JUAN PABLO ESCOBAR 2018.: Moj život s ocem Pablom, šefom narko-kartela

Autor:

Dino Geromella

Objavljeno u Nacionalu br. 1069, 16. listopad 2018.

JUAN PABLO ESCOBAR, sin zloglasnog kolumbijskog trgovca drogom Pabla Escobara, u ekskluzivnom razgovoru opisuje odrastanje u bogatstvu, ali i neizvjesnosti te pojašnjava zašto je postao očeva suprotnost – motivacijski je govornik i borac protiv droge

Juan Pablo Escobar sin je Pabla Escobara, najpoznatijeg trgovca drogom na svijetu, ali i potpuna suprotnost svoga oca. Kada je 1993. ubijen Pablo Escobar, obitelj je uspjela napustiti Kolumbiju zahvaljujući kartelu Cali koji im je u zamjenu uzeo cijelo bogatstvo. Sa sestrom i majkom živio je u Argentini, u kojoj je pod lažnim imenom Sebastian Marroquín radio kao arhitekt. Nezadovoljan imidžom koji je Pablo Escobar stekao u medijima, napisao je dvije knjige s nepoznatim detaljima o svom ocu. Za razliku od svog oca, 41-godišnji Juan Pablo Escobar promiče druge vrijednosti: govori o štetnosti droga i održava motivacijske govore pred mladima diljem svijeta. U posljednjih mjesec dana govorio je pred mladima u Indiji, Nepalu, Italiji, Meksiku i Španjolskoj.

NACIONAL: Imate prezime koje vam je vrlo težak uteg u životu. Jeste li imali problema i nakon što ste promijenili identitet?

Imao sam ih i prije i poslije. Iako smo moja obitelj i ja promijenili identitet, to je kratko trajalo jer se opet doznalo tko smo. Naše prezime uvijek je služilo kao dokaz za bilo kakvu optužbu protiv nas. Ako se prezivaš Escobar, sigurno si kriv za nešto. Teško je buditi se svakog dana i prihvatiti takav progon koji se događa isključivo zbog rodbinskih veza.

NACIONAL: Ipak ste donedavno u Argentini živjeli u potpunoj anonimnosti. Je li vam taj dio života bio normalniji?

Potpuna anonimnost trajala je pet godina. Od 1994. do 1999. imali smo privilegiju da nitko ne zna tko smo i da uživamo u anonimnosti. Onda se dogodilo da nas je jedan računovođa iznuđivao i prijetio nam. Kad smo ga prijavili, argentinske vlasti smatrale su da je za novinske naslove bilo puno bolje privesti Escobarovu obitelj, nego čovjeka koji ih je pljačkao. Tako funkcionira pravda u toj državi.

NACIONAL: Zašto ste onda odlučili objaviti svoj identitet?

Zato što je naš identitet u Argentini već otkriven u javnosti. Objavljena su naša nova imena i naše prebivalište, nije imalo nikakvog smisla nastaviti živjeti u anonimnosti koja više nije bila anonimnost jer su mediji svakodnevno govorili o nama. Bilo je potpuno besmisleno skrivati da smo obitelj Pabla Escobara, cijeli svijet je već to znao.

NACIONAL: Kada govorite o pravdi, nedavno je protiv vas pokrenut sudski proces.

Iz istih razloga kao i uvijek.

NACIONAL: Vi i vaša majka optuženi ste zbog pranja novca za jedan kartel.

Optužbe su uvijek iste. A veliki dokaz protiv nas je taj da sam sin Pabla Escobara i zbog toga me se već smatra krivim.

NACIONAL: Mediji pišu da postoje dokazi o transakcijama kojima je “oprano” preko tri milijuna američkih dolara.

Ne postoji nikakav dokaz. Dokazi su u stilu “jer je sin” i “jer je udovica”. Nema nikakvih drugih dokaza jer nismo ništa učinili. Ja sam arhitekt, industrijski dizajner, spisatelj i motivacijski govornik. Mlade učim da nema smisla stati na stranu zla. Bio bih zaista grozan da činim suprotno od onoga što poručujem mladima. Imao sam priliku biti milijunaš i nije bilo tako lijepo kao što neko može zamisliti. Ne želim kriminalom ostvarivati svoje snove. Prije 25 godina odustao sam od toga da postanem Pablo Escobar 2.0. Ne bih se mogao baviti kriminalom, imam dovoljno iskustva i znam koje su posljedice takvog života. A nijedna od tih posljedica nije pozitivna. Sa sedam godinama strpali su me u zatvor zbog toga što sam Escobarov sin. Moja sestra imala je samo nekoliko mjeseci, nije ni znala govoriti pa nije mogla reći da je nevina. To nam se kasnije dogodilo i u Argentini: opljačkaju te na cesti, odeš u policijsku stanicu da bi to prijavio, pa te privedu. Tako funkcionira pravda u toj državi, sve je politizirano i podložno medijima koji žele na spektakularan način održati privid da nešto rade. Istina je da naša imena služe tome da se proda više novina objavljujući vijesti bez ikakvog smisla.

