U 2018. hrvatsku vladu čekaju dva ključna gospodarska problema koja nisu riješena 2017. Prvi je problem s Agrokorom, a drugi situacija Ina-MOL. Na području vanjske politike uzburkani su odnosi sa Slovenijom, Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Novost je da Mađarska, koja sa Slovenijom blokira ulazak Hrvatske u Organizaciju za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD), i to upravo zbog odnosa prema MOL-u i njegovu šefu Zsoltu Hernádiju, sada najavljuje da će pomoći Hrvatskoj u otkupu MOL-ovih dionica. O tome treba li Mađarima vjerovati i kako bi se premijer trebao postaviti u vezi arbitraže sa Slovenijom, razgovarali smo s bivšom premijerkom Jadrankom Kosor koja je i sama imala iskustva s pokušajem MOL-a da mu se tolerira neplaćanje poreza u iznosu dvije milijarde kuna, a otkrila je i da je Zsolt Hernádi lagao o svom susretu s njom.

NACIONAL: Nakon nedavnog sastanka premijera Plenkovića s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom, hrvatski premijer izjavio je da će nam Mađarska pomoći u procesu otkupa Ininih dionica od MOL-a. Možemo li to uistinu očekivati od Mađarske, budući da posljednjih 10 godina i duže pratimo kako MOL uz podršku mađarske države štiti svoje interese na štetu Ine?

Ukratko, ne! Viktor Orbán, baš u izjavi tom prilikom, a i u izjavama koje su slijedile nakon sastanka s Kolindom Grabar-Kitarović, zapravo se postavio izrazito patronizirajuće prema Hrvatskoj i hrvatskim dužnosnicima. Mađarska, naravno, ima svoje interese i ako će prodavati dionice, onda će to biti prema modelu od kojeg bi ona profitirala. Mislim da je u razgovorima koje su vodili Grabar Kitarović i Plenković, kao nulto pitanje trebalo postaviti pitanje bezuvjetne mađarske zaštite Zsolta Hernádija za kojim su hrvatske pravosudne vlasti raspisale tjeralicu, a koji je u Hrvatskoj optužen za teško kazneno djelo i za kojeg se zna da je bliski Orbánov prijatelj. Ako želimo jačati poziciju Hrvatske kao ravnopravne članice Europske unije koja vodi jasnu i prepoznatljivu politiku, onda neprekinuto moramo jačati bezuvjetnu odanost onome što se zove vladavina prava. To mora biti naš prioritet u svim, a osobito u ovom slučaju, budući da suđenje u tom ogromnom predmetu počinje ispočetka. Ako je gospodin Hernádi apsolutno uvjeren u svoju nevinost, onda bi bilo logično očekivati da kao državljanin susjedne i prijateljske Mađarske, stane pred hrvatsko pravosuđe i visoko uzdignuta čela kaže što se to zbilo i kakve to veze ima s onim zbog čega je u Hrvatskoj protiv njega podignuta optužnica. A ne da se skriva. Budući da je Hernádi i dalje to što jest i to što je bio i budući da se mađarske pozicije u tom smislu nisu promijenile, naravno da je neprihvatljivo ako se pitanje njegovog statusa i odnosa prema cijelom tom procesu preskače kao da ga nema. A kad je u pitanju otkup dionica od MOL-a, Hrvatska je danas u poziciji između obećanja i mogućnosti i mislim da građani zaslužuju precizno i jasno objašnjenje što točno mogu očekivati i što je ostalo od najave na Badnjak 2016. kad je predsjednik hrvatske vlade rekao što je rekao i što je zapravo potpuno nestalo iz percepcije javnosti.

NACIONAL: Na što konkretno mislite?

Nije samo rekao da je donesena politička odluka o vraćanju Ine u vlasništvo RH, nego je rekao i da će to biti prema modelu “koji smo već razradili”. I da je to model koji je financijski održiv. Brzo je postalo jasno da model nije “razrađen” i da se traži i godinu dana nakon te dramatične konferencije za novinare.

NACIONAL: Postojao je model prodaje 25 minus jedne dionice HEP-a, s čime se Most nije slagao.

