INTERVIEW: Ivan Đikić – Hrvat na tragu pametnog lijeka za rak

Objavljeno u Nacionalu br. 528, 2005-12-26

Zagrepčanin Ivan Đikić (39), najmlađi profesor na Medicinskom fakultetu sveučilišta J. W. Goethe u Frankfurtu i voditelj tima koji je otkrio mehanizam kako se ljudske stanice štite od tumora, za Nacional govori o borbi protiv raka, svjetskoj znanstvenoj karijeri i obitelji

Ivan Đikić, 39-godišnji znanstvenik iz Frankfurta, voditelj je tima iza kojeg stoji jedno od najvećih medicinskih otkrića u 2005. Pojednostavljenim rječnikom, Đikićeva grupa otkrila je mehanizam kako se stanice štite od nastanka tumora. Riječ je o iznimno važnom otkriću za razumijevanje razvoja tumora koje bi moglo dovesti do izuma molekularno ciljanih tzv. pametnih lijekova. Rad je objavljen u Scienceu, jednom od vodećih svjetskih znanstvenih časopisa, a koliko je važan govori podatak da je potom poslan svjetskim news agencijama.
Ivan Đikić je rođen u Zagrebu gdje je 1991. diplomirao na Medicinskom fakultetu s prosjekom 5,0. U New Yorku je doktorirao iz molekularne biologije, a 1997. je otišao na Ludwigov institut za istraživanje raka. Od prosinca 2002. profesor je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, a jedan je od najmlađih članova Europske organizacije za molekularnu biologiju u kojoj je i 36 nobelovaca. Dvaput je nagrađen kao najbolji mladi znanstvenik Europe, nagradila ga je Zaklada Alex K. Fenstrom, a u najpoznatijim časopisima objavio je 70 radova koji su citirani 3000 puta.
Iako je imao nekoliko odličnih ponuda iz SAD-a, Đikić je odlučio živjeti u Europi. Kaže kako ionako vjeruje da se EU pretvara u Ameriku i da će vrhunskim stručnjacima uskoro biti svejedno u kojoj zemlji žive i rade. Pritom ne misli na Hrvatsku iz koje je otišao, jer ovdašnje društvo ne prati ambicije osoba poput njega. U razgovoru za Nacional otkrio je da mu novac nije primaran nego dobrobit koju rezultati njegova rada mogu donijeti ljudima.

NACIONAL: Uzmemo li u obzir da se posljednjih godina barem jedanput na mjesec objavi da je negdje u svijetu pronađen lijek protiv neke vrste tumora, koliko je važno vaše otkriće?

– Važno je jer opisuje generalni mehanizma s pomoću kojeg se ljudske stanice štite od razvoja tumora. Istina je da postoji puno otkrića o liječenju tumora, ali treba istaknuti da tumori nisu jedna nego najmanje 150 različitih bolesti koje nose specifičnosti pojedinaca te evoluiraju i mijenjaju se tako da primarni i metastatski tumor kod istog bolesnika nisu jednaki nego se razlikuju po brojnim molekularnim parametrima. Danas mnogi znanstvenici rade upravo na tim razlikama kod pacijenata jer one pomažu u molekularnoj dijagnostici koja je osnova individualizirane terapije kod ljudi koji boluju od tumora.

NACIONAL: Kada ste počeli raditi na tom projektu?

– Sve je počelo prije tri godine kada sam se preselio iz Švedske u Njemačku. Tada nas je zanimalo koje su funkcije proteina ubikvitina u stanicama. Godine 2004. Nobelova nagrada za kemiju dodijeljena je za ulogu ubikvitina u degradaciji proteina, a naša je hipoteza bila da ubikvitin vjerojatno ima i druge bitne funkcije. U znanosti vrijedi pravilo da je u dobrom pitanju već polovica odgovora. Upravo se to i dogodilo u ovom projektu. Koristeći se vrlo jednostavnim laboratorijskim metodama, otkrili smo potpuno novu mrežu proteina koji se vežu na ubikvitin – bili smo zaprepašteni u koliko je novih funkcija uključen ubikvitin. Medu prvim klonovima bili su enzimi koji se zovu translezijske polimeraze. Uspostavili smo suradnju sa znanstvenicima iz drugih disciplina, strukturalnim biolozima, bioinformatičarima i liječnicima kliničarima, te zajednički uspjeli dokazati da je vezanje polimeraza za ubikvitin nužno za popravak oštećenja gena. Pritom je važno istaknuti da je ovaj uspjeh rezultat zajedničkog rada znanstvenika iz četiriju instituta: u Koelnu, Zurihu, Brightonu i u Frankfurtu, gdje sam zaposlen kao voditelj projekta.