NACIONAL: Vaše ime ne služi samo povećanju naklada. Na isti način prodaje se serija “Narcos” na Netflixu. Vi tvrdite da ta serija idealizira vašeg oca.

Serija ga veliča i glorificira. Prikazuju ga na sasvim drugačiji način od onoga što je bio.

NACIONAL: Često držite predavanja za djecu i mlade. Vaše poruke usmjerene su protiv droge i narkosvijeta. Smatrate li da veliki broj mladih dolazi na vaša predavanja jer su opčinjeni likom vašeg oca?

Mogu pretpostaviti da mnogi dolaze vidjeti sina Pabla Escobara zbog serije “Narcos” i ne znaju što ću reći. Kada čuju moje svjedočenje, shvate da je život u narkokartelima puno drugačiji od onoga što su mogli vidjeti na televiziji. Mladima uvijek kažem: ako smatraš da imaš talenta postati trgovac drogom, dovoljno je da iskoristiš samo pola tog talenta da postaneš dobar u nekom poštenom poslu.

NACIONAL: Rekli ste da ste prije 25 godina odlučili da nećete postati Pablo Escobar 2.0. Jeste li ipak u nekom momentu htjeli krenuti očevim putem?

Jesam, ali samo 10 minuta. To je bilo nakon što je otac umro. Zaprijetio sam državi da ću se osvetiti za njegovu smrt. Imao sam 16 godina, a tata je umro 10 minuta prije te prijetnje. Međutim, shvatio sam do kakvog uništenja i krvoprolića bi dovelo to da nastavim njegovim putem. Sjetio sam se svih trenutaka kada sam preklinjao oca da prestane s nasiljem i kaosom. Nažalost, ova prijetnja me je koštala. Tada sam shvatio koliko se može promijeniti naš život zbog samo jedne rečenice. S druge strane, neki su od mene očekivali da nastavim očevim putem i čak su mi prijetili zbog toga što sam izabrao drugačiji životni put.

NACIONAL: Što vam je otac odgovarao kad ste tražili da prestane s terorističkim napadima?

Imao je milijun izgovora za nasilje. Molio sam ga da prestane postavljati bombe, a on mi je odgovarao: “Nemoj zaboraviti da je prva bomba koja je eksplodirala u ovoj državi stavljena tebi, tvojoj maloj sestri i majci u stan”. Uvijek je imao izgovor da bi opravdao nasilje. On je sebe smatrao boljim čovjekom nego što su to, primjerice, većina policajaca. Za njih je govorio da su puno gori od njega, ali da koriste uniformu kako bi se zaštitili. Tvrdio je da ima integritet, priznao je da je kriminalac i da se bavi trgovinom drogom. Nikad nisam prihvatio njegove izgovore. Pokušao sam spriječiti napade i nagovoriti ga da prestane, što nikad nije učinio. Slušao me, ali činio je ono što je htio. Od njega sam naučio koji životni put ne smijemo izabrati. Ipak, u obiteljskom životu nikad mi nije falilo ljubavi. Kada ga nije bilo, slao nam je kazete sa snimkama svog glasa, prepričavao priče, pjevao pjesme za mene i moju sestru. Uvijek je bio prisutan, iako je posljednjih 10 godina života bio u bijegu. Sjećam se svoje prve pričesti: doletio je samo da bismo se fotografirali. U to vrijeme protiv njega bilo je pokrenuto najmanje deset uhidbenih naloga. Njegov život udaljio ga je daleko od svega što je najviše volio.

 

‘Otac bi 1970-ih zaradio 50 do 70 milijuna dolara svakog vikenda samo u Miamiju. Da bi zarada bila veća, čisti kokain počeo se ‘rezati’. Danas je na tržištu kokain s mljevenim staklom’

 

NACIONAL: Zgrada u kojoj vam je postavljena bomba danas je mamac za turiste u Medellinu.

