Kako je zakazala tajna skupina za borbu protiv razorne porezne utrke unutar Europske unije

Autor:

Social Democratic Party (SPD) top candidate for chancellor Olaf Scholz arrives for talks to form a so-called traffic light government coalition, in Berlin, Germany, November 15, 2021. REUTERS/Annegret Hilse

Annegret Hilse/REUTERS/PIXSELL

Stotine povjerljivih dokumenata koje je njemački Der Spiegel podijelio s partnerima u novinarskom konzorciju EIC, prvi put otkrivaju neuspjehe Europe u borbi protiv štetne porezne konkurencije te razotkrivaju kako neke članice EU-a koriste niske porezne stope za privlačenje velikih korporacija

“Sunce, pijesak i palme većina ljudi povezuje s romantičnim odmorom”, rekao je Olaf Scholz u videoisječku objavljenom sredinom svibnja. „Međutim, nekima su to prije svega mjesta bijega od poreznih obveza. A to nije u redu“, dodao je njemački ministar financija, član Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) i čovjek koji će vjerojatno postati sljedeći njemački kancelar. U drugom promotivnom videu poručio je da je zato već poduzeo korake u suočavanju s tim problemom. Progurao je minimalnu poreznu stopu za korporacije, kaže u videu, zalagao se za namet na tehnološke divove i pokrenuo „zakon o obrani od poreznih oaza“.

No stvarnost baš i nije tako jednostavna: dok je proteklih godina Europska unija nastojala začepiti porezne rupe i spriječiti utaje poreza, činilo se da Scholz i njegov tim češće stišću kočnice nego što energično zagovaraju promjene. To se vidi i iz tisuća povjerljivih dokumenata koje je Der Spiegel analizirao i podijelio s partnerima u novinarskom konzorciju European Investigative Collaborations (EIC), među kojima je i Nacional. Analiza prvi put otkriva kako je jedno zatvoreno tijelo EU-a, unutar kojeg zemlje članice u strogoj tajnosti pokušavaju pratiti razornu poreznu utrku u Europi, u velikoj mjeri zakazalo. Skupina za Kodeks o postupanju (The Code of Conduct Group) – panel Vijeća Europske unije koji uključuje predstavnike Europske komisije i država članica – često je pred aktivnostima velikih korporacija i superbogatih pojedinaca stajala skrštenih ruku. Budući da neke države članice mame takve korporacije najnižim poreznim stopama, druge zemlje gube desetke milijardi eura poreznih prihoda svake godine, na račun svojih građana. Šteta je golema. Studija Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) pokazala je da porezne vlasti zemalja diljem svijeta svake godine gube između 100 i 240 milijardi dolara prihoda zbog poreznih trikova korporacija koje posluju na međunarodnoj razini. U EU-u je ta brojka najmanje 160 milijardi eura. I raste, kako pokazuje još neobjavljena studija Poreznog opservatorija EU-a koju provodi ekonomist Gabriel Zucman sa Sveučilišta u Berkeleyju. Dok tvrtke sve manje pridonose poreznim prihodima EU-a, navodi se u analizi, upitni poslovi s korporacijama postali su “ustaljena praksa u mnogim državama članicama”.

I. Detektiv

Dok je još studirao porezno pravo na Sveučilištu u Amsterdamu, Martijn Nouwen prvi put je čuo za tajanstvenu organizaciju još čudnijeg imena: Skupina za Kodeks o postupanju. Povjerljivi panel EU-a koji određuje kriterije inače vrlo kontroverznog oporezivanja poduzeća u Europi? Onaj koji bi trebao osigurati pošteno natjecanje među državama članicama? “Stvarno sam htio znati” kaže Nouwen, “tko sve sjedi u toj grupi, kako ona radi i što radi”.

Odlučio je to istražiti kao temu svoje doktorske disertacije, što se pretvorilo u višegodišnji detektivski rad. Stupio je u kontakt s nizozemskim ministarstvom financija, Vijećem Europske unije i Europskom komisijom, izvršnom vlasti EU-a. U početku se sudarao s neprobojnim zidovima šutnje. No s vremenom je, pozivajući se na europske zakone o transparentnosti, prikupio više od 2500 internih dokumenata s panela.

