Izložba o ranoj eksperimentalnoj praksi pionira medijske umjetnosti

U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti može se do 28. veljače pogledati iznimno važna izložba svjetski značajnog umjetnika Nam June Paika „In the Groove“, koja prikazuje ranu eksperimentalnu praksu pionira medijske umjetnosti. Poput televizijskog signala ili internetskog impulsa, njegov je revolucionarni multimedijski rad globalno odjeknuo u svijetu umjetnosti. No izložba se prema kustoskoj koncepciji ne bavi samo najznačajnijim Paikovim radovima koji su već ušli u povijest svjetske medijske umjetnosti, već ih kustosi Sooyoung Lee, Olga Majcen Linn, Martina Munivrana i Dan Oki povezuju s radovima umjetnika iz naše šire regije na koje je direktno utjecao Nam June Paik. „Ovom izložbom, osim predstavljanja rada Nam June Paika, želimo ukazati na specifične odnose Nam June Paika i paralelne prakse s umjetnicima iz regije“, pojašnjavaju u uvodnom tekstu izložbe, s obzirom na to da se „signali, paralele i refleksije u sličnom grooveu mogu pronaći u hrvatskim i regionalnim umjetničkim djelima iz ovdašnjih muzejskih zbirki, korespondirajući s nekima od najzanimljivijih Paikovih radova“.

Umjetnici koji su zastupljeni na izložbi su tako uz Nam June Paika i Marina Abramović, Vladimir Bonačić, John Cage, Ivo Deković, Nuša i Srečo Dragan, Silvio Foretić, Ivan Ladislav Galeta, Sanja Iveković, Nada Kolundžija, Katalin Ladik, Miodrag Lazarev Pashu, George Maciunas, Dalibor Martinis, Charlotte Moorman, Vladimir Petek, Vladan Radovanović, Miroslav Miša Savić, Aleksandar Srnec, Goran Trbuljak i Andrej Zdravič.

Izrazito eksperimentalna i inovativna praksa Nam June Paika (Seul, Koreja, 1932.- Miami, 2006.) bila je revolucionarna za suvremenu umjetnost. Bio je klasično školovani pijanist da bi 1956. diplomirao estetiku na Sveučilištu u Tokiju s temom o glazbi Arnolda Schönberga. Godine 1957. seli se u Zapadnu Njemačku, gdje nastavlja glazbeno školovanje, studira povijest glazbe na minhenskom sveučilištu. U Njemačkoj upoznaje i druži se sa slavnim kompozitorima tzv. Novog zvuka, Karlheinzom Stockhausenom i Johnom Cageom te umjetnikom Josephom Beuysom. Iako se 1964. trajno seli u SAD (New York i Miami), od 1979. do 1996. profesor je na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu.

Njegov je autentičan svjetonazor pridonio artikulaciji polja videa i novih medijskih umjetnosti u njihovu formativnom periodu šezdesetih godina 20. stoljeća, a posebno dubinskom razumijevanju tehnologije elektroničkih komunikacija s utjecajem na globalnoj razini. Stoga ga se smatra rodonačelnikom video-umjetnosti. U svojoj se karijeri Paik koristio različitim umjetničko-tehnološkim platformama kako bi istraživao nove društvene paradigme pod utjecajem suvremenih komunikacijskih tehnologija. Pritom je dovodio u pitanje i kombinirao različite medije, eksperimentirajući s različitim pristupima u stvaranju umjetnosti, ostavivši nam u nasljeđe esencijalne doprinose razvoju suvremene umjetnosti.

Posebno zanimljiv povijesni detalj vezuje se uz to što je Paik kao školovani glazbenik i kompozitor suvremene glazbe u Njemačkoj krajem 60- ih i početkom 70- ih prijateljevao s našim poznatim kompozitorom Milkom Kelemenom. Uz to, kako je osim djelatnog umjetnika bio i profesor, jedan je od Paikovih studenata prve generacije još 1975. bio umjetnik Ivo Deković koji je predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 1993. godine. Iste te godine Paik je boravio u Zagrebu povodom izložbe dokumenata i grafike u Muzeju Mimara, kojom su prigodom Sanja Iveković i Dalibor Martinis s njime napravili drugi veliki video-intervju (prvi su napravili u New Yorku tijekom Paikove izložbe u Whitney Museumu 1982.).

