JASENKO HOURA: ‘Četrdeset godina sam na sceni, a još nisam sve rekao’

Jasenko Houra, osnivač Prljavog kazališta, uoči dvaju koncerata u zagrebačkoj Areni prisjetio se početaka grupe, odrastanja osamdesetih uz kolege umjetnike, koncerta grupe 1989. na zagrebačkom Trgu republike pred 200.000 ljudi te pojasnio zašto nijedan dan nije proveo bez vježbanja

Davne 1977. Jasenko Houra osnovao je Prljavo kazalište. Klinac od 17 godina ušao je u ozbiljan svijet glazbe i svojim pjesmama obilježio zagrebačku i hrvatsku scenu. Rođen 3. lipnja 1960. godine, Houra je u mladosti trenirao košarku, što je uskoro zamijenio glazbom. Godine 1980. izašao je drugi album Prljavog kazališta “Crno bijeli svijet”, koji je grupi donio velik uspjeh. Nakon smrti majke Houra joj je 1988. godine napisao i posvetio pjesmu “Mojoj majci (Ruža hrvatska)” koja je postala simbol Domovinskog rata.

Grupa Prljavo kazalište objavila je 14 albuma, četiri live albuma i dobitnica je brojnih nagrada, uključujući nekoliko Porina. Uoči dvaju koncerata u zagrebačkoj Areni, 18. i 19. listopada, Jasenko Houra se prisjetio početaka, odrastanja i druženja s kolegama glazbenicima i ostalim umjetnicima u Zvečki, ali i povijesnog koncerta 17. listopada 1989. na Trgu republike pred 200 tisuća ljudi, koji je naznačio društvene i političke promjene u Hrvatskoj i Europi.

NACIONAL: Što vas inspirira za tekstove pjesama, kako pišete?

Različite stvari me inspiriraju, nema pravila. Prije sam znao sjediti u Jazavcu i gledati predstave. Tamo se govorilo što se inače nije smjelo govoriti jer je to bilo satirično kazalište pa mi je to bilo interesantno. Kad sam radio drugi album, vozio sam se puno tramvajima. Noću, kad nema nigdje nikoga, voziš se od Dubrave do Trešnjevke i malo pomalo stvari ti padaju na pamet. Svi mi u jednom periodu života tražimo osamostaljivanje, a nismo svjesni što radimo. Nisam imao precizan plan što ću i kada raditi.

NACIONAL: Koju ste pjesmu prvu napisali?

“Televizore”. Dobro je prošla jer je bila prva, ali jadni moji producenti koji su sve to morali slušati.

NACIONAL: Znači, imali ste 17 godina kad ste osnovali Prljavo kazalište. Što se jednom 17-godišnjaku mota po glavi u tim trenucima kad biva, svojom voljom, bačen u glazbeni svijet?

Meni je to bilo neko prijelomno razdoblje u životu jer sam se prestajao baviti sportom, igrao sam košarku dotad cijeloga života. Iako sam bio po kadetskim selekcijama pa je moj Medveščak trebao ući u prvu ligu pa nije, fizički i na svaki drugi način osjećao sam da oko mene stasaju košarkaši, a da ja to neću biti. Polagano sam gubio volju jer sam shvatio da sam dosegao svoj limit. Zoki, Zoran Cvetković, moj prijatelj iz djetinjstva, imao je tada bend, a ja nisam bio za to. Ali kada me jednoga ljeta pitao što ću raditi na jesen, rekao sam mu da želim osnovati bend. On je rekao da se njegov bend taman raspao pa da porazgovaram s članovima i vidim odgovara li mi to. Bio je među njima i bubnjar, tada 14-godišnji Tihomir Pileš, i tako smo nas šestorica, s Davorinom Bogovićem, krenuli u tu priču.

NACIONAL: Zašto baš glazba?

Nastojao sam se izraziti, ukazati na to da i ja postojim na svijetu. Medijska slika je bila drugačija od ove danas. Danas se još uvijek borimo za slobodu i muče nas drugi problemi koje ne znamo riješiti, ali onda 1977. glazba je bila puno jači medij za izražavanje. Bio sam nekoliko puta u poziciji da su mi govorili “reci im ti kad mi ne možemo”. Volio sam to što sam radio jer sam bio neopterećen.

