„Znalac. Intelektualac. Činjenica znalac

A ne zna iskopat šanac

Okrugle naočare i uska ramena

Nikad ne primećuje gdje je to realnost

Kraj njih je obavezno ogromna žena

Što je lako maznu na sentimentalnost“

Antonije Pušić

Sjećate li se tko je bio glasnogovornik koalicije SDP–HSLS za izbore 3. siječnja 2000.? Ako me sjećanje ne vara, bio je to Tihomir Ladišić. Zašto mi je to palo na pamet? Ili, zašto bi to bilo bitno? A izgleda da jest.

Prošloga tjedna čuo sam izjavu Zorana Milanovića kojom je, ako sam dobro razumio (a jesam), gotovo osporio pravo Ivanu Hrstiću da se naziva novinarom i da mu u toj ulozi postavlja pitanja. Razlog: Hrstić je bio glasnogovornik Milana Kujundžića, a po mišljenju predsjednika, takav angažman jest politički i jednom zauvijek onemogućava bavljenje novinarstvom. Zaista, moguće je da politički angažman narušava vizuru pune neovisnosti i neutralnosti, kad jednom djeluješ kao „lijevi“ ili „desni“ javnost te zaista može drugačije doživljavati. No da li se politikom zaista gubi stručnost?

U odnosu Milanovića i Hrstića postoji historijat, bilo je tu i „ostrašćenog amatera“ i „političkog agitatora“, no ovoga puta Milanović je i vlastitog glasnogovornika Jelića osudio na vječitu nenovinarsku sudbu zbog toga što se angažirao kao glasnogovornik Vlade, sada predsjednika. Isti bi se zaključak valjda mogao protegnuti i na Ladišića. Možda ni Hasanbegović nakon politike više neće biti povjesničar. Ili barem ne kredibilan. Raspudići, Pupovac, Glavašević, valjda, ne bi trebali predavati, Ćelić i Ostojić liječiti… Od stručnjaka politika, očito, u očima Predsjednika čini samo aktiviste, promotora političkih stavova i „navijača“, briše izučeno i pročitano

Naravno, u ovome ima i nešto osobno. Jesam li i ja svojim kratkim ekskursom u politiku „obeščastio“ vlastitu stručnost? Kada sam se „outao“ kao socijaldemokrat jesam li prestao biti pravnik? Ako sam prestao biti stručnjak, postao „cjeloživotni“ političar, politikant, politički aktivist, agitator, što sam sada kad su me i od tamo protjerali? Više nisam ni stručan ni političan? Što li sam? Višestruka propalica? Potpuni diletant? Da li ono što govorim na skupovima, predajem studentima, je li to znanost i struka? Agitacija, možda? Ili ni jedno od toga, već ništa. Nula? Može li se, onda, stručnost ipak „povratiti“, oprati se od „kontaminacije“ politikom? I kako? Zapravo, koliko daleko može ili treba ići stručnjak, u političkom ili društvenom angažmanu, a da ne prestane biti stručnjak? Kako se to „prestaje“ biti stručnjak, da li samo političkim odabirom, angažmanom ili još nečim?

Nadvikivanje Hrstića i Milanovića nije baš debata Sokrata i Trazimaha, ali pitanje je prevažno. Osobito u državi koja nije velika, u kojoj ne postoje milijuni stručnjaka i novinara, nastavnika i liječnika, političara i aktivista, nego to, hoćeš-nećeš, mogu biti samo isti ljudi. U državama kakva je Hrvatska teško može biti ljudi koji su ili samo političari ili samo stručnjaci. Konačno, trebamo li si dozvoliti da od političara odijelimo stručnost, a od stručnjaka političnost? Jer ako je to ideja i cilj, hajdemo zaključiti da je stručnost, dakle, za političare u nas prepreka, otegotna okolnost, da je najbolji političar valjda nestručnjak i neznalica. Jer ga upravo to čini neovisnim i pravim izborom za rasnog političara.

Naravno – nije tako.

Društveni mikrokozmos u kojem bi stručni i znalci, ili samo obični pošteni ljudi, bili isključeni od definiranja političkih ishoda ili bi to mogli samo na izborima svake četiri godine, bio bi silno uskogrudan. Štetan. Jer ako bi politikom stručnjaci gubili stručnost, znalci znanje, pošteni poštenje, tada bi naše političke elite bile osuđene na intelektualno sivilo, nesposobnost i neukost, nepoštenje i gramzivost. Ta bi politika bila svijet bez obrazovanih, suvislih i razumnih ljudi. A takva napast, sve i ako jest, kada o njoj čitamo u crnim kronikama i vidimo je u silnoj korupciji i kriminalu, ipak nije postala pravilo, još je pogreška. Nadam se barem da je tako, ako već nastojimo graditi zdravo ljudsko društvo. Ne „životinjsku farmu“.