Izložba Paikovih radova i kreativnih procesa u MSU-u Zagreb osim što regionalnoj publici podastire njegove radove, označava u vremenu i prostoru specifične paralelne prakse umjetnika iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Kroz iznimno logičan i ravnomjeran postav izložbe prikazani su određeni aspekti medijske umjetnosti od 1960-ih do 1990-ih, čime izložba dobiva vrlo sustavan edukativan karakter za studente različitih umjetničkih akademija; ona je podijeljena u više diskurzivnih cjelina s dobro napisanim malim tekstualnim cjelinama o Paikovim i tuđim radovima, u skladu s različitim temama koje su prožimale Nam June Paikovu umjetnost, kao i širile njegov utjecaj na ove druge umjetnike. Bio je društveno i politički senzibiliziran i angažiran umjetnik pacifističkog usmjerenja, a radio je na dokidanju granica između tzv. visoke umjetnosti i masovne kulture. Fluxus, fluidni umjetnički pokret izrazito globalnog, međunarodnog karaktera, koji se u mnogo točaka referirao na dadaizam, šezdesetih je godina prošlog stoljeća privukao Paika te sudjeluje u fluxus nastupima od prvog festivala u Wiesbadenu i drugim svjetskim gradovima. Fluxus je objedinio umjetnikovu potrebu za stvaranjem veza između Istoka i Zapada, tehnologije i prirode, spontanosti i režiranosti umjetničkog djela, pa se tako Paik smatra danas pripadnikom fluxusa koji je u pokret unio najviše aspekata tehnologije i medija. Njegov rad „A Tribute to John Cage“ posvećen je kompozitoru Cageu koji je iznimno inspirirao Paika, uz to što su se njih dvojica izvrsno razumjeli i osjećali preko suvremene glazbe, zen budizma, I Chinga i koncepta slučajnosti. Općenito se pokazalo kroz cijelu – sada već povijest – suvremene umjetnosti da umjetnici koji su imali glazbeno obrazovanje sasvim drugačije, mnogo kompleksnije osjećaju sve druge aspekte vizualnih praksi; da vide i čuju svijet oko sebe s jedne druge, potpunije dimenzije. Možda se nekima neće dopasti ova konstatacija, ali ona je i znanstveno dokazana.

Iako se Paikove umjetničke zasluge najčešće tumače kroz zapadnjačko očište interpretacija umjetnosti, ovaj je umjetnik bio u pravom smislu globalni fenomen. Djetinjstvo je proveo u Južnoj Koreji, glazbeno obrazovanje u ranim je godinama stekao u Japanu, a umjetničku karijeru izgradio je u Europi i SAD– u. Briljantnim objedinjavanjem raznolikih, kompleksnih, udaljenih kulturoloških fenomena u svojoj umjetničkoj praksi, Paik je donio globalnu i hibridnu perspektivu umjetničke prakse te je nadahnuo mnoštvo drugih umjetnika iz raznih dijelova Azije i zapadnog svijeta. Nam June Paik je među prvim umjetnicima demonstrirao dubinsko razumijevanje za revolucionarne implikacije upotrebe televizije i video-tehnologija na društvo pa time i na umjetnost. Zalagao se od 1974. za “elektronsku super-autocestu” (Electronic Superhighway) u smislu otvorene i besplatne mreže s globalnom recepcijom, a protiv medijskih monopola kojima brutalno svjedočimo i danas. Možemo reći da je još 1974. predvidio tzv. World Wide Web.

Ovo je jedna od najboljih izložbi koju je zagrebački MSU organizirao i postavio u zadnjih nekoliko godina.