U subotu, 22. travnja, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u suradnji s Muzičkim Biennalom Zagreb praizvest će operu „Lennon“, novo djelo suvremenog hrvatskog skladatelja i bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića.

Libreto je napisala profesorica Marina Biti, iznimna poznavateljica života i rada Johna Lennona, a praizvedbom će dirigirati Ivan Josip Skender. Opisujući ga kao sociološki fenomen u istoj mjeri kao i glazbenu ikonu, Josipović smješta Johna Lennona u okvir opere od pet slika, uz veliki simfonijski orkestar i zbor zagrebačkog HNK-a. Johna Lennona utjelovljuje Domagoj Dorotić, Yoko Ono Lennon je Marija Kuhar Šoša, Marka Chapmana pjeva Ozren Bilušić, a May Fung Yee Pang Dubravka Šeparović Mušović. Kostimografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, Ivan Lušičić Liik scenografiju, za koreografiju i scenski pokret zadužena je Barbara Novković Novak, a za oblikovanje svjetla Elvis Butković.

U povodu praizvedbe opere „Lennon“ tjednik Nacional razgovarao je s njenim autorom, kompozitorom Ivom Josipovićem, bivšim predsjednikom Republike, profesorom na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je u svojoj karijeri bio i dugogodišnji direktor Muzičkog Biennala Zagreb.

NACIONAL: Dugo je postojala ideja o pisanju opere o ubojici Johna Lennona, kako je konačno ostvarena?

Moja temeljna ideja bila je zapravo potaknuta znatiželjom da istražim motive koji su Marka Chapmana, inače obožavatelja Johna Lennona, učinili ubojicom. Međutim, ta se ideja tijekom godina transformirala i tako je umjesto Chapmana ipak Lennon, kao osoba, u prvom plan. U operi su isprepletene dvije priče – jedna je čin ubojstva, a druga je ono što se događa u Lennonovoj svijesti od trenutka kada pada pokošen mecima do trenutka svoje smrti. On u tom vremenu zapravo rekapitulira svoj život kroz odnose s pojedinim važnim osobama koje su ga okruživale – od Yoko Ono, preko May Fung Yee Pang pa do samog ubojice Chapmana. To je jedna pomalo fantastična priča u kojoj se miješaju stvarnost i halucinacije umirućeg Lennona.

NACIONAL: Koliko je poznato, oduvijek ste za nju željeli napisati glazbu, no problem je bio libreto. Kako se on pojavio? 

Točno, glavna zapreka zbog koje kroz dugi niz godina nisam napisao operu bila je činjenica da ne postoji libreto. Ja sam kompozitor, a ne libretist i ne bih to mogao sam napraviti. Razgovarao sam s više naših istaknutih pisaca, koji su mi svi rekli – rado bismo nešto napisali za vašu operu, ali ne o Lennonu. Svi su imali neke svoje ideje, od kojih su neke bile i zanimljive, no ja sam zaista želio operu o Lennonu. I kada sam već izgubio nadu, jednog dana zazvonio je telefon, a s druge strane bio je ugodni ženski glas koji je rekao: „Ja sam Marina Biti, profesorica književnosti iz Rijeke, ako još uvijek želite pisati operu, imam nacrt libreta.“ Poslala mi ga je, pročitao sam ga i zaista sam se oduševio. Tada sam konačno donio odluku da je to to. I tako smo započeli suradnju.

NACIONAL: Je li bilo teško baciti se na komponiranje nakon predsjedničkog mandata i povratka na Pravni fakultet?