Mnoge dokumente Skupine za Kodeks o postupanju nitko izvana dotad nije vidio. Europski parlament čak je morao osnovati poseban odbor kako bi pristupio nekim njihovim dokumentima, i to u čitaonici nalik bunkeru u koju su zastupnici mogli ući samo bez mobitela. I ono što Nouwenovu riznicu podataka čini još eksplozivnijom: ona uključuje zapisnike sa sastanaka, izvješća i pisma koja omogućuju gotovo neprimjetno praćenje rada Skupine od njezina osnivanja u kasnim 1990-ima do 2021. godine. Dokumenti pokazuju da je Europska unija godinama bila svjesna velikog i sveprisutnog problema poreznog dampinga unutar svojih granica, a da sve to vrijeme nije učinila ništa značajno kako bi zaustavila tu utrku prema dnu koja europskim građanima nanosi veliku štetu. Čak i dok bi one zemlje koje štite korporacije koje izbjegavaju poreze – Nizozemska, Luksemburg, Cipar i Malta, da spomenemo samo neke – torpedirale rad Skupine gdje god je to moguće, veće članice EU-a poput Njemačke, Francuske i Italije često bi na to samo slijegale ramenima, ponekad čak i ohrabrujući njihov otpor.

Njemački ministar financija, član SPD-a i vjerojatno novi njemački kancelar Olaf Scholz (lijevo), tijekom svog mandata u Ministarstvu financija najavljivao je oštru borbu protiv poreznih oaza, ali u tome nije imao uspjeha. FOTO: REUTERS/Annegret Hilse/PIXSELL

S jedne strane, Skupina za Kodeks o postupanju uglavnom je u odlukama o tome koja od više od 600 pravila o oporezivanju korporacija unutar EU-a trebaju biti dopuštena, a koja zabranjena, kako treba oporezovati kamate, naknade ili dividende i koji bi se financijski podaci trebali razmjenjivati između zemalja – bila prepuštena sama sebi. Ministri financija EU-a, koje je Skupina dvaput godišnje obavještavala o svojim odlukama, uglavnom su ih pečatili bez ikakve rasprave.

S druge strane, Skupina nikada nije uspjela opravdati svoj službeni cilj “ukidanja svih štetnih mjera što je prije moguće”, koji je naveden u osnivačkoj povelji. Drugi postavljeni cilj bio je spriječiti države članice u „krivolovu“ na tvrtke iz drugih zemalja EU-a. No u stvarnosti su neke zemlje EU-a upravo tome stremile pa su stvarale jednu poreznu rupu za drugom kako bi si to i omogućile. Umjesto da se smanji, broj poreznih oaza u EU-u je porastao.

“Koliko god industrija bila kreativna, ministri financija mogu biti još kreativniji u smišljanju novih poreznih modela kojima mame tvrtke u svoje zemlje”, rekao je Nouwen, koji je sada docent na Sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. “Vlade su te koje diktiraju smjer. Mogle bi surađivati i osigurati funkcionirajući porezni sustav, ali često rade upravo suprotno”, zaključio je.

II. Trikovi s patentima

Nizozemsko-američka platforma za putovanja Booking.com predstavlja se kao progresivna tvrtka čija paleta ponuda uključuje stvari poput trgovine aplikacijama za hotelijere i digitalnih turističkih vodiča. Tvrtka na svojoj web stranici navodi da nudi “tehnologiju koja olakšava putovanja”.

No ona ima i tehnologiju koja pomaže u uštedi na porezu. Korporacija je godinama kanalizirala prihode od patenta i licenciranja kroz svoje sjedište u Amsterdamu kako bi iskoristila nizozemske porezne olakšice za intelektualno vlasništvo, a na štetu drugih država članica EU-a kojima su prihodi zbog izgubljenih nameta smanjeni.

Bivši njemački ministar financija Wolfgang Schäuble iz Kršćansko-demokratske unije desnog centra, na primjer, brzo se suprotstavio tom jasnom slučaju nelojalne konkurencije. No Skupina za Kodeks o postupanju – koja se bavila „shemom patentnih kutija” (patent boxes), odnosno povlaštenim režimima za intelektualno vlasništvo, u Nizozemskoj i drugim članicama EU-a – nikada nije uspjela riješiti tu praksu. Što je još gore, povjerljivi dokumenti koje su analizirali Der Spiegel i partneri pokazuju kako je Skupina osigurala da se izbjegavanje plaćanja poreza uskoro proširi na pola kontinenta kao svojevrsni standard EU-a. Na primjer, 2003. godine klasificirala je sličnu regulativu u Francuskoj kao “bezopasnu”.

