Nakon stravičnog zločina koji se dogodio u Gradačcu, kada je prijavljivani obiteljski nasilnik i kriminalac Nermin Sulejmanović prvo pretukao pa ubio nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović, a nakon toga ubio još dvije i ranio tri osobe, u BiH je prošloga tjedna proglašen Dan žalosti. Otegotna je okolnost da je ubojica sve to uživo prenosio na Instagramu pred tisućama pratitelja. Izvršio je samoubojstvo nakon što ga je policija locirala.

Ovaj brutalni zločin izazvao je val prosvjeda protiv nasilja nad ženama i femicida u nizu gradova u Bosni i Hercegovini, a najveća protestna šetnja održana je u Sarajevu, na poziv sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić koja je pročitala 16 zahtjeva. Stotine ljudi okupilo se i na protestima na gradskom trgu u Gradačcu gdje su se mogli vidjeti natpisi “Stop svim oblicima nasilja” i “Koga sistem štiti?“. I u Mostaru se okupilo nekoliko stotina građana u znak protesta, na Španskom trgu, nezadovoljni odnosom vlasti prema nasilju nad ženama. Organizator je bila Inicijativa građanki Mostara, a zatraženo je da se problemu femicida konačno ozbiljno pristupi. I u Zenici i Tuzli protestiralo se protiv vlasti koja ništa ne čini kako bi žene zaštitila od nasilja, zbog čega se žene čak i boje prijavljivati nasilnike.

U duhu solidarnosti sa ženama iz susjedne Bosne i Hercegovine, ali isto tako i ne zatvarajući oči pred mnogobrojim problemima u vlastitom dvorištu, u ponedjeljak 21.8., u petnaestak hrvatskih gradova ženske inicijative i udruge organizirale su simbolička prosvjedna akcija pod nazivom „Sigurnost žene je odgovornost države“ s ciljem odašiljanja zahtjeva za prevencijom femicida odnosno, ubijanja žena samo zato što jesu – žene. Glavni se skup dogodio pred Ministarstvom uprave i pravosuđa, gdje je četrdesetak ženskih udruga kojima je koordinirala Ženska mreža Hrvatske tražilo donošenje zakona koji će regulirati sve oblike nasilja nad ženama i staviti sankcioniranje nasilja nad ženama isključivo u kaznenu sferu i donošenje Nacionalne strategije koja uključuje sve oblike nasilja nad ženama, u skladu s Istanbulskom konvencijom i s predviđenim sredstvima za provedbu u državnom proračunu.

U slučaju ubojstva Nizame Hećimović, usprkos prijavi obiteljskog nasilja, sud odnosno sutkinja Lejla Numanović odbila je prijedlog o zabrani prilaska. Prošloga tjedna podnijela je prijavu Federalnoj upravi policije protiv MUP-a Tuzlanskog kantona, kao i službenika policijske postaje u Gradačcu, u kojoj je navela da Sulejmanoviću nije odredila mjere zabrane prilaska Hećimović zbog nedostatka dokaza. Još se istražuje tko je iz policije trostrukom ubojici dojavio lokaciju na koju se sakrila od nasilnika, a neslužbeno se doznaje da je policijska službenica iz Gradačca Dženana Selimović suspendirana s radnog mjesta zbog povezanosti s trostrukim ubojicom Nerminom Sulejmanovićem i sumnje da mu je ona otkrila lokaciju ubijene nevjenčane supruge. Inače, u protekle dvije godine u BiH su 19 žena ubili njihovi muški partneri, dok ih je u Hrvatskoj samo u 2022. godini bilo trinaest.

O toj temi tjednik Nacional razgovarao je s Jasminkom Džumhur, pučkom pravobraniteljicom u BiH, odnosno, ombudsmanicom BiH za ljudska prava. Jasminka Džumhur doktorica je pravnih znanosti s dugogodišnjim iskustvom na području pravosuđa, ljudskih prava i međunarodnih odnosa. Od 2016. godine članica je UN-ova Odbora za prava radnika migranata i njihovih obitelji, a od ožujka ove godine obavlja dužnost potpredsjednice tog odbora. U periodu od 2010. do 2015. godine bila je članica UN-ove Radne grupe za prisilne i nedobrovoljne nestanke, kao prva žena koja je izabrana u to tijelo uspostavljeno 1980. godine.