NACIONAL: U čemu je bit vašeg otkrića?

– Pojednostavljeno rečeno, uspjeli smo otkriti kako stanica popravlja oštećenja u svojim genima. Taj mehanizam je evolucijski očuvan od stanica kvasca pa sve do ljudskih stanica. Sva velika otkrića u svojoj su biti vrlo jednostavna, ali imaju i generalno značenje. Vjerujem da je za javnost ovo otkriće bitno jer ukazuje da postoji zajednički mehanizam s pomoću kojega se stanice zdrava čovjeka brane od razvoja tumora. Razvoj tumora posljedica je nakupljanja mutacija u stanicama, a to se najlakše dešava kada je poremećen mehanizam koji popravlja oštećenja. Pogledajte, na primjer, razvoj tumora debelog crijeva. Prema Fearon-Vogelsteinovu modelu, da bi se od normalnih epitelnih stanica razvio maligni karcinom debelog crijeva nužni su poremećaji u sljedećim onkogenima i supresorima: APC, Ras, DCC i p53. Kad oni budu oštećeni unutar stanice, nastaje potpuna nestabilnost genoma, nakupljanja genetskih oštećenja i razvoja malignog i metastatskog karcinoma. To je proces koji traje desetak godina i koji se može molekularno dijagnosticirati u pojedinim stupnjevima. Ovo otkriće je već nekoliko puta nominirano za Nobelovu nagradu iz medicine. Stoga možemo reći da je razvoj tumora dugotrajni proces koji je analogan Darwinovoj evoluciji: nakupljanje genetskih promjena dovodi do progresivne pretvorbe normalnih stanica u tumorske stanice.

NACIONAL: Radili ste u klinici, a sada ste istraživač u laboratoriju. Koji je od tih dvaju poslova kompleksniji?

– Još kao student medicine pokazivao sam sklonost i radoznalost prema molekularnom razumijevanju života stanice. Već tada mi je bilo jasno da uspješno liječenje bolesnika zahtijeva spoznaje o mehanizmu razvoja bolesti. Upravo taj afinitet i talent usmjerili su me prema New Yorku i bazičnoj znanosti, a ne prema klinici. Nikada nisam zažalio zbog te odluke jer i danas smatram da je vrlo teško istodobno biti i bazični znanstvenik i kliničar. S druge strane, znanstvenici i kliničari moraju usko surađivati i najbolji su oni stručnjaci koji su trenirani kao kliničari, a onda postali bazični znanstvenici ili obratno.

NACIONAL: Zbog čega se u posljednjih pola stoljeća toliko povećao broj oboljelih od tumora?

– Treba istaknuti dvije stvari. U prošlom stoljeću ljudi su umirali i vrlo često se nije znalo od čega, dok danas imamo kvalitetniju dijagnostiku i puno bolje znamo tko boluje od koje bolesti. Međutim, puno je važniji čimbenik da se prosječna životna dob ljudi povećava, što pogoduje kroničnim bolestima poput tumora koje su rezultat akumulacije mutacija tijekom života. Danas živimo u prosjeku 70-80 godina, izvrgnuti smo novim faktorima iz okoline i sve to nosi svoje posljedice. Zato uopće nije upitno da će tumori, uz kardiovaskularne bolesti, biti vodeći uzrok smrtnosti u razvijenom svijetu.

NACIONAL: Jeste li pušač?

– Nisam, nikada nisam pušio niti pio. To je stvar kućnog odgoja i mojeg slobodnog izbora. Mislim da svaka osoba ima pravo birati način života, no želite li poslati poruku javnosti glede pušenja, tada moram naglasiti da je prevencija i dalje najučinkovitiji način borbe protiv tumora. Epidemiološke studije pokazale su da se može drastično smanjiti broj oboljelih od tumora prestankom pušenja ili uklanjanjem faktora okoline poput zračenja, azbesta, benzola i drugih za koje je dokazano da potiču nastanak tumora. Prevencija i rana dijagnostika su učinkovitije u borbi protiv tumora od svih terapijskih metoda kada se tumor već proširio tijelom.

NACIONAL: Što mislite, kada će biti izumljen lijek protiv raka?

