Na Skupštini Čakavskog sabora, održanoj u subotu u Grobniku pokraj Rijeke, dogodio se ozbiljan prijepor među čakavcima koji može imati dalekosežne posljedice. Predsjednik Čakavskog sabora, profesor arheologije Robert Matijašić u dnevni red Skupštine ove značajne kulturne institucije, sa sjedištem u Žminju, koja djeluje već 54 godine, nije htio uvrstiti točku dnevnog reda koju je, u više navrata u razdoblju prije Skupštine, predlagao Joško Božanić, predsjednik Katedre Čakavskog sabora iz Splita. Radilo se o „Inicijativnom pismu za pokretanje procedure uvrštavanja čakavskog jezika na UNESCO-vu listu ugroženih jezika svijeta“. Iako je profesor emeritus Joško Božanić još u ožujku, a potom u lipnju ove godine, pismo poslao predsjedniku Čakavskog sabora, to pismo nije dostavljeno članovima Skupštine. Tako se na Skupštini htjela izbjeći rasprava o nekim, navodno, neugodnim i dvojbenim pitanjima na koje Božanićevo pismo upozorava. Opravdanje za to, prema izjavi predsjednika Matijašića, bilo je postojanje prijepora među jezikoslovcima o tome je li čakavski jezik ili samo narječje hrvatskog jezika. Božanić je uspio da se inicijativa Katedre Čakavskog sabora iz Splita uvrsti u dnevni red i pročita na Skupštini udruge koja više od pola stoljeća djeluje na istraživanju, očuvanju i njegovanju čakavice i čakavskog govora u Hrvatskoj. Iako su se među članovima Skupštine čuli glasovi podrške Božanićevoj inicijativi za zaštitu čakavskog jezika, prevladao je prijedlog predsjednika Matijašića da se o inicijativi Sabor ne izjašnjava, jer se radi o kontroverznom pitanju o kojem znanstvenici imaju različita mišljenja – što je zapravo čakavica? Bio je to razlog da se Skupština Čakavskog sabora proglasi nekompetentnom po ovom pitanju i raspravu odgodi za neku drugu prigodu. O naravi ovog prijepora Božanić, čije se teze i argumentacija o čakavici kao samostalnom, domaćem, zavičajnom, odnosno vernakularnom jeziku mnogima ne sviđaju, kaže: „U temelju ovoga prijepora prisutna je današnja ‘znanstvena’ magla o trojednosti hrvatskog jezika, a tu maglu možemo naći i u znanstvenim radovima uglednih hrvatskih kroatista“, izravan je Božanić. Slijedom toga ne podržavaju ni njegovo traženje o uvrštenju čakavskog jezika na UNESCO-vu listu ugroženih jezika svijeta.

Zato smo Božanića, dijalektologa koji je svoj znanstveno-istraživački vijek posvetio istraživanju čakavskog govora, koji je punih 28 godina bio glavni urednik časopisa Čakavska rič, zamolili da nam objasni uzroke i razloge silnog straha od sintagme „čakavski jezik“ među hrvatskim kroatistima i hrvatskim članovima Čakavskog sabora, ali i u splitskom Književnom krugu, dugogodišnjem izdavaču Čakavske riči.

NACIONAL: Zašto ste napisali to pismo i što je u njemu strašno da je Čakavski sabor odbio o tome raspravljati?

