Nagrađivani talijansko-švedski redatelj predstavio se na ZagrebDoxu s pet filmova, od kojih je ‘Švedska teorija ljubavi’ prikazan u konkurenciji. U tom filmu Gandini prikazuje naličje švedskog društva u kojem je samodostatnim pojedincima jedini ideal apsolutna autonomija

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu gledatelji su imali priliku čuti predavanje višestruko nagrađivanog talijansko-švedskog redatelja, scenarista i producenta Erika Gandinija i vidjeti čak pet njegovih ostvarenja: “Kozmopolitizam”, “Sacrificio – Tko je izdao Che Guevaru”, “Surplus: terorom do potrošača”, “Videokracija” i “Švedska teorija ljubavi”. Dok je u filmu “Videokracija” 2009. gledateljima pokazao kako je Silvio Berlusconi kontinuirano utjecao na talijanske medije, publiku i stanje svijesti, u “Švedskoj teoriji ljubavi”, koja je na ZagrebDoxu prikazana u međunarodnoj konkurenciji, odlučio se pozabaviti svojom novom domovinom. U filmu koji je premijeru imao u studenom prošle godine na 26. međunarodnom filmskom festivalu u Stockholmu, prikazano je naličje švedske bajke. Švedska možda i jest poznata po progresivnim vrijednostima, ekonomskoj razvijenosti i društvenoj uređenosti, ali “šteka” kada je riječ o međuljudskim odnosima. U tom društvu samodostatnim pojedincima jedini je ideal apsolutna autonomija, što je tema kojoj je autor pristupio sveobuhvatno i dubinski. Riječ je dao i poznatom poljskom sociologu Zygmuntu Baumanu koji je u knjizi “Tekuća modernost” također promišljao promjene koje određeni društveni uvjeti znače za sferu privatnosti. Gandini, koji od 1986. godine živi u Švedskoj, za Nacional govori o filmovima “Švedska teorija ljubavi” i “Videokracija”, političkim opcijama i ideologijama iz sedamdesetih godina koje su u Švedskoj utrle put današnjem kultu individualizma, razlikama između Švedske i Italije, onome što je ostalo “u zraku” nakon ere Berlusconija i daje svojevrsnu definiciju fašizma u današnjoj Italiji.

NACIONAL: Kakva je recepcija filma u Švedskoj? Što misle Šveđani o načinu na koji su prikazani u ovom filmu?

Bilo je snažnih reakcija koje su graničile s gnjevom. Individualnost je centralna vrijednost švedskog društva i nije lako dovesti u pitanje nešto protiv čega je teško biti zbog pozitivnih konotacija koje ona nosi. Sa svih strana političkog spektra bilo je negativnih reakcija, čak su i žene vidjele film kao nešto što je protivno njihovoj emancipaciji, što je potpuno pogrešno. “Sami ali sretni”, “Sami smo, ali nismo sami”, samo su neki od naslova članaka u kojima je otvorena diskusija o temama iz filma. Zanimljivo je i da su me prvi put nazvali talijansko-švedskim redateljem. Kao da su mi željeli poručiti da nemam pravo na kritiku i da nema potrebe da se zanosim time da je u Italiji bolje. Unatoč prisutnosti južnjačke perspektive koju nosim u sebi, osjećam se kao Šveđanin. Dio sam tog društva i imao sam unutarnju potrebu progovoriti o tim stvarima.

NACIONAL: Možemo li zaključiti da ova tema ostaje tabu?

Da, obrambene reakcije pokazale su da se u neke se stvari ne dira. Poslana je poruka da je situacija ovdje dobra takva kakva jest. No brojke su jasne. Ne možemo zanemariti da 25% ljudi umire bez obitelji ili bliskih osoba u okruženju. Švedska ima rekordnih 47% samačkih kućanstva, što je već samo po sebi dovoljno da bude tema filma.

NACIONAL: Što misle Šveđani i što vi mislite o sveprisutnoj idealizaciji Švedske u drugim zemljama?

