Jedan od aduta srpskog premijera Aleksandra Vučića u kampanji čiji je cilj njegov izbor za šefa države 2. travnja, tvrdnje su o sve moćnijoj srpskoj vojsci i vojnoj industriji, odnosno o dolasku borbenih aviona, tenkova i protuavionskih raketa iz Rusije i prodaji srpskih oklopnih i borbenih vozila, haubica i bespilotnih letjelica stranim vojskama.

U skladu s tim je za kraj ovog mjeseca, neposredno pred izbore, najavljen dolazak u Srbiju ruskog poklona koji čini šest polovnih aviona MiG-29.

Srpski ministar obrane Zoran Đorđević izjavio je da će u idućih pet do šest godina za tih šest letjelica i četiri aviona MiG-29 kojima Srbija već raspolaže biti izdvojeno 185 milijuna eura. Taj novac bit će korišten za modernizaciju, održavanje, naoružanje, opremu aviona. Najavljeno je da će te letjelice biti u upotrebi 14 do 15 godina.

Đorđević tijekom kampanje ne govori o najavama da će Bjelorusija pokloniti Srbiji osam aviona MiG-29 i raketni sistem “Buk”. Vjerojatno zato što bi ta isporuka trebala stići tek sljedeće godine.

Otkako se 2012. vratio na vlast, Vučić i njegovi suradnici gotovo sva svoja obećanja vežu za rok od dvije godine, pa je tako i “u iduće dvije godine planirano opremanje vojske Srbije domaćim proizvodima – samohodnom haubicom ’Nora’, oklopnim vozilom ’Lazar’, terenskim vozilom ’Miloš’, raketom ’Šumadija’ i bespilotnim helikopterom ’Stršljen’, kao i osiguravanje najsuvremenije opreme za 1500 vojnika, kao snaga za brze reakcije”.

To da okolne zemlje nemaju razloga za paniku, Đorđević je potkrijepio tvrdnjom da Beograd ne nabavlja napadačko naoružanje, već isključivo obrambeno, i da je dužnost Srbije da brine o svojim građanima, ali i o sigurnosti Europe i susjednih država. Đorđević je iznio podatak da je prošle godine uloženo 46 milijuna dolara u domaću vojnu industriju i konstatirao: “Ako tako nastavimo, namjenska industrija bi mogla postati zamašnjak kompletne srpske ekonomije”. Prema Đorđevićevim riječima, izvoz srpske vojne industrije je 2016. iznosio 483 milijuna dolara, ove godine se očekuje 510 milijuna, a planirano je da za četiri do pet godina bude veći od milijardu dolara.

Na ta očekivanja će vjerovatno negativno utjecati niz eksplozija u kojima su u ovom mjesecu u tvornici oružja u Kragujevcu poginule četiri osobe, uz značajno oštećenje tvorničkih kapaciteta.

U skladu s ozbiljnim ambicijama, Srbija je na sajmu oružja “Idex 2017” u Abu Dhabiju izložila svoje glavne adute – haubicu “Noru”, oklopna vozila “Miloš” i “Lazar”, raketu “Šumadija”, čiji je domet 300 kilometara, bespilotni helikopter za motrenje i borbeno djelovanje “Stršljen” s autonomijom leta od pet sati. Iako vojska Srbije ne koristi nijedno od tih oružja i mada je teško zamisliti da je mnogo sudionika i gostiju sajma moglo izgovoriti nazive kao što su “Stršljen” ili “Šumadija”, tvrdi se da su srpski proizvodi izazvali veliko zanimanje.

Vučić je po povratku iz Abu Dhabija izjavio da je iz samo jedne zemlje zatraženo 700 do 800 vozila “Miloš”. “Nije isti tip vozila u odnosu na ’Hummer’, to je tri prema jedan, četiri prema jedan i u snazi i u moći, nije za usporedbu. Hvala onima koji su nam davali ’Hummere’, to je lijepo vozilo, ali više za safari, a ovo je moćno, snažno i strahovito jako oružje i oruđe”, rekao je Vučić. I naveo maleni problem – unatoč golemoj potražnji iz inozemstva, srpska industrija ne može proizvesti ni deset “Miloša”.