– Jedinstveni lijek neće se vjerojatno nikada pronaći jer su tumori jako široka skupina bolesti. No danas već imamo postupke, poput kirurških operacija kod rano dijagnosticiranih tumora, koji potpuno uklone tumor i pacijent nastavlja dalji život potpuno zdrav. Vas vjerojatno više zanimaju suvremeni tzv. pametni lijekova koji ciljano djeluju na molekule odgovorne za razvoj tumora, poput npr. STI-571 ili Gliveeca. To je pametni lijek koji djeluje na enzim Bcr-Abl koji predstavlja glavni dijagnostički marker i terapijski cilj kod djece koja boluju od kronične mijeloične leukemije. Gliveec blokira rad tog enzima i djeca ulaze u remisiju bez simptoma bolesti. Liječnici u bolnici ubrzo su uvidjeli da kod malog postotka djece lijek više nije djelovao jer su kod njih ti enzimi stvorili rezistenciju na Gliveec. U roku od šest mjeseci, nakon što su liječnici izolirali rezistentne stanice pacijenata, znanstvenici su otkrili koje su se mutacije dogodile u Bcr-Abl te na temelju tog znanja stvorili novi lijek. Taj novi lijek sličan je prvobitnom Gliveecu, samo što je modificiran kako bi bio djelotvoran i prema mutacijama u rezistentnim oblicima kronične mijeloične leukemije. To je odličan primjer, premda i dalje nedovoljno čest, gdje je suradnja između bazičnih znanstvenika i liječnika u bolnici rezultirala veoma uspješnim liječenjem djece koja boluju od kronične mijeloične leukemije. Postavili ste i pitanje jesu li tumori inteligentni. Nisu, jer ubijanjem domaćina, tj. bolesnika, tumor na kraju ubije i sebe. Tijekom rasta tumora vodi se evolucijska borba između tumorskih stanica i obrambenih snaga organizma, a posljedak je ili smrt pojedinca zajedno s tumorom ili pobjeda pacijenta i liječnika koja dovodi do uništenja tumorskih stanica i ozdravljenja.

NACIONAL: Je li istina, kao što se pisalo, da ste protivnik kemoterapije?
– To je potpuno netočno. Zauzimam se za sve medicinske metode koje pomažu pacijentima. Prije svega, za prevenciju i ranu dijagnostiku na molekularnoj razini, ali i za korištenje svih dokazanih radioterapijskih i kemoterapijskih metoda u liječenju tumorskih bolesti. Posebice podupirem liječnike koji se u svom radu, uz standardne metode, koriste i novim znanstvenim postignućima poput pametnih lijekova. Smatram da suvremeni liječnici moraju imati potpuni uvid u najnovije znanstvene studije i koristiti se u svom radu svim otkrićima koja su se dokazala u praksi.

NACIONAL: Kada bi na temelju ovog vašeg otkrića mogao biti proizveden lijek?

– Gotovo je nemoguće govoriti o vremenskom roku. Iz drugih primjera znam da kada se pojedino otkriće objavi u Scienceu ili u nekom drugom vodećem časopisu, to privlači pozornost ljudi iz biotehnologije i farmaceutskih tvrtki. Uspostavlja se suradnja s istraživačima i počinje proces stvaranja dijagnostičke ili terapijske metode. Međutim, nitko ne može predvidjeti hoće li to trajati pet ili dvadeset godina jer je stvaranje lijeka rizičan, dugotrajan ali i vrlo skup proces. Danas se procjenjuje da je prosječna cijena stvaranja novog lijeka, od bazičnog otkrića pa do njegove primjene u klinici, oko 800 milijuna eura.

NACIONAL: Jeste li kontaktirali s predstavnicima farmaceutske industrije?

– Surađujem s nekim tvrtkama nevezano uz otkriće koje smo objavili u Scienceu. Također, uspostavio sam suradnju i s jednom velikom svjetskom tvrtkom glede naših otkrića o novim proteinima koji se vežu na ubikvitin, ali zasad ne mogu javno govoriti o tome.

NACIONAL: Čime su se bavili vaši roditelji?

– Potječem iz jedne normalne građanske obitelji. Otac je bio diplomirani veterinar, a majka ekonomistica, i odmalena su mi usadili etičke vrijednosti, kritičnost, iskrenost, skromnost i radne navike. Svi smo u obitelji, bez obzira na to čime se bavimo, naučeni da se uspjeh postiže jedino radom.

NACIONAL: Kakvo je iskustvo odmah nakon diplome otići u New York na jedan od vodećih američkih instituta?

