Prije dva i pol mjeseca Slovačka je slavila, njihova hokejaška reprezentacija prvi put u povijesti je osvojila medalju na Zimskim olimpijskim igrama. U utakmici za treće mjesto Slovačka je pobijedila Švedsku, što je značilo i da je prvi put neki hrvatski hokejaš osvojio medalju. Naime, za reprezentaciju Slovačke je igrao Zagrepčanin Mislav Rosandić koji se s 14 godina preselio u Slovačku, a kako je bio silno talentiran, tri godine kasnije dobio je slovačko državljanstvo i postao slovački reprezentativac. U tom slavlju pridružio mu se i otac Mario Rosandić, nekadašnji hokejaš, koji je sjeo u auto i odjurio do Bratislave kako bi slavio sa svojim sinom i cijelom reprezentacijom. „Joj, koliko sam tada dao intervjua“, kaže nam Mario Rosandić dok smo s njim i njegovim sinom razgovarali o dosadašnjim uspjesima, ali i onima koji bi mogli uslijediti. Naime, od 13. do 29. svibnja održava se Svjetsko prvenstvo u hokeju kojem je domaćin Finska, a na kojem će nastupiti Slovačka, ponovo s Rosandićem u reprezentaciji.

Kako to često biva, Mislav Rosandić uspio je zahvaljujući obiteljskoj zaluđenosti tim sportom. Otac Mario igrao je hokej početkom devedesetih i, kako kaže, „ne samo da sam igrao, ja sam zaljubljen u taj sport“. One godine kada je Mislav rođen, a bilo je to 1995., u Zagrebu je osnovana Škola hokeja Zagi u kojoj su klinci od pet, šest godina počinjali igrati hokej. Mislav je počeo već s tri godine, nešto kasnije mu se pridružio godinu i pol dana mlađi brat Vilim. Sinovi su jedva čekali navući klizaljke i doći na led. Kada je vidio njihovu zaljubljenost u hokej, Mario je odlučio voditi ih na ljetne pripreme u Slovačku. Mislav je tada imao 11 godina.

Kada je vidio zaljubljenost sinova u hokej, otac Mario odlučio ih je voditi na ljetne pripreme u Slovačku. Mislav i Vilim Rosandić imali su tada 11 i 9,5 godina

„Dok sam aktivno igrao, bilo je to negdje 1993., 1994. godine, imali smo za trenera Pavola Vojtáša iz Slovačke, iz Dubnice. Ljeti smo išli kod njega u Dubnicu. Klinci su bili na moru, ja bih ih 1. kolovoza pokupio i ‘ajmo u Slovačku. Tada bi lokalni klub kretao s treninzima za novu sezonu te bi Mislav i Vilim dva do tri tjedna trenirali s njima. K tome smo i s KHL Mladost išli u Topolčane na klupske pripreme tako da su dečki do početka rujna proveli mjesec dana u Slovačkoj“, prisjeća se Mario Rosandić i dodaje kako lokalnim Slovacima nije bilo jasno zašto obitelj Rosandić nije na moru. „Slovaci su se čudili, pitali su me jesam li ja s mora. Pa da, imamo neki apartman. Imate apartman, a tu dolazite tijekom ljeta? Nije im bilo jasno zašto ljeti nismo na moru.“

Tri ljeta provedena su u Dubnici, bilo je to dovoljno da lokalni treneri uoče Mislavov talent. „Treneri su vidjeli da je Mislav dobar, da dominira, rekli su mi ‘Pa daj, nek’ dođe tu igrati’“, tvrdi Mario Rosandić. Mislav je tada išao u sedmi razred osnovne škole i obitelj je počela razmišljati o toj ponudi. Na kraju su se odlučili na odlazak, a s Mislavom su u Dubnicu otišla još dva mlada hrvatska hokejaša, Mate Tomljenović i Luka Marković. „Mi roditelji smo se morali organizirati. Nije bilo lako jer tamo nije bilo nikakvog internata. Dogovorili smo se da ćemo iznajmiti stan, a kako je bilo nas šestero roditelja tako smo se dogovorili da će svakoga tjedna jedan biti s njima. Nakon godinu dana pridružio im se i Vilim tako da ih je bilo četvero. Tri godine smo tako funkcionirali i onda su Tomljenović i Marković otišli u Zvolen odnosno Trenčin, a mi smo ostali sami u Dubnici. Tada su već imali 15, 16 godina i preselili su se u stan jednog od trenera pa su bili pod stalnom kontrolom“, rekao je Mario Rosandić.

