Neki bi ljudi mogli poslužiti kao inspiracija za kakvu kratku priču ili film. Žena u četrdesetima koja u centru Zagreba ima trgovinu s lutkama koja djeluje kao kakvo snoviđenje usred potresima okrznute ulice i koja se u tim potresima u prvom mahu nije prepala za vlastiti život, nego za svoje mašine i lutke, a na pitanje je li saznala nešto novo o sebi izrađujući neku od lutaka odgovara da je tu lutku sakrila, definitivno bi mogla biti polazište za fikcionalni lik.

U stvarnosti novinarskog razgovora Jasmina Kosanović, ilustratorica i dizajnerica igračaka koja je završila tekstilnu školu i Tekstilni fakultet u Zagrebu, zapravo se šalila kada je rekla da je sakrila lutku zbog koje je otkrila nešto novo o sebi. Naša je sugovornica, naime, otvorena i pristupačna, a ne mračna, no naglašava da su joj neke lutke ipak i mračne. Iako je oduvijek znala da će se na neki način baviti crtanjem i šivanjem, nije mogla znati da će je to odvesti do toga da u jednom zagrebačkom muzeju bude otvorena izložba njezinih lutaka. Do toga je došlo zahvaljujući velikom međumuzejskom i međuinstitucionalnom projektu Etnografskog muzeja „Igračke – djetinjstvo zauvijek“ koji traje do svibnja 2022. i u koji su se savršeno uklopile lutkice ove kreativke koja je uspjela ono što najviše voli pretvoriti u posao od kojeg živi. Izložba „Božićna bajka Jasmine Kosanović / Jasmina i lutkice“ otvorena je u Etnografskom muzeju do 9. siječnja.

Iris Biškupić Bašić, voditeljica projekta „Igračke – djetinjstvo zauvijek“, opisala je atmosferu koja očekuje posjetitelje izložbe Jasmine Kosanović u Etnografskom muzeju:„Crvena vila njišući se u velikom zelenom vijencu, obasjana stotinama lampica, plijeni pažnju svakog prolaznika i poziva ga da zakorači u čaroban svijet Jasminine bajke. Ulaskom u aulu, dočekuju ga veliki zeleni borovi s mnogobrojnim dječjim igračkama i Jasmininim licitarima, šumske životinjice, stotine lampica, velika bijela šuma i pahulje snijega. Prolazeći šumskim bajkovitim putem, u zimskoj noći, gdje snijeg lagano sipi, dolazi do čarobne šume u kojoj ga čekaju bijele vile koje simboliziraju pahulje i zimu, maleni crvendaći koji predstavljaju toplinu doma u zimskoj noći te šuma prekrivena snijegom iza čijih borovih grana proviruju promrzle životinjice. Sav taj nestvarni svijet plijeni pažnju svojom ljepotom, maštovitim izričajem i sjajnim postavom ove vrsne dizajnerice i umjetnice koja je stvarajući čaroliju božićne noći u Etnografskom muzeju željela potaknuti posjetitelje da uživaju, zaborave na brige te požele i sami u svome domu stvoriti svoju bajku.“

Lutke Jasmine Kosanović koja će subotom pokazivati izradu lutaka i razgovarati s publikom. FOTO: Privatna arhiva

Kako je objasnila Iris Biškupić Bašić, od samog početka dogovor je bio da će Jasmina Kosanović gostovati u božićno vrijeme, jer njene lutkice nastaju inspirirane bajkama, mitovima i legendama, uz puno mašte i ljubavi. To su prava mala originalna umjetnička djela, koja sama osmisli i ručno izradi.