– Ovo što ću reći može se činiti kao samohvala, ali u životu je jako važan kontinuitet uspjeha i rada. Pri upisu na Medicinski fakultet u Zagrebu bio sam prvi na listi od 1200 kandidata, a diplomirao sam u roku, nakon četiri i pol godine, s prosjekom 5,0. Već na temelju tih uspjeha imao sam dosta inozemnih ponuda i bilo je logično da prihvatim poziv iz laboratorija Josepha Schlessingera u New Yorku. Nije me bilo strah jer sam vjerovao u svoje sposobnosti i velika mi je želja bila raditi s najboljim svjetskim znanstvenicima poput Schlessingera, koji je među najcitiranijim znanstvenicima na svijetu s više od 70.000 citata u znanstvenim časopisima.

NACIONAL: On je zapravo izbjeglica iz Hrvatske?

– Schlessinger je rođen 1945. nedaleko od Topuskog, u partizanima, a 1948. njegova se obitelj preselila u Izrael. Tijekom studija otišao sam na studijsko usavršavanje na Weizmann Institut u Rehovotu u Izraelu, gdje sam i upoznao Schlessingera. Kada sam diplomirao medicinu i završio staž, godine 1992. pridružio sam se njegovu newyorškom laboratoriju. On je jedan od vodećih svjetskih znanstvenika u području biomedicine, iako je obrazovanjem fizičar. Svjetsku slavu stekao je otkrićem aktivacije receptora za faktore rasta. On je doista iznimna osoba koja je cijeli svoj život posvetila znanosti. Premda je u Izrael otišao kao trogodišnje dijete, govori hrvatski, a 1998., nakon pedeset godina izbivanja iz Hrvatske, prvi je put posjetio Zagreb i zajedno smo organizirali znanstveni kongres u Cavtatu.

NACIONAL: Kakva su vaša američka iskustva?

– Kod Schlessingera sam bio od 1992. do 1997., i u tom sam razdoblju, kao 25-godišnjak, bio najmlađi znanstvenik u laboratoriju. Bio sam pomalo izgubljen i trebalo mi je neko vrijeme da uđem ne samo u tamošnje društvo nego i u stil rada i života, jer su ondje ljudi maksimalno posvećeni svojim projektima. U tih pet godina postigao sam određene rezultate i moji su radovi objavljivani u Scienceu, Natureu, Cellu i u drugim znanstvenim časopisima. Tijekom 1997. dobio sam ponude da postanem profesor na sveučilištima Columbia, Duke i McGill. Stiglo je nekoliko ponuda iz Europe, među kojima i ona s Ludwig Instituta za istraživanje tumora u Švedskoj. Ponudili su da će deset godina financirati moj laboratorij te sam odlučio prihvatiti njihovu ponudu. U tim trenucima imao sam i veliku Schlessingerovu potporu. Samo mi je rekao: “Sazrio si kao znanstvenik i trebaš imati svoj vlastiti laboratorij. Ponuda iz Švedske je odlična”. Nas dvojica i danas odlično komuniciramo, čujemo se nekoliko puta na mjesec putem Skypea i dosad smo u Dubrovniku organizirali četiri međunarodne konferencije na kojima su bili vodeći svjetski znanstvenici.

NACIONAL: Zvuči pomalo paradoksalno da Amerika uvozi vrhunske znanstvenike, a vi ste se vratili u Europu?

– Velika je prednost Amerike da prihvaća stručnjake bez obzira na to iz kojeg dijela svijeta dolazili, pod uvjetom da su sposobni. Kada smo supruga Inga i ja godine 1997. odlučivali prijeći na Columbia University ili se vratiti u Europu, presudila su dva faktora. Jedan je taj da smo željeli biti bliže našim roditeljima i prijateljima u Hrvatskoj, a drugi da smo prepoznali Europsku uniju kao neku vrstu nove Amerike u kojoj će ljudi moći nesmetano fluktuirati iz jedne zemlje u drugu. Bilo mi je važno da u Švedskoj mogu govoriti na engleskom, kao što danas svojim njemačkim studentima predajem na engleskom jeziku koji je stručni jezik biomedicine. Iz SAD-a sam otišao prije osam godina i kada se osvrnem unatrag, mislim da je to bila mudra odluka.

NACIONAL: Na kojim ste projektima radili u Švedskoj?

