“Pomozite mi, doktore,

Tako vam vaše etike

Ja ni ne očekujem

Šaku hemije i sintetike“

Momčilo Bajagić

Sezona je gripa i kraj semestra. Vrijeme za predavanja iz zdravstvenog osiguranja. Volim držati predavanja iz zdravstvenog osiguranja. Radno pravo mnogo je više u fokusu, praktičnije je, no zdravstveno osiguranje, zdravstvo, nevjerojatno je važna i vrijedna tema, društveno relevantna za socijalnu državu, pogotovo u društvu koje stari. Povijest zdravstvenog osiguranja povijest je čovječanstva, iz malo “iščašenog” kuta gledanja. Nema ratova, nema borbi, ali ima ozlijeđenih i bolesnih. Sve kreće od šamana, vračeva. Obožavam pitati studente znaju li koja je bila prva bolest koju je čovječanstvo spoznalo i krenulo liječiti. Obično im za točan odgovor nudim najbolju janjetinu u Zagrebu i okolici – u NK Hrašću. Studenti nabadaju od gripe do kuge, od psihoza do upala pluća, sa sve refleksnim oblizivanjem na janjetinu. Ja se, naravno, znojim u nadi da neće pogoditi jer bi me moglo koštati. Na predavanjima se spomenemo i Galena i Asklepija/Eskulapa i Hipokrata. Naravno, prijatelj Bero Schejbal u priču mi je pomogao uvesti i Aquae Balissae i narod Jasa, Iasse, “naše gore list”. Svašta tu ima. Hospitalaca, sestara milosrdnica, leprozorija, bolničkih zaklada, sve do Bismarcka i Beveridgea.

Zdravstveno osiguranje, u cjelini, poučna je priča o pragmi i logici suvremenih socijalnih sustava. Priča o troškovima, krizi financiranja i tko je snosi.

Sada već davne 1993. uvedena nam je obveza sudjelovanja u troškovima zdravstvenog osiguranja. Jedno vrijeme nazivala se participacijom. Uz nju imali smo i administrativnu pristojbu. A umjesto toga, tko ne želi plaćati, može se osigurati dopunskim dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjem. I tada je sve besplatno. O.K, skoro sve.

Od samog uvođenja do danas objašnjenja toga sudjelovanja i posljedičnog dopunskog osiguranja vrhunac su cinizma. Dakle, rekli su, uvodimo sudjelovanje u troškovima jer su ljudi “previše” odlazili u zdravstvene ustanove, valjda zato da se tamo druže s ljudima koji se ne osjećaju dobro Bit će da su odlazili liječniku, a da im nije ništa. Ili barem ništa ozbiljno. Čisto da napakoste. Ili što već. Jer, a to je valjda logično, gospođa u crnom kaputu, s trajnom, s malo previše šminke oko očiju, nečija majka ili baka, umirovljenica, došla je u ordinaciju obiteljske medicine u Vrbanićevu ulicu jer kašlje. A trebala bi znati je li njen kašalj nešto ozbiljno ili nije. Pa ako nije, ne bi se trebala ići gužvati i smetati. Pobogu, kako to da gospođa to ne zna? Pretpostavljam da normativno-administrativna logika uređenja sudjelovanja u troškovima zdravstvene zaštite i dopunskog zdravstvenog osiguranja jasno nalaže da svaki pacijent poznaje osnove medicine barem kao student pete godine medicine, ako već u prosječnom građaninu Hrvatske ne leži talent vrhunskog neurokirurga kombiniran s drugom specijalizacijom iz interne medicine. Da, naši građani koji jedva preživljavaju, umirovljenici koji u poznim godinama uče koristiti Wapp i Viber da zovu unuke u Irsku – sve su to dr. Housei i dr. Beroši. E, i sada se ti naši đedovi i bake lijepo sami pregledaju – i ako im nije ništa, ne idu liječniku. A da to malo ozbiljimo, radi sigurnosti da se netko ne šali s time, lijepo ćemo uvesti da se sudjeluje u troškovima pregleda tako da oni koji bi se samo došli družiti, taj ordinacijski Facebook i plate. Nema besplatnog ordinacijskog Tindera za penzionere, rekao bi Friedman.

O.K. Molim samo da mi netko pojasni jesu li pacijenti baš medicinski znalci? Ili idu liječniku da im kaže što im je? Pa da znaju što im je, valjda bi se sami i liječili, zar ne? Možda to i jest cilj. Travari i egzorcisti, here we come.