Moram priznati da jest, jer zaista sam razapet različitim obvezama i putovanjima, pisanjima tekstova – između ostalog i za tjednik Nacional, kao i pozivima na neke međunarodne konferencije i skupove. U tom tempu pisanje opere doista nije bilo moguće. Kao što nije bilo moguće ni tijekom obnašanja predsjedničke dužnosti, kada nisam imao vremena ni za što drugo. I zato sam se u jednom trenutku odlučio izolirati i otići u potpunu osamu. Otišao sam na selo, gdje mi je prvi susjed udaljen kilometar. Svima koji me znaju rekao sam da se čujemo za šest mjeseci. Drugi je problem bio što ni Marina ni ja uopće nismo imali iskustva s pisanjem opere. Njoj je to bio prvi libreto, kao i meni prva opera. Kada sam počeo pisati glazbu, shvatio sam da libreto ima previše teksta za operu koja bi trebala trajati 75 do 80 minuta, kako je bilo dogovoreno. I onda smo zajednički skratili taj tekst, no on nije nimalo izgubio na ljepoti. Nadam se da će cjeloviti tekst biti objavljen kao posebno literarno djelo. Smatram da danas teško da možemo naći nekoga tko bolje poznaje Lennonov život od Marine. Sve je pročitala, sve je proučila.

NACIONAL: Je li još netko pokazao interes za operu osim zagrebačkog HNK-a? 

Uz to je vezana jedna zanimljiva priča. Naime, nešto prije no što sam otišao u samoizolaciju, Zagrebačka filharmonija nastupala je u Londonu i izvodila jednu moju milenijsku skladbu „Pater Perotinus Millennium Celebrat“. Ta kompozicija imala je tada ogroman uspjeh. Dirigent je bio Britanac Jan Latham-Koening i bio je jako zadovoljan. Kad je čuo da namjeravam pisati operu, javio mi se i rekao da bi to Britancima moglo biti zanimljivo. Osobito ako je libreto na engleskom. Kako Marina Biti odlično govori i piše na engleskom, njoj to nije bio problem i prevela je libreto tako da će on biti i u HNK-u izveden na engleskom, uz hrvatske titlove. I to je već imalo efekta. Naime, intendantica Iva Hraste Sočo sudjelovala je na sastanku o projektu velike europske razmjene nacionalnih kazališta. Ponudila je tri opere koje bi ušle u taj program, a prošao je „Lennon“. Između ostalog i zato što je libreto na engleskom.

NACIONAL: Ima li činjenica da je HNK uvrstio operu u svoj ovogodišnji program veze s imenovanjem nove intendantice Ive Hraste Sočo?

Dubravka Vrgoč, bivša intendantica, potpisala je tijekom svog mandata s Biennalom ugovor o koprodukciji Lennona. Uvijek ističem ulogu gospođe Vrgoč na kojoj joj zahvaljujem. A nova intendantica Iva Hraste Sočo prigrlila je projekt i sa svoje strane napravila zaista sve da se on doista i ostvari. Njoj i cijelom HNK-u zaista sam zahvalan!

NACIONAL: Kako je izgledala suradnja, jesu li vas tjerali da požurite s pisanjem?

Uvijek kompozitore treba tjerati. Slao sam dio po dio partiture iz koje se sukcesivno radio notni materijal. Posebno moram istaknuti suradnju s dirigentom Ivanom Josipom Skenderom, koji ne samo što me poticao da radim i ohrabrivao, nego mi je i pomogao tako što me upoznao s korištenjem kompjutorskog programa Sibelius za pisanje nota. To je meni bila novost jer sam do sada sve pisao rukom. Međutim, bez tog programa čini mi se da ne bih uspio napisati operu.

NACIONAL: Jeste li i koliko utjecali na režiju Marine Pejnović? Jeste li odlazili na probe? 

Ne, ni na koji način. Isto kao ni na odabir pjevača. Kompozitor radi svoj posao, a ostali koji su uključeni u izvedbu djela rade svoj. Nisam još bio ni na jednoj probi. Otići ću kad budu skupne jer nije dobro otići prerano. Onda bih možda mogao doći u napast da se miješam drugima u posao, a to ne želim. Ne bih volio čuti one reakcije koje su sažete u sentenci „Samo je mrtav skladatelj dobar skladatelj“.