„Zahvaljujući angažmanu voditeljice marketinga muzeja Ivane Lušić i Turističkoj zajednici grada Zagreba, izložba ‘Jasmina i lutkice’ pretvorena je u ‘Božićnu bajku’ koja je postala dio Adventa u Zagrebu, nastala angažmanom umjetnice i djelatnika Etnografskog muzeja. Jasmina Kosanović plijeni svojom neposrednošću, svojim entuzijazmom, ljubavlju prema poslu koji radi, koji za nju nije posao već veselje, igra, toplina, dom, mir, sreća, svijet mašte u koji odlazi stvarajući svoja umjetnička djela, svoje lutkice, malena bića s kojima živi i od kojih se teško rastaje. Ovom je ‘Božićnom bajkom’ Etnografski muzej otvorio vrata i pozvao posjetitelje da dođu i uživaju u ljepoti dječjih igračaka, a subotom su organizirana i druženja s autoricom Jasminom Kosanović koja će pokazivati izradu lutaka i razgovarati sa zainteresiranom publikom“, rekla je Iris Biškupić Bašić.

Jasmina Kosanović ima prodajni atelje u Petrinjskoj ulici 40 već osam godina, a prvu lutku napravila je 1999. Prethodno je radila kostimografiju i scenografiju, surađivala s Teatrom Poco Loco i vodila likovne radionice, a sve to i dalje radi samo ne toliko često. Također je počela ilustrirati slikovnice koje će biti objavljene u nakladi Mala zvona i Mozaiku knjiga, a Profil je već objavio slikovnicu „Noć kad je lisac uhvatio mjesec“ s njezinim ilustracijama. Ove godine sudjelovala je i na Bijenalu ilustracije. Cijene lutkica kreću se od 25 kuna za sasvim male primjerke do 500 kuna za one najsloženije. Prosječna cijena je od 100 do 300 kuna. Naša sugovornica kaže da su cijene niske ako se ima u vidu da joj za izradu jedne lutke trebaju dani, a ponekad i tjedni i da je svaka drugačija. Ne poznaje pojam radnog vremena i kada nije za mašinom, s iglom i koncem u rukama, upija svijet oko sebe i dolazi do novih ideja.

A kako je došlo do toga da su izrada i prodaja lutaka postali njezin posao?

„Nisam uopće razmišljala o tome je li to ili nije rizično u poslovnom smislu, samo sam se u to upustila. Ne gledam na to kroz biznis, to je meni art iako mi je praktički jedini posao i uspijevam od toga živjeti. Ispunjava me i raduje kada mi kupci kažu da je svaka lutka živa i ima svoj karakter, da su u njih pretočene emocije. Ja to ne forsiram i ne štancam, ne mogu izbaciti nešto samo da se prodaje, ne želim imati pedeset žena koje stoje iza mene, a ja da vičem ‘radite to, to i to’. To nisam ja. Zbog toga ne radim po narudžbama, odnosno, ako mi netko, primjerice, i kaže da napravim zmaja, to mora biti moj zmaj. Posebno me usrećuju povratne informacije od djece, kada vidim da je moja lutkica godinama prijatelj djetetu, ponekad i otkad je to dijete bilo beba. To je velika stvar, znati da si nekoga usrećio.“

Kako kaže, oduvijek je izrađivala male lutke i robu za lutkice, otkad zna za sebe crta i šije.

„Bajke i priče također su oduvijek bili nešto moje, volim smišljati priče, nije da volim samo likovnost, ali sam srećom-nesrećom otišla u likovnost. Korijeni mog interesa za lutke su u bajkama, filmovima, pričama i crtićima koje smo gledali u djetinjstvu. Gledali smo posebno ruske crtiće, ruska škola crtanja je nešto što mi se jako svidjelo, imaju mekane i nježne linije, sve je u njihovim crtanim filmovima bilo bajkovito. Cijelo djetinjstvo provela sam na selu, imala sam baku koja je živjela u Jasenovcu i jako me oblikovao i taj dodir s prirodom. Imala sam jednu prijateljicu čija je mama redovito išla u Italiju i njoj tamo kupovala igračke, zajedno smo se igrale i tu sam došla u doticaj s raznim lutkama. Imala je lutka s plavom kosom koji je sjedio na Mjesecu, i dan-danas mi je u glavi taj lutak, bio je predivan. Imala sam lijepo djetinjstvo što se tiče druženja i igranja“, prisjetila se.

Lutke najčešće radi od tekstila, ne zato što ga jako voli nego jer je najpristupačniji. A što je inspirira?