Upravo suprotno od Milanovića, smatram da našoj politici trebaju stručnjaci, znalci, pošteni i sasvim neobično „obični“ ljudi. To možda jesu Hrstići, Jelići i Ladišići. Ili nisu. Ali bez takvih ljudi nemamo mi nekih drugih, nema političkih gorostasa, ne postoji ekskluzivno obrazovanje za političke nadljude kojima ćemo osmisliti sjajnu obrazovanu političku klasu. Ostaju samo oni verzirani u podmetanju noge, sposobni u gramzivosti, heroji u maniri populističkog bućkuriša. Nama u politici, ili oko nje, trebaju svi ljudi, slagali se mi s njima ili ne, a ponajviše oni izvrsni. Izuzetni. No ako ćemo upravo njima oduzimati znanje i struku, nijekati im poštenje i ljudskost, ako se imalo približe političkoj areni i to baš zato što su se toj kuhinji približili, tada će oni od nje uteći glavom bez obzira. I to svaki put. Mi kao društvo ostat ćemo na ovom što sada imamo. A to je slaba ponuda, zar ne? Upravo se u ovo predizborno vrijeme vidi koliko nam trebaju nova lica i novi ljudi, nove ideje i nova zalaganja, nova energija i novo predstavljanje.

Znalci i stručnjaci u malim državama i neizgrađenim društvima prerijetki su da bi mogli i smjeli djelovati samo u svojim područjima. Potreban je njihov angažman u društvu. On može, ali ne mora biti politički. No ni od potonjeg ne treba zazirati. Nije kužan politički angažman osim ako smo se unaprijed osudili na kužnost politike. I samo takvu priznajemo. No tada će nam i društvo biti bijedno. Jadnije no sad. I sve beznadnije.

Naše je dosadašnje postupanje upravo otuđivalo struku, razum i znanje od politike, društva i države. Ako se na tom terenu struka i znanje gube, a razum posustaje, tko bi se tu želio nadmetati? Osim onih koji nemaju ni struke ni znanja, ponajmanje razuma. Nothin’ to lose pjevao bi Kiss. Naravno, možda su i stručnjaci i znalci doprinijeli tome sagledavajući stručnost i znanje samo na pijedestalu kontemplativnog larpurlartizma. I to je, vjerojatno, stručnjake i znalce udaljilo od društva i njegovih problema. Blagodat društvene lijenosti i apatije. Zaboravili su da struka i znanje ne postoje ako se njima ne rješavaju problemi društva. Ne pišu se knjige radi lijepog sloga, dobrog tiska i ukoričenja, kićenog stila… Već zbog ideje! Ne ideje bilo kakve već one koje ruši ravnodušnost i mijenja stvari.

Zato kada Milanović docira Hrstiću (da se razumijemo, Hrstića ne branim niti mu obrana treba), on griješi. Kao što bi bilo pogrešno bilo kome tko se okušao ili dotaknuo politike, to predbaciti. Jer to ljude tjera od politike. Možda Hrstiću i nije bilo mjesto u politici, možda ni u novinarstvu, ali treba li o tome suditi Milanović? Plenković? Ja? Tko? Upravo je tako stvoren odium za svaki društveni angažman. I za politiku. Tako su se angažiranost, stav i mišljenje ogadili ljudima. U politici osobito. A bez ljudi u društvu nema promjena. Ne na bolje.

Stručnjaci i znalci trebaju biti svjesni poziva da se promijeni svijet. Na njima je da opredmete svoju moć promjene. I nitko im to ne bi trebao osporavati niti otežavati. Suprotno, treba ih privlačiti, uključivati. Njihov angažman može biti propitivanje društva i kroz predavanja, knjige i članke, no mogu se i trebaju i aktivnije angažirati. Društveno, kroz udruge, javne rasprave. Pa i politički. Jer na njima je da se bore za manjine, ljudska prava, zdrav okoliš, pravdu, socijalnu državu…

Davno je John Maynard Keynes u eseju “Liberalism and Labour” napisao: “Politički problem čovječanstva jest povezati tri stvari: ekonomsku učinkovitost, društvenu pravdu i slobodu pojedinca. Prvo zahtijeva kritičnost, oprez i tehničko znanje; drugo, nesebičan duh i entuzijazam koji voli običnog čovjeka; treće, toleranciju, širinu, uvažavanje izvrsnosti raznolikosti i neovisnosti, koja podržava, iznad svega, pružanje nesmetane prilike iznimnima i ambicioznima.” Ovo treće možda je i najvažnije. Sloboda pojedinca. Stručnog i znalca. Bez njih sve pada u vodu.