KOKANOVIĆ: ‘U Hrvatsku već 15 godina dovodim najveće jazz glazbenike’

Dražen Kokanović uspio je i ove godine, unatoč svim preprekama zbog koronavirusa, organizirati Zagreb Jazz festival od 24. do 26. studenoga. Kokanović je 30 godina vodio zagrebački klub Gjuro 2 koji ove godine slavi 30 godina i priprema se monografija i dokumentarni film

Jedan od najpoznatijih promotora jazza u Hrvatskoj Dražen Kokanović uspio je i ove godine, unatoč svim poteškoćama izazvanim koronavirusom, organizirati Zagreb Jazz festival koji će se održati u Zagrebu od 24. do 26. studenoga uz gostovanje vrhunskih jazz glazbenika. Dražen Kokanović mnogima je u Zagrebu i Hrvatskoj poznat kao strastveni zaljubljenik u jazz i predani promotor jazza. U posljednjih 15 godina u Hrvatsku je doveo neke od najznačajnijih jazz glazbenika današnjice. Iza njega su brojni festivali kao što su Avantgarde Jazz Festival Rovinj, All Woman Jazz Festival – Jazzarella, Backstage Pula Live i možda najpoznatiji i na neki način najutjecajniji Zagreb Jazz festival. Na njemu će gostovati vrhunski jazz glazbenici: Dan Tepfer Trio, Seamus Blake Quartet i Antonio Ferao Trio. Kokanovića mnogi pamte i kao voditelja zagrebačkog klub Gjuro 2 koji ove godine slavi 30 godina i priprema se velika prigodna monografija i dokumentarni film, a u čije će se obilježavanje uključiti i tjednik Nacional.

NACIONAL: Kako vam je uspjelo organizirati međunarodni glazbeni festival u vrijeme koronavirusa, kada svi očekuju strože mjere pa i novi lockdown?

Imao sam puno sreće s obzirom na to da američki glazbenici gotovo više uopće ne dolaze u Europu. Surađujem 15 godina s dvije agencije koje zastupaju 95 najznačajnijih jazz glazbenika. Sreća je što ove godine na festival dovodimo glazbenike koji žive u Europi. I 1950-ih je velik broj velikana jazza utekao iz SAD-a jer nisu bili idealni uvjeti za život.

NACIONAL: Tko dolazi ove godine?

Naša tri glazbenika koje dovodimo u Zagreb su istinski velikani jazza. Antonio Faraò i Dan Tepfer su studirali klasični klavir na akademijama, nakon čega je slijedio jazz. Dan Tepfer još uvijek svira klasičnu glazbu s brojnim filharmonijskim orkestrima i jako je poznat u svijetu klasične glazbe jer često svira Bacha i Goldenbergove varijacije. Faraò je Talijan koji spada u svjetski vrh i dobri smo prijatelji. Svi njegovi kolege s kojim svira također žive u Europi. Seamus Blake je Kanađanin koji se prije pet, šest godina preselio u Pariz.

NACIONAL: Je li dugo trajalo nagovaranje da dođu?

Mjesecima sam pokušao složiti festival, ali nije išlo. Onda sam nazvao Feraa da dođe svirati i pitao ga zna li nekoga od dobrih jazza glazbenika koji žive u Europi. On mi je skrenuo pažnju na Tepfera koji je već gostovao u Zagrebu prije sedam godina.

NACIONAL: Kako su reagirali u Stožeru civilne zaštite kada ste im najavili odražavanje međunarodnog glazbenog koncerta u Zagrebu?

Nismo još kontaktirali Stožer jer smo tek sve dogovorili. Cijeli kulturni život je prebačen u Kino SC-a. Već je bio Animafest pa Zagreb Dox, a bit će i naš festival jer je dvorana dovoljno velika da stane do 400 ljudi koji mogu poštovati najstrože mjere.

NACIONAL: Što je najviše muzičare zanimalo kada ste ih pozvali na jazz festival u jeku pandemije?

Nije problem s dolaskom, već je problem u neisplativosti organiziranja turneje po Europi zato što jazzeri jedne godine iz Amerike dođu u Europu, a sljedeće godine u Japan, Hong Kong, Singapur, gdje se održavaju festivali. Kada dođu u Europu, moraju imati od 10 do 15 koncerata da to ima smisla.

NACIONAL: Početkom godine morali ste odgoditi Backstage Live jazz festival u Puli zbog koronavirusa.