Upravo zato sam i snimio ovaj film. Došao sam ovdje s 19 godina, mogao sam studirati i odvojiti se od roditelja, što definitivno cijenim. S druge strane, postoji idealizacija koja nije samo vanjska, nego i unutarnja. U Švedskoj je prisutna potreba da se na vlastitu zemlju gleda kao na top zemlju svijeta. To sam doživio i u Italiji, moj otac oduvijek se divio Švedskoj. Kada se željelo podcrtati da nešto ne valja u Italiji, rečenicu bi se završavalo sa Švedskom koja je uvijek služila kao pozitivan primjer.

NACIONAL: U filmu pokazujete da je sve krenulo od svojevrsnih političkih manifesta koji su ideološki začetak promjena koje opisujete u filmu. Možete li reći više o tome? Što je od toga ostalo danas u političkim strankama i političkoj retorici?

Taj projekt iz sedamdesetih godina odnosi se i na ideju države blagostanja, što je karakteriziralo čitav zapadni svijet tog vremena. U švedskom slučaju implementiran je na jedan efikasniji i radikalniji način. Moguće je navesti brojne institucionalne reforme koje su bile dio tog “paketa”. Recimo, reforma mirovinskog sustava i ideja da osoba u mirovini ne smije ovisiti o svojoj djeci. U Italiji je obitelj jezgra na koju se gleda kao na ekonomski entitet. Teško je to objasniti, ali u Švedskoj se pojedinac u svakom smislu tretira zasebno. Važno je spomenuti i reformu studija jer su svi studenti dobili financijska sredstva ili kredite i mogućnost studiranja neovisno o imovinskom statusu obitelji. To je samo po sebi jako pozitivna stvar. Ipak, sve te reforme napravljene su da bi oslobodile pojedinca od onoga što se smatralo ovisnošću o obitelji. Psihijatar Ronald David Laing, koji je bio u modi sedamdesetih godina, bio je jedan od prvih koji su doveli u pitanje obitelj kao način organizacije života. Recimo, opisivao je šizofreniju kao rezultat opresije obitelji. Progresivne lijeve struje favorizirale su teorije koje su negativno percipirale obitelj kao kategoriju. Koncept te “obitelji budućnosti”, o kojem je, između ostalog, riječ u filmu, osmišljen je na ženskom krilu tadašnjih socijaldemokrata. U drugom paragrafu njihova manifesta eksplicitno piše da u društvu budućnosti svaki odrasli pojedinac treba biti ekonomski neovisan o članovima obitelji. Izgrađeno je milijun stanova u deset godina kako bi svaki pojedinac imao vlastiti stambeni prostor. Kada je riječ o poslu, u Švedskoj postoji meritokracija i to je divno, ali i u tom slučaju pojedinac je bez mreže ljudi. Za razliku od tipičnog Šveđanina, Talijan ima razgranatu mapu poznanika, prijatelja i članova obitelji. To je jedan od razloga zbog kojih su Talijani i danas europska nacija koja najteže napušta rodni grad.

NACIONAL: Spomenuli ste socijaldemokrate koji pripadaju umjerenoj političkoj opciji, a ne radikalnoj ljevici. Kako je do toga došlo?

Mislim da nisu imali u vidu da će kreirati zemlju sebičnih ljudi koji su sami. U osamdesetim i devedesetim godinama došlo je i do uspona neoliberalizma koji također podrazumijeva individualističku kulturu u kojoj je čovjek sam odgovoran za karijeru i samoaktualizaciju. Premise Socijaldemokratske stranke bile su od koristi za neoliberalizam koji je uslijedio. To je bio eksplozivni koktel.

NACIONAL: U “Švedskoj teoriji ljubavi” postoji i implicitna kritika tehnologije, može li se i to izdvojiti kao faktor?

U završnoj sekvenci poljski sociolog Zygmunt Bauman govori o rizicima tehnologije. Danas netko zaista može ostati sam u kući pred ekranom i imati iluziju društvenog života i međuljudskih odnosa. No tada je najlakše jednostavno prekinuti komunikaciju ako ti osoba ide na živce.

