Benevolentan odnos prema ustaškom nasljeđu sve je raširenija pojava u Hrvatskoj. Njegovo se puzajuće etabliranje odvija pod firmom kvaziznanstvenih radova, knjiga, publikacija, filmova… S oltara i kroz medije. Javna im televizija funkcionira kao glasnogovornik. Postupno se incidenti pretvaraju u trend

Ako neće Hrvatska, hoće Austrija i Australija. Vlasti u tim dvjema zemljama, jednoj bliskoj i jednoj jako udaljenoj, odlučile su obaviti ono za što hrvatska predsjednica nema sluha, a hrvatski premijer nema petlje. Zaustavit će i osuditi ustašluk i povijesni revizionizam, koji su u Hrvatskoj u naletu.

Austrija zabranjuje ustaško znakovlje i stavlja ga uz bok nacističkoj svastici ili simbolima islamističkih verzija totalitarizma, Al-Kaidi i ISIL-u. Za upotrebu ustaškog pozdrava „za dom spremni“ predviđena je kazna od četiri do deset tisuća eura te šest tjedana zatvora. Već se ove godine uoči komemoracije na Bleiburgu povela kampanja protiv karaktera tog okupljanja. Tvrdilo se da je riječ o „najvećem neonacističkom skupu u Europi“ pa je troje austrijskih europarlamentaraca tražilo zabranu njegova održavanja, argumentirajući da se na Bleiburgu pod krinkom vjerskog obreda događa politička manifestacija natopljena fašističkim, odnosno ustaškim sentimentima.

MANEKENI CRNIH KOŠULJA

Australija je prije desetak dana uskratila vize dvojici naših korifeja crne rekonkviste – jednom manekenu crnih košulja i jednom peraču crnih uniformi. Televizijskom voditelju Velimiru Bujancu, a čini se i filmskom redatelju Jakovu Sedlaru, zabranjen je ulazak u tu zemlju, gdje su trebali promovirati Sedlarov film o tamošnjim Hrvatima. Bujancu je već odobrena viza poništena, za što je on odmah optužio „cro-udbašku ili srbijansku diplomaciju“. Međutim, mediji su objavili pismo jedne, kako se predstavila, Hrvatice iz Australije, koja ga je navodno prijavila vlastima. Izgleda da je Bujanec ostao bez vize jer je u zahtjevu zatajio svoje probleme sa zakonom. Indikativno je da australsko veleposlanstvo u svom očitovanju nekim hrvatskim medijima naglašava da tražitelji viza moraju prijaviti sve ranije kaznene presude, što Bujanec, čini se, nije učinio. Sedlaru je u Los Angelesu onemogućen ukrcaj na avion za Australiju, navodno također zbog ukidanja vize. Razlozi se ne znaju, ali u prošlogodišnjem izvješću State Departmenta njegov se falsifikatorski i revizionistički film o Jasenovcu višekratno spominje kao ilustracija u Hrvatskoj sve goropadnije prakse umanjivanja ustaških zločina i veličanja NDH.

Dakle, ono što ne želi ili ne može hrvatski premijer Andrej Plenković, obavit će austrijski kancelar Sebastian Kurz. Ono što hrvatska predsjednica počasti pozivnicom na svoju inauguraciju, službena Australija ne pušta preko svojih granica. Hrvatska je pomalo zatečena postavljanjem takvih antiustaških brana na inozemnom planu. Zato što je ovdašnjoj javnosti ostalo gotovo potpuno prešućeno da je Europski parlament nedavno, krajem listopada, uvjerljivom većinom usvojio Rezoluciju o porastu neofašističkog nasilja u Europi, u kojoj se i Hrvatska izrijekom spominje. Uz navođenje niza konkretnih slučajeva profašističkih divljanja u drugim zemljama, Rezolucija se poziva i na europske dokumente koji govore o „uznemirujućem porastu desnog ekstremizma i neofašizma u Hrvatskoj“. Europski parlament deklarira „duboku zabrinutost“ zbog toga što se u Europskoj uniji počinju smatrati normalnima „fašizam, rasizam, ksenofobija i drugi oblici netolerancije“ te traži zabranu neofašističkih i neonacističkih grupa.