NACIONAL: Kako komentirate posljednji tragični slučaj femicida u Gradačcu, nakon kojeg su uslijedila još dva ubojstva? Je li se to moglo spriječiti?  

Kao prvo, željela bih zahvaliti građanima Republike Hrvatske koji su pokazali veliku solidarnost prema nama u ovim teškim trenucima, a posebno prema onima koji su direktno pogođeni ovim tragičnim slučajem. Na Dan žalosti koji je prošloga tjedna bio proglašen i u Federaciji i u Republici Srpskoj, svi smo se na neki način preispitivali – što smo mogli učiniti više. Ne samo mi koji radimo u institucijama, već vjerujem i svaki odgovoran čovjek u našem društvu, zapitao se kako smo uopće došli u situaciju da se takve stvari događaju. To je samo vrh ledenog brijega, jer već i prije dogodio se niz slučajeva rodno utemeljenog nasilja, koje je kulminiralo ovom posljednjom tragedijom u Gradačcu. Naprimjer, nedavno je u hotelu u Jablanici vlasnik pretukao i fizički zlostavljao zaposlenicu samo zato što je zatražila zarađenu plaću. Takve stvari ženama se događaju gotovo na dnevnoj bazi i doista je došao trenutak da se svi preispitamo – otkud tolika količina nasilja u našem društvu? A osobito onog koje se događa putem društvenih mreža i ostalih komunikacijskih tehnologija. Taj govor mržnje koji iz njih izbija posebno uznemirava.

NACIONAL: Dan žalosti proglašen je odlukom Vlade Federacije BiH za Federaciju, a posebno za Republiku Srpsku. Naime, Dodikovi ministri u Vladi BiH odbili su glasati za proglašenje dana žalosti u cijeloj zemlji. Kako to komentirate?

To je i dalje pitanje nepriznavanja cjelovite Republike Bosne i Hercegovine kao države od vodstva Republike Srpske. Apsurdno je da kada se proglašavao dan žalosti zbog ubijene djece u Srbiji u svibnju ove godine, uopće nije bilo upitno treba li tu odluku donositi entitetski. Tada je Vijeće ministara donijelo tu odluku za cijelu državu. I na tom primjeru se vidi da postoje dvostruki standardi i da živimo u državi koja je međunarodno priznata kao takva na temelju međunarodnog subjektiviteta, međutim, unutar same te države postoji dio koji to ne priznaje. Unutarnje ustrojstvo države ne može biti prepreka da se implementiraju međunarodni standardi. No, nažalost, opet se nastoji dokazati da nedostaje četvrti dio države. Osim teritorija, stanovništva i priznanja, i dalje ostaje pitanje vlasti.

NACIONAL: Sustav je u slučaju ovog strašnog zločina očito zakazao. Tko, po vašem mišljenju, snosi najveću odgovornost?

Svi mi, svatko u svojoj nadležnosti treba preuzeti svoj dio odgovornosti. Oni koji direktno implementiraju zakon, a tu mislim na policijske snage i sudove, pozivaju se, dakako, na neadekvatnost zakona ili prebacuju odgovornost jedni na druge. Dok traje istraga, mi smo još u toj fazi. Predstavnici zakonodavnih tijela, a kao što znate, mi u BiH imamo više zakonodavnih tijela koja dijele odgovornost, sada preispituju koje to zakone treba mijenjati. Nažalost, pritom ne promišljaju sveobuhvatno, sistemski, već će ih vjerojatno mijenjati pojedinačno, uglavnom zbog političkih interesa. Čini mi se da to prikupljanje dnevno- političkih bodova na ovakvim stvarima konačno treba zaustaviti. Kada govorimo o nasilju, trenutak je, ne samo kod nas u BiH već i u cijeloj regiji, toksičan. I zato trebamo konačno prestati izražavati zabrinutost i započeti kreirati sustav koji će to ubuduće spriječiti, a ne reagirati tek kada se nasilje s tragičnim posljedicama dogodi. Nevladine organizacije, civilno društvo, pojedinci, svakoga tjedna se okupljaju kako bi skrenuli pozornost odgovornih na potrebu djelovanja.