Stoga nije čudno što su druge države članice shvatile te odluke kao poziv da slijede njihov primjer. Mađarska, Belgija, Luksemburg, Španjolska i Nizozemska pozvale su korporacije, kako strane tako i domaće, da kod njih oporezuju prihod od prava na intelektualno vlasništvo po povoljnim stopama. A kako se ispostavilo, puno toga može se definirati kao “intelektualno vlasništvo”.

Kada je EU 2007. zaprimio anonimne pritužbe na ogromne porezne gubitke uzrokovane shemama patentnih kutija, nizozemski predstavnik izrazio je bijes zato što je Skupina za Kodeks o postupanju uopće htjela raspravljati o tom pitanju. Tvrdio je da je oporezivanje intelektualnog vlasništva po nižoj stopi nešto što je Skupina “više puta, nedavno i jednoglasno proglasila i odobrila kao nešto što nije štetno”. Stoga je, rekao je, svaka daljnja rasprava suvišna.

 

Koliko god industrija bila kreativna, ministri financija mogu biti još kreativniji u smišljanju novih poreznih modela kojima mame tvrtke u svoje zemlje

 

No gubici poreznih prihoda bili su toliko značajni da su rasprave unutar Skupine za Kodeks o postupanju postajale sve žešće. „Sve što trebate učiniti je potaknuti nekoliko viših službenika ili računovođa da prebace polovicu dobiti tvrtke”, gunđao je danski predstavnik, prema zapisnicima s internog sastanka krajem ožujka 2013. Rekao je da Skupina u vezi s tim mora nešto poduzeti. Ali mnogi njegovi kolege smatrali su da ono što je još jučer bilo ispravno ne može danas odjednom biti pogrešno.

Na kraju je Skupina dobila zadatak ispitati jesu li trikovi kompatibilni s pravilima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja predstavlja zemlje industrijaliziranog svijeta. Rezultat: nijedan od propisa EU-a nije bio usklađen. Studija iz 2014. godine utvrdila je da su sheme u knjigama 13 zemalja članica prvenstveno usmjerene na mamljenje korporacija u svoje zemlje pod pretpostavkom da će moći prebaciti goleme svote mimo poreznih vlasti.

Tek tada su prve vlade zemalja Unije pokazale spremnost da reformiraju svoje sustave – ne zato što su same bile motivirane to učiniti, nego zato što više nisu bile u skladu s OECD-om.

III. Silazna porezna spirala

Shema patentne kutije samo je jedan od primjera koji pokazuju kako zemlje unutar EU-a rade jedna protiv druge. Skupina za Kodeks o postupanju u više navrata je uzaludno nastojala suzbiti i druge štetne propise u državama članicama. Umjesto toga, mnoge od njih nastavile su snižavati poreze i izmišljati nove rupe u zakonu kako bi potkopale svoje partnere iz EU-a i privukle korporacije.

Države koje su morale ukinuti pojedinačne porezne modele pod pritiskom Skupine, na primjer, jednostavno su uvele općenito niske porezne stope za korporacije. Od 2015. stopa poreza na dobit u Mađarskoj pala je s 19 na devet posto, u Belgiji s 34 na 25 posto, a u Francuskoj s 38 na 28 posto.

Britanski teritorij Gibraltar već je 2011. smanjio poreze na dobit s 22 na 10 posto te je čak i prihod od kamata i tantijema potpuno oslobodio poreza. Tek nakon što se Španjolska požalila Europskoj komisiji, tijela za zaštitu tržišnog natjecanja prekinula su tu praksu postupkom za nezakonitu državnu potporu.

Kanalski otoci Jersey i Otok Man, koje je u Skupini predstavljala Velika Britanija, čak su u cijelosti snizili svoje korporativne poreze, na nula posto, a zatim su iz te stope izuzeli određene industrije. Bilo bi zanimljivo saznati kojim je tvrtkama odobrena odredba o nultom porezu, napomenula je španjolska vlada Skupini za Kodeks o postupanju prije nego što je iznijela nagađanja da se ona vjerojatno odnosila samo na strane tvrtke koje traže porezne olakšice.