NACIONAL: Niste osjećali pritisak društva? Često glazbenici kažu da su skrivenim porukama izražavali to što misle jer nije se baš moglo sve što zaželiš.

Mi smo to radili sve “u glavu”, iskreno, jer smo bili klinci i mogli smo si to dopustiti. Mislim da je “Crno-bijeli svijet”, drugi album Prljavog kazališta, zaista dobar. Ne govorim o tehničkoj izvedbi, nego o kvaliteti pjesama i vremenu u kojem su nastale. Neki dan je moja žena u autu slušala album i čudila se kako je to dobro. Ponekad se i ja začudim i zapitam se što je meni i Bogoviću bilo da napišemo “ja sam za slobodnu mušku ljubav” 1978. godine. Bez pardona! Tadašnji glazbeni milje je bio dobar, bilo je jako lijepo raditi. Bilo je važno i što su nam kritičari i novinari davali prostor jer su shvatili čemu stremimo, što želimo. Nemam ružnih iskustava s Jugotonom, mi jednostavno za njih nismo dovoljno bili zlatna koka. Oni su se bavili izvođačima koji su prodavali 500, 600 tisuća albuma, bavili su se zabavnom glazbom. Mi smo krenuli s nezavisnim labelom Suzy, iako ni to nije bilo nešto jako nezavisno. Suzyju je bilo zanimljivo raditi s nama jer smo bili domaći izvođači koje oni tada nisu imali i uglavnom su se bavili licenciranim izdanjima, a sve su to radili – čini mi se – da bi zezali Jugoton. S njima smo se osjećali dobro, dali su nam slobodu da radimo i spasili su nas jer dotad nitko s nama nije želio potpisati ugovor.

‘Iz mojeg rakursa priča s pjesmom ‘(Mojoj majci) Ruža hrvatska’ nije nimalo vesela, ni u kojem smislu. Možemo govoriti o simbolici, ali za mene priča staje na komadu papira i tuzi’

NACIONAL: Zašto?

Govorim o četverogodišnjem ugovoru, kakav je prije bio uobičajen, da ti diskograf zada koliko albuma moraš izdati, koliko ćeš plakata i koncerata za to dobiti i slično. Mi smo potpisali na godinu dana i praktički nikad nismo potpisali ugovor na tako dugo razdoblje. Nisam nikad imao ni neke velike klauzule, ali sam u svakom ugovoru zahtijevao da se unese klauzula prema kojoj nitko ne može utjecati na materijal dok ga ja ne završim.

NACIONAL: Je li to bilo uobičajeno?

Nije. To me ogradilo od svega što se moglo dogoditi, a da meni nije po volji. To sam napravio više iz neke prgavosti nego iz stvarne potrebe, bio sam klinac.

NACIONAL: Znači, bunt je uvijek bio prisutan?

Kad se samo sjetim! Danas bi bilo zanimljivo pogledati te ugovore koje smo mi potpisali kao tinejdžeri. Ali tad su se mijenjali zakoni o autorskim pravima. Dotad su autori tantijeme dobivali 30 godina od nastanka pjesme pa se onda s McCartneyjem, čini mi se, to promijenilo. Inače bendovi ne bi mogli opstati na sceni dulje od 30 godina. Bitno se promijenio i šoubiznis.

NACIONAL: Kako danas gledate na diskografski biznis? Album danas može snimiti gotovo svatko, kod kuće.

S jedne strane je to dobro. Kad smo mi željeli pokrenuti nezavisni label 1988. – ‘89., to je bilo nemoguće. U devedesetima kad sam krenuo s nezavisnim labelom, krenuo sam i mogao sam neke stvari napraviti. U jednom trenutku shvatili smo, i to je bila naša sreća jer smo puno putovali i upoznavali sve novosti izvana, da će komadna prodaja propasti i mi smo iz toga izišli i spasili se. Diskografija je danas u situaciji u kojoj je i književnost, prodaje se 100 knjiga i 100 ili 500 CD-a.

