INTERVJU Trifunović: ‘Srpski zastupnici ubijaju i prodaju srpsku djecu’

SERGEJ TRIFUNOVIĆ, SRPSKI GLUMAC I AKTIVIST putem svoje zaklade ‘Podrži život’ pomaže financiranje liječenja djece za koje država ne daje novac, a zbog kritiziranja predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegove politike, i on i zaklada našli su se na udaru državnog vrha

Sergej Trifunović sklon je privlačenju pažnje – pred kamerama, na kazališnoj sceni, u privatnom životu, šaljući političke poruke, pokušavajući pomoći bolesnoj djeci. Čini to duže od dva desetljeća, uspijevajući gotovo potpuno isključiti mogućnost postojanja ravnodušnosti prema onome što radi. S tim da u proteklih petnaestak mjeseci kao da ulaže ogroman napor u stvaranje što više neprijatelja među pristašama predsjednika Srbije i lidera moćne Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandra Vučića.

Može se reći da je sve počelo u srpnju prošle godine kada je, reagirajući na vijest da zbog zastarijevanja slučaja nitko neće odgovarati za smrt četrnaestogodišnjeg Alekse Jankovića iz Niša, koji je izvršio samoubojstvo zbog vršnjačkog nasilja, Trifunović na Twitteru napisao “pišat ću na vaše grobove”, parafrazirajući naslov romana “Pljuvat ću po vašim grobovima” francuskog pisca Borisa Viana. Zbog toga su državni mediji i Vučićeve pristaše optužili Trifunovića za napad na šefa države i postavili pitanje: “Je li ovaj čovjek normalan?”

Od tada se Trifunović sve glasnije zalaže za donošenje “Aleksinog zakona”, vezanog za efikasniju zaštitu i sprječavanje vršnjačkog nasilja. Kao i zakona o “nestalim bebama”, radi rasvjetljavanja sudbine djece koja su navodno nestala iz srpskih rodilišta, što je od Beograda zatražio i Odbor ministara Vijeća Europe.U središtu pažnje državnih medija i Vučićevih štovatelja Trifunović se ponovo našao prošlog mjeseca, kada je, kao osnivač Fondacije Podrži život, pokrenuo akciju prikupljanja pomoći za liječenje četverogodišnjeg Dušana Todorovića u Barceloni. Dok je akcija trajala, Vučić je rekao da će Srbija na sebe preuzeti financiranje Todorovićeva liječenja i da je zamolio ministra zdravstva Zlatibora Lončara i premijerku Anu Brnabić “da se država odrekne sredstava iz budžetske rezerve kako bi pomogla Dušanu”. Fondacija je, međutim, saopćila da je novac već osiguran, a Trifunović je poručio: “Molim Vučića da taj novac, što je navodno država odvojila danas kad smo prikupili potreban iznos, uplati na naš račun, jer imamo još petero djece na čekanju. Nadam se da neće iznevjeriti.”

Vučić je odgovorio da država nosi najveći teret u liječenju građana s teškim bolestima, a vlada je Fondaciji uplatila 250.000 eura. Državni tabloidi su, međutim, pokrenuli kampanju diskreditiranja Fondacije, objavljujući lažne izjave roditelja teško bolesne djece i optužujući Trifunovića da se “kocka” novcem za liječenje, ulažući ga u slovenski investicijski fond Ilirika. Ministar zdravlja Lončar saopćio je da postoji državni fond za liječenje djece u inozemstvu, ali da u praksi nije zaživio u potpunosti, a zatim je u parlamentu najavio kontrolu trošenja novca Fondacije Podrži život.

Trifunović je konstatirao da ga je Lončar optužio isključivo na temelju pisanja tabloida, naveo da je uplaćivanje novca u investicijski fond legalno, pozvao vlasti da ispitaju rad Fondacije i poručio: “Oni su napravili to da proteklih 10 dana imamo više uplata nego ikad, s obzirom na to da ljudi znaju o čemu se radi.” Istovremeno je Trifunović na Twitteru objavio Lončarevu fotografiju s pokojnim Dušanom Spasojevićem, vođom kriminalnog Zemunskog klana čiji su članovi 2003. ubili srpskog premijera Zorana Đinđića.