Ozbiljna serijska proizvodnja oklopnih vozila u Srbiji, navodno, nije moguća jer se najvažnije komponente – motor, mjenjač, sistemi veze, kupuju u inozemstvu, budući da ih domaće firme ne mogu napraviti. Pa se postavlja pitanje zašto bi Srbija razvijala “Miloša” ako ne može organizirati njegovu masovnu proizvodnju?

Dok traje izborna kampanja, Ministarstvo obrane priopćilo je i da je izvršena “provjera operativnih sposobnosti dijela jedinica vojske”, odnosno “izvanredni, nenajavljeni, terenski inspekcijski nadzor nad operativnim sposobnostima dijela snaga za hitno reagiranje”. Nekada se to u vojsci zvalo “uzbuna”, a danas bi se moglo okarakterizirati kao predizborno dizanje tenzija.Čemu pridonose i beogradski tabloidi, štampajući tvrdnje da “Rusi obučavaju srpske padobrance i specijalce za napad na Prištinu” i najavljujući “žestok odgovor Srbije na prijetnje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana”. Iako Srbiju od Turske razdvajaju Makedonija, Bugarska i Grčka, i mada Erdoğan nikada nije prijetio Srbiji!

Ali, kada je diplomatski spor između Ankare i Europske unije zbog onemogućavanja učešća turskih ministara na političkim skupovima u Njemačkoj i Nizozemskoj doveo do Erdoğanove izjave o mogućnosti da Turska otvori granice i omogući da tri milijuna izbjeglica krene put EU, beogradski Blic je “saznao” da se Srbija “uveliko sprema za taj najcrnji scenarij”, tako što bi se na granicama, uz policijske jedinice, našle i jake snage vojske, “koje bi imale ovlasti upotrijebiti i oružje”. Protiv koga – nenaoružanih iscrpljenih izbjeglica, koje je Vučić prije samo nešto više od godinu dana opisivao kao “dobre ljude u nevolji”?

“Pružili smo im vrstu gostoprimstva kakvu nigdje nisu vidjeli. Znamo kako su se nakon ’Oluje’ naši ljudi mučili prije 20 godina, kada su morali napustiti ognjišta”, rekao je Vučić kada je obilazio izbjeglice u Beogradu. Na primjedbu da je Srbiji lako, jer izbjeglice ne žele u njoj ostati, Vučić je odgovorio: “Njihova želja je da idu u razvijenije zemlje, gdje su veće plaće. Ali, oni koji ostanu – dobrodošli su u našu Srbiju”.

To vrijeme dobrodošlice je davna prošlost. Srbija je prije osam mjeseci na granici prema Makedoniji i Bugarskoj rasporedila zajedničke vojno – policijske patrole. Čiji su pripadnici za prvih šest mjeseci “otkrili više od 18.500 ilegalnih migranata s Bliskog istoka”. Prema podacima vojske, više od 17.000 migranata je “odustalo od pokušaja ilegalnog prelaska državne granice”, dok je oko 1.500 prevezeno u prihvatne centre u Srbiji. Uz to je konstatirano da svi pripadnici vojske i policije angažirani u Zajedničkim snagama za osiguravanje granice “posao obavljaju časno, profesionalno i u skladu s najvišim standardima i važećim domaćim i međunarodnim propisima”.

Što se ne bi moglo zaključiti na osnovi slučaja sedam članova izbjegličke porodice Al Rahim iz Iraka, koji su u prosincu, na putu iz Beograda za prihvatni centar u Bosilegradu, mada su imali uredne papire o namjeri da zatraže azil u Srbiji, izbačeni iz autobusa i ostavljeni u šumi na granici s Bugarskom. Prethodno su im dokumenti poderani. Prema izjavama očevidaca, dvoje djece (jedno dvogodišnje), tri žene i dvojicu muškaraca izveli su iz autobusa i odvezli pripadnici združenih vojno – policijskih snaga. Izbjegličku obitelj su u tri sata ujutro, na temperaturi od -11 stupnjeva Celzijevih, zahvaljujući GPS, spasili članovi jedne nevladine organizacije i dežurni policajac iz Surdulice Slavko Stojiljković. Tri žene su od promrzlina već bile u nesvijesti. Na pitanje o tome što se desilo, iz Ministarstva obrane su odgovorili da zajedničke patrole postupaju po važećim zakonima.