Mislav Rosandić u mlađim je dobnim skupinama bio dokapetan slovačke reprezentacije, da bi vrhunac doživio na ovogodišnjim Zimskim olimpijskim igrama kada su osvojili brončanu medalju. FOTO: imago/GEPA pictures/GuliverImage

Ono na čemu je otac Mario insistirao bilo je uključivanje u slovačko društvo. Nije želio da, poput nekih drugih mladih hokejaša, njegova djeca dopisno pohađaju školu, već ih je upisao u slovačku školu. Jezik su brzo naučili tako da su i Mislav i Vilim Rosandić maturirali u Slovačkoj. „Ja sam završio za špeditera, to bi bila srednja prometna. Vilim je završio sportsku gimnaziju“, kaže Mislav Rosandić i opisuje kako je izgledalo slovačko školovanje: „Srednju školu sam pohađao u Trenčinu, on je 27 kilometara udaljen, pa sam svakoga dana putovao autobusom kako bih pohađao školu koja me nije zanimala. Vratio bih se nakon škole u Dubnicu, otišao na trening i navečer dolazio kući. Od prvoga dana bili smo ozbiljni u namjerama da postanemo profesionalni hokejaši. Kada bismo popustili, tata bi nam došao i rekao ‘vi niste kao oni, vi morate biti bolji od njih’.“

Bez obzira na sve, Rosandići se nikada nisu osjećali kao stranci u Slovačkoj. „Nikada na moju djecu nisu gledali drugačije samo zato što su stranci. Slovaci su fenomenalni ljudi. Nikada nisam čuo da je neki Slovak rekao neku lošu riječ o nama. Bio sam iznenađen koliko su nam pomagali“, kaže Mario Rosandić koji ističe da je ključni trenutak za razvoj karijere njegova sina Mislava bilo dobivanje slovačkog državljanstva.

„U klubu su bili treneri koji su trenirali mlađe reprezentativne selekcije. Sjedimo mi tako na piću i kaže jedan ‘Pa mogli bismo dati Mislavu državljanstvo’. Bio sam iznenađen, ali on je nastavio objašnjavajući ‘pa dobar je’. Znali smo da je dobar jer je ubrzo po dolasku u Dubnicu odigrao jedan turnir s dvije godine starijom generacijom od sebe. Da je Slovak, sigurno bi već tada bio u reprezentativnim selekcijama. Mislav je imao 16 godina kada smo podnijeli zahtjev, godinu dana smo čekali da ga odobre. Bilo je tu i papirologije i odlazaka na intervjue. Po zakonu se nakon osam godina boravka u Slovačkoj može zatražiti državljanstvo, Mislav je dobio državljanstvo nakon tri godine zbog nacionalnog interesa“, tvrdi Mario Rosandić i kaže kako su do tada, s obzirom na to da Hrvatska nije bila članica EU-a, morali tražiti boravišnu dozvolu. „Policijska postaja nalazila se u Puhovu, mjestu 25 km udaljenom od Dubnice. Nosili smo im papire za dobivanje boravišne dozvole, u postaji mi i 50 Kineza. Stalno nam je nedostajao jedan papir. Jednom su od nas tražili potvrdu da mi sinovi nisu oženjeni. Mislav ima 15 godina, oni traže takvu potvrdu. I ajde, sjedni u auto i u Zagreb po potvrdu da nisu oženjeni.“

Dobivanjem državljanstva Mislav ulazi u slovačku reprezentaciju te igra 2013. godine na Svjetskom prvenstvu do 18 godina u Sočiju da bi 2015. godine igrao na svjetskom juniorskom prvenstvu do 20 godina u Kanadi kada je Slovačka osvojila treće mjesto. Mislav Rosandić je na oba ta prvenstva bio zamjenik kapetana slovačke reprezentacije. Nakon četiri godine igranja za hokejaški klub Dubnica Rosandić prelazi u Bansku Bystricu. Prvu sezonu je odigrao u njihovoj juniorskoj momčadi, nakon čega potpisuje prvi seniorski ugovor. Banska Bystrica i danas je njegov dom, u tom gradu s 80 tisuća stanovnika žive i njegova supruga i dijete. Kako je već sa 17 godina dobio slovačkog menadžera, očeva briga je bila nešto manja jer se menadžer brinuo o njemu.