Ako je “razrađeni” model bio prodaja 25 minus jedne dionice HEP-a, onda je to jasno i trebalo reći na toj presici zbog koje smo prekinuli pripreme za Božić. Ali modela nije bilo. A onda su počela prepucavanja između Mosta i HDZ-a, njihove zajedničke i pojedinačne presice na kojima su kolutali očima i jedni i drugi. Danas, nakon svega, traže se konzultanti koji će reći…

NACIONAL: Koji će reći vrijednost Ine. Ali neće li cijenu i ovako i onako odrediti Mađari? Što ako Mađari kažu da oni ne žele prodati po cijeni koju su odredili hrvatski konzultanti?

Zato sam i rekla da taj odnos MOL-a i premijera Orbána doživljavam kao patronizirajući, što su Mađari uostalom pokazali i u drugim slučajevima. U izbjegličkoj krizi podigli su nam žicu, prisvojili nam vlak, njihov ministar vanjskih poslova javno je navijao za “svoje” tijekom hrvatskih parlamentarnih izbora, ali je nakon svega gospođa predsjednica uvijek imala puno razumijevanje upravo za mađarska stajališta. Pa je u Budimpešti nakon susreta s Orbánom pred novinarima pokazala zavidnu razinu razumijevanja za mađarsku poziciju i zaštitu mađarskih nacionalnih interesa.

NACIONAL: Je li premijer Plenković trebao razgovarati s Orbánom u četiri oka o problemu Ine? Neki Nacionalovi sugovornici upozorili su na to da je i Sanader tako oko Ine pregovarao u četiri oka.

Uvijek premijeri razgovaraju i u četiri oka i s izaslanstvima i to, naravno, nije ništa neuobičajeno ni sumnjivo. Nadam se da je u četiri oka problematizirao i teme o kojima sam upravo govorila i koje su hrvatski nacionalni interes.

NACIONAL: Nacional je objavio dokument iz istrage koju je mađarsko tužiteljstvo provelo nakon što su odbili izručiti Hernádija, pravdajući njegovu zaštitu svojim nacionalnim interesom. U tom iskazu Hernádi je rekao da se sa Sanaderom sastajao desetak puta, čak i nakon Sanaderove ostavke. Hernádi u tom iskazu, čiji je sadržaj Nacional objavio krajem studenog, tvrdi da se jedan od tih sastanaka odigrao u HDZ-u i da ste sastanku prisustvovali i vi te Damir Polančec i Ivan Šuker. Je li to točno?

Jedina istina je da sam jednom prilikom, kao predsjednica Vlade i stranke, zatekla u stranci Hernádija i Sanadera.

NACIONAL: Želite li reći da je Hernádi lagao mađarskim istražiteljima, a da vas, kao i druge svjedoke iz Hrvatske, nitko nije zvao da te činjenice provjeri?

Nitko me o tome ništa s mađarske strane, naravno, nije pitao. S Hernádijem sam se sastala kao predsjednica vlade kad je pokrenut proces utjerivanja duga od dvije milijarde kuna koji sam zatekla – i uspjela u tom procesu.

NACIONAL: Kako ste uspjeli?

Tako što su platili dug.

NACIONAL: Možete li opisati detalje tog susreta? Je li točno da su predstavnici MOL-a na čelu s Hernádijem isprva nastupili podcjenjivački prema vama i prema Vladi i da su bili iznenađeni što uopće od njih tražite plaćanje poreznih obveza?

To je sve sada potpuno nevažno. Mnogi su na početku mog premijerskog mandata mislili da se prema meni mogu odnositi kao prema maloj od kužine. Bitno je da su oni to dugovali, bitno je da sam rekla da je to stanje neodrživo i bitno je za državu da su sve platili.

NACIONAL: A Hernádi se nakon toga nastavio sastajati sa Sanaderom?

Koliko su se oni sastajali, zašto su se i gdje sastajali, to ne znam niti sam imala vremena istraživati jer sam se, s kolegama, borila protiv strašne krize, pokušavajući deblokirati pregovore za ulazak u EU. Svakome tko išta zna o funkcioniranju države, ali i bilo koje stranke, jasno je da je takva situacija “paralelnog vladanja” neodrživa i da može biti pogibeljna.