U ime Katedre Čakavskog sabora u Splitu, kao njezin predsjednik, još sam 23. ožujka 2023. uputio to pismo za pokretanje procedure predsjedniku Čakavskog sabora Matijašiću. Povod moga javljanja bilo je uvrštavanje čakavskog jezika, upisanog 2020. pod imenom Chakavian Language, na listu živih svjetskih jezika, što je učinio Internacionale Organisation for Standardisation (ISO) iz Ženeve. Smatram da je sada pravi trenutak za pokretanje inicijative za uvrštavanje čakavskog jezika na UNESCO-vu listu ugroženih jezika, jer bismo tako osigurali njegovu bolju i kvalitetniju zaštitu. Naime, ugroženost hrvatskog čakavskog jezika nije samo rezultat dramatičnih promjena svijeta izazvanih globalnim procesima i informacijskom revolucijom koja je nametnula monolingvalnu perspektivu svijeta, već je ugroženost čakavice rezultat odnosa i državnih institucija prema najugroženijoj nematerijalnoj baštini – jeziku. Najnoviji, i to dramatičan primjer, jest odluka Ministarstva znanosti da ukine financiranje Čakavske riči, što je bio pokušaj ukidanja jedinog dijalektološkog časopisa za istraživanje čakavskog jezika u svijetu. Predložio sam da se ova inicijativa pokrene putem Uprave za međunarodnu kulturnu suradnju i europske poslove Ministarstva kulture, Službe za UNESCO. Naš posao bi trebao biti ponuditi valjanu argumentaciju koja se temelji na znanstvenoj procjeni stupnja ugroženosti idioma hrvatskog čakavskog jezika. No predsjednik Čakavskog sabora Robert Matijašić se oglušio na moje pismo iz ožujka 2023. Bolje sreće nisam bio ni u lipnju, kada sam Čakavskom saboru ponovio prijedlog, jer je i to pismo dočekala tišina. Reagirao sam ponovno prošlog tjedna kad sam vidio da moja inicijativa uopće nije uvrštena u dnevni red Skupštine Čakavskog sabora, a da se pod točkom 11 želi raspravljati o „organizaciji okruglog stola na temu „Čakavski jezik i kultura danas“. Na Skupštini sam zatražio promjenu dnevnog reda, što je i prihvaćeno. Ali i da se raspravlja o mom pismu. Kako predsjednik Čakavskog sabora nije dostavio kopiju mog pisma članovima Skupštine, tražio sam dopuštenje da svoje pismo Čakavskom saboru pročitam na Skupštini u Grobniku, što mi je predsjednik i dopustio. Iako su pojedini članovi tražili da Skupština izglasa i podrži moju inicijativu, izostala je opća podrška. Matijašić je insistirao da se o tome na Skupštini ne glasa, jer je to kontroverzno pitanje oko kojega znanstvenici nisu složni. Naveo je da neki lingvisti ne podržavaju tezu da su čakavica, kao i kajkavica, jezici. Zaključeno je da Čakavski sabor nije kompetentan da donese odluku o pokretanju inicijative za uvrštenje čakavskog jezika na UNESCO-vu listu ugroženih jezika. Ocijenivši kako nema smisla više inzistirati na prijedlogu, rekao sam da će onda tu inicijativu pokrenuti Katedra Čakavskog sabora iz Splita i predložio da je Čakavski sabor podrži, što je i prihvaćeno.

NACIONAL: Kako UNESCO utvrđuje stupanj ugroženosti za jezike na svojoj listi i koji su jezici iz Hrvatske na toj listi?

UNESCO nudi pet atributa ugroženosti za jezike na svojoj listi ugroženih: 1. ugrožen 2. definitivno ugrožen 3. jako ugrožen 4. kritično ugrožen 5. nestao, ako je jezik nestao nakon 1950. Mislim da čakavski jezik ide u treću kategoriju, jako ugrožen. Sada su na UNESCO-voj listi ugroženih jezika u Hrvatskoj: istriotski (Rovinj, Vodnjan, jako ugrožen); istrorumunjski (pojedina sela na planini Ćićariji u Istri, jako ugrožen); romski (sjeverozapadna Hrvatska i Slavonija, definitivno ugrožen); ladino (porijeklo judeo-španjolsko, jako ugrožen) i veneto (zapadna Istra, Cres, Lošinj, ugrožen).

NACIONAL: Jeste li svoje teze o čakavici kao samostalnom jeziku iznijeli prije ove skupštine Čakavskog sabora?

O tome sam govorio i prije nego što je ISO u Ženevi 2020. upisao čakavski jezik na listu živućih jezika svijeta. U Labinu sam na 5. Ćakuladi, 29. kolovoza 2020., održao predavanje „Čakavština – narječje ili jezik?“. Iznio sam jasne znanstvene argumente o tome da je čakavski idiom entitet, a ne varijetet hrvatskog standardnog jezika temeljenog na novoštokavskom vernakularu. Govorio sam o opravdanosti tretiranja čakavskog kao posebnog hrvatskog jezičnog sustava i o besmislenosti definiranja hrvatskog jezika kao „trojstvenog“, koji se sastoji od triju jezičnih sustava – štokavskog, kajkavskog i čakavskog.

