Dramski pisac Ivor Martinić vraća se svom ranom dramskom tekstu “Drama o Mirjani i ovima oko nje” te ga prvi put i režira pitajući se tko je Mirjana danas, 14 godina nakon što je napisana. Kroz novu verziju drame koja govori o banalnosti svakodnevice, otuđenosti, apsurdu današnjice, međusobnom nerazumijevanju i težini ženskog prolaska kroz život, autor se fokusira na naslovni lik i njezin odnos prema dvjema jakim ženama koje je okružuju, Majci i Kćeri. Tri glumice – Ivana Krizmanić, Maja Posavec i Marina Redžepović – izmjenjuju se u interpretaciji naslovnog lika, a premijera predstave je 29. rujna u Polukružnoj dvorani Teatra ITD. Ivor Martinić dao je tim povodom intervju Nacionalu.

NACIONAL: U Teatru ITD bit će izvedena predstava “Drama o Mirjani i ovima oko nje” prema vašem tekstu. Ovoga puta i režirate vlastiti tekst, zašto?

Režija predstave “Drama o Mirjani i ovima oko nje” nastavak je mog autorskog bavljenja tekstom u izvedbi, nakon predstave “Bilo bi šteta da biljke krepaju” koju sam napravio u KunstTeatru. Do sada sam uvijek osjećao da najbolje mogu ispitivati poziciju sebe kao dramskog pisca bivajući udaljen od kazališnog procesa te ispitujući granicu drame kao forme koja je između književnosti i kazališta, a i kako bi u isto vrijeme umjetnici koji rade moje tekstove imali potpunu slobodu u pristupu istima. Sada to preispitujem te se zanimam za to kako ja kao totalni autor mogu postaviti nešto što sam napisao. Taj zaokret izvodim prilično radikalno pa se npr. u predstavi “Bilo bi šteta da biljke krepaju” pojavljujem i na pozornici, a i u ovoj verziji “Drame o Mirjani i ovima oko nje” isto ću tako na jedan način biti prisutan u izvedbi. S ovim mojim novim smjerom zanimaju me neizvjesnost, istinitost i događajnost same izvedbe. Pokušavam “prodrmati” izvedbu, a sve kako bih ispitao njene granice. Svi ti postupci su jako daleko od onoga što sam radio ranije, bivajući dramski pisac koji ne zadire u izvedbu.

NACIONAL: Što vam je fokus? Sve tri glumice igrat će Mirjanu, zašto ste se odlučili za takvo čitanje?

Fokus je na tome kako stvaramo dramski lik u izvedbi. Preispitujemo lik Mirjane koji je u trenutku kada je napisan 2007. imao 40 godina. S glumicama koje su blizu njezinih godina ispitujemo tko je Mirjana danas. Ima li danas 40 godina ili je možda koju godinu starija. Formalno ispitujemo način na koji se Mirjana stvara te kako se lik Mirjane, koji prelazi kroz tri različita tijela glumica, rasprostire ne samo kroz različite glumačke aparate već i kroz različite likove, kada te iste glumice prelaze u druge likove – njene Majke i njene Kćeri. Puno smo razgovarali o “ženskom” danas i ovdje. Ispitivali smo sličnosti tog fiktivnog lika i pokušavali shvatiti njezina unutarnja stanja i prijepore. Intimna je to autorska predstava u kojoj su svoj autorski obol dale sjajne glumice Ivana Krizmanić, Maja Posavec i Marina Redžepović, kao i asistent režije Luka Bosanac i kostimograf Matija Dijanović.

NACIONAL: Kako objašnjavate veliki uspjeh tog teksta? Izveden je u europskim kazalištima, a velik uspjeh doživio je i u Južnoj Americi.

Ne znam to objasniti. Meni je taj tekst važan jer je moj prvi tekst koji sam napisao dok ništa moje još nije bilo izvedeno. U tom smislu taj tekst je najneviniji moj tekst jer je očišćen od bilo čega što izvedbe mogu nametnuti. Tu mislim na očekivanja publike, kazališni mehanizam, kritičarsku recepciju… Volim se vraćati tom tekstu jer me vraća u vlastitu naivnost, ona neka prva pitanja koja sam se pitao dok sam ispitivao što je dramski tekst. Uspjeh tog teksta je dugo trebalo čekati. Sada se tri godine čine malo, s obzirom na to da je napisan 2007. a prvi put izveden 2010. godine, ali kada ste jako mladi, onda vam je svaka godina preduga. Kada je došla ponuda da ga radi Jugoslovensko dramsko pozorište s Mirjanom Karanović u glavnoj ulozi, bio je to uspjeh kakav nisam mogao ni sanjati. Predstava se zadržala na repertoaru 10 godina, a osvojila je i veliki broj nagrada. U Južnoj Americi sam prisutan posljednjih šest godina, otkad je moja druga drama “Moj sin samo malo sporije hoda” doživjela veliki uspjeh. Mnoga kazališta odlučila su pročitati i moje druge tekstove te su do sada zapravo nakon “Mog sina” najčešće birali upravo “Dramu o Mirjani i ovima oko nje”.