Uvrnuta logika još je luđa. Ako si, naime, umjesto plaćanja iz vlastitog džepa ugovorite dopunsko zdravstveno osiguranje, tada ste si kupili besplatnu zdravstvenu zaštitu i ulaznicu za sva grupna druženja u čekaonicama ordinacija i poliklinika. Štoviše, možete ugovoriti i pokriće lijekova s B liste, onih skupljih. Nije baš “sve za 9,99”, ali nije ni mnogo skuplje.

Koji smo mi svijet? Bolesnima namećemo troškove. Smišljamo i posebno zdravstveno osiguranje da im to naplatimo. I lijepu priču da im to piarovski upakiramo i prodamo. Pristojnije bi bilo reći da smo sudjelovanje uveli, i mi i Europa, da popunimo rupe u proračunu zdravstva. Evo, pretprošle godine ubrali smo HRK 1,98 mlrd samo u dopunskom zdravstvenom HZZO-a: HRK 1.436.124.754 od premija građana i još HRK 552.000.000,00 uplata premija iz Državnog proračuna. U biti, kad se čovjek snađe u analitici HZZO-a, shvati da je višak prihoda nad rashodom dopunskog osiguranja HZZO-a HRK 221.619.014,00. Naplatimo im da odu liječniku pa ih osiguramo i još jednom zaradimo. A koliko je još išlo od privatnih osiguravatelja i neosiguranih građana za pokriće sudjelovanja u troškovima zdravstvene zaštite… Vjerojatno više od dvije stotine pedeset milijuna kuna vrijedna priča o tome da previše koristimo usluge zdravstvene zaštite. Dobra priča. Skupa, svakako.

E sad, dalo bi se to i slikovitije ispričati. Recimo, dođete u omiljeni kafić, u B041 u Masarykovoj, naprimjer. Naručite kavu, platite, a onda – neposredno prije izlaska – naplate vam još 20 posto. Kažu, to je zato što možda niste trebali piti kavu pa da se ne stvara gužva, morat ćete sudjelovati i u nabavi zrna kave. Ili, kupite pretplatu na zrna kave za omiljeni espresso. Malo neobičan pogled na tržišnu ekonomiju, zar ne?

No kad vam uzmu doprinos od 16,5 posto na plaću, a potom još platite i pregled liječnika primarne zdravstvene zaštite i pregled specijalista i sve ono što vam oni ordiniraju. I Sumamed i Aerius i Euthyrox. Nešto ćete platiti u iznosu 20 posto cijene usluge, nešto i više. Ili ćete cijelu godinu plaćati dopunsko zdravstveno osiguranje. E, da, to je onda malo manje neobičan pogled na zdravstveno osiguranje, zar ne?

Ima još nelogičnosti. Recimo, ja plaćam doprinos od 16,5 posto za obvezno zdravstveno osiguranje. Za to dobijem obvezno zdravstveno osiguranje. A doprinosima financiram obvezno zdravstveno osiguranje i za druge; recimo, redovne studente. Koji, zapravo, dobiju više od mene – obvezno zdravstveno osiguranje i policu dopunskog na teret Državnog proračuna. Ja, pak, svoje dopunsko osiguranje trebam platiti sam. Ili će mi ga platiti poslodavac. Koji rusvaj. Rusvaj koji košta.

No najveća nelogičnost jest ideja da teret neracionalnosti zdravstvenog sustava prebacujemo osiguranicima koji moraju plaćati ono što su doprinosima već platili. Ili se moraju dopunski osiguravati. Ne bi li bilo bolje da, recimo, podignemo stopu doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje, a ne da se statistički samozavaravamo? Ili da razmislimo o tome da nešto ozbiljnije promijenimo u zdravstvenom sustavu: unaprijedimo ga, bolje njime upravljamo, razumnije trošimo. Naravno, ne na trošak osiguranika ili platitelja poreza. Recimo, da krenemo sa suvislijim ministrom. Ili ekonomistima i managerima koji bi bolje upravljali. Ili idu samo Paladina i Tramišak?

I da, ostao sam dužan odgovor. Prva bolest koju je društvo uvidjelo bila je ženska neplodnost. Jednostavno, roditelji su imali djecu o kojoj su skrbili dok su bila mala, a ona bi skrbila o svojim starim roditeljima kasnije. To je bio temelj društvene zajednice. Ne imati djece značilo je ne imati ruke za rad, ruke za rat i ne imati “osiguranje” za starost i bolest. Danas za to imamo socijalnu državu, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, davanja za nezaposlenost i socijalnu skrb. Ako imamo. I ako ih platimo. I više puta preplatimo. Ali to je priča za neko drugo vrijeme. Predizborno.