Gradonačelnik Medellina želi srušiti Edifício Mónaco iz tog razloga. Bio je to penthouse od 1800 četvornih metara i u njemu smo živjeli sami. U siječnju 1988. probudila nas je eksplozija. Cali kartel postavio je 700 kilograma dinamita. Bio je to prvi bombaški napad u narkosvijetu u Kolumbiji, iako neke televizijske serije to prikazuju drugačije. Od toga trenutka moj otac izgubio je sve ljudske vrijednosti koje je imao. Mislio je da smo mrtvi. Meni je pao cijeli strop na krevet, moja majka ga je uspjela dignuti, ne znam kojom snagom. Sljedećeg dana dvanaest vatrogasaca nije uspjelo podignuti taj strop. Od tog dana moj je otac postavio više od dvjesto bombi diljem Kolumbije. Zgrada je u rukama države već 25 godina i potpuno je propala. Nikad im nije palo na pamet prodati je i milijunsku zaradu dati žrtvama moga oca kao odštetu. Ili napraviti muzej posvećen žrtvama Pabla Escobara. Ne, oni žele srušiti zgradu i to medijski najavljuju kao trijumf. Hoće li sutra zabraniti moje knjige u Kolumbiji jer u njima pišem o Pablu Escobaru? Bilo bi mi drago. Prodao bih ih puno više za trostruku cijenu.

NACIONAL: Tvrdite da vaš otac nije ubijen. U jednoj od svojih knjiga napisali ste da je to bio suicid.

Meni nije važno kako je umro moj otac, jedino što je sigurno je to da je on mrtav. Je li mu na glavu pao klavir ili ga je pregazio kamion, to nije važno. Shvaćam da si mnogi žele pripisati zasluge za ubojstvo Pabla Escobara jer je to pobjeda institucija nad kriminalom. Istina je da je moj otac umro u sukobu dviju mafijaških grupa. Do kuće u kojoj se skrivao nije došla policija, nego Carlos Castaño, vođa paravojne organizacije kolumbijske ekstremne desnice Los Pepes. Ako pitaš Amerikance, reći će ti da su ga oni ubili, ako pitaš kolumbijsku policiju, to je njihova zasluga. Isto će reći i razne paravojne organizacije. Prava istina je da se ni kolumbijska policija ne može dogovoriti oko toga kako je moj otac ubijen. Napisane su dvije knjige o tome, u prvoj jedan pukovnik tvrdi da je on ubio Pabla Escobara. U drugoj jedan general tvrdi da taj pukovnik nije ubio mog oca. Moja teorija je da je to bio suicid. Cijeli moj život tata je govorio da “ako taknem telefon, mrtav sam čovjek”. Deset godina nije telefonirao, znao je da bi umro odmah nakon jednog poziva. A onda je 2. prosinca 1993., nakon što 10 godina nije upotrebljavao telefon, zvao sedam puta zaredom hotel u vlasništvu kolumbijskih sigurnosnih snaga. Htio je da ga nađu. Htio je da neprijatelji otkriju njegovo sklonište. U to vrijeme moj otac je bio najtraženiji čovjek na svijetu, znao je paziti na sebe i čuvati se neprijatelja. On je tog 2. prosinca 1993. shvatio da je njegova obitelj talac kolumbijske države. Shvatio je da nismo pod zaštitom nego da nas koriste kao meso za mamac kako bi ga pronašli. Jedan od njegovih najvećih iskaza ljubavi prema obitelji bilo je to da si oduzme život, kao što se uvijek zaklinjao da će učiniti. Uvijek je govorio da ga nikad neće pronaći živog, a smislio je i moto grupe Extraditables: “bolje grob u Kolumbiji nego zatvor u SAD-u”. To obećanje je održao. Pričao sam s forenzičarima koji su obavili obdukciju. Potvrdili su mi da je to bio suicid i rekli su da su pod prijetnjom morali promijeniti zapisnik. Mogao bih vam satima pričati o razlozima zbog kojih je to bio suicid. Ali to nije moja pobjeda. To je samo činjenica koju sam prenio kao autor koji se drži istine. Nema nikakve razlike u tome je li ga ubila policija, član grupacije Pepes, svi zajedno ili mu je pao klavir na glavu. On je mrtav, to je jedina istina.

NACIONAL: Vaš otac rođen je u vrlo siromašnoj obitelji u zabačenom ruralnom dijelu Kolumbije.

U obitelji je bilo osmero djece, trebali su napustiti selo u kojem su živjeli zbog političkog ugnjetavanja i preselili su se u Medellin. On je htio biti odvjetnik ili računovođa, ali greške koje je napravio dovele su ga na krivi put. Bio je ambiciozan. S 23 godine rekao je svojim prijateljima da će, ako do tridesete godine ne skupi milijun dolara, počiniti suicid. Već prije tridesete imao je puno više od jednog milijuna.

NACIONAL: Kako je krenuo u narkobiznis?