• ‘BROJKE SU JASNE. Ne možemo zanemariti to što 25% ljudi umire bez obitelji ili bliskih osoba. Švedska ima rekordnih 47% samačkih kućanstva, što je već samo po sebi dovoljno da bude tema filma’

NACIONAL: Neki ističu Švedsku kao primjer uspješne sinteze socijalizma i kapitalizma, dok vi s druge strane govorite o neoliberalizmu. Kakav je zapravo ekonomsko-društveni sustav u Švedskoj?

Četrdeset godina kasnije, rezultat ovog političkog projekta jest činjenica da je Švedska zemlja najnaglašenijeg individualizma na svijetu, što je argumentirano i u filmu. Na taj individualizam gleda se kao na sredstvo garancije sloboda koje možemo nazvati i socijalističkim slobodama. Teško je vidjeti gdje završavaju pozitivni aspekti toga, a gdje počinje jedna egoistička kultura. Ta ideologija u kontrastu je s logikom međuljudskih odnosa. Najveći strah osobe je da će biti prisljena na suživot s nekim s kim se ne slaže. Na toj viziji noćne more hranile su se sve institucije i politička rješenja koja su pridonijela situaciji kakvu imamo danas.

NACIONAL: Postoji i doslovce “švedska teorija ljubavi”, možete li reći nešto više o tome?

To je izraz preuzet od dvojice pisaca koji se zovu Lars Trägårdh i Henrik Berggren. Oni su ga iskoristili da bi opisali esenciju švedske kulture kada je riječ o vrijednosti neovisnosti. Postoji, dakako, i nešto racionalno u ideji da osoba ne smije ovisiti o nekome, zaljubiti se i izgubiti u drugome.

NACIONAL: Teško je pogoditi mjeru između prenaglašene neovisnosti i simbiotskog odnosa.

Točno, reći ću vam još nešto. Jedna od najzanimljivijih reakcija na film bila je radijska emisija u kojoj je riječ imala jedna psihologinja. Rekla je da susreće brojne osobe koje pate zbog samoće jer su kastrirane zbog sveprisutnog mita o neovisnosti. Takvoj osobi teško je reći nekome da ga treba jer to predstavlja slabost. Ta psihologinja rekla je da se Šveđani trebaju ponovno početi navikavati na činjenicu da im trebaju drugi.

NACIONAL: U filmu vidimo da se stvari mijenjaju jako brzo, deset godina već čini razliku. Hoće li i druge zemlje prigrliti takav društveni model i stanje svijesti ili će to ostati švedska specifičnost?

To je sigurno tendencija čitavog zapadnog svijeta. Povećan je broj samačkih kućanstava i u SAD-u i drugdje, čitav svijet ide tim smjerom, ali nadam se da postoji i doza kritike u odnosu na takve fenomene.

NACIONAL: Aktualizirali ste i pitanje izbjegličke krize, u jednoj sceni Sirijka koja dugo živi u Švedskoj objašnjava ljudima iz bliskoistočnih zemalja kakva su pravila u komunikaciji i međuljudskim odnosima. S obzirom na to da živite u zemlji koja već ima visoki postotak stanovništva iz drugih zemalja, kako vidite razvoj tih događaja koji dijele Europu?

Umjesto da ljude iz drugih krajeva svijeta priviknemo na švedsko stanje duha, bilo bi bolje da Šveđani prepoznaju mnoge vrijednosti koje je taj dio svijeta sačuvao, a koje su oni ostavili iza sebe. U tom smislu bi drukčije kulture mogle pomoći domicilnoj da prekine taj začarani krug obrazaca koji su povezani sa samoćom.

NACIONAL: Što postoji u vama što biste mogli nazvati s jedne strane “talijanskim”, a s druge “švedskim”?

Najbolja je stvar za društvo da nije homogeno. Vjerujem u multikulturalnost jer sam i sam njezin produkt, bitno je biti u kontaktu s različitostima. Nikada mi se nije svidjela ideja naroda kao nečega čega se moraš držati jer si jedan od njih. Migracije se nikada neće zaustaviti, statistika je danas impresivnija nego ikad pa moramo u tome naći i iskoristiti pozitivne aspekte. Savršeno društvo je ono koje si ne utvara da je savršeno. Švedska je upala u zamku iluzije o vlastitom savršenstvu.