‘Ne mogu razumjeti zašto je svjetsko priznanje jednog hrvatskog idioma u kojemu je rođena hrvatska književnost – nevažno’, nacionalu je rekao Joško Božanić, splitski dijalektolog. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto je proglašenje čakavskog jezika kod većeg broja hrvatskih jezikoslovaca dočekano „na nož“, a i vaše zalaganje za postavljanje čakavice na UNESCO-vu listu ugroženih jezika?

Proglašavanje hrvatskog čakavskog jezika s međunarodnim kodom na listi živih jezika svijeta vidim kao veliku priliku da se na nacionalnoj razini osvijesti problem odumiranja još uvijek živih idioma na području Hrvatske. Potrebno je pokrenuti izradu zavičajnih čitanki s čakavskim, kajkavskim i štokavskim vernakularnim govorima, odnosno reprezentativnim tekstovima pisane i usmene književnosti. Teško je složiti se s našom istaknutom anglisticom Dunjom Jutronić koja kaže da ISO-va standardizacija koda čakavskog jezika „nije relevantna ni za međunarodnu niti za nacionalnu lingvističku znanost. Znanstvenici lingvisti smatraju i čakavski i kajkavski narječjima s mnoštvom dijalekata i za to se zalažu kroz svoj znanstveni rad, ali status službenog jezika nije znanstvena, nego politička kategorija“. Ne slažem se s tvrdnjom da je međunarodna kodifikacija jednog hrvatskog idioma na listi jezika svijeta irelevantna i nevažna. Je li onda nevažna i kodifikacija hrvatskog standardnog jezika dobivena od iste međunarodne institucije u Ženevi 2008.? Nadalje, ovdje se ne radi o proglašenju čakavice „službenim jezikom“, nego jezikom. To je bitna razlika. Jezici mogu biti službeni kad su standardni, kao što je to hrvatski standardni jezik. Čakavski je vernakularni, domaći, zavičajni jezik. Baš kao što je i to i štokavski vernakularni jezik, na temelju čijeg je tzv. „južnog novoštokavskog dijalekta“ jekavsko/ijekavskog u 19. stoljeću standardiziran hrvatski standardni jezik. Treba znati da je termin „narječje“ iz ruskog uveo Vuk Stefanović Karadžić. Njegovi sljedbenici, tzv. vukovci, u hrvatsku lingvističku terminologiju su unijeli narječje koje može značiti i lokalni govor i dijalekt i skupinu srodnih dijalekata, ali i vernakularni, nestandardizirani jezik. Termin čakavski jezik znači upravo to – vernakularni, domaći, zavičajni jezik. Jer jasno je da je u Hrvatskoj standardni hrvatski jezik službeni jezik. Istina je da je status službenog jezika politička, a ne znanstvena kategorija, jer je službeni jezik rezultat dogovora, konvencija i političke odluke, pa je tako bilo i s hrvatskim standardnim jezikom. Svi standardni jezici su umjetni, jer su standardizirani političkom odlukom i stilizirani djelovanjem lingvista, održavani putem institucija. Znanstvena je istina da postoji i hrvatski štokavski vernakularni jezik, isto kao čakavski i kajkavski hrvatski jezici koji nisu standardizirani, iako su stoljećima bili književni jezici, puno prije štokavskoga.

NACIONAL: Otkud kod znanstvenika, hrvatskih lingvista, toliki strah od naziva „čakavski jezik“? Što ste mislili kad ste rekli da je u temelju svih tih prijepora „znanstvena magla o trojednosti hrvatskog jezika”, koja se može naći u znanstvenim radovima uglednih hrvatskih kroatista?

Vrlo jednostavan, kratak i po meni istinit odgovor otkud toliki strah od čakavskog jezika jest: poltronstvo koje slijedi službenu ideologiju. Ta ideja o čakavskom narječju kao sustavu sustava ugrađena je 1996. u otkriće „tronarječne formule“ profesorice emerite Ive Lukežić s Filozofskog fakulteta u Rijeci, po kojoj je hrvatski jezik „unikatan u svijetu svjetskih jezika“, jer „hrvatskim se jezikom valja definirati svaki idiom kojim su međusobno komunicirali ili kojim komuniciraju Hrvati“. Dovođenje u pitanje „tronarječne formule“ i „unikatnosti“ hrvatskog standardnog jezika u svijetu svjetskih jezika, dovelo je i do etiketiranja, pa sam čašćen „diletantom“ i „neprijateljem hrvatskog jezika“. Na temelju pedeset godina istraživanja čakavskog govora i 28 godina uređivanja jedinog čakavološkog časopisa u Hrvatskoj Čakavske riči, tvrdim da je ideja tronarječnosti ili „trojstvenosti“ hrvatskog standardnog jezika teorijska magla koja je potrebna nacionalističkoj jezičnoj politici, duboko frustriranoj znanstvenom istinom o zajedničkoj jezičnoj kući standardnog hrvatskog jezika, podignutoj na temeljima novoštokavskog vernakulara koji dijeli sa Srbima. U tu nacionalističku hrvatsku jezikoslovnu maglu zašao je, potkraj svoga života, i čovjek od kojega sam o hrvatskom jeziku i jezikoslovlju najviše naučio – Radoslav Katičić.