Jako mi je bilo žao što sam morao odgoditi festival jer sam konačno došao do Airta Moreire koji je najnagrađivaniji perkusionist u povijesti jazza i koji je svirao i u Weather Reportu. Njegova je supruga Flora Purin, pjevačica koja ima raspon glasa od šest oktava. Oni oboje imaju preko 70 godina i žive u Sao Paulu, gdje je zavladao kaos dolaskom koronavirusa pa je njihov dolazak u Pulu propao. Žao mi je što sam morao otkazati i Antoniju Sanchezu, jazz bubnjaru, suradniku Pata Methenya i dobitniku Oscara za glazbu za „Birdman“, čija žena je jazz pjevačica Thana Alexa porijeklom iz Dubrovnika. Magazin Downbeat je njih dvoje stavio na naslovnicu, dok je njezin novi album „Ona“ nominiran za Grammy. Nadam da će svi nastupiti već 2021.

 

‘Monografija o klubu Gjuro 2 sadržavat će bilješke i tekstove o rocku, jazzu, plesu, DJ-ingu, videu, književnosti, likovnoj umjetnosti. Bit će to kulturni događaj sezone’

 

NACIONAL: Pomaže li Ministarstvo kulture i medija Zagreb jazz festival i vaše jazz festivale i predstavljanje vrhunskih glazbenika hrvatskoj publici?

Do sada sam potrošio jako puno novca na jazz festivale proteklih 15 godina kako bih u Hrvatsku doveo najvažnije jazz glazbenike današnjice. To su sve bila moja privatna sredstva i sredstva sponzora. Neki od vrhunskih jazz glazbenika koji sviraju svega četiri- pet koncerata godišnje i koje sam uspio dovesti u Zagreb koštaju i oko 100.000 dolara. Osim toga, ti glazbenici dođu dan ranije pa ostanu možda dan ili dva duže i to sve treba platiti.

NACIONAL: Imate li podršku Ministarstva kulture?

Točno nula kuna. Jedini koji nas podržavaju javnim sredstvima su Grad Zagreb i Turistička zajednica grada Zagreba. No njihova sredstva su oko 20 posto troškova, iako nam i to puno znači. Prošle godine smo izgubili oko 200.000 kuna. Nisu čak upitni ni veliki honorari nekih jazz glazbenika, nego produkcija nastupa. Treba iznajmiti dvoranu, ali i klavir Steinway, čije iznajmljivanje po danu košta puno, a uz njega ide i profesionalni štimer koji uštimava taj klavir barem dvaput dnevno…

NACIONAL: Kako to da Ministarstvo kulture i medija ne želi dati novac za nastup vrhunskih jazz glazbenika, dok primjerice Niš u Srbiji ima svjetski poznati festival Nisville, Makedonija Skopje jazz festival, Srbija Beogradski jazz festival koje pomažu njihova ministarstva?

PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Zagreb Jazz festival je prepoznat u svijetu i mnogi ga smatraju jednim od najvažnijih jazz festivala u ovom dijelu Europe. Odnos države je maćehinski prema tom festivalu, što je sramota. Znam ljude koji organiziraju festivale koje ste spomenuli. Beograd ima budžet od 300.000 eura, Ljubljana 300.000 eura, Sarajevo 220.000 eura i Skopje 100.000 eura. To su festivali koje pomaže i država. Mi u Zagrebu imamo koncerte klasične glazbe koji se financiraju, ali jazz kao da ne postoji. Oliver Belopeta ove godine u Skopju organizira 39. izdanje Skopje jazz festivala, a kada mu je zapela prometna veza između Beograda i Skopja, nazvao je makedonskog premijera i zamolio ga za službeni avion koji je potom otišao po glazbenike koji su nastupali na festivalu.

 

NACIONAL: Zašto ljudi u Ministarstvu kulture i medija ne prepoznaju jazz kao kulturno dobro koje publika u Hrvatskoj voli?

U tom ministarstvu sjede uglavnom jedni te isti ljudi koji mene ne vole i smeta ih moj uspjeh. Njima je svejedno kakve su potrebe građana Zagreba, iako i oni dolaze na te koncerte. Često dovodim prvu ligu jazz glazbenika. Lani smo radili koncert Vijaya Iyera koji predaje na Harvardu i pohađao je Yale i Berkeley, a doktorirao je matematiku i fiziku. Te prošle godine održao je samo tri koncerta u Europi i to u Zagrebu, Berlinu i Vroclavu. Mene poznaju u svijetu jazza pa je moguće organizirati takav koncert.

NACIONAL: Vjerujem da imate niz anegdota s velikanima jazza koje ste dovodili proteklih 15 godina. Je li vam nešto posebno ostalo u sjećanju?

