GOST KOLUMNIST: VIKTOR GOTOVAC: Volim što se ne volimo

I u virtualnom i u stvarnom svijetu stvar je slična. Isključive i vulgarne budale – s lijeva i s desna – samo su budale. Budale, ali i ljudi. I da, nije ni bitno da se slažemo, bitno je da se slušamo, zar ne?

“Stisni petlju do daske

Odvrni pojačala

Ispusti dim kroz uši

Vrišti na mesec ko ja”

Vlatko i Goran Stefanovski

#srbočetnici #jugokomunisti #udbaši #orjunaši #leftardi #crvenikmeri #infodemija #homići #koronafašisti #antivaxeri #katolibani #trogloditi #dnovinari #rvatina #kozo_ebi #ustašići #natražnjaci #mantijaši #hratolici i tako dalje…

Iako je virtualni svijet često Cloaca Maxima ljudskih uvreda, voljno i rado u njemu sudjelujem!

Dugo sam se femkao fejsbučiti i tvitati. Nisam komentirao. Nije da nisam imao što. Zašto? Kad sam od Starog “popio” zvonki šamar nakon što sam se gurao na koncertu Prljavog kazališta u jesen 1989., naučio sam životnu mudrost da je najbolje ne gurati se u gužve i ne izlijetati. Mudrost oca, studenta iz provincije formiranog u Zagrebu šezdesetih i sedamdesetih, kojem je otac, moj djed, bio “neprijateljski vojnik” kako su mu objasnili na regrutaciji, svodila se na onu da je šutnja zlato. Kada je došla devedeseta, ponudili su mu da se angažira u “novoj vlasti”. No za njega, diplomiranog prehrambenog tehnologa u 47. godini života, HDZ je bio upravo onoliko interesantan koliko i članstvo u SKH prije toga. Nimalo. Životna lekcija socijalizma bila je da budeš tih i ne izlijećeš. Za ručkom i večerom uvijek se diskutiralo i komentiralo, ali izvan tog okruženja mudro je bilo šutjeti. I prije i nakon 1990.

Dakle, taj “psihološki šamar”, kako ga zove jedan moj prijatelj, iz sredine listopada 1989. pomogao mi je shvatiti i prihvatiti životnu mudrost svog oca. Ne izlijetati. Pa nisam.

Kako rekoh, iako je virtualni svijet često Cloaca Maxima ljudskih uvreda, danas voljno i rado u njemu sudjelujem! Čopori frenetičnih zagovarača i napadača koji su se anonimnošću odrekli odvažnosti, ali nadoknađuju to bezobzirnošću. Servilne stranačke trol-sljedbe i kojekakve druge sirovine uživaju tu u vulgarnostima i svom će silinom utjerivati pravila poslušnosti. Svoja pravila. Divan entourage polusvijeta.

Nisam prvoborac slobode govora u virtualnom okruženju. Koja zapravo jest samo virtualna sloboda govora. No prije pet-šest godina – kada više nije bilo oca da me privede pameti – počeo sam “pehlivaniti”, kako bi rekao jedan moj prijatelj. Komentiram mnogo toga, politiku, pravo, društvo… Od tada sam se mnogo toga naslušao i načitao o sebi. Em jer mi je ujak onaj koji jest. Em jer sam bio SDP-ovac, u Gradskoj skupštini. Pa zbog Tita. Da ne zaboravim i da sam često bio kritičan prema tome kako nam izgledaju tržište rada i uređenje i praksa radnih odnosa. Onda i zbog toga što sam komentirao cijepljenje i mjere protiv covida-19 u radnom okruženju. Čitam tako da sam bio državni terorist koji je nametao cijepljenje, da sam valjda osobno nosio uže i tražio linč onih koji se ne žele cijepiti. Da, spoznao sam baru komentara i kaljužu uvreda na mrežama. Čitam ih, sve i ako su najbrutalniji. I prema meni. Čudan je to osjećaj, kako ono ide: dobro je što sam ponižen da bih tvoja naučio pravila.

Opet, bez te kloake ne bih upoznao @ratnistradalnik, išao na kavu s @SpectatorHR, ne bi mi @_Jadranka_Kosor davala komentare i kritike, ne bih se smijao pričama Saše Kosanovića, pratio akcije Maje Sever, komentirao s @VlahoBogisic, pročitao stav Vedrana Đulabića ili analizu Dragana Bagića. Ne bi mi prije neki dan jedan desnije profilirani tviteraš napisao: “Da, druže Gotovac, zaslužili ste vi mnogo toga! Ali da državi (koja je imala Bleiburg, Križne putove, jame pune hr kostiju, DR, Vukovar, Ovčaru, Škabrnju itd) mladost obrazuju ljubitelji ‘zločinca-ljubičica bijela’ monstruozno je i bestijalno i znak da je ponovno izgubila SLOBODU. Neee!”