NACIONAL: CD danas, znači, nije nikakav statusni simbol?

CD je danas kao vizit-karta. Volio bih sljedeći album napraviti u jednom primjerku i ostaviti ga u muzeju.

NACIONAL: Pa skoro da će se tako i raditi.

Ide k tome. Ta neovisnost, činjenica da svatko može napraviti album, to je zapravo spektakularno. Svatko može upravljati svojom situacijom, plasirati pjesme alternativnim pravcima, to nije nimalo loše. Kad pogledate da je diskografija uzimala 80 posto zarade! To je danas zbilja sve drugačije. Teško je govoriti o prijelomnim milenijskim događajima, ali od pojave interneta zaista je sve drugačije. Ponekad sam u dvojbama. Po turnejama nosim knjige, jako puno čitam i knjiga je za mene još uvijek papir, a ne ekran. Ali činjenica da ti u tabletu možeš imati tisuću knjiga, to je senzacionalno. A nostalgija je gadna stvar.

NACIONAL: Hvata li vas nostalgija ili o tome ne razmišljate?

Pa sad smo u nekim godinama kad se o tome razmišlja, ali ne želim nekim novim klincima soliti pamet jer nisu ni nas razumjeli kad smo bili klinci, to je tako.

NACIONAL: Kako je bilo odrastati osamdesetih kao glazbenik?

Veselo, jer smo se družili. Najveći dobitak tih vremena, iako sam rekao da je vrijeme da se stavi točka na Zvečku, upravo je to svakodnevno druženje. Ti nisi mogao ući u Zvečku da ne pronađeš umjetnike, Mirka Ilića, glazbenike, ljude oko Novog kvadrata, slikare, glumce. I niste se samo vidjeli, razmjenjivali ste ideje, razgovarali. To je bio taj milje koji je danas potpuno razvodnjen. Sad je kao u Engleskoj, imaš klub batlera i klub nogometaša, a nitko nikoga ne vidi, osim na dodjelama nagrada. Ne razmjenjujemo ideje, ne viđamo se, a to je loše. U to vrijeme i novinari, i kritika, i bendovi, svi su bili zajedno. Taj element je bio nevjerojatan, fantastičan. U početku je to bilo romantično pa je došla faza “tko je jači, ljepši, pametniji”, ali nije to dugo trajalo.

NACIONAL: Koga se najradije sjetite iz Zvečke?

Tolike bih ljude mogao nabrojiti! Pojam Zvečke ostat će naš pokojni menadžer Milan Škrnjug Škrga. Drag mi je bio i Mirko Ilić.

NACIONAL: Jeste li u Zvečki dogovorili da vam dizajnira naslovnicu albuma?

Ne, mislim da je to bilo u Suzyju, ali ne bi došlo do tog posla da se nismo družili u Zvečki. S bendovima smo se družili. Možda Johnny i ja nismo bili neki prijatelji, ali sam se družio s njegovim basistom Mišom Hrnjakom, evo, baš sam ga nedavno vidio nakon deset godina i nastavili smo razgovor kao da se svakoga dana družimo. Kad se vratim u neko drugo vrijeme, što bi bilo da se svi ti ekspresionisti nisu družili? Sigurno se Picasso i Modigliani nisu baš voljeli, ali ta njihova interakcija i neprestana bockanja bili su bitni za njihovu kasniju umjetnost.

NACIONAL: A s kim ste se vi najčešće bockali?

Ni s kim. Mi smo bili šest, sedam godina mlađi i od članova Azre i svih tadašnjih zvijezda. Oni su se, zapravo, svađali s Bregovićem, nismo im mi bili važni. Nije to bila svađa, nego im je Bregović po godištu i vokaciji bio kompleks. Mi kao da nismo tada pripadali tom društvu. Surađivali smo s članovima drugih bendova.

NACIONAL: Viđate li se s Bregovićem?

Nisam Gorana vidio od kraja osamdesetih. Preko prijatelja se čujemo i pratimo se poslovno, ali ne viđamo se. On je uvijek bio korektan jer ih nismo ugrožavali. Kad ih ne ugrožavaš, onda je sve dobro. Uvijek je bio lucidan i neki put se zaželiš razgovora s nekim ljudima.