NACIONAL: I u Hrvatskoj je često problem da se ni postojeće zakonodavstvo ne implementira…

Točno, i zato treba konačno uspostaviti ono što se zove ZIP – sustav, a to je kratica za  „zakonodavstvo, institucije i procedure“. Kada govorimo o zakonima, to je pitanje uređeno na entitetskoj razini, u okviru Distrikta Brčko BiH, gdje je djelomično harmonizirano s Istanbulskom konvencijom. U Republici Srpskoj ta je harmonizacija mnogo naprednija nego u Federaciji BiH. Međutim, to nije dovoljno. U posljednjih nekoliko godina došlo je nekoliko inicijativa nevladinih organizacija, kada su unutar jedne radne skupine predloženi konkretni amandmani za izmjene Kaznenog zakonodavstva, zatim pitanje izmjena Zakona o kaznenom postupku, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Obiteljskog zakona. To znači da se intervencije ne mogu raditi samo u jednom zakonu, već sveobuhvatno.

‘Želim vjerovati da ćemo se okupiti oko ove tragedije, jer u ovom slučaju ipak se radilo o ljudskim bićima i tu nema prostora za politiku’, rekla je u razgovoru za Nacional Jasminka Džumhur. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Sutkinju Lejlu Numanović proziva se u javnosti zato što je odbila zahtjev policije u Gradačcu da trostrukom ubojici Nerminu Sulejmanoviću zabrani prilaz Nizami Hećimović. I u Hrvatskoj smo imali sličan slučaj dvostrukog ubojstva,  kada je sutkinja komentirala prijavu žrtve riječima: „Kamo bismo mi stigli kada bismo ih sve pritvarali.“ U oba slučaja mjeru zabrane pristupa nije donijela žena, sutkinja. Kako je to moguće? 

Da, to je posebno pitanje naše senzibiliziranosti. Ali u ovom slučaju u Gradačcu potpuno je zatajio multisektorski pristup. Sutkinja je u obrazloženju navela da u prekršajnom postupku, koji je prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji postupak u kojem se izriču zaštitne mjere, nije dobila dovoljno dokaza od policije za donese mjeru zabrane prilaska. Iako je u svom rješenju konstatirala da je žrtva imala evidentirane povrede i da je tražila zaštitu i izražavala zabrinutost. No žrtva je istovremeno rekla da ne želi sudjelovati u kaznenom postupku. Ali mi svaki takav postupak moramo staviti u kontekst žrtve. Opravdanje za prekršajni postupak je da će on biti brz. No ja sam uvijek ukazivala na to da je potreban proceduralni zakon u okviru kojeg možete brzo izreći takvu mjeru. Moje stajalište kao pravnice i osobe koja se dugo bavi pitanjem nasilja,  jest da se mjere – a to nisu zaštitne mjere, već mjere pritvora ili osiguravanja žrtve od nasilja – moraju izricati u okviru kaznenog postupka. Dakle, kada žrtva prijavi nasilje policiji, automatski se treba uključiti Tužilaštvo, koje je prema procesnom zakonu u BiH nadležno za istragu i ono treba predlagati te mjere. Tužilaštvo zna koje dokaze treba prikupljati za sud, kao što se to radi za pritvor. Dakle, treba isključiti prekršajne sudove i ne odvajati taj postupak zaštite od kaznenog postupka. Nažalost, često se smatra da je i samo izricanje mjere dovoljno i da nije potrebno nasilnika dalje procesuirati. Međutim, on je već počinio kazneno djelo i on treba odgovarati i tu je zakonodavstvu ostao jedan veliki izazov.

