Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko analizirao je u srijedu za nacional.hr povezanost sovjetskih i ruskih agresivnih težnji s cijenama nafte i plina, te iznio povijesni pregled tih odnosa, sugerirajući da će Rusija, ne uspije li europska zabrana uvoza nafte i plina, svoju agresiju na Ukrajinu proširiti i na europske zemlje bliske Ukrajini. Donosimo Levčenkovu analizu:

“Ruska Federacija (RF) ozbiljno prijeti susjednim europskim zemljama mogućom vojnom invazijom na njihov teritorij. U ruskom parlamentu, državnoj Dumi, registriran je nacrt Zakona o nepriznavanju izlaska Litve, Latvije, Estonije i Ukrajine iz Sovjetskog Saveza. Baltičke zemlje uvijek su bile traženom metom Moskve za eventualni vojni napad. Ali u devedesetim godinama prošlog stoljeća moć ruske vojske nije bila na odgovarajućoj razini. U doba predsjednika RF Borisa Jeljcina svjetske cijene nafte i plina još su bile na vrlo niskoj razini. To je bio odlučujući čimbenik pada Sovjetskog Saveza, koji jednostavno nije bio mogao financirati mnogo socijalnih programa. Državni proračun praktički nije mogao platiti izdatke za održavanje državnih službenika, učitelja, vojske…

SSSR je morao iz financijskih razloga donijeti odluku o povlačenju svoje ogromne okupatorske vojske iz središnje Europe, prije svega iz istočne Njemačke, DDR-a, gdje je bila smještena najveća vojna sovjetska snaga van granica Sovjetskog Saveza. To je bila Grupa Sovjetske vojske u Germaniji (GSVG), koja je brojala 360 tisuća sovjetskih vojnika i najnapredniju vojnu tehniku. Ona je kontrolirala čitavu DDR i bila uperena u zemlje članice NATO-a kao najjača udarna moć. Sto dvadeset tisuća sovjetskih vojnika bilo je stacionirano u Čehoslovačkoj. Ova vojna grupacija se zvala Centralna Grupa Sovjetske vojske. Još sto dvadeset tisuća sovjetskih vojnika bilo je raspoređeno u Mađarskoj. Ona se zvala Južna Grupa Sovjetske vojske. I napokon, u Poljskoj, koja nije imala direktnu granicu sa zemljama zapadnog svijeta, bila je smještena manja količina vojnika i tenkova – osamdeset tisuća sovjetskih vojnika, koji su bili raspoređeni u Sjevernoj Grupi Sovjetske vojske.

Rumunjska i Bugarska, koje su također pripadale socijalističkom vojnom bloku država članica Varšavskog ugovora, nisu imale stacioniranih sovjetskih vojnika. Doduše, Rumunjska je bila u dosta nategnutim odnosima s Moskvom. Rumunjski komunistički diktator Nikolae Causescu nije bio sklon previše se vezati s Moskvom, smatrajući to preopasnim za budućnost vlastite zemlje. Kada je Causescua smijenio rumunjski narod, počev od događaja u Temišvaru 1989. godine, ondje su bili i sovjetski obavještajci, koji su, po naredbi iz Kremlja, potpomagali narodnu revoluciju, jer rumunjski komunistički lider nije prihvaćao Moskvu. Suprotno tome, Bugarska je bila previše vezana za Kremlj, i politički, i vojno, i gospodarski. Sofija je svakog trenutka bila spremna ispuniti bilo koji zadatak koji joj naredi Moskva. Tada je u SSSR bilo je petnaest sovjetskih socijalističkih republika, koje su se poslije rascjepa Sovjetskog Saveza osamostalile u nezavisne države. Još u doba socijalizma Bugarska je imala nadimak “šesnaeste sovjetske republike”. Postojala je čak izreka da ‘kokoš nije ptica, a Bugarska nije granica’, kao da ta zemlja za SSSR nije bila inozemstvo.

Tako povlačenje sovjetske vojske iz centralne Europe nije bio samo politički korak komunističke administracije Mihajla Gorbačova. Taj proces političkog detanta, koji je obuhvatio odnose između Sovjetskog Saveza i SAD a također i zemalja Zapada, bio je rezultat ne toliko pregovora o nužnosti smanjivanja naoružanja i vojnih snaga u Europi, koliko ekonomskih problema u koje je pao SSSR. To je bila smišljena energetska strategija Washingtona i zapadnih saveznika o smanjenju svjetskih cijena nafte i plina, od prodaje kojih je na međunarodnim tržištima Moskva mogla financirati većinu socijalnih i gospodarskih programa. SSSR je zbog pada svjetskih cijena čak morao povući vojsku iz Afganistana. Taj rat je koštao puno novaca kojeg nije bilo u proračunu sovjetske države, pa je SSSR 1989. jednostavno morao povući svoju okupatorsku vojsku, koja je za deset godina rata u Afganistanu ubila milijun afganskih civila.

Tako američki i europski stratezi dobro razumiju da bi za zaustavljanje ruskog vojnog napada nevojnim sredstvima trebalo udariti na glavni izvor financiranja ruskog proračuna, koji se puni isključivo od prodaje nafte i plina. Zbog pada svjetskih cijena na naftu i plin Sovjetski Savez je morao vratiti vojsku od gotovo sedamsto tisuća vojnika iz istočne Njemačke, Čehoslovačke, Mađarske i Poljske, a također i završiti desetogodišnji krvavi rat u Afganistanu. Moskva je svojedobno odlučila napasti Afganistan kada su cijene nafte i plina bile na vrhuncu, a svoju vojsku je povukla kad su cijene na svjetskom tržištu srušene. Nije čudo da su nafta i plin glavne stavke u politici europskih sankcija prema Rusiji. Ako uspiju pritisnuti Moskvu i izbjeći da ruski proračun dobiva ogromne europske novce, Kremlj će jednostavno biti prisiljen završiti rat. Ali i Moskva dobro razumije tu priču. Ona puno manevrira i ne daje mogućnost da svjetske cijene nafte i plina padnu. Rusija je uspjela, financirajući mnoge zapadne političare, zapadnu privredu staviti u golemu ovisnost od isporuka ruskog plina i nafte. Takvi političari i sada blokiraju naftni i plinski embargo protiv RF. Ako embargo na ruski plin i naftu ne uspije, dosta je izvjesno da se će napad protiv Ukrajine širiti i na obližnje europske zemlje. Tada ostaje samo jedna opcija koja će zaustaviti rusku vojsku – isporuka Ukrajini najsuvremenijeg oružja, i to u velikim količinama. Moramo priznati da bi to bilo jeftinije nego da prljava čizma ruskog vojnika dođe u zapadnu Europu.”