Premda bi se Hrvatska mogla prepoznati u mnogim aspektima u rezoluciji navedene negativne prakse – od profašističkog nasilja na sportskim terenima do suradnje političkih lidera i stranaka s neofašističkim i neonacističkim skupinama – za politički vrh hrvatske države, od Pantovčaka do Sabora i Banskih dvora, taj dokument kao da ne postoji. Ovdje se još ponavlja mantra o osudi dvaju totalitarizama, koja faktički služi relativiziranju zločinačkog karaktera ustaškog nasljeđa. Posve mimo Europe, koja je bujanje profašističkih raspoloženja počela prepoznavati kao trenutno najveću prijetnju ne samo svom poretku, nego možda i opstanku.

PANIKA NA PANTOVČAKU

Nedavno obilježavanje okrugle 100. obljetnice završetka Prvog svjetskog rata u Parizu, bilo je impregnirano upravo takvim porukama. Od upozorenja francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji se profilira kao neka vrsta lidera novog, u ovom vremenu ukotvljenog antifašizma, pokreta otpora protiv nadiranja fašističkih tendencija diljem Europe – po njemu, situacija jako podsjeća na onu iz 1930-ih godina – do poruka drugih europskih čelnika koji buđenje nekadašnjih demona crnog ekstremizma također vide kao opasnost od ponavljanja povijesti.

Na tom su tragu i neki alarmi upaljeni u Hrvatskoj. Ne s razine državne vlasti ni iz politike, nego iz nezavisnih institucija. Pučka pravobraniteljica Lora Vidović u razornoj je analizi, objavljenoj prije desetak dana, napravila precizan indeks kolaborantskog služenja države nositeljima povijesnog revizionizma i otvorenog ustašovanja. Prozvala je pohvalu predsjednice Hrvatske ustaškim emigrantima u Argentini, veliku raširenost i toleriranje javnog klicanja pozdrava „za dom spremni“, ponašanje Katoličke crkve koja se pokazuje sklonom ugošćavanju autora ukoričenih laži o Jasenovcu, svečano pokapanje i odavanje vojnih počasti poginulim ustašama… Lora Vidović oštro konstatira da su pojave negiranja karaktera NDH i razmjera zločina ustaškog režima te isticanje prema tom dijelu povijesti simpatizirajućih, proustaških simbola i sintagmi „u hrvatskom društvu toliko učestale da su gotovo prešutno prihvaćene“.

Sat anatomije hrvatske vlasti i društva, što ga je pučka pravobraniteljica upriličila, država je gromoglasno odšutjela. Predsjednica trenutno cvili da je, kao državna institucija, izvrgnuta sirota državnom udaru. Očito se istraga oko afere SMS jako primakla Pantovčaku pa njene savjetnike i prijatelje povezane s obavještajnim podzemljem, ali i njihovu visoku pokroviteljicu hvata panika. Plenkovićevi ministri, koje je Lora Vidović apostrofirala, prave se ludi. Implicitno tako šalju poruku da se u otporu poplavi proustaških tendencija na njih ne može računati. Pravi domobranski kabinet: ako ih se baš natjera, možda će se pridružiti, ali će prvom prilikom zbrisati u brlog.