NACIONAL: Oni koji danas pokušavaju relativizirati cijeli taj proces protiv Sanadera, prvenstveno on sam i njegovi odvjetnici, nastoje to prikazati kao vaš progon Sanadera i to zbog borbe za poziciju u stranci. Istovremeno, švicarska i austrijska istraga, o kojima je Nacional pisao, pokazuju dublje veze između tvrtki preko kojih je prema optužnici isplaćivano mito Sanaderu s čelnim ljudima MOL-a.

Uvijek u toj priči o političkom progonu ne treba ispuštati iz vida nekoliko činjenica. Prvo, Sanader je sam, svojom javno iskazanom voljom, otišao s mjesta predsjednika Vlade i stranke, nitko ga na to nije tjerao i što se mene ticalo, mogao je ostati na tim pozicijama sljedećih sto godina. Otišao je bez objašnjenja u trenutku teške i nepodnošljive krize koja je mogla slomiti Hrvatsku, kad nam je BDP pao više od devet posto, a on, kapetan broda, jednostavno se iskrcao, ispustio kormilo i ostavio brod. Zna se da kapetani ne smiju to učiniti. Otišao je, ostavio gomilu neriješenih problema, a onda u velikom finalu pobjegao iz države.

NACIONAL: Možda je čovjek išao na skijanje?

Nije išao na skijanje. Naravno da se kasnije s odvjetnicima morao uhvatiti nečega pa se uhvatio političkog progona. Međutim, kad čitate odluku Ustavnog suda kojom je ukinuta pravomoćna presuda u slučaju Hypo i MOL, onda vidite da je i Ustavni sud u toj odluci kojom je zapravo zatukao ustavnu odredbu o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva, u obrazloženju kazao da se ta njihova odluka ni na koji način ne može tumačiti kao potvrda političkog progona bivšeg premijera. Moja uloga i način funkcioniranja u tom teškom vremenu, bili su u skladu s tadašnjim mojim ustavnim ovlastima. Kao predsjednica vlade nisam tražila, a nisam ni mogla tražiti da Državno odvjetništvo protiv nekih osoba ne provodi istrage ili da prestane s radom u istragama koje su eventualno trajale.

NACIONAL: No ono što se sada pokušava počiva upravo na tome da je Arbitražni sud na temelju odluke Ustavnog suda donio negativnu odluku za Hrvatsku i da je hrvatski arbitar Jakša Barbić glasao protiv svoje zemlje, a Sanader i njegovi odvjetnici pokušavaju prikazati da je to sve bilo iskonstruirano protiv njega. A osim toga, očito su računali i na to da će cijeli proces otići u zastaru.

Ali vidimo da ipak neće. Gledajte, svaki optuženik se brani kako najbolje zna i može, s odvjetnicima koje može platiti. Ipak, ne treba pretjerivati do mjere kad sve postane preprozirno.

NACIONAL: Nacional je objavio da je MOL unatoč toj želji mađarskog državnog vrha da pomogne procesu otkupa dionica, ponovno pokušao progurati u poslovni plan Ine gašenje Rafinerije Sisak do kolovoza 2018. Želi li MOL uopće prodati dionice? Jer ako netko želi prodati dionice, zašto bi ga bilo briga za gašenje rafinerije?

Ne znam, naravno, o čemu i kako se razgovara. Ono što hrvatska javnost doznaje je štura informacija i uglavnom se zaustavlja na tome da ćemo mi otkupiti dionice. A kako? Sigurno ne lako.

NACIONAL: Pa uz mađarsku pomoć!

E, da. Istovremeno, Mađari nas i dalje blokiraju u pristupu OECD-u, ali se sve pokušava prikazati kao nikad veće prijateljstvo između dviju zemalja u ozračju osobite suradnje.

NACIONAL: Premijer Plenković i svoj nedavni susret sa slovenskim premijerom Mirom Cerarom u Zagrebu, pokušao je prikazati kao veliki uspjeh, ali vidimo da je od 29., to jest od 30. prosinca, Slovenija jednostrano počela primjenjivati arbitražnu odluku. Kako vi na to gledate?

