Jedriti na dasci mogu lako naučiti i djeca i 70-godišnjaci

Windsurfing ili jedrenje na dasci među najatraktivnijim je morskim sportovima, a Navigare je posjetio jednu od istarskih škola u kojima se mogu savladati osnovni i napredni elementi te olimpijske discipline koja nije rezervirana samo za avanturiste

Iako je prema nekim zapisima jedrenje na dasci izumljeno u 50-im godina prošlog stoljeća, tek 1967. inženjer dinamike Jim Drake i ekonomist Hoyle Schweitzer izmislili su prvi prototip daske s jedrom. Montirali su kardan na jedan splav i na kardan stavili jedro. Kardan je jedna vrsta zgloba koji je pokretan na 360 stupnjeva i koji je veza između daske i jedra. Sljedećih desetak godina se taj splav malo smanjio i suzio, a plahta koja je služila kao jedro promijenila je oblik u trokut.

Ova je disciplina postala popularna tek nakon što je 1984. uvrštena kao natjecateljska kategorija na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, u klasama Windglider i Windsurfer One Design, a četiri godine kasnije u Seulu uvedena je klasa Lechner Division II, s jedrima od 6,7 četvornih metara te daskama dugima 3,9 metara s okruglim dnom. U Hrvatskoj je ova disciplina postigla popularnost u osamdesetima, no u to vrijeme ljudi koji su se bavili wind surfingom uglavnom su bili samouki i amateri. Prve škole otvorene su u Bolu na Braču koji je tradicionalno surfersko mjesto. Uz Bol, povlaštenu lokaciju za wind surfing ima Viganj na Pelješcu, nasuprot Korčule, ali i razne lokacije u Istri. Danas samo u Istri ima desetak škola koje rade uglavnom tijekom ljeta, a Navigare je posjetio onu smještenu u Glampingu Arena One 99 u Pomeru, na jugu poluotoka.

“U prošlosti, tata bi došao ovdje u kamp sa svojim jedrom. Jedro bi imalo od pet do šest četvornih metara, možda i više, a jarbol je bio težak. Daska bi bila mala da može voziti na jak vjetar. I onda bi tata davao dasku cijeloj obitelji, pa i susjedima, da probaju naučiti sami. Lomili su kralježnicu, nisu mogli dignuti jedro. Onaj koji bi ga digao, surfao bi nekoliko metara pa bi pao. Nitko nije mogao držati veliko teško jedro i stajati istovremeno na maloj dasci. To je bila katastrofa”, priča nam Dalen Geromella, bivši pobjednik kupa Hrvatske u jedrenju na dasci i profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu koji je natjecanja napustio da bi svoju ljubav prema surfanju usmjerio ka učenju novih generacija.

“Do kraja devedesetih ljudi su sami učili s velikim i teškim jedrima. S vremenom se počela proizvoditi malo bolja oprema, čak i školske daske, a malo su se počela smanjivati jedra. U to vrijeme su se počele otvarati wind surfing škole”, objašnjava Geromella. “Sad kad dijete dođe na tečaj, po visini i težini može se odrediti koju mu veličinu jedra dodijeliti”. Surfanje je, kako ga se kolokvijalno naziva, u ekspanziji: “Prije su ljudi učili sami, a sad se to radi na organizirani način. Još uvijek po kampovima možete vidjeti pokojeg tatu na čijoj se dasci uči cijela obitelj, ali toga je sve manje”.

 

‘Prije dvadesetak godina u Istri je bila samo jedna škola surfanja, danas ih je desetak. Ima ljudi koji dolaze u Hrvatsku isključivo radi surfanja’

 

U Pomeru je ovog ljeta prosurfalo petstotinjak ljudi, a 190 završilo je početni tečaj. Najmlađi surfer imao je tek pet godina. “Zbog leđa uvijek pazimo da djecu ne guramo prerano u surfanje, ipak je kralježnica još u razvoju. Zdravo je početi surfati s osam, devet godina”, kaže Ivan Laci Juhas, jedan od šest instruktora u školi u Pomeru. No jedrenje na dasci je sport za sve dobi. Otkad je 2007. otvorena škola svakog ljeta surfaju veterani, Talijan Piero Bonardo i Pomerka Vesna Vojak, oboje 72-godišnjaci. Do prošle godine na dasci je jedrila i 78-godišnja Senka iz Zagreba koja je nedavno preminula.

Danas je naučiti jedriti na dasci puno lakše ne samo zbog bolje opreme, nego i zbog educiranijih instruktora. Naime, jedrenje na dasci se kao redovan predmet isprobava i u sklopu predmeta “Jedrenje” na redovnoj nastavi na 3. i 4. godini Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, uz jedrenje, sup i kajak. Osim toga, ono može biti i izborni predmet na 5. godini, također u sklopu jedrenja. Svi studenti Kineziološkog fakulteta probaju jedrenje na dasci i za to su ocijenjeni pa kad završe fakultet već poznaju osnove ove discipline.