NACIONAL: Zašto i akademika Katičića vidite u hrvatskoj jezikoslovnoj magli?

Radoslav Katičić je podupro šarlatansku „zlatnu formulu hrvatskog jezika ča-kaj-što’’ Drage Štambuka kojom je ovaj liječnik, diplomat i poeta otključao vrata Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tu formulu hrvatskog jezika Ministarstvo kulture i medija je čak zaštitilo pod tim imenom kao nematerijalno kulturno dobro. Katičić je, nažalost, napravio potpuni obrat u svojim stavovima. U časopisu Filologija 1978. on kaže: “Ako ćemo, dakle, početak hrvatskog novoštokavskog jezičnog standarda računati od vremena kad je dovršen u svojem današnjem obliku i od kojeg se dalje više ne izgrađuje i ne preusmjerava, nego samo još razvija na čvrstim i stalnim temeljima, onda taj početak nije u tridesetim, nego u devedesetim godinama prošloga, 19. stoljeća i nije vezan s ilirskim pokretom, nego s ‘pobjedom hrvatskih vukovaca’, koja je paralelna s ‘modernim’, postrealističkim strujanjima u hrvatskoj književnosti. Moglo bi se, dakle, reći da hrvatska standardna novoštokavština, konačno izgrađena i obilježena Karadžićevim kanonom, kontinuirano postoji tek od devedesetih godina prošlog stoljeća, a u primjeni se potpuno ustalila i prodrla u sve pore javnog života tek pre Prvi svjetski rat“. Znatno kasnije on je podupro Štambukovu ‘’zlatnu formulu hrvatskog jezika’’: „Hrvatski jezik nije samo štokavština ili samo čakavština, niti je samo kajkavština. Hrvatski jezik jest suodnos svih triju hrvatskih narječja i mogućnosti komunikacije među njima, a to ga čini specifičnim i jedinstvenim te neovisnim o svim drugim bliskim ili manje bliskim jezicima“. Ovakva izjava ne opisuje stanje hrvatskog standardnog jezika danas jer je ovaj jezik čvrsto normiran na temelju novoštokavštine, kako je to opisao akademik Katičić. Takav trojstveni hrvatski jezik ne postoji, što dokazuju svi napisani tekstovi hrvatskog jezikoslovca Katičića i diplomata i pjesnika Štambuka. Katičić, vrhunski lingvist i teoretičar, nije mogao zanijekati lingvističku činjenicu postojanja čakavskog i kajkavskog jezika. Ali tu je spoznaju morao uklopiti u svoju misiju oživljavanja ideje o trojednom hrvatskom jeziku. I tu onda nastaje teorijska konfuzija koju ni vrhunski znanstvenik Katičić nije mogao izbjeći. On kaže:“… kada se danas čuje da je čakavski, odnosno kajkavski – jezik, a ne dijalekt, to se obično koji čakavac, odnosno kajkavac, zauzima za dostojanstvo svoga materinskoga govora. Imaju naravno pravo. I čakavski i kajkavski jest jezik, i to hrvatski. Narječja i njihovi dijalekti imaju svi i njegovo puno dostojanstvo, i u živom govoru i u razgovoru i u knjigama. Ali, kada se danas govori da su čakavski, kajkavski i štokavski, jer su to različita ustrojstva, različiti sustavi, pa se ne mogu uzimati kao dijelovi jedne cjeline, onda to proturječi svemu iskustvu što ga imamo s tim oblicima ‘južnoslavenskoga’“. Ja ću odgovoriti poštovanom profesoru da jezik ne može biti dijelom nekog jezika jer tada ne bi bio jezik. Katičić kaže da jest, da je u isto vrijeme i poseban i da to nije.