Maja Posavec, Ivana Krizmanić i Marina Redžepović igraju Mirjanu. FOTO: Luka Dubroja

NACIONAL: Što vas je inspiriralo za pisanje tog teksta prije sad već 15 godina?

Zanimao me prikaz apsurda svakodnevice u dramskom tekstu. Kako se može prikazati suvremeni život koji se događa u nekom vremenu koje nije svojstveno kazališnom vremenu. Bavio sam se pitanjima kojima se i danas bavim u kazalištu, a to su nemogućnost komunikacije, odnos prema smrti, obitelj… Inspiracija je bila jedan novinski članak o zlostavljanju u uredu, međutim, kroz dugi rad na drami jako sam se udaljio od tog članka.

NACIONAL: U Hrvatskoj se predstave prema vašim tekstovima izvode vrlo redovito i često, koliko je važno da hrvatski dramatičari napokon imaju prostor u kojem se sve češće mogu izraziti?

Da, jako sam sretan što sam izvođen, ponekad mi se zna učiniti i da je toga previše. Možda me se izvodi i previše u odnosu na neke kolege koje bih volio da se više izvode. Treba napomenuti da od 2019. godine imam i Umjetničku organizaciju T25 pa je odluka da se nešto izvede i u mojim rukama, a ne samo u rukama direktora kazališta. Za sada sa svojom umjetničkom organizacijom imam predstavu “Bilo bi šteta da biljke krepaju” u KunstTeatru te ovu “Dramu o Mirjani i ovima oko nje” u koprodukciji s Teatrom ITD. Drago mi je što je Teatar ITD prepoznao ovaj projekt i pristao na suradnju. Bilo bi sjajno kada bi postojao prostor u kojem se izvode hrvatski tekstovi, o tome se stalno govori, ali nikako da zaživi. Međutim, postoje neke hvalevrijedne inicijative koje negdje nadomještaju taj prostor, to su i Drame.hr kao portal hrvatskih drama, Mala noćna čitanja, Hrvatski centar ITI, a u posljednje vrijeme veliku pozornost novoj hrvatskoj dramatici pruža i mladi KunstTeatar.

NACIONAL: Kako gledate na ITD danas? Jedno vrijeme, do prije nekoliko godina, ITD je bio inkubator mladih kazališnih umjetnika svih zanimanja, puno se radilo, “rođeni” su mnogi vrsni umjetnici. Što se može napraviti da ITD to ponovno postane?

Teatar ITD je oduvijek propulzivno mjesto okrenuto mladim autorima. Tijekom proba u dvorištu Teatra ITD susrećem sjajne autora koji su dio i prošlosti i sadašnjosti ITD-a, od, recimo, sjajnog mladog Aleksandra Švabića i jako svježe skupine plesača okupljenih oko projekta Škvadra, koji su upravo izašli s plesnom predstavom “Plaža”, do Ivana Planinića kao jednog od najzanimljivih mladih kazališnih redatelja koji premijeru ima dva tjedna nakon nas. Tu je i Filip Šovagović, meni jedan od najdražih kazališnih autora na ovim prostorima. Da ne govorim o tome da u tim projektima igraju glumci kao što su Nina Violić, Ivana Krizmanić i Ivana Roščić, koje su dio nekih od amblemskih predstava Teatra ITD. U tom dvorištu Teatra ITD dok se ujutro spremamo za probe, vidim lijep susret prošlosti i budućnosti tog kazališta.

Dramatičar Ivor Martinić jedan je od najizvođenijih autora. FOTO: Luka Dubroja

NACIONAL: Već neko vrijeme ne živite u Hrvatskoj, zašto ste odlučili otići u Barcelonu? I ondje se, u Španjolskoj, često postavljaju predstave prema vašim tekstovima. Znači li to da ste kao mladi dramatičar tekstovima uspjeli prepoznati ukus publike u raznim dijelovima svijeta ili naprosto živimo u takvim vremenima kada su problemi zapravo svugdje isti?

Posljednjih šest godina živim između Barcelone i Hrvatske te pokušavam raditi u oba grada. U Barcelonu sam otišao jer sam želio promjenu, a sada sam se već zaljubio u taj grad i ne mogu zamisliti da živim igdje drugdje. Sretan sam što mogu raditi u Barceloni. Mislim da je u pitanju ipak sreća da moje tekstove kazališta prepoznaju i vole. Naravno da mi je drago što moji tekstovi pronalaze svoju publiku u više zemalja. To mi je daje veliku slobodu i sigurnost. Nisam nikad podilazio ukusima, barem ne svjesno, tako da ne bih znao zašto se događa to prepoznavanje, ali sam na toj mogućnosti da sam prisutan u više zemalja jako zahvalan.

NACIONAL: Što sad pišete, koji su vam planovi?

Nakon scenarija za film “Plavi cvijet”, koji je filmska adaptacija “Drame o Mirjani i ovima oko nje”, a koji od 12. listopada kreće u kina, ponovo ću se baviti scenaristikom. Surađujem s Antonetom Alamat Kusijanović na njezinu novom filmskom projektu i tome se beskrajno radujem.