NACIONAL: Hrvatska je članica EU-a, uskladila je zakonodavstvo, pa ipak u praksi nije pomogla ženama jer ne dolazi do njegove implementacije…

Znam i da je Hrvatska kao članica EU-a imala velikih problema da uskladi svoje zakonodavstvo s Europskom direktivom o žrtvama iz 2012., za koji je rok bila  2015. godina,  a Hrvatska je takav zakon o žrtvama donijela tek 2018. godine. No, usprkos kašnjenju, bit je da je on donesen i da traži od nadležnih organa sveobuhvatan pristup žrtvi, kao i  da se odmah oformi tim za podršku. Da smo mi imali takav zakon, onog trenutka kada je žena prijavila nasilje, odmah bi se uključio Centar za socijalnu skrb, koji s policijom radi procjenu je li žrtva sigurna u svom okruženju ili je treba izmjestiti na drugu lokaciju, u sigurnu kuću ili negdje drugdje. Implementacija svuda ostaje najveći problem. A to uvelike ovisi o institucijama i njihovim kapacitetima. Naime, segmentu ljudskih prava u BiH, ali ni drugdje u regiji, ne posvećuje se dovoljno pažnje niti se na pravnim fakultetima to izučava kao zaseban predmet. A ženska prava su ljudska prava. Nije dovoljno znati samo definicije tog pojma. S fakulteta nam izlaze pravnici bez tih znanja, bez te širine i poznavanja međunarodnih standarda ljudskih prava. A dodatni je problem u ovom slučaju to što je trostruki ubojica imao informaciju iz policije da ga je partnerica prijavila.

NACIONAL: Upravo stoga što je pravosuđe sporo i neučinkovito, žene se na kraju boje prijaviti nasilje i u Hrvatskoj i u BiH. To je na kraju začarani krug. Kako osnažiti žene da ne trpe nasilje godinama i ohrabre se potražiti pomoć? 

Problem je u tome što prevladava mišljenje da je pitanje nasilja nad ženama žensko pitanje, kao što je i rodna ravnopravnost valjda žensko pitanje. Naime, ako pogledate tko o tome govori u BiH – o tome govore samo žene. Rijetko kada čut ćete muškarce u politici da se bave tim temama, koje nikada nisu visoko na agendi. Jer teme sigurnosti, vojske i vanjskih poslova, to su muške teme. A sve to otvara pitanja cjelokupnog sustava, koji počinje s obrazovanjem, pa i odgojem u obitelji. Moja je najveća zabrinutost u toj priči da smo mi stvorili antagonizam prema civilnom društvu, a tu pripadaju i akademska zajednica i mediji, a osobito prema nevladinim organizacijama. Još od devedesetih godina postoji odlična suradnja između bosanskohercegovačkih i hrvatskih ženskih udruga, budući da još od rata dijelimo istu sudbinu i probleme. Iako su te udruge izuzetno aktivne i glasne i upozoravaju na probleme, one nemaju sugovornika u vlasti, a onda nema ni reakcija. S druge strane, mnoge su se dužnosti države u zaštiti žrtava zapravo prevalile na teret nevladinih udruga, koje nemaju dovoljno kapaciteta ni sredstava – naprimjer, za održavanje sigurnih kuća.

‘Predstavnici zakonodavnih tijela sada preispituju koje zakone treba mijenjati. Pritom ne promišljaju sveobuhvatno, već će ih vjerojatno mijenjati pojedinačno, uglavnom zbog političkih interesa’

NACIONAL: Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić pozvala je na prosvjednu šetnju i tom prilikom pročitala 16 zahtjeva vlastima. Među njima je i proširenje kapaciteta sigurnih kuća, kao i institucionalna podrška ženama. Kakva je situacija sa sigurnim kućama u BiH? 