Velika Britanija i neke druge države članice tvrdile su da Skupina za Kodeks o postupanju nije odgovorna za tu vrstu oporezivanja – iako većina to ne vidi tako. Sukob se bio razvukao na gotovo dvije i pol godine, sve dok se ministri financija nisu sastali kako bi zaustavili mutne poslove na Otoku Man i Jerseyju.

Međutim, kada porezni grešnici budu uhvaćeni, oni često brzo izmisle nove rupe u zakonu, a činjenica da svaka država članica EU-a ima svoje porezne sustave u tome im može biti od pomoći.

Jedan popularan instrument su porezna rješenja. Ona vlastima neke zemlje omogućuju da odabranim tvrtkama kažu koliko poreza mogu očekivati da će platiti. S obzirom na povjerljivost tih sporazuma (koji se nazivaju i “poreznim odlukama”), pojedine zemlje mogu, recimo, međunarodnim korporacijama dati povlašteni tretman, a da regulatori EU-a to uopće ne registriraju. Tvrtke poput Ikee, Amazona i Googlea, na primjer, godinama su uživale iznimno niske porezne stope.

Bivši njemački ministar financija Wolfgang Schäuble iz Kršćansko-demokratske unije desnog centra, na primjer, brzo se suprotstavio jasnom slučaju nelojalne konkurencije, ali nije imao previše uspjeha. FOTO: Jan Woitas/Pool via REUTERS/PIXSELL

Ali onda je došlo do takozvanog LuxLeaks, financijskog skandala koji je izbio krajem 2014. godine, kada je u medije procurilo stotine dokumenata koji sadrže desetke tisuća stranica poreznih rješenja. Sudeći po internim zapisnicima sa sastanaka Skupine za Kodeks o postupanju, ona je već godinama prije medijskog skandala bila svjesna tog problema. To joj uopće nije bila nikakva novost.

Još 2003. godine Skupina je kritizirala praksu nekoliko zemalja EU-a i složila se da će u budućnosti države članice biti obvezne automatski razmjenjivati informacije o prekograničnim poreznim rješenjima. To bi tvrtkama bitno otežalo zloupotrebu različitih poreznih sustava unutar EU-a.

Međutim, godinama je ta razmjena informacija bila, u najboljem slučaju, rudimentarna. Sve do 2015. godine 10 zemalja, uključujući Njemačku, nije ni počelo uvoditi model implementacije koji je usvojen dvije godine ranije.

Tek su krajem 2015. godine, suočene s pritiskom javnosti nakon LuxLeaksa, zemlje EU-a konačno pristale kodificirati razmjenu informacija. Usvajanje direktive bilo je “prioritet predsjedanja Luksemburga EU-om”, objavio je tada ministar financija Pierre Gramegna, dodavši da “Europa sada šalje snažan signal za veću pravednost u oporezivanju poduzeća diljem svijeta”. Unatoč razmetanju obećanjima, Luksemburg se pokazao prilično kreativnim u smišljanju novog trika: tvrtke su sada mogle Gramegninim vlastima pisati takozvana “informativna pisma” o planiranim poreznim modelima. Ako nadležni ne bi izrazili svoje neslaganje ili zabrinutost, kasnije bi bilo vrlo teško kazniti tvrtke. Ponovo, ni EU ni ostale članice nisu ni slutili što se događa.

Ni situacija u kabinetu njemačkog ministra financija Olafa Scholza nije se u međuvremenu razvijala u puno boljem smjeru. Prošle godine Bruxelles je želio znati objavljuje li Njemačka uopće porezne sporazume između svojih poreznih ureda i korporacija kao što su to činile druge zemlje EU-a. No Scholzov izaslanik je čak i samo pitanje smatrao neukusnim. “Općenito, presude se ne objavljuju”, rekao je dužnosnik. Štoviše, one su “podložne poreznoj tajni”.

Koliko god se Scholz, pogotovo posljednjih mjeseci, želio prikazati kao predvodnik borbe za veću poreznu transparentnost, kada je riječ o njegovoj stvarnoj politici, on i ministarstvo koje predstavlja upravo blokiraju takvu vrstu transparentnosti u Europi, baš kao što je to činio i njegov prethodnik Schäuble.