Rosandići imaju vulkanizersku radnju u Zagrebu pa je Mislav Rosandić pozirao u poslovnom okruženju svoje obitelji. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Tata kaže kako je bio sretan što prelaskom sina u Bansku Bystricu više nije morao kupovati palice, što je morao dok je Mislav igrao za Dubnicu. „Bio sam najsretniji kada je Mislav rekao da su mu dali pet palica. Palica košta 200 eura, a on ih je lomio. Znao sam doći na tekmu, gledam, pukne prva palica, pukne druga palica, a ja psujem. Ode 400 eura na jednoj tekmi.“ Mislav se smije dok se otac prisjeća tih dana. „Sjećam se juniorskih dana, u sezoni sam znao slomiti 10 do 12 palica. Kada si klinac, nisi tako jak i ne razbijaš palice. Ali kad si junior, ideš u teretanu, dobiješ mišiće i imaš snagu slomiti palicu.“

Ipak, Mario Rosandić ističe da je tih godina trebalo imati sreće i donositi prave odluke. Posebno tu misli na vrijeme kada je Mislav imao 15 godina, ali je već igrao u momčadi Dubnice do 18 godina: „Pozovu me na razgovor ljudi iz hokejaškog kluba Dukla Trenčin jer žele da Mislav pređe k njima. Ja dođem, a prima me Robert Švehla, gledao sam ga razrogačenih očiju.“ Švehla je devet godina igrao u NHL ligi, osam za Florida Panthers i posljednju, devetu, za Toronto Maple Leafs. Kasnije je postao generalni menadžer Dukle Trenčin. „Tresao sam se dok sam se rukovao s njime. On mi kaže da žele Mislava, 99 posto roditelja odmah bi prihvatilo tu ponudu. A ja ga pitam gdje će on igrati, a on mi kaže ‘pa u momčadi do 16 godina’. Ali Mislav u Dubnici igra za momčad do 18 godina. On mi kaže ‘samo vi potpišite’, a ja odgovorim ‘ne, hvala’ i odem. Izašao sam iz ureda i rekao samom sebi ‘Čekaj malo, pa ti si upravo odbio Švehlu’.“ Nije to bila jedina takva odluka. Slična je bila ona o uzimanju slovačkog državljanstva. „Mislava su zvali da igra za hrvatsku reprezentaciju i do 16 i do 18 godina. Da je to prihvatio, četiri godine ne bi mogao igrati za Slovačku“, govori Mario Rosandić. Ipak, priznaje da je pogriješio u slučaju mlađeg sina Vilima koji je golman.

‘Slovaci su fenomenalni ljudi. Nikada nisam čuo da je neki Slovak rekao neku lošu riječ o nama. Bio sam iznenađen koliko su nam pomagali’

„Vilim nije uzeo državljanstvo, tu sam napravio veliku grešku, krivu procjenu. Mislio sam da se neće uspjeti izboriti za mjesto reprezentativnog golmana iako je u mlađim kategorijama bio među tri najbolja golmana. On je bio jednako dobar kao Dávid Hrenák i Adam Huska koji su sada u NHL-u, ponekad i bolji od njih. No njega su, kada je imao 15 godina, pozvali da brani za hrvatsku reprezentaciju do 18 godina. A ja sam rekao ‘nek’ ide, tu će braniti’. Čak je i trener slovačke reprezentacije do 20 godina pitao Mislava hoće li mu se brat dogodine pridružiti reprezentaciji, na što je Mislav rekao da Vilim nema državljanstvo.“