U četvrtak, 12. listopada, policija je ušla u prostorije Fondacije Podrži život, što je Trifunović popratio riječima: “Očekivali smo financijsku policiju, a došla nam je kriminalistička za organizirani kriminal… Ali to je valjda logično kad je šalju organizirani kriminalci.”

Nekoliko sati kasnije Trifunović je razgovarao s novinarom Nacionala.

NACIONAL: Danas vas je spominjala i premijerka Ana Brnabić i rekla da zloupotrebljavate humanitarni rad za političku borbu.

Ona je izgovorila pet oprečnih rečenica. Prvo je rekla: “Trifunović nije na udaru javnosti zato što je opozicijski nastrojen.” Dakle, nisam na udaru javnosti zbog politike, a onda je u sljedećoj rečenici rekla: “Pravo je pitanje zašto je Trifunović liječenje djece prebacio na polje političke borbe.” Znači, u sljedećoj rečenici kaže da ipak jesam prebacio liječenje u politiku. Ja nisam ništa prebacio… Ta klika boluje od marketinga i lupetaju gluposti. Ana Brnabić u jednoj rečenici kaže jedno, a u drugoj to porekne. Oni su na tome izgradili vlast. Samo lupetaju, jer mogu govoriti što god žele. Vučić može reći da u Americi svakih 10 sekundi pogine jedan perač prozora, a onda izjaviti “lupio sam, pogriješio”, i postići cilj jer nitko više ne govori o dvojici radnika poginulih na gradilištu njegova projekta Beograd na vodi. To je spin.

NACIONAL: Nitko ne može napraviti toliko glupi spin da tvrdi kako u Americi svake minute šestorica perača prozora izgube život, odnosno njih 360 u svakom satu.

Vučiću nitko ne smije ništa reći. Okružen je idiotima.

NACIONAL: Kao da je laganje osnovno obilježje ove vlasti.

To se teško može nazvati laganjem, već se radi o ozbiljnom, perpetuum mobile proseravanju. Oni samo seru i lupetaju. Više i ne znaju što pričaju.

NACIONAL: Postoji li tužba protiv vas?

To već nije proseravanje, nego pokušaj destabilizacije mene i Fondacije kao državnih neprijatelja. Onog momenta kada su dali 250.000 eura, mislili su da su jednim udarcem ubili dvije muhe. Prva je marketing, a druga je da su mislili da će me pacificirati. Sljedećeg dana svi novinari imali su isto prvo pitanje: “Hoćete li se zahvaliti Vučiću?” Ja sam pitao “na čemu?” znajući da te sekunde počinje rat. Oni me pitaju “kako mislite na čemu?” a ja kažem: “Mislite li da je Vučić izvukao svoje pare iz slamarice, koje mu je ostavila baba, i dao meni da kupim brod, kurve i kokain ili je uzeo od nas, poreznih obveznika, iz budžeta Srbije da se pomogne djeci?” To je jedna stvar. Druga stvar je marketinški potez. Kad potrošimo za mjesec dana te pare, doći će osmero nove djece. Ali i dalje imate u parlamentu tu najjadniju situaciju da 152 zastupnika vladajuće koalicije iz nekog razloga odbijaju zakone koji donose boljitak njihovoj djeci.

NACIONAL: Što je sa zakonom o nestalim bebama?

Prvi slučaj nestale bebe zabilježen je 1959. godine. Ljudi znaju da su im djeca ukradena. Netko iz sigurnosnih službi ili neke mračne sile kakve vuku ovu zemlju je s nekim medicinskim radnicima koji su polagali hipokritovu, a ne Hipokratovu, zakletvu otimao djecu, proglašavao ih mrtvima i prodavao parovima bez djece u inozemstvu… Ljudi samo traže da se to više ne događa. Oni nisu tražili tu djecu jer su svjesni da ne mogu ući u familiju i osobi od 25 godina reći: “Ti si moje dijete.” Ne traže ni novčanu naknadu, nego žele prevenirati da se takve stvari ikada događaju. Kada sam saznao za krađu djece, ja sam se frapirao. Nazvao sam tadašnju djevojku, a ona šuti i onda mi kaže: “To se desilo mojoj majci.” Tijekom tog dana saznao sam za četiri slučaja među svojim prijateljima. Kažu “dijete vam je umrlo”, stave vaticu s kloroformom bebi na njuškicu, a roditelji u tom šoku ne žele ni imati dodir s mrtvim djetetom. A oni im kažu “mi ćemo ga sahraniti o bolničkom trošku, nemojte se ništa brinuti”. Roditelji su tražili da se naprave ozbiljne provjere, ali im je to odbijeno i onemogućeno.