Na početku je putovao do grada Santa Cruz de la Sierra i kupovao smjesu od koke. Vozio je svoj stari Renault 4 do Bolivije i u benzinskom spremniku skrivao manje količine droge koje je prevozio u Kolumbiju, gdje ju je prerađivao u malim laboratorijima skrivenima u džungli. Shvatio je da je to ogroman biznis i počeo se baviti cijelim procesom proizvodnje kokaina, od uzgajanja koke do prerade. U to vrijeme Amerikanci su dolazili avionima u Južnu Ameriku da bi preuzeli robu. On je ponudio da će im donijeti drogu do kućnog praga. Za to je koristio sve moguće načine prijevoza. Da bi biznis perfektno funkcionirao potreban je lanac korupcije. Svi su znali što se radi, ali je svatko dobivao svoj postotak.

U to vrijeme nije se znalo mnogo o kokainu. Kada je 1971. tjednik Newsweek objavio da je to novi kavijar visokog društva, postao je hit u Hollywoodu. Američke zdravstvene vlasti nazvale su to epidemijom, a tri proizvoda koje su Amerikanci u to vrijeme najviše voljeli bili su Coca Cola, mikrovalna pećnica i kokain. Moj otac zaradio bi od 50 do 70 milijuna dolara svakog vikenda samo u Miamiju. Da ne govorim o New Yorku i Los Angelesu. Da bi zarada bila veća, čisti kokain počeo se “rezati” s otrovnim supstancama. Danas se na tržištu prodaje kokain koji sadržava mljeveno staklo.

NACIONAL: Magazin Time proglasio ga je jednim od najbogatijih ljudi na svijetu.

Bili smo okruženi ekstremnim luksuzom. Imanje Hacienda Nápoles bio je najdraže tatino mjesto i pravi primjer onoga što smo imali. Prostiralo se na tri tisuće hektara, imalo je 27 umjetnih jezera, sto tisuća stabala, sedamsto zaposlenih, deset kuća, preko sto automobila. Ako je trebalo otići nešto kupiti, imali smo helikopter. Imali smo i vlastitu benzinsku crpku. Narastao sam uz Jurski park prije nego što ga je Steven Spielberg izmislio. U dvorištu sam imao kamene kopije dinosaura u prirodnoj veličini.

NACIONAL: Osim što je za vas sagrađen Jurski park, vaša sestra za rođendan dobila je jednoroga. Mislila je da jednorozi postoje pa se priča da je vaš otac na glavu konja “instalirao” rog.

To je dio mita o Pablu Escobaru, laž koju su izmislili novinari koji žele senzacionalizam i više krvi od one što je prolivena. Imam fotografije tog rođendana, a konj nema rog, kako su novinari tvrdili. Moj otac poštovao je životinje puno više nego ljudska bića. Više se dvoumio oko toga da ubije životinju, nego oko toga da zapovjedi ubojstvo čovjeka. Nije bio tip osobe koji bi naškodio konju da bi ostvario fantaziju svoje kćeri. Međutim, iako fotografije pokazuju da smo bili okruženi svime i svačime, mi bismo taj luksuz koristili vrlo kratko. Neki holivudski scenaristi prezentiraju naš život kao da smo stalno uživali. Nije bilo tako: naš život bio je pun nasilja i boli, a platili smo veliku cijenu i kao obitelj i kao država. Imali smo set tanjura od 24-karatnog zlata koji je izrađen s našim inicijalima u Danskoj i koštao je stotine tisuća dolara. Iz njega smo jeli možda dvaput. Stalno smo bježali. Hacienda Nápoles danas je u raspadu. Možete li smatrati uspjehom takav život?

 

‘Forenzičari koji su obavili obdukciju mog oca potvrdili su mi da je to bio suicid, ali su pod prijetnjom morali promijeniti zapisnik. No to je nevažno. On je mrtav, to je jedina istina’

 

NACIONAL: Izračunali ste koliko je vaš otac zaista uživao u svom životu.