• ‘NAJBOLJE JE ZA DRUŠTVO da nije homogeno. Vjerujem u multikulturalnost jer sam i sam njezin produkt. Ne sviđa mi se ideja naroda kao nečega čega se moraš držati jer si jedan od njih’

NACIONAL: Sadržaj filma “Videokracija” može se dovesti u vezu i sa “Švedskom teorijom ljubavi” jer se u oba filma postavlja pitanje odnosa između individualnog i kolektivnog.

Talijanski i švedski individualizam potpuno su različiti. Za razliku od Italije, građani Švedske imaju razvijenu svijest o kolektivu i društvu, ali baš i ne o obitelji i prijateljima.

NACIONAL: Prošlo je sedam godina otkad ste režirali “Videokraciju”, postoji li još uvijek taj “berlusconizam” kao stanje duha?

Berlusconi nije snažan kao prije, novi političari su mlađi. Pokušalo se dati prostora ženama i europeizirati politiku u pozitivnom smislu te riječi. Ipak, tip narcizma koji je utjelovio Silvio Berlusconi po meni postoji i kod Mattea Renzia. To je ista ideja velikog muškarca koji rješava sve i siguran je u sebe, mnogi ga i opisuju kao malog Berlusconija.

NACIONAL: Kako s vremenskim odmakom objašnjavate ondašnju popularnost Berlusconija?

On je ponudio prosječnom Talijanu potvrdu jednog lako dohvatljivog i privlačnog stila života koji se bazira na razonodi, površnosti, seksu i finoj hrani. To je jedna hedonistička matrica koja je imala uspjeha jer je od ljudi tražila tako malo. Nema u tom slučaju nekog imperativa poštivanja države, za razliku od etičnog stava koji odlikuje Šveđane. Berlusconizam je opstao, postoji i dalje ta egoistična kultura, na tipično talijanski način. Berlusconizam je puno jači od Berlusconija.

NACIONAL: U filmu “Videokracija” moćni muškarac iz svijeta medija pušta na mobitelu pjesmu iz doba fašizma i to čini najnormalnije, kao da i nema kamere. Što to govori o odnosu prema fašizmu u suvremenoj Italiji?

To nije fašizam, on nije ideološki inspiriran Mussolinijem iako tako nešto kaže. Gleda na fašizam s jedne površne, estetske perspektive, za njega je to poput bijele boje u njegovoj sobi. To potpuno odsudstvo svake ideologije puno je opasnije i puno me više plaši.

NACIONAL: Ozbiljnijih tragova fašizma u današnjoj Italiji nema?

Ima u ideji velikog muškarca i šefa, što je vrlo mačistički i reakcionarno. Italija jako loše stoji po pitanju ravnopravnosti spolova. U fašizmu je postojala makar ideja javnog i društvenog, berlusconizam je lišen čak i toga. To je čisti egoizam koji goni ljude da se brinu samo za sebe i svoj vlastiti novčanik.

NACIONAL: Na predavanju koje je prethodilo projekciji “Švedske teorije ljubavi” rekli ste da se na dokumentarce više ne gleda kao na puku nadopunu novinarstva. Što mogu dokumentarci, a da ne može novinarstvo i obrnuto?

Novinarstvo je svetinja, veliki sam konzument kvalitetnih medijskih sadržaja, mediji su važni za društvo i demokraciju. Dokumentarac nije režiran po novinarskim pravilima, to je specifičan žanr, djelo jedne osobe koja ima malo novca, jednu kameru i veliku želju za pripovijedanjem. I to je garancija demokracije jer bi u idealnom svijetu svatko trebao imati priliku reći što misli i dočarati svijet kakvim ga vidi. To je u skladu s onim što je donijela tehnologija, ne postoji monopol, postoji mnoštvo medija i svatko od nas ima mogućnost sudjelovanja.