‘Shvatili smo da će komadna prodaja propasti i mi smo iz toga izišli i spasili se. Diskografija je danas u situaciji u kojoj je i književnost, prodaje se 100 knjiga i 100 ili 500 CD-a’

NACIONAL: A kad danas pomislite da svirate više od 40 godina, zvuči li vam to nevjerojatno ili je to posao kao i svaki drugi?

To mi zvuči kao velika firma i čekam da mi dečki kažu da idem u penziju i da ću dobiti zlatni sat. Šalim se, nevjerojatno je koliko je to dugi period, a stalno imaš osjećaj da još nisi sve rekao. Znaš da si napravio puno već davnih dana, ali stalno misliš da moraš još nešto. Ali vjerojatno tako razmišlja svaki čovjek. Moj posao dao mi je slobodu, taj način života traži slobodu. Zahvalni smo publici jer bez nje ništa ne bi bilo moguće. Prljavo kazalište ima jedan princip koji ima rijetko koji bend, a to je svakodnevna proba. Znaju nas pitati: zašto tri ili četiri sata svakoga dana vježbate, pa uvježbani ste!? Ali ne! Moraš ostati profesionalac. Zamislite sebe: ako ne pišete neko vrijeme, nestaju automatizam i lakoća, postaje teže i mučnije. Ovako se s time lakše nositi, sve je lakše.

NACIONAL: Kad ste shvatili da možete živjeti od glazbe?

Na početku nisam, naravno. Ali nitko ne može odmah živjeti od svog posla, teško je doći do prve plaće, a kamoli priuštiti si nešto konkretno. Ja sam od zarade od prvog albuma poplaćao dugove, nakon svega mi je ostalo 800 maraka. S tim sam otišao Piki Stančiću u Pariz i proveo s njim neko vrijeme. Moram priznati da mi je to bio jedan od najboljih poteza jer sam upoznao drugačiji način života, kako umjetnički milje funkcionira, kako razgovaraju. Kad se baviš umjetničkim poslom, ne možeš biti sam. S godinama, međutim, sve više ti odgovara samoća, a najviše te umaraju budale oko tebe, a ne tvoj prirodni milje. Ti ljudi su trivijalni i nisu dio tvog života, ali moraš se njima baviti. Tome ne pripadam i ne znam se s time nositi. Nitko to ne zna, a ja pogotovo.

NACIONAL: Kad govorimo o osamdesetima, moramo spomenuti 1989. i veliki, jedan od najvažnijih, koncert Prljavog kazališta na zagrebačkom Trgu republike, pred oko 200.000 ljudi. Kako je došlo do tog koncerta?

Naša tadašnja turneja trajala je jako dugo. Prvi koncert odsvirali smo u Zagrebu, u Maloj dvorani Doma sportova, i bio je to pakleni koncert. Pred kraj turneje nastupali smo po Dalmaciji i Zagreb je trebao biti zadnji. Odlučili smo da bude na otvorenom. Znali smo da će biti puno ljudi, ali da će to prerasti u povijesni događaj, nismo mogli ni sanjati. Tome se nitko nije mogao nadati.

NACIONAL: Koncert je trebao biti zabranjen, zašto?

Zato što je pritisak bio prevelik, nije se moglo kontrolirati toliko ljudi. Prema svim procjenama smatralo se da će doći maksimalno 70 tisuća ljudi. Onda mi je čovjek iz osiguranja rekao da moram ljudima reći da se raziđu, na što sam mu ja rekao da on u uniformi djeluje opasnije i da im on to kaže. Samo sam se maknuo i otišao dalje. Na kraju se od toga odustalo. Mladen i ja smo tijekom cijelog koncerta razgovarali i govorili “ovo je zadnja pjesma”. Taj koncert zapravo nije dugo trajao, možda nekih sat vremena jer smo “Ružu hrvatsku” svirali dvaput.