Jako je neobično da je Slovenija najavila punu implementaciju arbitraže, a onda su odlučili implementirati je samo na moru. Bilo bi logično da su se za početak povukli sa Svete Gere te uklonili bodljikavu žicu kojom su nedvojbeno ušli na hrvatski teritorij. Sad je potpuno jasno da ovo nisu dani kao i svaki drugi i da je moguće da se napetost kojoj svjedočimo u Savudrijskoj vali pojača tijekom 2018., osobito u vrijeme izbora u Sloveniji. To sasvim sigurno neće koristiti hrvatskom turizmu jer se mogu očekivati i novi veliki zastoji na granici.

Ono što je potpuno sigurno, ovakva situacija međusobnog pokazivanja mišića i “pušketanje” prosvjednim notama i policijskim brodicama, neće pridonijeti ugledu ni Slovenije ni Hrvatske. Prava je šteta što nakon opravdanog izlaska iz arbitraže Hrvatska nije iskoristila vrijeme za danonoćno tumačenje svima u Europskoj uniji, ali i šire, kako je Slovenija kompromitirala arbitražni sporazum i Arbitražni sud. Odgovorni dužnosnici smatrali su valjda da će vrijeme učiniti svoje i da u tom smislu nije potreban nikakav dodatni angažman, a bio je i više nego potreban.

NACIONAL: A je li uopće bio potreban sastanak u Zagrebu na kojem ništa nije riješeno, ali tijekom kojeg je slovenski premijer docirao hrvatskoj vladi?

Očekivala sam da će se taj susret nešto bolje pripremiti, kako bi bilo barem nekog rezultata, dakle neka ipak win-win situacija. Taj susret je više završio lose-lose rezultatom, svatko je bio ukopan u svojim početnim pozicijama, što se dakako moglo i očekivati. Što se tiče Cerara, mislim da se on nakon ultimativnog “neću u Zagreb” odlučio na “hoću u Zagreb” kako bi svojoj javnosti mogao reći da je apsolutno učinio sve što se moglo učiniti prije implementacije odluke. Za Plenkovića je to opet bilo dobro jer su se ipak sastali, Cerar je došao u Zagreb, u Banske dvore, pa se može reći da se nastavio dijalog. Međutim, dijaloga nema i nije ga bilo, to je sada jasno. Ne znam što rade i rade li između sastanaka Plenkovićevi i Cerarovi suradnici, postoji li tu nekakva tiha diplomacija kao što je bila u vrijeme mojih razgovora s Pahorom. Naime, nikada se u tako delikatnim razgovorima a zapravo pregovorima, ne može očekivati da ćete ostvariti 100 ili 150 posto od onoga što očekujete i tražite. Ovdje se, međutim, očekivalo nešto drugo; hrabrost za izlazak iz pat pozicije, neki prijedlog koji možda predlagaču i ne bi donio planetarnu popularnost, nešto što bi bilo hrabra i važna odluka za budućnost države, a što bi skinulo barem jedno teško pitanje s dnevnog reda.

NACIONAL: Jeste li onda i vi s Pahorom to trebali riješiti dogovorom, a ne ići na arbitražu? Nisu li vas i oko tog pitanja pokušali napasti da ste za sve krivi?

Pa arbitražni sporazum je bio taj dogovor. Doduše, Sanader me naknadno napao oko toga jer je izricanje presude na Arbitražnom sudu pokušao iskoristiti u svojoj situaciji pa okrenuti pilu naopako. Nije uspio.

NACIONAL: On je u intervjuu Dnevniku Nove TV čak rekao da ste vi članstvo u Uniji kupili hrvatskim teritorijem te da je isti sporazum o arbitraži bio i njemu ponuđen, ali ga on nije htio potpisati?