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji u Federaciji BiH donesen je prije više godina i u njemu stoji odredba da će ministar donijeti pravilnik o financiranju i djelovanju sigurnih kuća u roku od šest mjeseci. Taj pravilnik, naravno, nije donesen, već se na kraju svake kalendarske godine planiraju grantovi za sigurne kuće – dakle, fiksno financiranje nije planirano. To nije sistemsko rješenje. S druge strane, ravnateljica jedne od sigurnih kuća u Sarajevu na televiziji je nedavno konstatirala kako u prvih šest mjeseci nije popunjeno ni 50 posto kapaciteta sigurnih kuća. To, naravno, ne znači da nasilja nema. Smatram da koncept sigurnih kuća mora postojati kao alternativa zaštiti, ali to ne smije biti prvo rješenje za žrtve nasilja. Zašto da se izmješta ženu i djecu koja su žrtve iz njihova okruženja, a ne nasilnika? Zar onaj koji je počinio nasilje ne bi trebao biti uklonjen iz obiteljskog doma? Ovako i ženu i djecu viktimiziramo ponovno, jer moraju mijenjati sredinu, školu. Naravno, postoje situacije u kojima drugog rješenja nema, što predviđa i Istanbulska konvencija. Sigurne kuće jesu dio rješenja i one trebaju biti održive. No ne smije se istovremeno dopustiti situacija da centri za socijalnu skrb vrše smještaj u sigurne kuće, jer oni imaju ograničena financijska sredstva. To su stvari koje se jednom moraju sistemski riješiti, a ne da se svaki put kreće ispočetka i da svaka nova vlast to pitanje politizira. Za BiH ovo je momentum da uskladimo legislativu s Istanbulskom konvencijom, kao i da donesemo zakone koji se bave digitalnim medijima, koji su u potpunom kaosu.

NACIONAL: Gradonačelnica Sarajeva upravo je to spomenula u svojim zahtjevima vlasti i  zalaže se za kontrolu sadržaja na društvenim mrežama. Naime, dodatno je zastrašujuća okolnost da je ubojica sve prenosio na Instagramu uživo i da su ga mnogi pritom podržavali. Što vam to govori o svijesti društva? 

Jedan ljudski um teško to može percipirati. Ali nekome tko je proživio rat u BiH – a ja imam to iskustvo, a nedavno sam bila i članica Komisije za Ukrajinu, svjedočila sam strahotama koje čovjek čovjeku može učiniti – postaje jasno zašto postoji takva verbalna podrška nasilju, kojoj su prethodili i nekažnjavanje i negiranje nasilja i genocida počinjenog u posljednjem ratu u BiH. Svime time je u društvu kreirana jedna atmosfera nekažnjivosti. Osobito ako takva kaznena djela počine nositelji vlasti. Jer ako mogu oni, a zašto ne bi mogli i svi drugi? Mi imamo i jedan kontinuitet nekažnjivosti govora mržnje u svim segmentima javne komunikacije. No činjenica jest i da digitalni mediji kao takvi, a pritom ne mislim samo na društvene mreže već i na portale, nemaju nikakvu odgovornost i njihovo djelovanje u BiH nije uređeno. Nema zakona, nema regulatora. Nužno je donijeti zakon o medijima koji će se proširiti i na digitalne medije. Posebno su problematični komentari – ne vidim razlog da ako netko ima potrebu nešto komentirati, to ne radi pod imenom i prezimenom, već širi govor mržnje skriven lažnim identitetom, a platforma koja to prenosi nije sankcionirana. Umjesto da se uredi djelovanje digitalnih medija i platformi, u BiH se u Kazneni zakon vraća kleveta, koju smo prije 20 godina iz njega maknuli.

NACIONAL: Žene, ali i muškarci, u znak solidarnosti sa žrtvama obiteljskog nasilja i protiv posljednjeg femicida prosvjedovali su u više gradova BiH – i u Federaciji i u Republici Srpskoj. Mislite li da će to utjecati na promjenu legislative? 

Zbog svih tih reakcija iskreno vjerujem da je došao trenutak da se nešto počne rješavati. Nakon trideset godina čekanja da vladavina prava i interes građanina, ma tko on bio, budu u fokusu svih nositelja vlasti, želim vjerovati da ćemo se okupiti oko ove tragedije, jer u ovom slučaju ipak se radilo o ljudskim bićima i tu nema prostora za politiku.