NACIONAL: Vama će, dakle, postava vaše opere na sceni također biti iznenađenje?

Naravno. To je uvijek sudbina autora koji nisu istovremeno i izvođači ili dirigenti. Kad čovjek napiše takvo djelo, ono nastavlja svoj život i njegova je sudbina u rukama izvođača. Oni su na neki način posrednici i sukreatori onoga što dolazi pred publiku.

NACIONAL: Koliko se glazba opere „Lennon“ uklapa u avangardni imidž Biennala ili će ipak biti „pitkija“ za prosječnu publiku? 

To ovisi o tome kako se gleda na Biennale. Naime, bilo je promjena u konceptu Biennala još od vremena kad sam ga ja vodio. Jedno vrijeme to nije bio samo europski, već i svjetski poznati festival koji je bio fokusiran na eksperiment i ono što se zove avangarda. Budući da nije sva moderna glazba takva, koncept se počeo mijenjati. Danas živi „tisuće različitih cvjetova“ suvremene glazbe. Moje kompozicije sigurno ne spadaju u te radikalno avangardne pravce. Moju glazbu kritičari su nazivali postmodernom. Postmoderna kombinira suvremena i tradicionalna izražajna sredstva. Mislim da je i „Lennon“ na tom tragu. No činjenica jest da postoji veliki interes jer su već potpuno rasprodane dvije predstave, a HNK će uvesti i pretpremijeru.

Moju glazbu kritičari su nazivali postmodernom. Postmoderna kombinira suvremena i tradicionalna izražajna sredstva. Mislim da je i ‘Lennon’ na tom tragu’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Činjenica da ste kompozitor, i to takve glazbe, bila je izuzetno dobro primljena na međunarodnoj sceni dok ste bili predsjednik. A i doprinosila je drugačijoj percepciji Hrvatske. Koliko ste toga bili svjesni?

Pa dobro, istina je da je ta činjenica izazivala pozornost. Kada smo ulazili u Europsku uniju, na puno međunarodnih televizija vrtjela se snimka na kojoj na klaviru sviram „Odu radosti“, europsku himnu. Glazba mi je pomogla i u obavljanju predsjedničkih dužnosti i zapravo sam je koristio kao neki oblik „soft diplomacije“ u nekoliko važnih događaja. U suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova nastojao sam Hrvatsku predstavljati upravo kroz kulturnu diplomaciju. Postojala je inicijativa da se kroz koncerte i kroz političke razgovore saniraju određeni politički problemi s Italijom, vezano uz Osimske sporazume. Tada smo organizirali koncert triju muzičkih akademija u Trstu, zatim je održan koncert u Ljubljani s „Mahlerovom simfonijom“. A onda je predsjednik Napolitano došao u Pulu, gdje smo imali sastanak ezula – dakle, Talijana koji su porijeklom iz Istre – i naših antifašističkih udruga i tamo je zaključen sporazum o tome kako će se taj problem riješiti, da ne idem u neke preširoke političke detalje. Kao kruna tog susreta održan je koncert u pulskoj Areni, na kojem su glazbu hrvatskih i talijanskih kompozitora uz Simfonijski orkestar HRT-a izvodili istaknuti hrvatski i talijanski pjevači, uz sudjelovanje talijanskih i hrvatskih amaterskih zborova. Bila je prepuna Arena i to je bio dobar primjer korištenja kulture i glazbe kao što su nekad Kinezi i Amerikanci koristili tzv. ping-pong diplomaciju.

NACIONAL: Koliko ta „soft diplomacija“ nedostaje vašem nasljedniku Zoranu Milanoviću? 

A, nećete me uvući u taj razgovor, meni je danas glavna tema „Lennon“. Ali ono što ću reći jest da svaki predsjednik ili predsjednica imaju svoj stil i svoje karakterne osobine i ja o njima ne želim suditi. Želim predsjedniku Milanoviću puno uspjeha, kao što sam želio i gospođi Grabar-Kitarović.