“Prvi sat tečaja jedrenja na dasci sastoji se od 15 minuta teorijske nastave na suhom, gdje se objašnjavaju osnove. Nakon toga odlazi se u vodu. Na početku svima izgleda vrlo komplicirano jer su preplavljeni informacijama. Osim toga, dosta je normalno da ljudi na prvom satu padnu u vodu, smoče se, ali rijetko se dogodi da netko odustane. Velikoj većini se ovaj sport svidi i žele nastaviti produbljivati znanje. Tečaj traje šest sati nakon kojih su polaznici slobodni na vodi. Mogu i dobiti potvrdu da su završili tečaj, s kojom mogu iznajmljivati opremu u cijelom svijetu. Inače se, bez položenog tečaja, oprema gotovo nigdje ne može iznajmiti”, objašnjava Laci Juhas.

“Ima puno djece od sedam, osam godina koja sama žele pokušati surfati i koja kroz sat-dva tečaja pokažu ogroman talent. S druge strane ima i djece od trinaest, četrnaest godina koju guraju roditelji i obitelj i često takvi ne uspiju pohvatati ni osnove teorije, a kamoli praksu. Za ovaj sport je interes osobe neophodan”, nastavlja Laci Juhas.

Matija Brizić, jedan od instruktora Superpomer škole među čijim polaznicima ima puno djece, čak i one od pet godina. FOTO: Surpomer.hr

“Često na tečajeve dolaze cijele obitelji. Nerijetko se dogodi da na tečaj krenu djeca, pa onda oni proguraju roditelje, pa prosurfa cijela obitelj. Na početku roditelji misle da je to nešto za djecu, pa se konačno oni zapale više od djece. Biti instruktor je lijep posao. Ti se njima u potpunosti posvetiš šest, sedam dana, a oni odu sretni”, zaključuje Laci Juhas.

Jedrenje na dasci moguće je učiti na više razina. Osim početničkih grupa, ovdje je i grupa u kojoj se uče napredni elementi na slabom vjetru (koja je ujedno i priprema za glisiranje), a to su napredni okret u vjetar (letanje) i napredni okret niz vjetar (kruženje), beach start i osnove trapeza. Treća razina je “fun”, ili vožnja u glisirajućim uvjetima na malo jačem vjetru.

Pomerska škola nalazi se u zatvorenoj vali između dvaju brda što im, zahvaljujući Bernoullijevu zakonu daje ubrzani vjetar, ali istovremeno i more bez valova. “Svaka škola koja radi u nekoj zatvorenijoj vali ima bolje sigurnosne uvjete. More je manje uzburkano, djeca su opuštenija jer ih nije strah da će otići u otvoreno more, mogu se koncentrirati na ono što rade. A i roditelji su opušteniji”, objašnjava Matija Brizić koji je danas instruktor u ovoj školi i koji je ovdje, kao niz druge djece iz sela, i prosurfao.

“Prije dvadesetak godina u Istri je bila samo jedna škola surfanja, danas ih je desetak. Dakle, narasla je i potražnja. Osim toga, dio smo turističke ponude u Istri. Ima ljudi koji dolaze u Hrvatsku isključivo radi surfanja. Ljudi se ovdje vraćaju iz godine u godinu, jako su zadovoljni. A kad jednom prosurfaš, to je kao vožnja bicikla, nikad se ne zaboravi”, zaključuje Brizić.


Procvat foila, discipline uvrštene i na Olimpijadu

U posljednje vrijeme na svjetskoj razini procvat jedrenja na dasci doživio je foil, nova disciplina vrlo slična wind surfingu čije se juniorsko i seniorsko svjetsko prvenstvo održalo u kolovozu na jezeru Silvaplana u Švicarskoj, a uvršten je kao kategorija iQFoil i na Olimpijskim Igrama 2024. u Parizu.

Surpomer.hr

Početkom rujna, na Zlatnom ratu u Bolu na Braču, održalo se Europsko prvenstvo u klasi iQFoil, u organizaciji Jedriličarskog kluba Labud iz Splita i kluba za jedrenje na dasci Zoo station Bol. Nastupilo je 118 natjecatelja iz 17 država u tri discipline, kurs, slalom i maraton, a vozilo se ukupno 84 plovova u tri discipline, a novi europski prvak u skupini do 15 godina je Ian Anić iz Bola.

Foil je popularan jer omogućava dasci da “izleti” iz vode i praktički daje dojam letenja, a sve to na jako slabom vjetru.

Dok tradicionalno jedrenje na dasci ima peraju ili fin koja ne dozvoljava bočna ustupanja, nego samo pravac, foil ima jednu peraju koja se zove must. Na toj peraji ima prednje i stražnje krilo koje hidrodinamikom omogućuje da se daska popne iznad površine vode. Must može biti maksimalno 95 centimetara dužine, što dopušta dasci da se uzdigne nekih 70 centimetara iznad površine vode i “leti”. Što su krilca bliže površini, veća je šansa de se izgubi kontrola i da se prospina. Na foilu je sve mehaničko, jedro funkcionira poput motora koji vuče, a krilo poput zrakoplova digne dasku u zrak, na otpor vode. Zbog toga je za upravljane foilom potrebno razviti tehniku, veliki rad stopala, koljena, otvaranja i zatvaranja jedra te prebacivanje težine.

Radi se o sportu koji je inovativan, ali i skup. Cijena must-peraje dostiže i 17 tisuća kuna, a cijena daske za foil iznosi oko 2,5 tisuća eura.

Komentiraj