Ako pogledate seriju na Netflixu, Pablo Escobar u životu je uživao devedeset posto vremena. Istina je da je možda iskoristio samo deset posto. Život mu je bio dobar samo od 1980. do 1984., kada je bio relativno bogat i bez većih problema. Danas ga se sjećaju kao da je živio sto godina i svakodnevno o njemu nešto objavljuju. Imao je milijune dolara koje je dobio na vrlo nepošten način, a to ne možemo smatrati uspjehom. Uspjeh je kad možeš mirno uživati u životu. On bi bio dao cijelo svoje bogatstvo da provede minutu u miru, a to nije bilo moguće. Potrošio je svoj život skrivajući se, a to nije bilo u hotelima sa sedam zvjezdica. Živio je u kućama u kojima je bio zemljani pod i krov je prokišnjavao, često bez hrane. Toliko se borio da pobjegne od siromaštva, ali sa svim milijunima koje je imao i dalje je živio poput siromaha. Prema forenzičkom izvještaju nakon smrti mogao je doživjeti 70 godina, a umro je u 44. Sjećam se da nas je jednom u bijegu policija doslovno opkolila. Okružili su kvart u kojem smo se skrivali i u njemu su ostali danima. Morali smo ugasiti svjetla, nismo smjeli reći ni riječ i to je trajalo danima. Imali smo pored sebe dva milijuna dolara, a da je policija ostala dan više umrli bismo od gladi. Poput njega, mnogi njegovi prijatelji bili su ekstremni bogataši. Ali bogatstvo ne traje dugo. Osim toga, gotovo nitko od njih nije preživio da bi to mogao pričati. Ne poznajem nijednog narkobosa koji je doživio mirovinu.

NACIONAL: Vaš otac poznat je po tome što je imao ogromnu moć nad političarima.

On je jedini kriminalac na svijetu koji je sagradio vlastiti zatvor, i to po mjeri. Prisilio je vladu da promijeni zakone kako bi proveo što manje vremena u zatvoru. Promijenio je čak i ustav. Bio je moćniji od predsjednika republike. Vidio sam ga kako piše pisma predsjedniku, a sljedeći dan predsjednik bi učinio ono što je moj otac od njega zahtijevao. Isto tako, bio je dobrodošao u Americi. Nekad bi bez ikakvih problema ušao u zemlju s četiri milijuna dolara. To pokazuje da korupcija nije samo problem Latinske Amerike. Imam jednu zajedničku fotografiju s tatom ispred Bijele kuće u Washingtonu. Bio sam dijete, ali ne mogu zaboraviti taj dan. On je volio ekstremne situacije pa je odlučio da ćemo lažnom putovnicom ući u sjedište FBI-ja samo da bi provjerio koliko su inteligentne njihove obavještajne službe. Zbog takvog ponašanja mnogi su ga mrzili i progonili. Nikad nije razmišljao o posljedicama svojih postupaka.

NACIONAL: Zasmetao je i kolumbijskoj vladi jer je sagradio novi kvart u Medellinu.

Nazvali su ga Robinom Hoodom. Pet tisuća obitelji koje su živjele na smetlištu ostale su bez krova nad glavom nakon velikog požara. Kuće od kartona i metala potpuno su uništene. On je odlučio pomoći tim ljudima, organizirao je aukcije slika pa čak i nagovarao druge narkobosove da mu pomognu u izgradnji novog naselja. Riješio je jedan problem koji kolumbijska država nije bila u stanju riješiti. Zbog toga je bio popularan i ljudi su mu bili zahvalni, ali to je bila i garancija da će ga godinama najsiromašniji građani štititi. Policija bi tražila Escobara, a oni nikad ne bi davali informacije o njemu. To je donijelo problema i njemu, ali i žiteljima te četvrti. Budući da im je pomogao Pablo Escobar, nisu dobili vodu, struju ni pravo na liječenje. Četvrt se i dalje zove Barrio Pablo Escobar, ali se mnogima to danas ne sviđa. Ali ne smijemo zaboraviti otkud je došao novac s kojim je on pomogao tim ljudima.

NACIONAL: Rekli ste i da je Frank Sinatra radio za vašeg oca.

Bavio se distribucijom droge u cijelim Sjedinjenim Američkim Državama. Surađivao je s jednim partnerom moga oca, imali su zajedničku rutu. Sjećam se da su se često šalili kako je Frank Sinatra puno bolji krijumčar drogom nego pjevač.

NACIONAL: Da biste napisali jednu od vaših knjiga, odlučili ste se susresti s najboljim prijateljima vašeg oca, ali i s njegovim najgorim neprijateljima. Je li vas bilo strah?

Kada me uhvatio strah, bilo je već prekasno. Dogodilo se to kad sam dolazio na sastanke na neka mjesta s kojih mi je bilo jasno da sam mogao izaći u plastičnoj torbi i raskomadan. Ali htio sam saznati kakav je zaista bio moj otac. Znao sam ga dok sam bio dijete, pročitao sam razne knjige koje su o njemu napisali poznanici i prijatelji, ali ti ljudi su pozitivno govorili o njemu. Zbog toga sam htio upoznati njegove neprijatelje. Smatram da je svjedočanstvo onih koji su ga mrzili, koji su bili njegove žrtve, koji su platili zbog njegove smrti, neophodno da bi se bolje razumjelo tko je bio moj otac.