NACIONAL: Nakon više od deset godina čini se da je zapravo bilo pravo čudo što je hrvatski narod ikada za predsjednika izabrao kompozitora i nekoga tko se odmah deklarirao kao antifašist i ateist. Čini li se to i vama danas pomalo nevjerojatnim?  

Još kada sam kretao u kampanju, mnogi ljudi, neki i politički analitičari, govorili su mi da bih možda bio dobar predsjednik za Finsku ili Švedsku, ali ne za Hrvatsku. Ne znam, možda je tada hrvatsko biračko tijelo prepoznalo da u trenutku kada se borimo za ulazak u EU – što je, nakon Domovinskog rata, bio jedini zajednički nacionalni pothvat praktički svih političkih stranaka – trebaju nekog takvog i da bi osoba moga tipa mogla poduprijeti hrvatsku kandidaturu i neke od preduvjeta za članstvo Hrvatske u EU-u. Tu mislim i na pomirenje sa susjedima, na pravnu državu, na čemu sam s obzirom na svoju struku, ali i zalaganje kroz niz godina, intenzivno radio. Osim toga, jedan od uvjeta bio je i borba protiv korupcije i čini mi se da smo na tom planu napravili neke važne iskorake. Odnosno, u vrijeme pregovora s EU-om, do samog formalnog ulaska u članstvo, Hrvatska nije samo postajala bolja država već i bolje društvo. Ali vremena se mijenjaju i traže nove i drukčije ljude.

NACIONAL: Jesmo li u prošlih deset godina nazadovali na svakom planu?

Čini mi se da je otada došlo do jedne regresije. Možda smo, s obzirom na realnosti svog društva, previše istrčali naprijed pa smo se umorili. Prije svega tu mislim na borbu protiv korupcije, jer vidimo što se događa. A onda mislim i na odnose sa susjedima, pri čemu je ta odgovornost podijeljena i nije samo na Hrvatskoj. Uostalom, jedna je stvar bila raditi na pomirenju s predsjednikom Tadićem, a drugo je pokušati surađivati s Aleksandrom Vučićem.

NACIONAL: Puno ste radili na odnosima s BiH, koji su danas bitno narušeni. Prije svega zbog politike HDZ-a, ali i predsjednika Milanovića. Gdje griješe?

Smatrao sam da se odnosi s BiH, koji su iznimno važni za Hrvatsku, moraju temeljiti na punom priznavanju suverenosti te države. Osim toga, i za Hrvate u BiH je bolje kada prihvaćaju činjenicu da je BiH i njihova država, a to, naravno, implicira i sva individualna i kolektivna prava za sve građanke i građane BiH. I na kraju ću podsjetiti da su tada, bez puno buke, a što sam uspio dogovoriti s političkim vodstvom te zemlje, izbori za predsjedništvo BiH prošli tako što je hrvatski narod izabrao onoga koga je htio. Nije bilo izbornog inženjeringa.

NACIONAL: Vi ste prvenstveno posjećivali institucije u Sarajevu, niste isključivo išli u Mostar za razliku od današnjeg hrvatskog državnog vrha. Kako to komentirate?

Točno, iako sam išao i u Mostar i u Banja Luku. Međutim, Sarajevo je glavni grad svih građana BiH – i Hrvata, i Bošnjaka, i Srba – i to treba poštovati.

NACIONAL: Kako iz današnje perspektive gledate na ispriku koju ste uputili zbog Tuđmanove politike tijekom rata u BiH, nakon čega su vas u Hrvatskoj htjeli razapeti i proglašavali su vas veleizdajnikom?