PREMIJER PODVIO REP

Zato se pomalo uzaludnim čini apel koji su ovih danas ispisali saborski zastupnici srpske i romske nacionalne manjine te predstavnici židovske zajednice i antifašisti, tražeći od hrvatskih institucija, predsjednice države, Sabora i Vlade te glavnog državnog odvjetnika, osudu i suzbijanje širenja mržnje prema pripadnicima naroda žrtava fašizma, kao i suprotstavljanje sveprisutnom nijekanju istine o zločinačkom karakteru NDH. S jedne strane, naivno je očekivati da oni koji proizvode problem postanu rješenje. Jer pokušaji rehabilitacije Endehazije imaju pokrovitelje na visokim državnim adresama. S druge strane, javni poziv govori da je povlačenje pred navalom proustaških snaga možda zaustavljeno. Ako neće država i njene institucije, kojima je to ustavna zadaća, onda će obranu civilizacijskih vrijednosti u svoje ruke morati uzeti oni koji su svjesni da su povijesni revizionizam i inkliniranje prema ustaštvu pogubni po nacionalne interese Hrvatske. Onako kako su antifašisti 1941. branili obraz hrvatskog naroda. Onako kako su se prošloga tjedna u Šibeniku svojevrsnom gerilskom akcijom, čitanjem imena u Jasenovcu ubijenih stanovnika tog grada, suprotstavili promociji jedne falsifikatorske knjige koja tvrdi da je hrvatski Auschwitz bio jedno ljupko mjesto za spašavanje Židova.

Treba li Hrvatskoj, dakle, neki novi antifašistički pokret otpora? Pogledaju li se rezultati izbora, onda je današnji poglavnikov zdrug minorna pojava. Stranke koje otvoreno profašistički djeluju ne prolaze u Sabor. Pojedince je tamo dovukao HDZ, ne samo onaj Karamarkov, koji je promovirajući javnosti dotad nepoznate, ustaškim kapama sklone pojedince pustio duha iz boce, nego i aktualni, Plenkovićev. Kad neki od hrvatskih hitlerčića organizira postrojavanje ili tako im drago ometanje antifašističkih skupova, odazove se šačica političkog lumpenproletarijata, sve sami redikuli, gotovo bez ikakvog odjeka u javnosti.

Ali benevolentan odnos prema ustaškom nasljeđu sve je raširenija pojava. Njegovo se puzajuće etabliranje odvija pod firmom kvaziznanstvenih radova, knjiga, publikacija, filmova… S oltara i kroz medije. Javna im televizija funkcionira kao glasnogovornik. Postupno se tako incidenti pretvaraju u trend. Filofašistički obojena politička agenda više ne skandalizira, nego se taj politički diskurs ustaljuje. Nitko ga praktično ne stavlja s one strane zakona, osvojio je pravo građanstva. Nedavno je javnosti predstavljen navodno istraživački utemeljen tekst koji tvrdi da su u vrijeme NDH i punog pogona tvornice smrti u Jasenovcu, Srbi u Hrvatskoj provodili genocid nad Hrvatima?!

Političke elite, bez pravog liderstva, bježeći od suočavanja s proustaškim provokacijama, minoriziraju i niječu njihovo postojanje ili okreću glavu na drugu stranu. Ključni ljudi države imaju značajnog udjela u tom, kako bi Europa rekla, normaliziranju fašizma. Šefica države od prvog je trenutka pokazivala veliku sklonost prema momcima u crnim košuljama. U više navrata posve je zaplivala u vode povijesnog revizionizma. Premijer je pred njegovim nadiranjem kukavički podvio rep. Paradigmatsko je njegovo manevriranje s ustaškim pozdravom zagađenom pločom, postavljenom u Jasenovcu. Njegovo bistrenje prošlosti, čak i formiranjem posebnog vijeća mudraca, praktički je rezultiralo legalizacijom ustaškog ZDS-a. Onog čija se upotreba u Austriji kažnjava s deset tisuća eura. Štoviše, taj se zločinački konotirani poklič ovih dana ušetao i u Hrvatski sabor. Prvi put od vremena NDH. Ustaše su tako u Hrvatskoj – hvala Kolindi Grabar-Kitarović i Andreju Plenkoviću! – postale dio mainstreama.

Komentiraj