 

‘Imao je milijune dolara koje je dobio na nepošten način pa ne možemo to smatrati uspjehom. Uspjeh je kad možeš uživati. On bi dao cijelo bogatstvo da provede minutu u miru, a to nije bilo moguće’

 

NACIONAL: Iako smatram da sin nikako ne može biti odgovoran za ono što je učinio njegov otac, vi ste kontaktirali žrtve vašeg oca i zatražili oprost.

I ja sam smatrao isto što i vi, ali bio sam u zatvoru više puta samo zbog toga što sam sin Pabla Escobara i prestao sam tako razmišljati. Zakon je vrlo jasan, ne možeš naslijediti ničija kaznena djela, ona ne prijelaze na sljedeću generaciju. To je točno, ali oni koji zakon provode ne vjeruju u to i čine ono što ih je volja. Do danas sam posjetio više od 120 obitelji koje su bile žrtve mog oca. Većina su žrtve pada aviona Avianca koji je moj otac podmetnutim eksplozivom oborio u letu. Poginulo je 107 ljudi. Poznajem mnoge iz njihovih obitelji. Udruga tih žrtava čak mi je poslala zahtjev da postavim spomenik u čast žrtvama. Kada sam počeo tražiti žrtve mog oca, svi su mi govorili da sam lud. Do tada nitko nije tražio da se razgovara o tome. Mnoge obitelji prihvatile su moj oprost. Sinovi političara koji su ubijeni zbog mog tate su mi oprostili. Neki od njih postali su mi i prijatelji: Jorge Lara, ali i Barry Seal, sin agenta CIA-e kojeg je 1986. ubio moj otac. Primio me i William Rodríguez Abadía, sin šefa kartela Cali Miguela Rodrigueza Orejuele koji je postavio bombu meni, sestri i majci.

NACIONAL: Tvrdite da je rat protiv droge besmislen i da moramo “sklopiti mir”.

Pogledajte kuda nas vodi rat protiv droge. Tema je vrlo kompleksna, ali jedino što je donio rat drogama jest više novca kriminalnim organizacijama diljem svijeta, da bi se zadržao veliki biznis koji samo hrani korupciju svih vlada koje sponzoriraju takve ratove.

NACIONAL: Rekli ste da je narkobiznis nakon Pabla Escobara danas puno veći.

Ne trebam to ja reći. Dovoljno je analizirati količinu hektara na kojima se uzgaja koka u mojoj državi. Nikad u povijesti čovječanstva nije postojala država u kojoj je na toliko zemlje posađena koka nego što je to danas u Kolumbiji. Kakav je to rat protiv droge? Kako možemo slušati političare koji nakon 100 godina neuspjeha u ratu protiv droge obećavaju da će baš oni okončati ovaj problem? Nitko od njih neće u tome uspjeti, dapače rezultati su potpuno suprotni od onih koje nam obećavaju.

NACIONAL: Cijelo bogatstvo koje je bilo u vlasništvu vaše obitelji preuzeo je Cali kartel, a vi ste kazali da ste im zahvalni.

Zahvalio sam im na tome u svojoj posljednjoj knjizi. Uzeli su nam sve što smo naslijedili od mog oca. Da se to nije dogodilo, ne znam gdje bih danas bio. Novac mijenja način na koji se ponašaš u životu, što nije dobro.

NACIONAL: Vama zaista nije ostalo baš ništa?

Napravili su nam tu uslugu da nam upru pištolj u glavu i zaprijete da ako zadržimo samo jedan cent, ubit će nas. Ono što nije uspjela pronaći država uzeli su drugi karteli koji su znali što je otac imao. Naime, iako su na kraju bili u vrlo lošim odnosima, oni su na početku bili partneri mog oca. Znali su kako funkcionira njegov posao i bilo im je vrlo lako otkriti gdje se nalazi sva njegova imovina.

NACIONAL: Pokušali su vas ubiti više puta. Kako živite s tim strahom?

Na svu sreću, do današnjeg dana, to nisu uspjeli. Zbog toga sam zahvalan za svaku minutu života, uživam u svakom trenutku, hodajući po kiši ili grleći svoga sina. Sretan sam.

NACIONAL: Vaš otac bio je aktivan i u politici. Na neki način vaša borba protiv droge može se smatrati političkom. Biste li se vi jednog dana kandidirali?

Ja se borim za mir i ne mislim da je to politička borba. Dapače, smatram da borba za mir mora ostati apolitična. Nikad ne bih postao član mafije koja nije prihvatila mog oca. Politika je, uz iznimku rijetkih poštenih političara diljem svijeta, najveći organizirani kriminal. I jako su dobro organizirani. Ne bih nikad bio dio takvog društva.