Očito s ciljem da njemački birači ne primijete poklone i ustupke velikim korporacijama, što bi ih moglo uznemiriti, Scholzovi stručnjaci inzistirali su na strogoj tajnosti. Poručili su da se informacije o poreznim rješenjima trebaju razmjenjivati samo između poreznih tijela država članica i da se ne smiju objavljivati u javnosti. Njemačka vlada odbila ih je objaviti čak i ako su anonimna. Obrazlažući taj stav, njemačko ministarstvo financija poručilo je svojim partnerima iz EU-a da je kompletiranje takve dokumentacije odgovornost pojedinih njemačkih država.

 

Koliko god industrija bila kreativna, ministri financija mogu biti još kreativniji u smišljanju novih poreznih modela kojima mame tvrtke u svoje zemlje

 

Ne čini se da će utrka za sve nižim stopama poreza na dobit u Europi i svijetu uskoro završiti. Iako su čelnici zemalja G-20 na summitu u Rimu krajem listopada dali zeleno svjetlo za globalni minimalni porez na dobit od 15 posto, utrka za nižim porezima gotovo će se sigurno nastaviti.

Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, između 1990. i 2018. stope poreza na dobit u bogatim zemljama pale su s prosječnih 38 posto na manje od 23 posto. Sada planirana minimalna porezna stopa od 15 posto ostavlja dosta prostora za daljnja smanjenja, pogotovo s obzirom na vrlo malu vjerojatnost da će spirala tu stati.

Različite iznimke omogućit će još nižu stopu, kritizira Tove Ryding iz Eurodada, mreže koju čini 60 organizacija civilnog društva. “Malo je vjerojatno da će korporativni porezi sada globalno pasti na nulu, kao što smo se prije bojali. Ali vjerojatno ćemo utrku dovesti do minimuma, što će završiti negdje između nula i 15 posto”, smatra Ryding.

IV. Pravila blokiranja

Jednom godišnje konzultantska tvrtka PricewaterhouseCoopers (PwC) sa sjedištem u Frankfurtu, sa Svjetskom bankom objavljuje studiju pod nazivom “Plaćanje poreza” koja se naširoko čita u odjelima financija velikih korporacija. Ipak, možda bi je točnije bilo nazvati “Ne plaćajte poreze”, jer su zemlje koje najbolje prolaze u izvješću upravo one s niskim poreznim stopama i s puno poreznih rupa – države poput Nizozemske.

Ta zemlja ima “izvrsnu fiskalnu klimu”, pada u nesvijest PwC u izvješću o toj državi. Nizozemska samo umjereno oporezuje dobit u odnosu na druge zemlje EU-a. Što je još važnije, korporacije se mogu dogovoriti o “tretiranju određenih operacija ili transakcija unaprijed” s vlastima. Na taj način, pišu u konzultantskoj kući, mnogi se sporovi mogu riješiti “kooperativnim načinom”.

Ta zemlja se teško borila da zasluži takva priznanja, često surađujući s Belgijom, što pokazuju povjerljivi dokumenti Skupine za Kodeks o postupanju. Radeći ruku pod ruku, vlade Nizozemske i Belgije gotovo dva desetljeća brane svoj model “neformalnog oporezivanja kapitala” unutar Europe.

Model daje nizozemskim ili belgijskim podružnicama multinacionalnih korporacija pravo da u svoje porezne prijave uključe odbitke za prekogranična plaćanja koja se ne pojavljuju u njihovim službenim godišnjim izvješćima.

Koristeći ovaj trik, korporacije ponekad mogu smanjiti svoj porezni račun u zemlji u kojoj imaju sjedište i do 90 posto. Doista, model je transformirao Nizozemsku u jednu od najpopularnijih svjetskih lokacija za kompanije. Više od jedne trećine svjetskih stranih ulaganja teče kroz račune oko 15.000 tvrtki u zemlji.

Tvrtka PricewaterhouseCoopers sa Svjetskom bankom objavljuje studiju pod nazivom ‘Plaćanje poreza’. FOTO: REUTERS/Wolfgang Rattay/PIXSELL

Stoga nije iznenađenje da su se druge zemlje članice EU-a usmjerile na nizozemske prakse neplaćanja poreza započete još kasnim 1990-ih. Skupina za Kodeks o postupanju imala je zadatak izraditi zakonski okvir, ali dvije porezne oaze na Sjevernom moru uspjele su zakočiti namjeru odbora mješavinom prkosa i taktike odugovlačenja koja traje do danas.