Unatoč tvrdnjama o vojno – policijskim patrolama čiji pripadnici “posao obavljaju časno, profesionalno i u skladu s najvišim standardima i važećim domaćim i međunarodnim propisima”, humanitarne organizacije optužile su srpsku armiju i policiju za sudjelovanje u ilegalnim deportacijama stotina izbjeglica nazad u Makedoniju i Bugarsku i odbijanje da se migrantima pruži pomoć na izuzetno niskim temperaturama, odnosno za kršenje međunarodnog prava.

Što se tiče kršenja domaćih zakona, Vojni sindikat Srbije je prošlog mjeseca podnio krivičnu prijavu protiv dvojice oficira – brigadnog generala i potpukovnika, jer su, navodno, ne samo odgovorni za financijske zlouporabe, već su i osobama iz “kriminogene sredine” omogućili da koriste vojnu streljanu i municiju.

Prva “osoba iz kriminogene sredine” koje su, navodno, isprobavale i vojno naoružanje, bio je Aleksandar Stanković, poznat kao Sale Mutavi. Iako je bio vrlo aktivni vođa navijača FK Partizana, Stanković je duže od tri godine odlagao “zbog lošeg zdravstvenog stanja” odlazak u zatvor, na izdržavanje šestogodišnje kazne zbog trgovine drogom. U listopadu 2016. je 29-godišnji Stanković izrešetan na ulici. Poslije ubojstva Stankovića, ministar srpske policije Nebojša Stefanović izjavio je: “Objavljujemo rat ovoj vrsti mafije, bit će to teška borba koju policija i sigurnosne snage moraju podnijeti, ali to moramo učiniti zbog naših građana. U ovom ratu država mora pobijediti.”

Povodom likvidacije kriminalca Stankovića oglasio se i Vučić: “Mi ćemo se, bez obzira na cijenu, žestoko obračunati s onima koji misle da po Beogradu mogu ubijati kako stignu. Žestoko ćemo se obračunati, pa neka dobro razmisle jesu li jači od države Srbije. Moja poruka im je da će Srbija pobijediti, bez obzira na cijenu.”

Druga ličnost iz vojne streljane, Stankovićev prijatelj s tribina “Partizanova” stadiona, Veljko Belivuk, zvani Velja Nevolja, u ožujku je uhapšen zbog sumnje da je odgovoran za ubojstvo počinjeno na ulici u centru Beograda. Treći korisnik vojne streljane je Nenad Vučković, nekadašnji pripadnik Armije, sada policajac, kojeg su mediji povezivali s kriminalnim navijačkim miljeom.

Ministarstvo obrane je povodom krivične prijave priopćilo da “postavlja opravdano pitanje zašto se do sada šutjelo o navodnim zlouporabama”. Vojni sindikat je odgovorio da se na zlouporabe ukazivalo tri mjeseca, a Ministarstvo zaključilo da je “provjerom utvrđeno da nije bilo zlouporaba službenog položaja i pribavljanja protupravne imovinske koristi”, kao i da sindikat “nije dostavio nikakve dokaze”.

Što se tiče izborne kampanje, naravno da Vučić nije jedini koji kod srpskih birača računa na mit o besprijekornom “srpskom vojniku”.

Jedan od kandidata za predsjednika Srbije, bivši ombudsman Saša Janković, izjavio je da će, kada postane šef države i komandant oružanih snaga, vratiti armiji ponos i ugled i osigurati da vojska prestane biti “pretorijanska garda jedne porodice”. Neću dopustiti da se nastavi ponižavanje armije, već će oružane snage ponovo postati jedna od najuvažavanijih institucija, rekao je Janković.