NACIONAL: U to bi morale biti uključene stotine ljudi ako se događalo u cijeloj Srbiji. Moraš imati zdravstvene radnike, suce, matičare, policajce. Ako je to istina, znači da u nekim manjim mjestima ti ljudi na ulici viđaju roditelje kojima su ukrali djecu. Kako je moguće da tijekom nekoliko desetljeća nitko nije progovorio? U usporedbi s njima, mafija bi bila dobrotvorna ekološka organizacija…

To je najgori oblik trgovine bijelim robljem. Ne razumijem kojom logikom parlament glasa protiv toga. Parlament dvaput odbija zakon o liječenju teško bolesne djece u inozemstvu. Triput se odbija da porez od kladionica ide za liječenje djece. Budući da su odbili taj zakon, tri sata su raspravljali o očuvanju rijetkih vrsta slijepih miševa. Zato sam poručio: “Draga srpska djeco, postanite miševi. Slijepi i gluhi. To je jedini način, čini se, da dođete u milost onih koji vode ovu zemlju. Gdje god.” To je direktno ubijanje nacije. Ubijanje u osnovi. To ne rade Hrvati ili Albanci, već srpski zastupnici. Srpski zastupnici, za koje je glasao srpski narod, ubijaju i prodaju srpsku djecu. To ne treba zaboraviti i neće se i ne smije zaboraviti.

NACIONAL: Kad ste već kod ubijanja, nedavno ste spomenuli nadimak ministra zdravlja Lončara – Doktor Smrt.

Bivši načelnik Uprave kriminalističke policije Srbije Rodoljub Milović sklonjen je iz policije, a petero mi je inspektora reklo: “Ako postoji pošten pandur, to je Milović.” Rodoljub Milović rekao mi je, kada smo se jednom u životu sreli: “Lončar je kod mene dvaput padao na poligrafu u slučaju Zemunski klan.” Postoji li neka zemlja, osim možda Kolumbije, u kojoj je ministar čovjek osumnjičen da je radio s najjačom kriminalnom grupom koja je ubila predsjednika vlade? Osumnjičen za eutanaziju likova koje Zemunci nisu mogli dovršiti. Znači – dovršavanje u bolnici. Je li moguće da je takav lik bilo što u državi, a kamoli ministar zdravstva? To je pljuvanje u lice.

NACIONAL: Je li istina da su porasle uplate u Fondaciju?

Porasle su nenormalno. Ana Brnabić točno je primijetila – Fondacija je postala simbol otpora. Ljudima je muka od ovoga, povraća im se, što je dobro za bolesnu djecu. Pomogli smo 143 djece u četiri i pol godine i spasili šest života, koliko ja znam, možda i više.

NACIONAL: Prije nego što je došla kod vas, policija je išla u kontrolu investicijskog fonda Ilirika.

Tako je, financijska policija. Danas su bili kod nas. Kažu mi da su bili fini, nisam bio tu. Ljudi rade svoj posao. Nisu oni krivi što je ovo država mafijaša.

NACIONAL: Prvi put čujem da se sredstva iz nekog humanitarnog fonda daju da bi se oplodila u nekom investicijskom fondu. Koliko je to uobičajeno?

Naš Zakon o zadužbinama i fondacijama kaže: “Imovinu zadužbine čini osnovna i druga imovina. Zadužbina i fondacija mogu stjecati imovinu od dobrovoljnih priloga, poklona, donacija, financijskih subvencija, baština, kamata na uloge, zakupnine, autorskih prava, dividendi i drugih prihoda ostvarenih na zakonom dozvoljen način.” Kraj priče! Oni su zvali roditelje dviju djevojčica koje se liječe i lažirali njihove izjave. Na to su roditelji reagirali. Već samo to pokazuje na što su ti ljudi spremni. Ako si spreman maltretirati majku bolesnog djeteta, ti si bolestan, zao i idiot.