Spor je trajao četiri godine. Tada je pritisak postao toliki da su dvije zemlje počele popuštati, ali samo malo. Iako su i dalje odbijali popustiti oko ključnog pitanja: bi li također bili spremni prijaviti porezne olakšice matičnim zemljama korporacija kako bi tamošnje porezne vlasti mogle tražiti više poreza? Obećali su da će to učiniti, ali nisu baš tako mislili.

Belgija i Nizozemska jasno su dale do znanja da neće biti spremne objaviti tražene informacije dok sve druge zemlje ne učine isto. No budući da se države članice EU-a nisu mogle dogovoriti o učinkovitom postupku razmjene informacija, ostala je porezna rupa.

Dok su se dvije zemlje prepirale s EU-om oko svog posebnog modela porezne uštede, počele su razvijati i druge ponude koje bi privukle korporacije u države.

Nizozemska je snizila poreznu stopu za veliki udio tvrtki, a Belgija je uvela sustav koji multinacionalcima omogućuje umjetno smanjenje profita. Kako bi promovirale novi model, agencije za gospodarski razvoj zemlje rekle su da “samo u Belgiji” možete pronaći takvu pogodnost.

Ovaj put, Europska komisija brzo je pokrenula postupak protiv Belgije zbog kršenja propisa o državnim potporama. No EU još uvijek vodi parnicu protiv Belgije na europskim sudovima, kojoj se ne nazire kraj.

Belgija i Nizozemska također nude druge trikove izbjegavanja poreza u obliku lažnih tvrtki, isplata dividende i podružnica. Na kraju, korporacije vrijedne više milijardi eura gotovo da uopće ne plaćaju poreze – a EU gotovo ništa ne čini da to zaustavi.

 

Prema podacima MMF-a, između 1990. i 2018. stope poreza na dobit u bogatim zemljama pale su s prosječnih 38 posto na manje od 23 posto

 

Zanimljivo, kada su u pitanju države nečlanice, EU je manje osjetljiv. Jedno od njegovih najučinkovitijih sredstava za vršenje pritiska je crna lista poreznih oaza. Tajnovito vijeće odgovorno je za odlučivanje koje zemlje su na popisu.

Popis se dugo koristio kao prijetnja, čak i prije službenog uvođenja 2017. kao odgovor na “Luxembourg Leaks”. I danas su svježa sjećanja na to kako je tadašnji njemački ministar financija Peer Steinbrück 2009. zaprijetio da će “uputiti konjicu” prema Švicarskoj – drugim riječima, staviti zemlju na crnu listu poreznih oaza.

Švicarci su bili bijesni, ali su na kraju pokleknuli, ublaživši svoje propise o bankarskoj tajni i pristali slijediti standarde OECD-a.

U drugom primjeru Lihtenštajn, država u kojoj su ulagači uživali velikodušne porezne olakšice na dividende, također je bio na meti. Skupina za Kodeks o postupanju postavila je kneževini ultimatum: ili ukinite shemu ili ćete završite na crnoj listi, kao što je Fabrizia Lapecorella, tadašnja čelnica Skupine za Kodeks o postupanju, jasno rekla u pismu poreznoj upravi Lihtenštajna u listopadu 2017.

Isto prijeteće pismo poslano je u više od 60 drugih zemalja diljem svijeta. Većina je implementirala zahtjeve grupe ili uspjela uspješno opravdati svoje modele. Kao rezultat toga, samo 17 zemalja ili teritorija pojavilo se na prvoj crnoj listi, što je dogovoreno u prosincu 2017. Trenutna verzija navodi devet entiteta, a sve su male zemlje poput Palaua (18.000 stanovnika) ili Paname (4,3 milijuna stanovnika).