“Samo ću kratko reagirati, nemojte se ljutiti. No ako je činjenica da ja, sve kako ste me opisali, na Pravnom fakultetu predajem na 4. godini Radno i socijalno pravo, dokaz da je Hrvatska, Vaša i moja, ponovno izgubila slobodu, tada Vam ona, zapravo, nikada niti nije bila slobodna. Ja sam, tu ćemo se sigurno složiti, previše nebitna osoba da bih ja slobode oduzimao ili bio dokaz njenog oduzimanja. Ja sam, nemojte se ljutiti, za pitanje nacionalne slobode pik-zibner, bezveznjak, ništa. Ali da, ja sam siguran da je Hrvatska, moja i Vaša, slobodna. I sa mnom.” Moj odgovor.

Ne blokiram virtualne komentatore niti branim da me se vrijeđa. Pa i najružnijim riječima. Mazohizam? Možda. Ne. Možda su i moje riječi i stavovi uvreda nekome, ma koliko se ja trudio ne intonirati to tako. Tko komentira, mora prihvatiti i kritiku i komentar. Ne može se ponašati kao AP. Ni ZM. Ne postaje se velik ili dobar fejsbukist ili tviteraš bez mnogo velikih grešaka, rekao bi Gladstone.

Prije neki dan jedan me je sudionik rasprava na neki način i pohvalio. Naime, na moju opasku da mi je drago ako sam na karikaturi na kojoj su i Dežulović, Visković, Tomić, Pavičić, Jergović, moj mi je komentator napisao da ja u ta kola ipak ne spadam jer do mene ima barem još sto kola. Dometnuo je još da ne može podnijeti da netko mrzi zemlju u kojoj živi i rekao mi je da ne spadam u tu grupu.

“Nekoliko puta nismo se uhvatili i razumjeli, ali u pravu ste. Da, ja silno volim Hrvatsku. Moj patriotizam nije stvar izbora, već činjenice da sam ovdje rođen i volim to svoje okruženje, ljude. E, sad, malo ću otići dalje, možda Vam se neće svidjeti, svi navedeni, možda i svi na slici, silno vole Domovinu, kao Vi i ja, žele joj dobro društvo i državu, dobro žele ljudima. No znate kako to nekada bude, najkritičniji ste prema onom što najviše volite jer želite da bude bolje. Kad ne kritizirate, nije vam stalo. Nisu sve ljubavi iste. Nisu isti ni svi ljudi. No ključno je voljeti ljude sve i kada se s njima ne slažete. Svašta sam napisao. Ne znam hoćete li se složiti, nije ni bitno da se slažemo, bitno je da se slušamo, zar ne?” To je bio moj odgovor.

Ta kloaka uvreda, vulgarnosti, prijetnji, ona koja zastrašuje pristojnog čovjeka, a nekog izloženijeg i slabijeg dovede i do stanja u kojem pati (čitali smo i o samoubojstvima napadanih i izrugivanih na mrežama), nešto je što bi trebalo zaustaviti. No je li to moguće? Ako ja to mogu čitati, ne znači da i netko drugi treba. Ako meni to ne smeta, ne znači da je tako i nekom drugom. Ne znam jesu li pravi put zabrane, restrikcije, virtualni “etički kodeks”, mrežni bonton? Ili blokiranje? Znam samo da onaj tko nešto u virtualnom svijetu ostavlja, ne radi ništa manje zlo nego da to čini u stvarnom, tête-à-tête. Osuđujem to, mada trpim.

Svijet lajkova, pak, druga je strana virtualne medalje. Ljudi koji žive u svijetu virtualnih podržavatelja ili političari koji se kočopere na pohvale virtualnih obožavatelja misleći da se tako dobiva politička borba za bolje društvo – griješe. Dobar je jedan komentar, Mirsada Abazovića: “Tko skuplja lajkove, a zanemaruje stav, povijajući kičmu, nikad neće biti prav.” Na Twitteru. Da, mreže promoviraju estradizaciju društva, a i “instagramizaciju” politike, stvaraju zajednicu plošnih i pojednostavljenih stavova. Svijet je mnogo kompleksniji. Teško u njemu uspijevaju vojskovođe koji imaju samo virtualnu vojsku, uvjereni da poraza nemaju, zaboravljajući da su im bitke nestvarne, virtualne. Čovjek tako lako shvati da ljudi više vole golu laž nego kompliciranu istinu. A političari posebno.

Ali, dobro, da privodim kraju. I u virtualnom i u stvarnom svijetu stvar je slična. Isključive i vulgarne budale – s lijeva i s desna, sprijeda i straga – samo su budale. Budale, ali i ljudi. I da, nije ni bitno da se slažemo, bitno je da se slušamo, zar ne?