„Nekada je to neka tkanina, nekada događaj, nekada osjećaj koji se nakupi u meni pa ga moram izbaciti. Kada je stvaranje u pitanju, mislim da naša podsvijest tada uvijek izlazi van, uvijek dajemo sebe i zato ne mogu raditi po narudžbi. Dogodilo mi se puno puta da sam imala jednu ideju, a završila drugačije, ne forsiram da nešto mora biti ovako ili onako. Jednom mi se dogodilo da sam se vraćala doma i vidjela lisicu na cesti usred Zagreba. Prvo sam se prepala jer je to ipak divlja životinja da bih potom shvatila da nemam razloga za strah. Okrenula sam se u želji da odem nazad prema njoj i vidjela da je više nema, na tom mjestu gdje je bila lisica stajala je stara napuštena kuća. Došla sam do mjesta na kojem je bila lija, nešto je šušnulo i u dvorištu sam vidjela četiri prekrasne bebe lisice. Dugo nisam vidjela nešto toliko prirodno, nježno i slatko. Lisica i njezina mladunčad tamo su pripadali, a mi smo zapravo uljezi sa svojim kućama i autima. Odmah sam otišla u atelje i napravila prvu lisicu. Eto, takve stvari me ponekad inspiriraju.“

Nekada misli da bi trebala zapisivati priče o ljudima koji dolaze u njezin atelje jer, kako kaže, „kada imaš prostor u koji ulaze ljudi, tisuću je stvari koje ti se mogu dogoditi“. Za ljude koji vole i kupuju njezine lutke kaže da su raznih godišta, i muškarci i žene, nije da ih kupuju samo majke za djecu. Smatra da su njezini kupci istinski romantičari, oni koji se nisu sveli na jednu ulogu nego si dopuste biti sve: odrasla osoba koja je sačuvala dijete u sebi i poslovni čovjek koji se nije zaboravio igrati. Također, čini joj se da su njezini kupci ljudi koji žive punim plućima i osjećaju život, cijene ručni rad i razumiju što on znači. Prisjetila se nekih najupečatljivijih trenutaka prilikom susreta s kupcima svojih lutaka:

„Jednom je mladić koji je želio zaprositi svoju djevojku kupio lisicu i zamolio me da stavim prsten u lisičinu ruku, unutar tkanine. Oboje vole lisice i poklonio joj je tu lisicu koja je kod nje bila pet mjeseci, a da nije znala da je unutra prsten. Na dan kada ju je zaprosio skinuo je rukavicu s lisice i izvadio prsten. Sada imaju djecu, a svako dijete ima svoju liju. Jednom mi je na Badnjak pozvonila jedna mama, već smo zatvorili, ispričala se i pitala mogu li se spustiti do dućana jer nije stigla djevojčici kupiti poklon. Njezina je djevojčica već vidjela moju liju koja ima masku i plašt pa ju je simpatično nazvala lopužom. Majka joj je kupila tu liju i dočekala ju je pod borom. Jednom je drugom zgodom došla djevojčica obučena u rozo, rekla sam da si izabere lutku i mislila da joj se ništa neće svidjeti, ali ona me iznenadila. Stala je pored crnog mačka i pogledala znakovito mamu, na što ju je mama pitala je li sigurna, a ona je samo kimnula glavom. To pokazuje da nekad imamo krive predodžbe o ljudima na temelju izgleda. Imam jednog kupca Engleza koji svake godine nešto uzme, ove godine nije bio zbog covida, a imam i jednu gospođu koja mi samo godinama šalje tkanine i moli me da nikada ne prestanem raditi, bez da traži nešto zauzvrat“, rekla je Jasmina Kosanović.

Za kraj je s nama podijelila jednu inspirativnu misao koja joj se javila u izazovnim trenucima i koja je vodi u životu i radu:

„Mi smo ono što imamo u sebi i nosimo sa sobom, naše misli i naše tijelo, ništa vanjsko nije naše, sve možemo iz početka napraviti i stvoriti samo ako sebe iznutra njegujemo.“