Na popisu nema zemalja koje su važne za EU. EU je, primjerice, u nekoliko navrata tražila od Turske da svoju poreznu praksu učini transparentnijom. No do sada je Ankara dopuštala da svaki rok prođe bez promjena, posljednji put krajem 2020. Ipak, Turska nikada nije bila uključena na popis, dijelom zato što je njemačka vlada navodno vršila pritisak na Bruxelles da to ne učini . Kaže se da je uloga Turske u zadržavanju migranata izvan EU-a za Berlin važnija od ispravnog ponašanja Ankare o poreznim pitanjima.

Slična je situacija i sa Sjedinjenim Američkim Državama koje bi, prema internim dokumentima EU-a, trebale biti stavljene na crnu listu zbog poreznih oaza poput države Delaware. Ali ove jeseni EU je tiho odustao. Lyudmila Petkova iz Bugarske, sadašnja voditeljica Skupine za Kodeks o postupanju, složila se s Ministarstvom financija SAD-a da je dovoljna razmjena poreznih podataka koja postoji od 1988., navodi se u internom dopisu.

Međutim, vjerojatnije je da je to pravi razlog što je EU za dlaku izbjegao trgovinski rat sa SAD-om u ljeto 2018. Da je Europa odmah nakon toga krenula u potragu za poreznim oazama u SAD-u, tadašnjem predsjedniku Donaldu Trumpu vjerojatno bi to bila objava rata.

V. Obostrano uništenje

Oni koji su bliski Skupini za Kodeks o postupanju smatraju da je njezin rad bio uspješan. Većina ministara financija EU-a je oduševljena, a neki ističu da OECD čak i zavidi tom tijelu.

Čak i sam moralni pritisak koji vrši na zemlje, kažu, postigao je mnogo. Također inzistiraju da je njegova tajnost najvažnija. Kad bi se stavovi pojedinih država članica iznijeli u javnost, “više uopće ne bi pregovarale jedna s drugom”, kaže jedan insajder.

No, Sven Giegold, zastupnik u Europskom parlamentu iz stranke Zelenih, ima prilično drugačiji stav. “Skupina za Kodeks o postupanju nije imala utjecaja na ništa relevantno gotovo 20 godina”, kaže.

Pa ipak, Europska komisija u svom arsenalu ima oružje koje bi mogla upotrijebiti da brzo zaustavi potkopavanje: članak 116. Ugovora o funkcioniranju EU-a također je poznat kao “nuklearna bomba” u Bruxellesu. U slučaju narušavanja tržišnog natjecanja, članak dopušta Komisiji pokretanje potrebnih direktiva kako bi se države članice prisilile na ustupke.

 

SAD bi, prema internim dokumentima EU-a, trebao biti stavljen na crnu listu zbog poreznih oaza poput države Delaware. Ali ove jeseni EU je od toga tiho odustao

 

No poput stvarnog nuklearnog oružja, kolateralna šteta bila bi golema. Zemlje protiv kojih su te direktive izdane mogle bi tada uzvratiti u drugim područjima gdje je potrebna jednoglasnost – područjima poput vanjske i sigurnosne politike – i paralizirati EU.

U tom kontekstu, situacija među državama članicama EU-a nalikuje omjeru snaga i nuklearnog odvraćanja u vrijeme hladnog rata. Činjenica da bi uporaba nuklearnog oružja rezultirala međusobnim uništenjem značila je da nuklearni projektili nikada nisu napustili svoje hangare.

Europski zastupnik Giegold kaže kako ionako ne vjeruje da postoji većinska podrška među državama članicama za pozivanje na članak 116. “Nitko od ministara financija nikada nije rekao: Ovo više nije prihvatljivo.”Kao ni Olaf Scholz koji je bio njemački ministar financija od ožujka 2018.

“Volio bih da on zauzme oštriji stav o pranju novca i poreznim davanjima”, kaže Giegold, jedan od predstavnika stranke Zelene koja pregovara o tome tko će sačinjavati sljedeću njemačku koalicijsku vladu. “Ali oporezivanje globalnog kapitala očito nije dovoljno važno ni njemu ni drugima u EU-u da bi ušli u ozbiljan sukob.”

Rezultat je, tvrdi Giegold, da unutar Skupine za Kodeks o postupanju problemi “ostaju neriješeni čim postanu ekonomski relevantni”.

Lyudmila Petkova iz Bugarske, sadašnja voditeljica Skupine za Kodeks o postupanju, tijela koje bi trebalo spriječiti rast porezne evazije unutar EU-a

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.