NACIONAL: Upitaš se je li moguće da ne postoji neki lakši način zarade od maltretiranja roditelja bolesne djece?

Jučer je nekadašnji direktor beogradske Hitne pomoći Borko Josifovski dobio spor koji vodi 12 godina. On je otkrio da Hitna pomoć ima deal s pogrebnim poduzećem. Ti umireš, zoveš Hitnu pomoć, oni ne dođu, puste da umreš, a tvoj poziv proslijede pogrebnom zavodu i oni se pojave na vratima. I onda dijele lovu.

NACIONAL: Ali kolika je tu zarada? Tko u Srbiji ima novca za mrtvački sanduk od, na primjer, 3000 eura, pa da podijele po 1500?

Upravo tako. Sada će me opet optužiti da pljujem Srbe pred Hrvatima, ali mi smo ozbiljan ološ. Ako ubijamo vlastitu djecu, mi smo ozbiljan ološ, jer ja za gori zločin ne znam.

NACIONAL: Kad smo već kod ološa, vas su, kada se niste zahvalili Vučiću za 250.000 eura, proglasili narkomanom, pijancem, kockarom… Što povlači pitanje: provjeravaju li prethodno kome daju 250.000 eura?

Oni su očekivali da će mi tim parama začepiti usta. Vučić krši Ustav. Njegov generalni sekretar Nikola Selaković je 30. svibnja nekoj majci koja je molila pomoć za dijete odgovorio da, nažalost, predsjednik Republike ne može pomoći jer to nadilazi njegove ustavne nadležnosti. A onda je 16. rujna, nekoliko mjeseci kasnije, Vučić izašao i rekao: Mi ćemo dati pare za malog Dukija. Što se promijenilo od 30. svibnja do 16. rujna? Ustav ili nadležnosti predsjednika Republike? Jedan slučaj 30. svibnja nadilazi njegove ustavne nadležnosti, a 16. rujna ne? To pokazuje tko je gazda u državi, iznad zakona, iznad Ustava, iznad svega. Onda je krenula kampanja da sam ološ, narkoman, da mi ništa nije sveto.

NACIONAL: Oni se pozivaju na državni fond za liječenje djece u inozemstvu. Je li istina da ste vi razgovarali s Vučićem i predložili mu osnivanje tog fonda?

To se dogodilo kad je Vučić bio potpredsjednik vlade. Mislim da je to bilo 2013. godine. Kažu mi: Zašto država ne bi bila manjinski vlasnik fonda, s 49 posto? Oni servisiraju, a vi imate kompletnu upravnu moć. Došao sam do Vučića, ispričali smo se, iznio sam tu ideju, on je rekao da je to super, a kad sam mu govorio o nestalim bebama, nije mogao vjerovati. Netko krade bebe? Ja mu kažem da se 6000 roditelja time bavi. On kaže: Ne mogu vjerovati. Ja kažem: To što ti i ja ne možemo u to povjerovati, ne znači da se to ne događa. Ali ostalo je na tome da i dalje ne vjeruje jer se zakon o nestalim bebama ne prihvaća. Već se bave slijepim miševima, budući da je to od vitalnog značaja za ovu zemlju.

NACIONAL: Ali ovo nije prvi put da ste na udaru. Ne tako davno bila je pokrenuta kampanja protiv vas zbog tweeta o pišanju na grobove – reakcija na sudsko zastarijevanje slučaja dječaka koji je izvršio samoubojstvo zbog vršnjačkog nasilja u školi.

Poručio sam da ću pišati po grobovima svih koji su sudjelovali u tome da slučaj zastari. I treba im pišati na grobove. Kao i na ova 152 zastupnika koja glasaju protiv humanih zakona. Naučili smo biti snishodljivi prema svojim mučiteljima i ubojicama. Nisam militantan tip, ali za neke stvari sam no pasaran. S tim da se ova vlast ponaša po istim aršinima kao prethodna, koja ju je dovela.