NACIONAL: Što mislite, zašto je ta pjesma postala tako važna? Ne možete, naravno, kontrolirati što će se s kojom pjesmom događati, svaka pjesma ima neki svoj život, ali zašto je baš “Ruža hrvatska” postala simbol Domovinskog rata?

Kad sam završavao “Ružu” i čuo je u studiju, postao sam za nju intimno vezan, shvatio sam da je lijepa, a i rijetko se događa da se svi oko tebe slažu da je sve kako treba. Prvo se ništa s tom pjesmom nije događalo i svirale su se “Marina” i “Zaustavite zemlju”. Ali u jednom trenutku se počela vrtjeti i nitko nema pravog odgovora zašto se to dogodilo. Kad je izašao album, u Atriju smo razgovarali pokojni Milan Škrnjug, ja i pokojni šef Nacionala Ivo Pukanić. Ivo je Milanu rekao: “Čuješ li ti da se ta pjesma vrti, zašto ne napadneš s njom još jače?” Ivo je imao neke podatke iz diskografije, brojke i njih dvojica su jedan drugoga uvjeravali oko toga. Nekoliko mjeseci kasnije počinje taj “lauf” s “Ružom”. Teško je racionalizirati stvari i shvatiti zašto se to dogodilo, ali mjesec dana nakon koncerta na Trgu imali smo turneju po Njemačkoj. Bili smo na Berlinskom zidu koji su noću malo pomalo rušili i uzimali kamenje za uspomenu. Taj pad bio je neminovan, osjećao se u zraku. A to je bila i neka generacijska bitka između onih koji drže monolog i nas koji bismo željeli dijalog, a nikako da se dogovorimo.

‘Sam bih sebi skočio u usta kad bih pjevao za bilo koga od političara ili stranaka. Na nama je bilo da počistimo svoje dvorište i dovedemo ga u red. U tome nismo uspjeli’

NACIONAL: Jeste li ponosni na “Ružu hrvatsku”?

Moram reći da, iz mojeg rakursa, priča s pjesmom “Ruža hrvatska” nije nimalo vesela, ni u kojem smislu. Možemo govoriti o simbolici, ali za mene priča staje na komadu papira i tuzi. Napisao sam je u tri minute i dalje je nepotrebno objašnjavati. Pjesma je dobila drugu dimenziju, ali mi autori uvijek zaboravljamo da oni koji slušaju pjesmu koju napišemo, slušaju je na svoj način.

NACIONAL: Politički ste dosta potkovani, iako ne želite o politici previše razgovarati?

Pa nešto sam “polovio” na Fakultetu političkih znanosti. Moja je mantra Aristotelova poznata mudrost: “Kad raspodjela dobara nije dobra, bit će nevolje. Kad raspodjela časti među onima koji imaju ta dobra nije dobra, opet će biti nevolje.” I tu se moramo zaustaviti. Danas je cijeli svijet u traženju nekog novog poretka. Problem establishmenta je kapital koji ne živi realni život i tu nekako dolazi do problema. To je jedan dio. Drugi dio je ono čemu smo mi svi danas izloženi – izbjeglice, globalne nevolje koje se intenziviraju zbog nepoznavanja bliskoistočne kulture. Jasno mi je da je naša država mlada, ali najmanje je u politici ljudi koji o politici nešto znaju.

NACIONAL: Kao glazbenici se niste opredjeljivali za neke stranke; evo, kreće predsjednička kampanja?

Sam bih sebi skočio u usta kad bih se opredijelio za bilo koga. Ja sam Stjepana Radića doživljavao kao neminovnost hrvatske politike. Svatko od nas u bendu ima pravo na svoje mišljenje, o tome razgovaramo.

Govorimo o tome da je previše nevolje, previše je djece koju ova država treba othraniti, a u tome ne uspijeva. Tko god želi biti u politici, trebao bi otići do rodilišta i vidjeti te bebe. Teško je stvoriti život, ali u sekundi ga se može uništiti. Tu djecu treba dovesti do toga da preuzmu državu i učine je boljom od tog što je danas. Na nama je bilo da počistimo svoje dvorište i dovedemo ga u red. U tome nismo uspjeli. Previše gledamo svoju globalnu ulogu, a ne lokalnu.

Komentiraj