Strašan požar buknuo je u Rimu 18. srpnja 64. godine, a trajao je pet i pol dana, zapisao je povjesničar Tacit. Od 14 rimskih okruga, samo su četiri ostala pošteđena.

Potpaljivanje Rima tradicionalno se pripisuje suludom caru Neronu, koji je navodno u buktinji htio naći inspiraciju za novu pjesmu. Bio je uvjeren da je bogomdani umjetnik, pa je navodno i umro s onim poznatim: “Oh, kako velik umjetnik umire sa mnom!” Po drugima, Neron je uz paljevinu, prebirući na liri, recitirao “Propast Troje”, danas izgubljeni starogrčki ep. Tacitova primjedba da je Neron za vrijeme požara bio podalje od grada, u Anciju, trebala je caru dati alibi. Tacit ističe i da se nakon požara Neron vratio u grad i iz vlastita fonda organizirao pomoć za stradale, dobavljao hranu te čak otvorio svoje palače da se pogorelci u njih sklone…

Kad se proširilo uvjerenje da je on izazvao veliki požar, okrivio je kršćane i zapovjedio njihova masovna pogubljenja. Tada je razapet i sveti Petar. Već 65. godine Neron je dojadio svima. Skovana je urota, ali osujetio je zavjerenike i dao ubiti 18-oricu. Jedan od urotnika, filozof Seneka, sam se ubio. Napokon, 68. godine, Senat je Nerona proglasio neprijateljem rimskog naroda i osudio ga na smrt, ali ovaj put on je preduhitrio svoje krvnike – oduzeo si je život iste godine.