NACIONAL: Ali vulgarnije…

Zato što su ovi veći stočari. Prethodni su bili u rukavicama. Mislili smo da smo nešto završili 5. listopada 2000., ali nismo. Kada ne dotučeš zmiju, ona se digne i udara na djecu, na obitelj, na sve. Oni besramno udaraju na sve jer to je besramna ekipa. U uredu Mikija Rakića, šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Srbije i lidera Demokratske stranke Borisa Tadića, nastao je SNS. Demokratska stranka napravila je SNS. Mislim da je Tadić svjestan historijskog zajeba koji je priuštio ovom narodu i da mu zbog toga nije lako. Nisam u fazonu da se naslađujem zbog toga, ali ispao je naivan i glup. Ne znam može li on to sebi priznati. Ali ja bih se ograničio na vlastita posla. Navodno Vučić reketira pola Srbije, ali mene to ne interesira. Ako si to učinio, ali istovremeno i osigurao bolesnoj djeci liječenje, pravo da ti kažem, radi na tom nivou što hoćeš. Kada bi vodili računa o socijalnom miru i radili barem nešto dobro, ja bih rekao – u redu. Ali ovako su me doveli do toga da kažem da je Slobodan Milošević bio gospodin čovjek.

NACIONAL: Tu se ne bih složio. Ova vlast ne ubija.

Hmmm. You got me. To je činjenica. Ali u stvari ubijaju. Što je ovo u parlamentu ako nije ubijanje? Čisto ubojstvo. Ili ovo ponižavanje naroda reality programima. To je ubijanje duha, esencije naroda, masovno ubojstvo. Milošević je ubijao političke protivnike, ali je imao budžet za kulturu 4,6 posto. Ovi imaju budžet za kulturu 0,6 posto. Oni masovno ubijaju srž naroda. To je mnogo opasnije od ubojstva političkih protivnika. Dođeš do toga da Doktor Smrt, ministar zdravlja, u parlamentu proziva jednog pojedinca na temelju pisanja tabloida, koje je, inače, sam naručio. Zato je broj Fondacije 5757 postao simbol otpora. Mislim da će se ovaj ubijeni narod dignuti, ali potrebno je puno vremena. Hrvati mrze Miloševića kao đavla, ali nemaju pojma što je ovdje radio. Mi i dalje trpimo zlo koje je napravio. Ali tada je bilo dostojanstva. S Fondacijom se borim za djecu i empatiju kao osnovni element bivanja, ali mislim da nekako treba spasiti i obraz glumačke profesije. Ova profesija uvijek je bila nekako buntovna, nije pristajala na nepravdu, poniženje. Moraš biti glasnogovornik naroda pred koji izlaziš svake večeri na binu. Ljudi te dolaze gledati. Što ćeš ti njima ponuditi ako u tom moru bluda i kala šutiš? Koji moralni, umjetnički integritet imaš? Kada sam pokrenuo Fondaciju, s jedne strane imao sam skupljanje para za djecu, a s druge empatiju kao temelj zajedništva. Upućivanje jednih na druge. Vjerujem u takve stvari. To su plemenite stvari koje okupljaju ljude. Zato ljudi pizde zbog ovolikog pritiska na Fondaciju i pare daju k’o ludi. Jasno im je da je to sveta stvar, koju se neko usudio ugroziti.

NACIONAL: Čini mi se da je vaša priča o empatiji suviše ambiciozna…

Mislim da je ipak zdrava, koliko god smo mi bolesni, i da se nešto može učiniti. Da ne vjerujem, ne bih se time bavio.

NACIONAL: Bavili biste se više poslom glumca?

Mnogo bih se više bavio poslom. Vjerojatno.

Za Nacional je Trifunović govorio u četvrtak, 12. listopada. Sljedećeg dana Skupština Srbije odlučila je da državni budžet za liječenje rijetkih bolesti bude povećan za 4,2 milijuna eura i dostigne ukupno gotovo 17 milijuna eura. Istoga dana ministarstvo zdravstva saopćilo je da je odobreno 40.079 funti za liječenje jednog pacijenta u Londonu i 74.555 eura za liječenje drugog u Pragu, uz prijedlog da se 108.000 eura dodijeli još šestero oboljelih od cerebralne paralize za liječenje u Istanbulu.

Kao da je srpska vlast shvatila Trifunovićevu poruku.

Komentiraj

PREKOPIXSELL
Podijeli objavu
Prethodni članakSAD Saudijcima daje “još nekoliko dana” za slučaj Khashoggi
Sljedeći članakEU spremna Velikoj Britaniji produljiti prijelazni period
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.