A upravo je ta slovačka reprezentacija 2015. na Svjetskom prvenstvu u Kanadi do 20 godina osvojila brončanu medalju, prvu za taj uzrast nakon 1998. godine. Mario Rosandić ponosno ističe da je to bilo iznenađenje jer su u utakmici za brončanu medalju pobijedili Švedsku čijih je pet igrača već tada igralo u NHL-u, a još njih 15 bilo je draftirano od raznih NHL momčadi. Nakon toga Slovaci su odlučili napraviti neku vrstu B reprezentacije u kojoj su igrali mlađi igrači. Mislav je tri godine igrao za tu reprezentaciju koja je igrala na turnirima protiv reprezentacija Austrije, Slovenije, Norveške, dakle, srednja razina. Osim toga, nakon tog SP-a Mislav je potpisao za Slovan iz Bratislave. Kako je tada Slovan igrao u KHL ligi, nakon ispadanja u doigravanju mogao se vratiti u Bansku Bystricu za koju je igrao u doigravanju slovačkog prvenstva te su 2017. godine postali i prvaci Slovačke. Nakon dvije sezone u Bratislavi Rosandić odlazi u Češku gdje potpisuje za momčad Mountfield Hradec Králove. Tri sezone igrao je za Mountfield da bi nakon toga potpisao na dvije sezone za momčad Bílí Tygři iz Libereca gdje i sada igra.

Vilim i Mislav Rosandić od malena su trenirali hokej, njihov otac kaže da su jedva čekali navući klizaljke i otići na led. FOTO: Obiteljski album

Mislav je 2021. godine igrao za Slovačku na svjetskom prvenstvu kada su osvojili 8. mjesto, Mario Rosandić kaže kako je njegov sin tada bio među tri najbolja slovačka igrača. Sasvim logično, očekivao je i poziv u reprezentaciju za ovogodišnje Olimpijske igre u Pekingu. Međutim, nije se našao među pozvanima. „Razočaranje. Nakon 10 minuta rekao sam samom sebi – što je tu je, oni su tako odabrali. Oni vjeruju tim igračima, a ja ću gledati tekme na televiziji“, kaže Mislav i nudi pretpostavku za nepozivanje. Slovačka je u kolovozu 2021. igrala kvalifikacije za Olimpijske igre, a kako je on u srpnju operirao rame tako tada nije igrao. No nije siguran da je neigranje u kvalifikacijama razlog za nepozivanje. Međutim, pandemija korone sve je promijenila.

„Izbornik me zvao tjedan dana prije kako bi me pitao bi li išao na Olimpijske igre kao prva rezerva. A ja sam tada imao koronu. Rekao mi je ‘Dođi u Bratislavu, tu ćeš proći tri dana karantene, moraš imati negativan test i onda možeš odletjeti u Peking’. Došao sam, istovremeno se drugi igrač tek zarazio koronom tako da sam ja ušao u momčad i odletio u Peking“, opisuje Mislav novonastalu situaciju.

‘Izbornik me pitao da li bih išao na Olimpijske igre kao prva rezerva. Istovremeno se drugi igrač zarazio koronom tako da sam ja ušao u reprezentaciju’

Krenuli su s dva poraza: „Počeli smo malo divlje, onda smo imali sastanak sa starijim igračima. Zatvorili smo se u sobu, neke su se stvari morale raščistiti i onda nas je krenulo.“ U četvrtzavršnici su pobijedili SAD, a u polufinalu izgubili od Finske, kasnijih osvajača olimpijskog zlata. U utakmici za treće mjesto pobijedili su Švedsku s 4:0. Slavlje u Slovačkoj je bilo neopisivo.

Sada ih čeka Svjetsko prvenstvo, Slovačka je trebala igrati u skupini s Rusijom koja je suspendirana te je kao zamjena ušla Francuska. A Vilim Rosandić? Dok je KHL Medveščak igrao EBEL ligu, Vilim je bio dio te ekipe u kojoj je postigao zavidni rezultat. Proglašen je za mladu nadu godine po izboru struke. Nakon dvije godine provedene u Medveščaku dobio je angažman u francuskoj Magnus ligi u kojoj je proveo godinu dana. Proteklu sezonu branio je u Francuskoj, u Montpellieru, dovoljno dobro da sada ima ponude nekoliko francuskih klubova.

Otac Mario igrao je hokej devedesetih godina i kaže da je sasvim logično što je svoju djecu uputio u taj sport. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO