‘Imamo projekt za obnovu, ali birokracija koči – ponašaju se kao da potresa u Zagrebu nije bilo’

Podivljala birokratizacija procesa obnove, kao i potkapacitirane institucije i pojedinci koji bi taj proces trebali voditi, samo su neki od problema s kojima se od prošlog ožujka suočava oko 20.ooo Zagrepčana. Ostali su bez krova nad glavom, novca za obnovu nema, a Nacional je istražio kako žive raseljene obitelji iz zgrada koje je nakon prvog oštetio i drugi potres u prosincu

Poznati hrvatski radijski novinar Vojo Šiljak jedan je od otprilike 20 tisuća raseljenih građana Zagreba koji su iz svojih domova morali iseliti nakon razornog prošlogodišnjeg potresa. Službeni broj raseljenih građana Zagreba nakon potresa ne postoji jer Vladu očito ne zanima gdje ti ljudi, kako i od čega žive. To se može tvrditi dijelom i zato što Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine uopće ne prikuplja tu vrstu podataka.

Nacional je istražio što je sve nakon oba potresa proživio Vojo Šiljak s obitelji, ali i još neke obitelji koje su do razornog potresa prebivale u istoj zgradi u Kačićevoj ulici u Zagrebu, gdje stanari sukladno preporuci ovlaštenih statičara ne bi smjeli živjeti pa čak ni u nju ulaziti. Riječ je o zgradi koja je u zagrebačkom, a kasnije i u petrinjskom potresu pretrpjela ozbiljna statička oštećenja koja prijete urušavanjem dijela konstrukcije pa čak i cijele zgrade. Jedan od raseljenih stanara iz Kačićeve 4 je i novinar Vojo Šiljak.

Stan hrvatskog radijskog novinara Voje Šiljka nalazi se u Kačićevoj ulici u Zagrebu, koja je u zagrebačkom, a kasnije i u petrinjskom potresu pretrpjela velika statička oštećenja. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

Ono što je proživio Šiljak vjerojatno ponajbolje ilustrira svu dramatiku situacije u kojoj se građani suočavaju s podivljalom birokratizacijom procesa obnove, potkapacitiranim institucijama i pojedincima koji bi taj proces trebali voditi. Slika je to i prilika jada i bijede administracije koja bi potresom pogođenim građanima trebala olakšati proces obnove razrušenih domova. Umjesto toga, ona taj proces komplicira i dodatno traumatizira žrtve potresa. Vojo Šiljak o situaciji u kojoj se našao kaže:

“Gledao sam sa suprugom Đurđom jednu dokumentarnu emisiju o beskućnicima. I glasno sam rekao kako mi nije jasno kako čovjek može postati beskućnik. I nakon par dana to se dogodilo meni, a nisam stan zakartao, propio… To je bio stan od skoro sto kvadrata u središtu grada, u zaštićenoj zoni i nažalost jedini naš krov nad glavom, a i skoro polustoljetni život. Živjeli smo u njemu od 1979. godine, a zgrada je izgrađena 1912. Drugih stanova nemam za razliku od nekih koji imaju, ali to je očito moja greška. Ne tražim niti očekujem da me svi vole, ali mi je žao kada čitam komentare kako je Šiljak došao do stana. Odgovaram, kupili smo ga moja supruga i ja još u socijalizmu, nisam ga dobio od HRT-a ni nekoga drugoga premda sam bio član Saveza komunista. Da, i supruga je ‘u miraz’, kada se udavala, donijela nešto kvadrata. U ovom prostoru ostale su samo krhotine od onoga što je nekada bio naš život, samo uspomene. Prolazi godina od potresa, a ništa se, osim obećanja nije dogodilo, ništa se nije pomaklo s mrtve točke, tako da još uvijek ne znam što će biti s našim stanom. I stanovima mojih susjeda iz zgrade.”

 

‘Slušam kako bi prioritet trebali imati kulturno- povijesni spomenici i institucije, no ja mislim da bi ga trebali imali građani koji nemaju gdje živjeti’, smatra Vojo Šiljak

 

Šiljak kaže da mu je poznato da su pojedini vlasnici zgrada sami krenuli u obnovu , ali dodaje kako je to moguće u onim zgradama u kojima su vlasnici stanova boljeg materijalnog statusa.

“U zgradi, u kojoj se nalazi moj stan, stanari su stariji ljudi, nemaju baš novca, tako da ne mogu sami početi s obnovom. Država je svašta obećavala, ali se od toga do sada nije dogodilo apsolutno ništa. Ne samo da smo nastradali, već se moramo i zadužiti, pa ćemo to otplaćivati godinama kroz pričuvu. Osim toga, navodno da se stan neće moći prodati nakon uređenja još pet godina. Sve to može imati zakonsku podlogu, ali predugo traje. Najveći problem naše zgrade, u kojoj je prije potresa živjelo osam stanara, potpuno je narušena statika. U Banovini je katastrofa, strašno suosjećam s tim ljudima, tako da je ovaj moj slučaj mali, ali meni je velik. Što biste vi učinili na mjestu moje supruge i mene? Mislio sam da će mi starost biti drugačija a vidite sada ovo – potresi, razni koronavirusi, a ja i moja supruga smo podstanari.”

U zgradi u kojoj je živio Šiljak, a takvih u centru ima puno, u pričuvi nije bilo puno novca. Financijski kapacitet umirovljenika nije velik tako da su mjesečni iznosi računa za pričuvu bili mali. O posljedicama toga Šiljak kaže:

“Uz ono malo novca koji smo imali u pričuvi, svaki je vlasnik stana morao izdvojiti po nekoliko tisuća kuna da bismo platili skidanje dimnjaka, odvoz žbuke i koliko toliko sanirali krov. Platili smo sami i oko 150 tisuća kuna izradu projekta obnove zgrade i tu je sve stalo. Moramo još sakupiti i bezbroj raznih potvrda za koje sam čuo da su teške oko šest i pol kila. Mislim da se više nikada neću vratiti u ovaj stan iz jednostavnog razloga – obnova će trajati dugo, a ja sam sve stariji i stariji i ne znam hoću li to doživjeti. Hoće li se stan obnoviti za dvije ili četiri godine, moram reći da sam pesimist. Obećanja je puno, ali se do sada ništa nije pokrenulo. Slušam kako bi prioritet trebale imati kulturno-povijesne institucije, no ja mislim da bi prioritet trebali imali građani koji nemaju gdje živjeti. U tuđem stanu, koliko god on bio lijep i ugodan, nije lako živjeti jer to nije tvoje, to nije tvoj dom. Stalno gledam da ne bi nešto razbio ili oštetio. ‘Moja kućica, moja slobodica’ poslovica je s kojom se svi možemo poistovjetiti. I bez obzira na to radi li se o kući ili stanu, naš dom je mjesto gdje želimo biti opušteni, ali prvenstveno sigurni. Nažalost, to za nas ne vrijedi. Moja supruga teško prihvaća ovu situaciju, ona u naš razrušeni stan uopće ne želi ući jer to za nju predstavlja samo patnju. Čujem kako puno ljudi govori da se ne žele vratiti u središte grada, u stare zgrade.”

 

‘Tragedija je u tome što smo mi i godinu dana od potresa na početku i što svakim danom nečinjenja nastaje daleko veća šteta nego što je bila’, kaže Marijan Nesek

 

Šiljka posebno rastužuje činjenica kako razni torbari obilaze postradale građane i u bescjenje otimaju njihove stanove.

“Mene strašno začuđuje što se u Zagrebu grade stotine i tisuće stanova. I svi su stanovi prodani, a njihova se cijena kreće od tri pa čak do šest tisuća eura po kvadratu. Još lopata nije stavljena, a stan je već prodan i ja se pitam odakle ljudima toliki novac. Ne znam tko to kupuje. U mladosti sam gledao američke filmove pa mi ništa nije bilo jasno kada su govorili o građevinskoj mafiji, bilo mi je nepojmljivo što je to građevinska mafija. Ne kažem da je i ovdje na djelu građevinska mafija jer ima i druge mafije. Čuo sam da razni torbari ljudima koji su postradali u potresu nude 300 eura po kvadratu stana, ja bih po toj cijeni za svoj stan dobio najviše 30 tisuća eura. A što bih s tim novcem mogao? No puno će ljudi biti prinuđeno prodati svoje stanove u bescjenje jer zbog skromnih sredstava za život neće moći sudjelovati u cjelovitoj obnovi zgrade. Maheri koji će kupiti stanove u bescjenje malo će ih preurediti pa za nekoliko godina prodavati za šest, sedam tisuća eura po kvadratu. Ako jednom i dočekamo sveobuhvatnu obnovu, onda nas još čeka i obnova interijera stana. Kada su prijašnjih godina dolazili moji prijatelji iz inozemstva, strašno su se čudili kako su u Zagrebu zapuštene zgrade. O tome sam imao emisije na radiju pa sam u jednoj rekao da mi pofarbamo neku zgradu ili samo stavimo novi kućni broj i napišemo naziv ulice te da to izgleda kao stara, ofucana, našminkana prostitutka. To je bila moja primjedba. Djelomično imaju pravo i oni koji kažu da su i stanari krivi za neodržavanje svojih zgrada. Ljudi nisu bili svjesni da je to njihovo vlasništvo i da bi sami trebali više ulagati. Zahvaljujući dobrim ljudima realiziram na Radio Sljemenu subotom u pola dva optimističku emisiju ‘Dobri duh Zagreba’ i to me veseli. Ali nije dovoljan samo dobri duh, potrebni su – dobra volja, dobra organizacija, dobre financije, dobri, sposobni i voljni ljudi, kako bi u potresu nastradali stanovnici glavnog grada naše lijepe dobili krov nad glavom i tako Zagreb postao metropola.”

U istoj zgradi živi i Branka Ferek koja je sama krenula u obnovu svog stana u koju je uložila cijelu svoju ušteđevinu – 50 tisuća kuna. Obnova je trajala šest mjeseci i netom nakon završetka radova dogodio se petrinjski potres. Branka Ferek kaže:

“Imala sam ponude od četiri majstora i, naravno, izabrala sam onu najjeftiniju jer sam sama i penzionerka. Obnovila sam sve – zidove, stropove i podove. Račune imam samo od materijala, za knauf, laminat ploče i boju, a majstora sam platila u kešu jer je tako bilo jeftinije. Iz Grada su mi javili da mogu računati na povrat sredstava samo do 29 tisuća kuna, a da bih i to dobila moram im dati zadužnicu u vrijednosti od 50 tisuća kuna i priložiti račune. Bila sam sretna s onim što sam uspjela napraviti, a onda se dogodio petrinjski potres koji je uzrokovao nova oštećenja i sad sam opet na početku – nemam gdje živjeti. Nakon zagrebačkog potresa zbog oštećenja iz svog sam doma morala iseliti i trenutno živim u stanu od prijateljice. Ona živi u Njemačkoj i uskoro se vraća jer ima kupce za taj stan, a ja se moram iseliti i nemam kuda otići osim da se vratim u ovu zgradu. Naravno da me strah jer su zgrada i stan potpuno nesigurni za život. Strah je tim veći jer ovdje u zgradi nema nikog, nema ni jednog susjeda, nemaš koga zvati u pomoć ako ti se nešto dogodi. Također, u zgradu može lako provaliti tko god hoće.”

Stan Marijana Neseka, predstavnika stanara u Kačićevoj 4 u središtu Zagreba, pretrpio je velika oštećenja nakon potresa u ožujku te ponovno nakon onog krajem prosinca s epicentrom kod Petrinje. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Marijan Nesek, predstavnik stanara u Kačićevoj 4, kaže da je projekt sveobuhvatne obnove zgrade završen i predan u Zavod za zaštitu spomenika kulture koji ga mora odobriti. Nakon što Zavod da suglasnost, projekt se šalje u Grad koji izdaje građevinsku dozvolu. Kada građevinska dozvola bude izdana, onda treba riješiti financijsku konstrukciju koja podrazumijeva dogovor između stanara na koji način realizirati obnovu, na koji način zgradu učiniti sigurnom za život. A riječ je o vrlo ozbiljnim i skupim zahvatima. “Tragedija je u tome što smo mi i godinu dana od potresa zapravo na početku i što svakim danom nečinjenja zgrada sve više propada. Nastaje daleko veća šteta nego što je bila na dan potresa. Svakim danom u kojem se ništa ne radi i ništa ne poduzima šteta je sve veća i veća. Mi stanari smo do sada na interne sanacije – da se kuća nekako uspije sačuvati od potpunog urušavanja – potrošili oko 250 tisuća kuna, a da zapravo prava obnova nije ni počela. Povrat za sanacije iz Fonda za obnovu još čekamo. Taj novac mogao se utrošiti puno kvalitetnije – za trajnu obnovu naše zgrade da se s njom počelo na vrijeme. Zgrada je nakon petrinjskog potresa pretrpjela nove velike štete do kojih ne bi došlo da se krenulo ranije u proces obnove.”

Kada je riječ o novim Vladinim mjerama stanari Kačićeve ulice ih pozdravljaju. Nadaju se da je time prepoznato kako izvanredna situacija zahtijeva i izvanredne i hitne mjere. No njihova zgrada, unatoč teškim statičkim oštećenjima, zbog kojih su svi stanari raseljeni, nema pravo na pomoć u stanarini ni na kontejner za privremeno zbrinjavane jer je obilježena žutom naljepnicom. Iako su stanari nakon petrinjskog potresa ponovo zvali statičare za evaluaciju novonastale štete, nitko im se do sada nije javio.

 

‘Živim kod prijateljice, ali moram se iseliti i nemam kamo otići osim u svoju oštećenu zgradu. Naravno da se bojim jer su zgrada i stan nesigurni za život’, kaže Branka Ferek

 

Što je najveći problem stanara u zgradama koje su u zagrebačkom, a kasnije i u petrinjskom potresu pretrpjele ozbiljna statička oštećenja koja prijete urušavanjem dijela konstrukcije ili čak i cijele zgrade? Marijan Nesek na to kaže:

“Imamo ideju, imamo projekt, imamo volju, koči nas samo birokracija. Imamo problem s institucijama koje se ponašaju kao da potresa u Zagrebu nije bilo. Naša zgrada koja se svakim danom sve više urušava, traži hitna rješenja i mi ne možemo čekati mjesecima na početak obnove. Ustavno je pravo svakog građana na dom i na život, a nama su zbog nesnalaženja institucija već mjesecima ugrožena naša ustavna prava. Svi mi iz ove zgrade smo izbjeglice koje smo prepuštene sami sebi, o nama nitko sustavno ne brine. Problem više od 20 tisuća raseljenih Zagrepčana država je prebacila na njih, na njihove obitelji i prijatelje koji su im pružili smještaj. Sve se može riješiti time da nas se stavi u hitnu proceduru, ako zid koji se ruši svakim daljim podrhtavanjem nije hitan ja ne znam što je onda hitno. Nama je svaki dan kao godina, to je nedopustivo i civilizacijski neprihvatljivo. Imamo samoinicijativu koja se sputava birokracijom i onemogućava da sami pokrenemo obnovu. Godinu dana tapkamo u mjestu, od institucije do institucije. Zato zahtijevamo manje birokracije, manje birokratskih prepreka koje su nepredvidive i donose gomilu neugodnih iznenađenja koja nas stalno vraćaju više koraka unazad. A razlog tomu je što različite političke opcije, različiti resori ne mogu sjesti za isti stol, dubinski analizirati problematiku i donijeti prave, provedive i hitne odluke. Krajnje je vrijeme da se resorno ministarstvo, Ministarstvo kulture, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i upravitelji zgrada konačno dogovore i donesu plan hitne obnove. Sve ove institucije nisu sjele i razgovarale i nijedna od njih ne razumije ovu drugu, odgovornosti nema i patnja Zagrepčana svakim je danom sve veća. Cijeli sustav nije dobro postavljen i sigurno neće dati rezultata, a nama se grad ruši i nestaje.”

Branka Ferek sama je krenula u obnovu svog stana u koju je uložila cijelu ušteđevinu – 50.000 kuna. Obnova je trajala šest mjeseci i netom nakon završetka radova dogodio se petrinjski potres. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine do 18. veljače, na temelju devet kategorija, zaprimilo je samo 552 zahtjeva za obnovu potresom oštećenih objekata. Većina podnesenih zahtjeva odnosi se na područje Grada Zagreba, a od ukupnog broja 141 zahtjev se odnosi na konstrukcijsku obnovu obiteljskih kuća te višestambenih i poslovnih zgrada u samom centru grada. No Fond za obnovu do sada po ovim zahtjevima nije primio nijednu odluku Ministarstva, već samo obavlja uplate za hitne intervencije prema rješenjima koje izdaje Ministarstvo. Do sada su isplaćene 232 naknade za hitne popravke. Najviša je 271.767,49 kuna. U zagrebačkom potresu oštećeno je 400 javnih ustanova i 25 tisuća zgrada, a broj objekta čija je obnova počela temeljem Zakona o obnovi, kako iz službenih podataka vidimo, iznosi nula. Da je broj zahtjeva minoran shvatila je i Vlada te je donijela mjeru koja bi trebala olakšati prikupljanje i predaju dokumentacije za obnovu. Mjerom se propisuje mogućnost predaje obrazaca putem aplikacije e-Obnova, smanjuje se broj potrebnih dokumenata te se propisuje obveza javnopravnih tijela i sudova da po službenoj dužnosti dostavljaju dokumentaciju i podatke kojima raspolažu. Iako je ova mjera naoko pohvalna, opravdano je pitati zašto ona nije puno prije donesena jer je suluda birokracija – prikupljanje papira koji u državnim institucijama već postoje, čekanje na razne suglasnosti, ishođenje dozvola za dozvole, ispunjavanje obrazaca koje ne razumiju ni oni kojih ih zaprimaju i obrađuju – ne samo usporila, nego je zakočila obnovu.

Komentiraj