Moj posao počinje i završava mojim svjedočanstvima. Ponekad koristim utjecaj političara. Jedan meksički političar pozvao me da govorim pred 20 tisuća mladih. To mi je bila prilika i zahvalan sam tom guverneru. Ali ne želim biti aktivan u politici, niti da moja poruka bude ljevičarska ili desničarska. Govorim samo o mom iskustvu. A kad govorimo o politici i drogi, pogledajte kakve rezultate donosi borba protiv narkokriminala. Koliko je kartela policija srušila i koliko je narkošefova uhitila? Ljudi koji su uhićeni vlasnici su 80% svjetskog tržišta droge. Ali droga je i dalje na ulici, njena cijena je ista kao i prije, lako je doći do nje. Danas vam droga stiže na kućna vrata brže nego pizza. Ta igra kažnjavanja nije dovoljna. Kad govorimo o drogi, ne volim riječ “legalizacija”, draža mi je “regulacija”. Regulirati znači preuzeti kontrolu nad kvalitetom proizvoda i biznisom. Danas zakoni vode do toga da sva zarada, a govorimo o bilijunima dolarima, idu zločinačkim organizacijama. U čije ruke želimo da ide taj novac? Kriminalcima ili političarima? Zapravo, skoro je isto, ali političare možemo izabrati, ocijeniti i primijeniti. A mafijašima ne možemo gledati u novčanik.

NACIONAL: Vi tvrdite da je uloga CIA-e i DEA-e bila puno drugačija od onoga što je prikazano u seriji “Narcos”.

Zaboravili su pokazati dio korupcije unutar tih organizacija. Korupcija je globalna bolest, nije nešto specifično samo za južnoameričke narode kao što se nekad želi prodati. U svojoj posljednjoj knjizi prepričavam dvije epizode koje, iako nisu vezane za institucije kao što su CIA i DEA, govore o ključnim ljudima unutar njih. Postojala je ruta kojom je moj otac tjedno prebacivao preko osamsto kilograma kokaina iz Medellina u Miami. Govorim o redovnim letovima, nitko nije gutao drogu niti su je skrivali u kovčezima s dvostrukim dnom. Svi su bili korumpirani, od prvog zaposlenika aviokompanije do posljednjeg imigracijskog agenta u SAD-u. Dok su drugi tražili piste usred džungle, moj je otac drogu prenosio kroz glavne međunarodne zračne luke. Tako je prevezao preko 90 tisuća kilograma u tri godine, što je više od osamsto milijuna dolara vrijednosti. A agenti DEA-e uzimali su proviziju od 3 do 3,5 tisuća dolara po kilogramu koji je ulazio u SAD, što je 440 milijuna dolara za korumpirane agente koji su bili dio Escobarove rute. Isto tako, agent CIA-e Barry Seal ubijen je jer je fotografirao mog oca u zračnoj luci u Managui u Nikaragvi kako puni avion kokainom. Na fotografiji su, uz moga oca, ljudi iz nikaragvanske vlade, vojnici, agenti DEA-e, a avion je u vlasništvu CIA-e. Ljevičari, desničari, komunisti, to nije važno u narkobiznisu.

 

‘Otac je potrošio život u bijegu, ali ne u hotelima sa sedam zvijezdica s bazenima i luksuzima. Živio je u mjestima gdje je pod bio od zemlje, a krov prokišnjavao, bez hrane… ‘

 

Nakon terorističkog napada koji se dogodio 11. rujna 2001 prije ulaska u zrakoplov podložni smo rigoroznim kontrolama, gotovo da nas skinu do gola. Prije je sve to bilo mnogo opuštenije. Međutim, unatoč svim kontrolama, kako je moguće da još uvijek ima dovoljno droge za sve na tržištu? Zašto su cijene iste kao i prije 20 godina? Da bi tržište funkcioniralo, potrebno je da bude vrlo mnogo korumpiranih ljudi koji će dopustiti prolazak tona droge. Govorim o ogromnim kontejnerima koji se svakodnevno krijumčare, a nitko ih ne vidi. Igramo se mačke i miša, govorimo o začaranom krugu iz kojeg ne možemo izaći, osim ako promijenimo pravila igre u društvu.