Nije važno što je rekao jer on sve govori u svjetlu svojih pravosudnih problema. Ja bih arbitražni sporazum opet potpisala jer je to bio dobar sporazum, a bio je i ključ kojim smo otključali vrata nastavku pregovora i u konačnici je to dovelo do ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Kad takvi poput bivšeg premijera, koji je otišao a da tada kad je otišao nije rekao i zašto je otišao, govore o tom sporazumu, preskaču, naravno, činjenicu da nisam potpisala arbitražni sporazum bez da mi je to odobrio Hrvatski sabor. Sabor je dao ovlaštenje meni kao predsjednici vlade da ga potpišem, a nakon toga je Sabor ponovno apsolutnom većinom glasova ratificirao taj isti arbitražni sporazum. U tome je sudjelovao i Sanaderov najbolji prijatelj Luka Bebić, tada predsjednik Sabora koji je ratificirani arbitražni sporazum i potpisao. Potpisao! I rekao da je to najbolje što je Hrvatska mogla napraviti. U glasanju su sudjelovali i drugi Sanaderovi najbolji prijatelji koji su u to doba sjedili u zastupničkim klupama u Hrvatskom saboru.

NACIONAL: Skupa s tadašnjim “Sanaderovim spavačima”…

Svi njegovi najbolji prijatelji koje je pozicionirao u Hrvatski sabor i koji su tamo bili moja većina dok sam ja vodila vladu, glasali su za taj sporazum i ocijenili ga najboljim rješenjem za Hrvatsku. Čak i nakon odluke kompromitiranog Arbitražnog suda koju mi naravno da ne prihvaćamo, može se reći da je ta odluka zapravo pozitivna za Hrvatsku i da Slovenci nisu ostvarili ni jedan svoj strateški cilj. I to je ono što treba bez straha reći javnosti, a što gotovo nitko od aktivnih političara, osim Ivana Jakovčića, ne govori jasno. Da rezimiram. Mi smo iz sporazuma izašli. To je s pravom odlučio Hrvatski sabor. Da bismo se pomaknuli, da bismo išli dalje, nužno je tu temu opet otvoriti u Hrvatskom saboru. Jer Hrvatski sabor jedini može donositi odluke o granici. I onda otvoreno staviti sve karte na stol i glasno reći možemo li mi na temelju postojećeg rješenja, koje formalno ne možemo prihvatiti jer ga je donio sud koji za nas ne postoji, strpljivo pronaći konačno rješenje. To znači da treba onda preuzeti na sebe odium jednog dijela javnosti, kakav sam trpjela i ja. A neki napadi zbog arbitražnog sporazuma 2009. znate kad su se stišali?

NACIONAL: Ne.

U siječnju 2010. kad je Sveti Otac Benedikt XVI. na prijemu u Vatikanu rekao da osobito pohvaljuje slovenskog premijera i hrvatsku premijerku koji su našli rješenje za problem koji je stajao u ladici punih 18 godina. I zato sam ja Svetom Ocu na audijenciji u proljeće 2010., kad mi je poklonio nalivpero, rekla: “Ovim nalivperom potpisat ću pristupni ugovor.” Dakle, to je bilo vrijeme kad smo tek deblokirali pregovore i kad nitko, ni u Europskoj uniji ni u Hrvatskoj, nije vjerovao da ćemo ih završiti. Papa se prekrasno nasmiješio i rekao da mi to zaista i želi. I ja sam tim nalivperom zaista potpisala Pristupni ugovor 9. prosinca 2011.

NACIONAL: Jesmo li trebali malo dulje čekati? Naime, predsjednica je nedavno izjavila da smo prebrzo ušli u EU, a posljednje je izjavila da je šteta što smo kvalitetu pregovora podredili brzini.

Takva je izjava zapravo izjava protiv interesa države kojom se minoriziraju svi naši ogromni napori i uspjesi. Mi smo punopravna članica EU-a, strašno smo se namučili u pregovorima koji su bili najduži i najteži pregovori za ulazak u EU ikada. Puno smo teških reformi proveli i stotine naših najboljih ljudi dali su sve od sebe, prije svega znanje, da se pregovori uspješno okončaju. I na to trebamo biti ponosni, a ne govoriti da smo ušli nespremni.

NACIONAL: Što onda to znači, da smo trebali čekati Srbiju?

Pa mnogi su htjeli da Hrvatska ode na sporedni kolosijek, da čami u tamnoj čekaonici i tamo čeka Srbiju. Sretna sam što se to nije dogodilo i što smo 2013. sjeli za stol europskih država i naroda, tamo kamo oduvijek i pripadamo.

