ne znamo kako se osjeća Kika na Pantovčaku, vjerojatno bolje nego tamo gdje je donedavno bila, ali nije izgledala baš presretno dok se pokušavala oteti iz zagrljaja šefice države, po svoj prilici uznemirena gužvom stvorenom prilikom prijema zaštitara životinja na visokom mjestu, u Predsjedničkom uredu.

Sigurno je da spašavanje zvjerčice može biti razlog velikog zadovoljstva. Dobro je da predsjednica vlastitim primjerom skreće pozornost na odbačena i napuštena bića i senzibilizira javnost za njihovo zbrinjavanje. Svakome bih to preporučila, kaže. Ali ako je zbilja posvećena tome da jednom psiću pruži dom, zašto Kiku ne odvede doma? Zašto je ne uvede u svoju obitelj, nego je ostavlja samu u uredu, na Pantovčaku? Pogotovo kad tvrdi da je to sada njen pas. Pa vjerojatno zato što onda ne bi bilo kamera. Ne bi bilo poziranja. Ne bi bilo sličica kojima predsjednica dokumentira svoje veliko srce. Kako se oko jednog kučka navodno topi od miline. Kako je dobra i plemenita. Kika bi u tom slučaju bila privatni pas, ovako je dvorski. Mogućnosti medijskog oglašavanja njenog altruizma bile bi mnogo skromnije.

MANIPULACIJE S KLINCIMA

Žena koja je iz svog ureda šutnula bistu Josipa Broza, ali se njegove rezidencije nije odrekla, sve češće kopira Titove carske manire. Naslikavanje s djecom, prilikom krstarenja po Hrvatskoj, postalo je obavezno, baš kao što je Stari običavao pozirati u buketu pionirskih glavica. Nakon manipulacija s klincima, slijede životinje. Tito je imao pudlice, ona mješanku labradora i terijera. Čini se da je Kika prije svega sredstvo u jednoj reklamnoj kampanji. Zamijenila je neke druge ličnosti u zagrljaju predsjednice. Kolinda Grabar-Kitarović sa svojom kujicom radi isto ono što je radila dok se po ruskim stadionima bacala oko vrata Zlatku Daliću ili Luki Modriću i drugim momcima iz reprezentacije. Dok je s viškom egzaltacije ljubila pehar Svjetskog prvenstva. Sada je smislila novi trik da uz sebe veže kamere. Grleći jednog cucka, demonstrirajući navodno silnu ljubav prema životinjama, i to ne, naravno, u vlastitu domu, nego u gotovo izravnom prijenosu, pred očima cijele nacije, pokušava se prikazati kao topla, emocijama i pomaganju slabijih i nezaštićenih sklona osoba. Fake priča! Činjenica da dlakavog ljubimca perverzno kombinira s ljubavlju prema uniformama, oružju i militarističkim igračkama, upućuje na oprez.

Jer ako je Kolinda Grabar-Kitarović tako sućutna, ako joj je srce široko poput Slavonije, kako se pokušava prodati javnosti, zašto je nismo čuli da bi o kiretažama naživo, o struganju maternica bez anestezije, o čemu u posljednje vrijeme bruji cijela Hrvatska, bilo što rekla? Potresna ispovijest jedne saborske zastupnice pokrenula je među ženama cijelu lavinu svjedočenja o bolnim i ponižavajućim tretmanima kojima su često izvrgnute po bolnicama i ginekološkim ordinacijama. Hrvatice su odlučile progovoriti, predsjednica o tom hororu odlučuje šutjeti. Očito je njihova iskustva, a riječ je o više od 400 žena, nisu ganula. Nije ih pozvala u svoj ured. Nije im pružila ruku. Nije se solidarizirala. Kao što se nije oglašavala ni povodom Istanbulske konvencije, koja bi trebala pomoći zaštiti žena od nasilja. Dapače, pokazuje se sklonom onima koji ratifikaciju te konvencije žele opozvati.

BOLJE O KIKI NEGO O GALIĆU

Overdozirajući javnost pričom o udomljavanju jednog psića, predsjednica pokušava kamuflirati svoju napadnu šutnju o stvarima o kojima bi morala govoriti. Bolje o Kiki nego o Vladi Galiću, svom savjetniku za nacionalnu sigurnost, i njegovoj povezanosti s ključnim akterima afere SMS! Afere koja otkriva kako se obavještajno i kriminalno podzemlje popelo sve do vrhova vlasti. Uključujući i njen Pantovčak. Kolinda Grabar-Kitarović na više razina dotiče se s krugom aktera te afere. Prvo, afera je započela otkrićem o fabriciranju lažnih mailova za potrebe obrane njenog donedavno bliskog prijatelja Zdravka Mamića. Drugo, predsjednica je gotovo strateški povezana i s Milijanom Brkićem, čija je uloga u aferi SMS još nedovoljno rasvijetljena, ali je očito značajna: njegovi kumovi i prijatelji sjede u Remetincu, a ni on se kao, čini se, glavna spojnica s paraobavještajnim strukturama, ne osjeća baš najbolje. Treće, šefica države ima savjetnika Vladu Galića, koji je također u živoj komunikaciji s protagonistima afere SMS.