To je trajalo jedno vrijeme. No kad su u Vladi na čelu s Jadrankom Kosor, koja je vodila prilično mudru politiku, vidjeli da gotovo 80 posto građana podržava taj moj postupak i govor u Sarajevu, mi smo zajedno sjeli i zajedno pripremili Deklaraciju o BiH koja je usvojena u Hrvatskom saboru. Nakon te Deklaracije odnosi između dviju zemalja krenuli su bitno boljim putem.

NACIONAL: I vi i predsjednik Mesić i danas ste omiljeni gosti u Sarajevu, što se nikako ne može reći za Zorana Milanovića.

Ponovit ću, predsjednik Milanović ima stil koji nije moj stil i koji neki put daje dobar rezultat, a nekada izaziva otpore i konfrontacije. No to je njegov mandat i on ima pravo odabrati stil kojim će voditi politiku.

NACIONAL: Posljednjih godina mediji svakoga tjedna otkriju neku korupcijsku aferu vezanu uz vladajući HDZ, no njegov rejting i dalje je najviši, gotovo 26 posto. S druge strane, SDP stagnira ili pada i vrti se oko 15 posto. Zašto je to tako, zašto građani ne vide SDP kao alternativu ovoj vlasti? 

Očito postoji ozbiljna kriza na socijaldemokratskoj sceni, odnosno, na ljevici općenito. Došlo je do raskola stranke koji se nije trebao dogoditi. To nije bio dobar potez; riješiti se tisuća članova, makar neki od njih bili i fiktivni, nije bilo pametno. A nije ni dobra podloga za novi zamah stranke ili za bildanje popularnosti među građanima. No ja se nadam da će se SDP ipak oporaviti do izbora i postići bolji rezultat.

NACIONAL: Imaju li SDP i Možemo! u koaliciji šanse osvojiti vlast na nacionalnoj razini?

Ja bih volio da se to dogodi, ali ne čini mi se da za to imaju prevelike šanse. A ako se i dogovore i ako osvoje vlast, ne znam kakve rezultate možemo očekivati s obzirom na dosadašnje iskustvo vladanja Zagrebom. Doista, želim im sve najbolje i volio bih da ljevica pobijedi na nacionalnoj razini, ali bojim se da će biti problema na izborima.

‘Plenković i Milanović bili su moji studenti i bili su jako dobri. Meni je žao što oni, premda pripadaju različitim političkim opcijama, ne nalaze načina da surađuju. Očito da ne postoji ni politička volja da nađu zajednički jezik’

NACIONAL: Dok ste bili predsjednik Republike, često ste govorili o ustaškoj zmiji koja je još uvijek među nama. No iako je Židovska općina Zagreb prije više od dvije godine tražila izmjene Kaznenog zakona kojima bi izvikivanje ustaškog pozdrava i isticanje ustaških znakova postalo kazneno djelo, Vlada je odlučila promijeniti Prekršajni zakon i za to povećati kazne. Kako to komentirate? S kime to Plenković koketira?

Kao prvo, ne mislim da je premijer Plenković ustašofil, uostalom, on obiteljski dolazi iz sasvim drugačijeg miljea. No čini mi se da način na koji vlast tretira ustašofiliju jest određeni kompromis prema ekstremno desnom biračkom tijelu koje je dijelom još uvijek locirano u HDZ-u. Zato i krajnje desne stranke poput Domovinskog pokreta i nemaju neki ozbiljniji uspjeh na izborima. Rekao bih da je to što je sad napravljeno jedan fake pristup. Jer iako su se povećale kazne, opet se ne spominju ni ustaški pozdrav ni ustaški simboli ili propagiranje ustaške ideologije.