NACIONAL: Imate li vi osjećaj da je Hrvatska u nekoj vrsti neprijateljskog okruženja, da nas napadaju? Čuli smo kako Aleksandar Vučić u nizu neodgovornih izjava i podizanja tenzija, govori o tome da je puno veći broj nestalih Srba nego Hrvata.

Rekla bih da se katkada radi o nespremnosti naših političara da odnose između Hrvatske i susjeda nazovu pravim imenom i targetiraju prave probleme, što onda dovodi do svake vrste kakofonije. Što se tiče srbijanskog predsjednika, nezamislivo je bilo da su hrvatski predstavnici u Europskoj pučkoj stranci šutke pustili Vučićevu stranku u elitnu obitelj EPP-a, a da se tamo, u tom trenutku, nisu problematizirala pitanja poput nestalih osoba. Ne treba se ustručavati reći da je na čelu Srbije, države koja deklarira želju za ulaskom u EU, čovjek koji je 1995. na teritoriju suverene i međunarodno priznate Republike Hrvatske govorio o Glini kao srpskom teritoriju, koji je snimljen s automatskom puškom iznad opkoljenog Sarajeva u kojem su svakodnevno ginuli žene, djeca i starci. Predsjednik Srbije nije zapravo nikada priznao presude međunarodnih sudova, što bi bilo u najmanju ruku logično kad se i ako se želi ući u elitnu obitelj Europske pučke stranke pa sutra u EU. A kad se otvaralo poglavlje 23 za Srbiju, Hrvatska je trebala osobito inzistirati na rješavanju pitanja nestalih osoba, tražiti da se otvore arhivi Jugoslavenske narodne armije u kojima je ključ za većinu tih odgovora. I ne dati zeleno svjetlo za otvaranje poglavlja 23 dok se to teško pitanje ne bi riješilo. Ili – kako je moguće da je zločinac Šljivančanin, osuđen u Haagu za zlodjela u Vukovaru, sudjelovao u Vučićevoj kampanji na predsjedničkim izborima, a da o tome u Bruxellesu ništa nismo rekli? A trebalo je reći: “Gledajte, Šljivančanin je jedan od najodgovornijih za ono što se dogodilo u Vukovaru.” Sve su te prilike propuštene pa mi se čini da postoje dvije politike prema Srbiji: jedna za unutarnju upotrebu, pred hrvatskim biračima, a druga za vanjsku, izvan granica Hrvatske. Tamo gdje nedovoljno poznaju ili žele čuti za činjenicu da je Srbija bila agresor na Hrvatsku. Ali da mi, unatoč tome, podupiremo njihov europski put jer je to jamstvo mira na ovim prostorima.

NACIONAL: Je li se osporavanjem presude hrvatskoj šestorki u Haagu, Hrvatska i sama vratila na balkansku stranu Europe?

Neki od onih koji vode i odgovaraju za državu u prvim trenucima, pokazali su nesnalaženje u onom što se zove vladavina prava i zagovaranje pravne države u punom smislu tih riječi. Jer tom prilikom je predsjednik Hrvatskog sabora, nakon konzultacija kod premijera, u Saboru izjavio da je “presuda nepravedna i da je svi zajedno odbacujemo”. To je izjavio predstavnik najvišeg predstavničkog tijela i u ime tog tijela i najavio deklaraciju Hrvatskog sabora o toj presudi. Uslijedile su i druge nedovoljno precizno artikulirane izjave koje bi bile dosljedno na tragu poštivanja naših obveza iz Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom.

Pa je onda došla izjava povjerenika Hana, koji je rekao da se sudske presude moraju poštovati jer je to dio europskih vrijednosti, pa je uslijedio komentar u Guardianu i onda su se izjave hrvatskih dužnosnika pokušavale preoblikovati i prilagoditi u smjeru kojem su vodile kritike.