Svemu tome unatoč, predsjednica otpočetka izbjegava govoriti o toj već jako, u različitim pravcima, razgranatoj aferi. Zapravo je na svaki način pokušava minorizirati. Ispočetka je tvrdila da nije u njenoj domeni. Premda rad sigurnosnih službi jest u njenoj nadležnosti i uvijek se rado u njega petljala, čak i kad za to nije bilo potrebe. Štoviše, znala je to činiti i na posve neprimjeren način, koji je u nekim slučajevima, kao prilikom smjene šefa SOA-e, ostao suspektan. Ovoga puta nisu je pokrenule ni indicije o infiltraciji podzemlja u sigurnosno-obavještajni i pravosudni sustav. Otkriće da je njezin savjetnik povezan s krugom oko afere SMS, pokušala je bagatelizirati. Umjesto hitre smjene, obećala da je da će se kompromitirani Galić obratiti javnost, u nepoznatom roku. Nije vidjela ni potrebu za aktiviranjem Vijeća za nacionalnu sigurnost, premda se cijela vladajuća piramida zatresla. A ona je, prema Ustavu, odgovorna za stabilno funkcioniranje državne vlasti. Sada bi ga možda ipak sazvala, ali da raspravlja o migrantskoj krizi. Kao da su grupice nesretnika koje pokušavaju prijeći hrvatsku granicu veća drama i opasnost od upada kriminalnih elemenata u sustav nacionalne sigurnosti. Možda će opet zagovarati postavljanje žice i upotrebu vojske, kako je to već jednom tražila.

Bježeći od potrebe da javnosti objasni svoje odnose sa SMS kružokom, Kolinda Grabar-Kitarović lopticu baca u premijerovu mrežu. Izjavom da afera Borg nije zatvorena, pažnju javnosti pokušava usmjeriti na Andreja Plenkovića. Naravno da Borg nije zaključen, otvoren je baš kao što je otvorena i afera SMS. Premijer ima svoj skandal povezan s namještanjem savjetničkog biznisa u Agrokoru, za što samo novi glavni državni odvjetnik Jelenić ne vidi da smrdi do neba. Ali to nipošto ne znači da je muka šefice države s jako joj primaknutim kracima toksične SMSstrukture manja.

BJEŽANJE OD STVARNOSTI

Andrej Plenković svoj problem ignorira, uvjeren da je trenutno politički toliko moćan da ne može imati problema sa zakonom ili DORH-om. Kolinda Grabar-Kitarović odjednom uvjerava javnost da je fokusiranost na afere štetna i ubija optimizam nacije. Medije čak optužuje da pretjeranim bavljenjem aferama tjeraju ljude u tuđinu, da bježe iz Hrvatske. Vlast je uvijek voljela ubiti pticu rugalicu! Nisu, dakle, krivi akteri afera, nego oni koji o njima javljaju. Oni narod tjeraju u depresiju. Po toj logici, oni koji žive u mraku neznanja trebali bi biti najveći sretnici.

Takvo bježanje od stvarnosti sasvim se uklapa u konstantne napore predsjednice da podigne neko svoje Potemkinovo selo, izgradi neku svoju konstrukciju, paralelni svemir koji neće imati mnogo veze s realnošću, ali će sjajno izgledati. Tako je u jeku afere SMS na Pantovčaku sazvala društvance odabrano da krene u operaciju brendiranja Hrvatske, valjda kao zemlje snova. Kroz prašumu kontradiktornosti koje je tom prilikom izgovorila, dosta se teško probiti. Vlastiti imidž, rekla je gospođa Grabar-Kitarović, moramo sami kreirati, a ne da to čine drugi, što „nećemo dopustiti“. Ali odmah potom je dodala da stranci često vide Hrvatsku boljom nego domaći ljudi, koji su skloni vjerovati da „u zemlji ništa ne valja“.

Ukratko, predsjednica države nije si uzela zadatak da mijenja Hrvatsku, nego da promijeni sliku o Hrvatskoj. Na početku mandata obećala je da će Hrvatska biti jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Sad kad njenih pet godina na Pantovčaku curi prema kraju, ona ide u borbu protiv „negativne percepcije“, ali tako što će tu obećanu, poželjnu, bogatu i sretnu Hrvatsku izmisliti, lažirati, nacrtati. Svojedobno je svoju socijalnu osviještenost demonstrirala pričom o ostavljanju starog kruha u čistim vrećicama kraj kontejnera. Sada je nabavila živu igračku iz životinjskog sirotišta.

Za svojih besmislenih seljenja ureda po Hrvatskoj, predsjednica običava djeci čitati priče. Sada bi i odraslima prodavala bajke. Šarenu, brendiranu lažu. Ne shvaća, izgleda, da je „snažan i pozitivan nacionalni brend“, što joj je navodno cilj, nemoguće izgraditi u truloj državi. Teško je smeće brendirati kao cvijeće. Da bi se mogla dobro brendirati, Hrvatska mora postati uspješna i pristojna država. Što, na primjer, isključuje mogućnost da se potpredsjednik državnog parlamenta i savjetnik šefice države utaljuju s kriminalnim miljeom. Ili da pola Vlade, na čelu s premijerom, svojim dolaskom počasti promociju knjige iz pera Borg-šefice, koja tvrdi da je ortački kapitalizam u Hrvatskoj dokrajčila ortačkim aranžmanima. Državni vrh dotakao je dno dna. Što ne znači da neće i dalje padati.