Bilo je oko 150 koncerata i isto toliko priča. Kada je bio potres u Zagrebu, zvao sam mnoge od tih glazbenika da nam pošalju riječi podrške pa su neki, poput Dee Dee Bridgewater, snimili i poslali svoju podršku građanima Zagreba, a Cassandra Wilson je čak i nešto otpjevala. S Dee Dee sam ostao dobar prijatelj. Kada je prvi put dolazila u Hrvatsku, išli smo u Poreč u jedan restoran, gdje je poželjela probati lokalno piće. Donijeli su nam na letvici male čašice biske, rute i ostalih domaćih rakija. Toliko joj se dopalo da je popila dvije takve letvice. Ti ručkovi ponekad traju i pet-šest sati.

 

‘Neki vrhunski jazz glazbenici koji sviraju svega četiri-pet koncerata godišnje, a koje sam uspio dovesti u Zagreb, koštaju i oko 100.000 dolara, a podrška Ministarstva kulture je nula kuna’

 

NACIONAL: Kako to da Zagreb nakon BP Cluba Boška Petrovića nije dobio jazz klub?

Ja sam to pokušao napraviti s Vip Clubom, ali sam propao. Bio je to preveliki prostor za jazz koncerte jer je klub primao oko 250 ljudi, dok je u BP Club stalo oko 70 ljudi. Imao sam višak ambicija, a manjak znanja. Zavede te kada prodaš neke koncerte u Lisinskom. Zagreb je ipak premali da imaš jazz klub koji će funkcionirati na dnevnoj bazi. S druge strane, poznajem gomilu ljudi i većinu ulaznica podijelim, a manji dio prodam. Teško je dovesti vrhunskog jazz glazbenika ispod 5000 dolara, iako cijena varira sukladno veličini prostora u kojem nastupa. Meni na početku strani agenti, naročito iz Amerike, nisu vjerovali da prodam svega 30 do 40 posto ulaznica, a ostalo podijelim. Toga u Americi nema.

NACIONAL: Mnogi vas pamte i kao voditelja kluba Gjuro 2 koji ste s Nikolom Devčićem Mišom vodili od 1990. do 2005. Što je danas s tim klubom?

Nemam pojma. Mislim da Neno Neugebauer to vodi, ali nisam bio u klub od kada smo izašli. Mislim da je to bilo 2005. Mi smo klub preuzeli 1990., a prije toga je to već bio odličan klub koji se zvao OK Đuro Đaković, u kojem su bili odlični koncerti i u koji sam rado odlazio. Taj klub je već imao ime. Ima jedna bizarna anegdota vezana uz naš početak. Mi smo klub otvorili 1990., kada je pobijedio HDZ. Sredili smo sve papire i dozvole i htjeli naručiti piće. U to vrijeme se pilo pivo, gotovo nijedno drugo piće pa nam je trebalo puno piva na početku. Međutim, ljudi od kojih smo kupovali pivo nisu nam ga htjeli prodati, rekavši nam da smo mi komunjare jer se zovemo Đuro Đaković. Vrijeme luđačkog nacionalizma. Tada smo promijenili ime kluba u Gjuro 2.

NACIONAL: Nacional će se uključiti u obilježavanje 30 godina od pokretanja kluba Gjuro 2 koje se obilježava ove godine kao izdavač velike monografije koju pripremate. O čemu se radi?

Kad sam nakon zagrebačkog potresa popravljao tavan, otkrio sam brojne fotografije, flayere i plakate za Gjuru 2. Izrezivao sam i iz novina sve što su pisale o klubu. Nikola Devčić Mišo i ja smo radili program, ali uz suradnju s brojnim ljudima iz Zagreba. Shvatili smo kroz razgovor da je prošlo 30 godina. I onda smo odlučili pozvati brojne kulturnjake poput Igora Mirkovića, Gordana Nuhanovića, Roberta Perišića i Borivoja Radakovića koji su često bili u klubu i oni će napisati tekstove o životu Gjure 2. To će biti knjiga koja će sadržavati bilješke i tekstove o rocku, jazzu, plesu, DJ-ingu, videu, književnosti, likovnoj umjetnosti… Ekipa koju čine Gordana Brzović, Zoran Pezo i Davor Antolić rade na dokumentarcu zahvaljujući brojnim snimkama koje smo sačuvali ili pribavili, pa film nastaje paralelno s monografijom.

NACIONAL: Hoće li izlazak monografije i premijeru filma pratiti prigodna proslava 30 godina kluba Gjuro 2?

Za realizaciju monografije kako smo je zamislili potrebno je barem godinu dana. Kada bude gotova, napravit ćemo prigodnu proslavu i pozvati mnoge ljude koji su dolazili u Gjuru 2. Kroz Gjuru 2 je prošlo barem 100.000 ljudi i niz bendova je sviralo. Angažirali smo povjesničara umjetnosti Feđu Vukića da uredi monografiju. Dejan Kršić će pisati o dizajnu, a Tomislav Brlek o klubu s filozofske strane. Bit će to kulturni događaj sezone.

Komentiraj