Malo tko je, nažalost, vodio računa o tome da je odbacivanje jedne presude i kvalificiranje Haaškog suda političkim sudom koji je nepravedno sudio, moguće otvorilo prostor za problematiziranje i drugih presuda. Oslobađajuća presuda Gotovini, Markaču i Čermaku, presuda Haaškog suda dakle, potvrdila je da je Oluja bila pravedna oslobodilačka akcija i ta je presuda zatvorila knjigu o Domovinskom ratu u Hrvatskoj onako kako smo to i očekivali i kako je jedino bilo pravedno.

Naravno da je i za mene osobno, koja sam poznavala Tuđmana i bila mu suradnica, neprihvatljivo spominjanje udruženog zločinačkog pothvata u presudi šestorici. Činjenica jest također da je upravo Tuđman tražio donošenje Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu i poštivanje svih obveza koje su iz tog zakona proizlazile, uključujući poštivanje presuda. U svemu tome posebna je priča, naravno, tragičan događaj koji se zbio u sudnici prilikom izricanja presude šestorici.

NACIONAL: Je li tako teško priznati da je Tuđman u jednom kritičnom periodu vodio pogrešnu politiku prema Bosni i Hercegovini?

A ako bismo o tome raspravljali, onda bismo na političkoj razini došli i do činjenice da je HDZ danas u koaliciji s HNS-om, političkom strankom koja je upravo u Tuđmanovo vrijeme i za njegova života optuživala predsjednika Tuđmana za rat u Bosni i Hercegovini. Međutim, Tuđman je bio političar koji je znao vidjeti i ispravljati greške. To mogu samo državnici.

NACIONAL: Čini se da je toj koaliciji HDZ–HNS najviše kumovao Vladimir Šeks koji je to sam izjavio i hvalio se da je premijer po tom pitanju poslušao njegovu sugestiju.

Trebamo biti zahvalni V. Šeksu što je iznio relevantne činjenice i otkrio javnosti što se događalo u turbulentnim vremenima kad je osobito puno posla imala tajnica Vlade s pisanjem razrješenja Mostovim ministrima. Šeks je otkrio pravu prirodu nove većine koja danas upravlja Hrvatskom i tu njegovu iskrenost treba cijeniti i vrednovati jer je dao veliki doprinos boljem razumijevanju pojave koju možemo nazvati “potonuće od Titanica do Carpathije”. Kad je Vladimir Šeks u pitanju, puno puta sam u javnosti rekla da on kod mene ima doživotni kredit i zbog njegove obiteljske tragedije i zbog činjenice da je na unutarstranačkim izborima želio da i dalje budem predsjednica HDZ-a i trpio optužbe na račun toga da je želio da ja budem jedini kandidat. To je laž bila, laž ostala, a mi smo se sa svim tim unutarstranačkim optužbama nosili svatko na svoj način. On je danas član Predsjedništva, utjecajan savjetnik predsjednika stranke, a ja sam, kao što znate, persona non grata za neke persone. Ipak, mislim da moj prijatelj Šeks upravo prolazi kroz teško razdoblje i žao mi je zbog toga.

NACIONAL: Mislite zbog članka o njegovoj suradnji s Udbom koji je izašao u Nacionalu?

Da, mislim.

NACIONAL: A mislite li da će gospodin Šeks isto biti dio tog novog HDZ-a koji Plenković gradi sa Šeksovim posinkom?

Komične su te priče uvijek o nekom novom HDZ-u. HDZ je uvijek isti, HDZ samo treba dobro poznavati. Uostalom, predsjednik Tuđman uvijek je isticao da je HDZ narodnjačka stranka koja okuplja i zahvaća široko članstvo. O HDZ-u kao demokršćanskoj stranci ne sjećam se da je govorio. Što se tiče pisanja novog statuta stranke, logično bi bilo da je na čelu povjerenstva za statut Davor Stier.

NACIONAL: Jeste li vi 2012. u vrijeme izbora u HDZ-u znali da su i Tomislav Karamarko i Milan Kujundžić bili povezani s platformom Ivice Todorića, o čemu je na Povjerenstvu za Agrokor svjedočio bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski?

Jesam, i o tome sam već govorila pa nemam što osobito dodati. Osim da za gospodina Kujundžića, da je dio tog projekta, nisam tada čula. Bitno je za tu priču znati samo kako je taj projekt završio.