Moramo shvatiti da je edukacija najmoćnije oružje protiv droge. Problem droge neće nikad nestati s ovog svijeta. To je ljudski pokušaj bijega od realnosti. Za nekoga su to alkohol i cigarete. Alkohol i cigarete ubijaju više ljudi nego sve ilegalne droge zajedno, ali to ne znači da treba zabraniti alkohol i vratiti se vremenima kada je Al Capone pucao po cesti da bi se prodavao viski. Alkohol se može kupiti svugdje, ali ako si informiran, bit ćeš oprezan. Budimo iskreni, u ljekarnama se legalno nude opasnije droge od onih nelegalnih. Sve je to pitanje informacije, edukacije i javnog zdravstva. Nije moguće riješiti ovaj problem pucanjem iz strojnice. Osim toga, znamo tko prodaje oružje za takve ratove, znamo tko voli poticati sukobe u kojima se druge države međusobno uništavaju. Najgore je to da države koje prodaju oružje su iste one koje proizvode kemijske sastojke koji su potrebni da se proizvede droga. Ako netko želi zaista spriječiti trgovinu drogom, bilo bi dovoljno zatvoriti tvornice koje proizvode kemijske sastojke koji su potrebni za njihovu proizvodnju. Nije potrebno ubijati narkotrgovce u Latinskoj Americi. Perverzna, zla i lažna igra potrebna je da bi se stvorila realnost koja ne postoji. Isto kao i lažna obećanja koje političari nikad neće moći ispuniti. Problem se nikad neće riješiti oružjem. Već sto godina borimo se oružjem i vidite gdje se nalazimo.

NACIONAL: Kazali ste da vas je o štetnosti drogi naučio otac.

Moje dadilje bili su najgori kriminalci u državi. Umjesto bombonima, stalno su mi nudili marihuanu i kokain. Moj je otac to znao. Kad sam imao 8 godina održao mi je predavanje o drogi. Stavio je na stol sve droge koje su bile dostupne: marihuanu, kokain, LSD, crack i još neku. Rekao mi je: “hrabar je onaj koji to ne konzumira”. Rekao mi je da ne nasjedam ako mi netko kaže da sam kukavica ako to ne probam te da hrabri ljudi imaju snage odbiti drogu. Neću zaboraviti ni njegovu rečenicu da je kokain otrov koji se prodaje, ali ne konzumira.

On je probao sve droge osim heroina jer stvara veliku ovisnost. Ja nisam imao hrabrosti probati marihuanu do fakulteta. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je da na tržištu ima preko 500 nelegalnih supstanca za koje i ne znamo što sadržavaju. Dobro je to znati.

NACIONAL: Nedavno je vlada zatvorila jedan muzej u Medellinu posvećen vašem ocu, čiji je vlasnik vaš stric.

Nemam povjerenja u društva koja žele zanijekati svoju povijest kako bi je zaboravili. Smatram da svatko ima pravo znati povijest svoje države. To je samo politizirani medijski istup da bi se postigla međunarodna slika o tome kako se Kolumbija bori protiv mita o Pablu Escobaru. S druge strane, zaboravili su zatvoriti Haciendu Nápoles koji je najveći muzej posvećen Pablu Escobaru i najposjećeniji muzej u Kolumbiji.

NACIONAL: U čijem je ona vlasništvu? Plaća li se ulaz?

Svatko mora platiti ulaz, čak i meni žele naplatiti. Inače, Hacienda Nápoles je u vlasništvu države. Ima i pet hotela, jedan zabavni park i muzej. Iako tvrde da to nije “svetište” posjećeno Escobaru, ljudi dolaze zbog toga. Na ulazu se još uvijek nalazi avion zbog kojeg je hacienda prepoznatljiva. Ali ona je vlasništvo političara pa je ne žele zatvoriti. Zašto ne bi onda zatvorili i muzej policije u Bogoti? Tamo je izloženo oružje kojim je navodno ubijen moj otac. Zašto se ta spektakularna zatvaranja i rušenja zgrada događaju tako selektivno? Ne branim svoga strica je nemamo dobar odnos. Ali zatvaraju njegovu malu kućicu, a multimilijunski biznis Haciende Nápoles ostat će otvoren. Zabrana sjećanja je zabrana kulture, a ne postoji bolji način od zabrane da bi se potaklo ljude da se zainteresiraju. Imamo pravo znati našu povijest, kakva god ona bila. U Njemačkoj u mnogim ustanovama prikazuju horor nacizma. Nisu to mjesta gdje se veliča nacizam, nego žele upozoriti ljude na ono što se dogodilo i što se ne smije ponoviti. Zašto to nije moguće i u slučaju Pabla Escobara? Bilo bi to politički mudrije nego uništiti muzej posvećenog njemu. Amerikanci su uništili kip Sadama Huseina u Iraku, ali je li itko zaboravio da je on postojao?

Ne vjerujem da će zataškavanjem uspjeti u tome da ljudi zaborave da je postojao Pablo Escobar.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.