‘Radoslav Katičić podupro je šarlatansku ‘zlatnu formulu hrvatskog jezika ča-kaj-što’ Drage Štambuka, kojom je taj liječnik, diplomat i poeta otključao vrata Hrvatske akademije

NACIONAL: Prije nekoliko godina Filozofski fakultet u Splitu je s Književnim krugom iz Splita objavio vašu knjigu „Vernakularna stilistika“ koja je dobila status sveučilišnog udžbenika namijenjenog studentima i nastavnicima kroatistike. Što u knjizi ističete kad je u pitanju odnos hrvatskog standardnog jezika i vernakularnih jezika, čakavskog i kajkavskog?

Moja najuža struka je stilistika. Kako sam i dijalektolog, povezao sam ove dvije discipline. U knjizi sam 2019. objavio i neke „heretične“ stavove koji nisu izazvali reakciju struke. Tvrdim da se u hrvatskoj dijalektologiji čakavski i kajkavski vernakularni idiomi obuhvaćaju skupnim nazivom hrvatski jezik. Suprotno spomenutim akademicima i profesorima, tvrdim da hrvatski jezik jest sustav koji se ne može sastojati od tri sustava (čakavskog, kajkavskog i štokavskog) i da su sva tri hrvatska jezična sustava zapravo tri posebna vernakularna jezika, od kojih je u 19. stoljeću izabran štokavski vernakular kao podloga za standardizaciju hrvatskog jezika. Slijedio sam nauk uglednog hrvatskog lingvista Josipa Silića koji razlikuje jezik kao sustav i jezik kao standard. Silić kaže: „… štokavsko, čakavsko i kajkavsko narječje su različiti (jezični) sustavi…Oni su zasebna hrvatska narječja, a ne narječja hrvatskog jezika“.

NACIONAL: Što se čakavizama tiče, što dokazuje vaše polustoljetno istraživanje hrvatske maritimne kulture?

Poznajete li ikoji etnološki ili pomorski muzej u Hrvatskoj koji danas predstavlja halijeutičku, ribarsku baštinu hrvatskog naroda? Ja za takav muzej ne znam. Mada su Hrvati stigli na more u stoljeću sedmom, hrvatska etnologija još nije. Hrvatski vukovci na zadatku endogene purifikacije hrvatskog novoštokavskog leksika aktivni su i danas. Ali se smatraju antivukovcima. Prije nekoliko dana sam tako u hladnjaku splitske samoposluge naišao na zamrznutu škrpinu s natpisom na ambalaži – crveni bodečak. Škrpina je postala crveni bodečak. U slast hrvatskim antivukovskim vukovcima. Čitavu jednu kulturološku sferu maritimnog iskustva današnji antivukovci izbacili su iz nacionalnog kulturološkog korpusa. Na uvodnom predavanju kolegija Maritimna leksikografija na PDS-u kažem studentima: „Kad hrvatski standardni jezik priđe moru, onda zanijemi“. A pritom valja znati da je taj naš hrvatski čakavski jezik, u golemom slavenskom svijetu s 380 milijuna govornika koji se prostire od Vladivostoka do Adriatika, jedini slavenski jezik koji jezično i kulturološki participira već trinaest stoljeća u mediteranskom jezičnom univerzumu. Dalmatinska lingua franca, halijeutička terminologija, ušla je čak u ribarsku terminologiju Čilea, Perua i SAD-a, od San Diega do Aljaske. Doživio sam 1981. jedan zanimljiv prizor. Dok sam u San Pedru u Kaliforniji istraživao usmenu predaju komiških ribara, crnac s prove komiškog ribarskog broda je vikao: „Ćapa cimu!“. Zato ne mogu razumjeti zašto je nevažno priznanje iz svijeta jednog hrvatskog idioma u kojemu je rođena hrvatska književnost. Trebali bismo upoznati Hrvatsku kao društvo koje ima izraziti jezični diverzitet – tri hrvatska jezika, pored standardnoga i dva vernakularna s višestoljetnom tradicijom književnih jezika, s nizom čakavskih i kajkavskih dijalekata koji obuhvaćaju stotine međusobno vrlo različitih organskih govora. To je najveće bogatstvo nematerijalne kulturne baštine hrvatskog naroda. Tu istinu ideološka magla želi sakriti jer u jezičnoj raznolikosti nacionalistička politika vidi opasnost za jedinstvo hrvatskog naroda.