– Istraživali smo receptore za faktore rasta i njihovo značenje za razvoj tumora. Posebice su nas zanimali signalni putovi koje dovode do transformacije stanice te uzroke zašto su ti receptori pojačano eksprimirani u tumorima dojke i pluća. U radu što smo ga 2002. objavili u Natureu, opisali smo kako se faktori rasta vežu za svoje receptore na stanici i zajedno ulaze u nju. Pojednostavljeno govoreći, mi smo u tom radu opisali molekularnu kartu za ulazak u stanicu. To otkriće je bitno i zato jer neki od suvremenih lijekova, poput Herceptina koji se koristi za liječenje tumora dojke, koriste sličan mehanizam da uklone patološke receptore s tumorskih stanica.

NACIONAL: Kako ste upoznali vašu suprugu i čime se ona bavi?

– Inga i ja smo ljubav još iz studentskih dana i zajedno smo od 1986. godine. Inga je diplomirala medicinu u Zagrebu, doktorirala u Švedskoj, a donedavno je u Frankfurtu radila kao pomoćnica glavnog urednika u znanstvenom časopisu iz područja kliničke medicine.

NACIONAL: Kakav je život u Švedskoj?

-To je društvo čije su glavna obilježja liberalizam, otvorenost i jednak odnos prema svima. Ljudi su pravični i demokratični, ali i vrlo osjetljivi na nemoral ili krađu. Rijetko će gdje u svijetu društvo imati toliko velik utjecaj na ponašanje imigranata kao u skandinavskim zemljama. No Šveđani su također dosta zatvoreni i trebaju vrijeme da bi uspostavili dublje prijateljske odnose. Oni strahovito cijene svoj vlastiti prostor i vrijeme: na primjer, švedskog znanstvenika nikada nemojte bombardirati pitanjima ili mu upadati u riječ. Dok je američki sustav agresivan i koncentriran na uspjeh pod svaku cijenu, švedski je demokratski i zasnovan na konsenzusu. Kada sam došao iz Amerike u Švedsku, uočio sam kulturološke razlike, ali i učio iz njih.

NACIONAL: Zašto ste napustili Švedsku?

– Na našu veliku žalost, dogodila nam se obiteljska tragedija – iznenada nam je umrla trogodišnja kći Karla. To nam je bio šok i doista golem teret. Shvatili smo da ne možemo više živjeti u mjestu gdje nam je umrlo dijete. Švedski kolege razumjeli su koliko nam je teško i podržavali nas. Nesreća se dogodila u ožujku 2002., a već se u prosincu cijela naša obitelj preselila u Frankfurt. Švedsku i dalje volimo jer je to zemlja u kojoj je rođena i kojoj je pripadala naša Karla.

NACIONAL: Kakav je znanstveni rejting sveučilišta Goethe?

– Trenutačno je među 100 najjačih na svijetu, a posebno su razvijene društvene znanosti, kao što su sociologija ili politologija. U Frankfurtu je studirao i Joschka Fischer, a u studentskom buntu 1968. uvijek su predvodnici bili mladi ljudi s frankfurtskog Goethe sveučilišta. Proteklih godina raste i kvaliteta medicinske škole. Svake godine najbolji instituti sveučilišne klinike između sebe podijele više od 10 milijuna eura, a dobivamo i novac iz EU-ovih fondova. Na kraju svake godine rangira se uspješnost svakog instituta na Sveučilišnoj klinici. Prije nego što sam došao u Frankfurt, naš institut bio je 27. na listi od 54 instituta, dok smo ovu godinu zbog iznimnih rezultata završili na 6. mjestu, što nam donosi 580.000 eura. U mojem laboratoriju radi dvanaest znanstvenika iz osam zemalja s četiriju kontinenata: iz Azije, Afrike, Amerike i Europe. Primjerice, Yonathan Deribe mladi je 25-godišnji liječnik iz Adis Abebe, koji je nakon sedam mjeseci rada u laboratoriju prvopotpisan autor u istraživanju, objavljenom u Nature Structure Molecular Biology. U Etiopiji je diplomirao medicinu, završio magisterij u Heidelbergu i jednog dana me nazvao i zamolio da ga primim na intervju. Dok smo razgovarali, nisam mogao vjerovati da netko sa samo 25 godina može biti tako zreo i pametan. Drugi primjer je Magda Bienko, 23-godišnja Poljakinja, koja je prvopotpisana u ovom našem radu koji je objavio Science. Možete li zamisliti da je cijelu godinu radila kod mene u laboratoriju, a onda vlakom odlazila polagati ispite na fakultet u Krakowu. Radila bi dan i noć, putovala i studirala, stoga se uopće ne treba čuditi da je nedavno dobila jednu od najprestižnijih stipendija koje se dodjeljuju u Njemačkoj. Užitak je raditi s tako pametnim mladim ljudima.