I zato ne možemo znati u kojem će smjeru ići sudska praksa. Sjećamo se da su jedno vrijeme sudovi kažnjavali takve pojave, a onda je došlo do dramatične promjene. Čak je i Visoki prekršajni sud, svojom presudom Thompsonu zbog pjesme „Čavoglave“, potpuno preokrenuo priču. Odluka sjednice svih sudaca tog suda zapravo je bila ključna za potpunu dekriminalizaciju ustašofilije. Ipak, u posljednje vrijeme opet su im se dogodile neke presude koje su ispravne. No tu nisu ključni sudovi, ključan je zakonodavac koji bi morao promijeniti Zakon po uzoru na neke druge zemlje i jasno sankcionirati jednu ideologiju zločinačke prirode.

NACIONAL: Proteklog vikenda opet se 10. travnja proslavljala obljetnica bojne HOS-a Rafael Vitez Boban, Mate Skejo opet je dizao ruku na ustaški pozdrav i urlalo se „za dom spremni“, a policija nije reagirala. Kako to komentirate?

Mislim da je bilo par prijava. No mislim i da će Skejo i društvo i iduće godine paradirati nekažnjeno. Meni je od tog paradiranja puno veći problem koji je manje vidljiv, a to je slabost obrazovnog sustava koji generacijama djece ne daje istinu o Drugom svjetskom ratu. Evidentan je i puzeći revizionizam u kojemu sudjeluje i dio Crkve, a u konačnici, tu je činjenica da u Hrvatskoj i danas imamo ulice i trgove koji nose imena ustaških „velikana“ odnosno zločinaca. Proces revizije povijesti kod nas je ozbiljno uznapredovao, na njemu u javnom prostoru aktivno radi tvrda desnica, no to nije samo pitanje povijesti. To je, prije svega, pitanje sadašnjosti i budućnosti.

NACIONAL: Kao predsjednik Republike bili ste pokrovitelj izložbe „Hrvatski Pravednici među narodima“, iza koje stoji Yad Vashem, a otvorili ste je u Židovskom centru u Los Angelesu. Izložba je 2019. postavljena u foajeu zgrade UN-a u New Yorku, a jučer, 17. travnja, konačno je otvorena i u NSK u Zagrebu. Međutim, ni Grad Zagreb ni Vlada RH nisu prihvatili pokroviteljstvo, i to u godini u kojoj Hrvatska predsjeda IHRA-om, Međunarodnim savezom za sjećanje na žrtve holokausta. Kako to komentirate? 

Kao prvo, meni je razočaravajuća činjenica da vlasti nisu prepoznale izložbu. Ako Vlada RH nije prihvatila pokroviteljstvo, bez obzira na naše predsjedanje IHRA-om, onda na to gledam kao na nastavak pogrešne politike šutnje pred povijesnim revizionizmom. No moram priznati da sam neugodno razočaran Gradom Zagrebom. Oni su se dok su još bili aktivisti isticali svojim antifašizmom, isticali su svoju dobru volju i želju da vrate ime Trga maršala Tita. No čim su osvojili vlast sve su to zaboravili. A to nije jedino razočaranje i nije jedino pitanje prema kojem se ponašaju sasvim drugačije nego što su zagovarali.

NACIONAL: I Plenković i Milanović bili su vaši studenti, kako komentirate nepostojanje bilo kakve komunikacije i suradnje među njima oko vrlo važnih i sigurnosnih pitanja?

Oni su obojica bili moji studenti i obojica su bili jako dobri. Meni je žao što oni, premda pripadaju različitim političkim opcijama, ne nalaze načina da surađuju. Očito da ne postoji ni politička volja da nađu zajednički jezik, što je velika šteta, a i opasno je za Hrvatsku u ovakvim vremenima. Već sam javno rekao da je nesuradnja predsjednika i premijera zapravo stanje neustavnosti i da bi Ustavni sud trebao iskoristiti svoje ovlasti koje ima po Zakonu o Ustavnom sudu i upozoriti Hrvatski sabor na stanje neustavnosti.

Možda to samo po sebi ne bi promijenilo njihov odnos, ali bi barem upozorilo na problem koji postoji i u nekim aspektima ih možda natjeralo da bolje surađuju.