NACIONAL: Što je to, osim novca, što razlikuje odnos prema znanosti u Hrvatskoj u odnosu na razvijeni svijet?

– Osnovna je razlika potpuni nedostatak kriterija u Hrvatskoj, što dovodi do toga da se najbolji pojedinci gube među mediokritetima. Uz to, ne postoje javni i transparentni natječaji te je gotovo nevjerojatno upletanje politike u sve sfere znanosti. Primjerice, u Njemačku sam došao prije tri godine, osobno ne poznajem rektora svog sveučilišta, a kamoli ministra znanosti, ali od tamošnje države na temelju kompetitivnih i javnih natječaja dobivam na godinu milijun eura za svoje projekte. Pitam se kako će bilo koji vrhunski znanstvenik doći raditi u Hrvatsku kada ne postoje stručni kriteriji prema kojima će se novac dodjeljivati onima koji su doista najbolji.

Kako gledate na sukob znanstvenika i raznovrsnih konzervativnih skupina i religijskih skupina koji se protive istraživanju matičnih stanica?

– Neke teme, poput istraživanja matičnih stanica, u javnosti se predstavljaju bez dovoljno argumenata. Iako nemaju dovoljno činjenica niti dovoljno poznaju materiju, ljudi se u javnim raspravama prečesto svrstavaju samo za ili samo protiv. Znanstvenici o matičnim stanicama ili kloniranju u terapijske svrhe znaju još uvijek vrlo malo. Prošlotjedni skandal s korejskim znanstvenicima koji su povukli svoje radove o kloniranju ljudskih embrionalnih stanica iz stanica tkiva odraslih ljudi ostavio je brojna otvorena pitanja o terapijskom kloniranju. Osobno podupirem istraživački rad na matičnim stanicama koje bi se koristile za liječenje neurodegenerativnih ili drugih bolesti, i to isključivo prema zakonima i etičkim normama država koje to dopuštaju. Međutim, glavno je pitanje na koje još nemamo odgovor, je li postignut dovoljan tehnološki napredak da se takva istraživanja provode bez oštećenja za naše pacijente. Sjetite se kolike su nade prije 10-15 godina polagane u gensku terapiju, a onda su pojedini pacijenti umrli zbog tehničkih problema u procesu prijenosa novog gena u organizam bolesnika. Zbog toga je cijeli projekt podvrgnut brojnim kritikama i jako je nazadovao, a sada se slično događa i s pokušajima stvaranja ljudskih matičnih stanica za terapijsko kloniranje.

NACIONAL: Imate li neki hobi?

Ako želite opstati u vrhunskoj znanosti, morate jako puno toga žrtvovati. Pozitivno je to što je meni znanost istodobno i najdraži hobi tako da dnevno mogu raditi i dvadeset sati i biti sretan. Obožavam odgovarati na pitanja koja postavlja znanost. Ali obitelj mi je ipak najvažnija i svako jutro vodim djecu u vrtić i poslije natrag kući, zajedno ručamo, a kada ih odvedem na spavanje, odlazim opet na posao. Kući se vraćam oko ponoći i do 2-3 sata razgovaram sa suprugom. Tako mogu živjeti jer imam prekrasan stan samo tri minute od laboratorija, blizu nam je vrtić i sve mogu obaviti. Volim se baviti sportom, igram badminton, a dok smo živjeli u Švedskoj, bavio sam se snowboardingom.

ŽIVOTOPIS
Rođen 28. svibnja 1966. u Zagrebu
Do desete godine živio u Bugojnu, a zatim se preselio u Mariju Bistricu, gdje je završio osnovnu školu
1991. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, nakon samo 4,5 godina studiranja, a sva 43 ispita položio s ocjenom odličan
1992. –1997. radio u New Yorku u laboratoriju Josepha Schlessingera
1997. odlazi u Švedsku na Ludwigov institut za ispitivanje tumora
2002. seli se s obitelji na Goethe sveučilište u Frankfurtu, gdje postaje najmlađi profesor na Medicinskom fakultetu
U vodećim svjetskim znanstvenim časopisima objavio više od 70 radova
Oženjen je i ima dvoje djece

Komentiraj

Source:Robert Bajruši