U rano jutro, 12. listopada 2020., Hrvatska se probudila šokirana. Tog kobnog ponedjeljka dvadesetdvogodišnji mladić Danijel Bezuk ispalio je rafale prema zgradama najviših institucija vlasti, na zagrebačkom Trgu svetog Marka, mjestu povijesnog, simboličkog i stvarnog hrvatskog državništva. Meta njegove rafalne paljbe bila je i hrvatska policija, stožerna institucija sigurnosti i suvereniteta države. U vatrenom okršaju teško je ranjen policajac koji je osiguravao štićeni objekt. Konačno, počinitelj kobnog događaja izvršio je suicid.

U javnom, političkom, sigurnosnom, psihijatrijskom, kazneno-kriminalističkom diskursu pojavile su se različite elaboracije, interpretacije i kategorizacije tragičnog događaja. Različite socijalne konstrukcije, socijalne reprezentacije i interpretacije takvih šokantnih događaja nisu neuobičajene. No nepristrana stručna analiza i primjena generičkih, stručno nespornih elemenata jasno ukazuje na to da je riječ o klasičnom terorističkom aktu. Bio je to planiran i organiziran nasilni oružani čin prema načinu izvršenja, s jasno identificiranom metom i žrtvama, pri čemu su njegovi učinci širenja straha i moralne panike (teror i teroriziranje) po svojem utjecaju i dosegu daleko širi, sežu izvan samih meta i žrtava te dosežu javnost, društvo i poredak. Teror je konstitutivni element terorizma, no svaki teror nije i terorizam. Terorizam je fenomen u kojem je teror sredstvo za ostvarenje političkog cilja. Radi li se ovdje o terorizmu i je li se Hrvatska suočila s domaćim terorizmom? Konačni odgovor pružit će rezultati istrage. No stručna interpretacija do sada raspoloživih elemenata ipak upućuje na zaključak da je riječ o terorizmu. Modus operandi je evidentno instrumentalno racionalan, mentalna disfunkcionalnost počinitelja nije dokazana, što eliminira osobni motiv i sebični razlog počinjenja te ih locira u sociopolitički kontekst, dok neposredno naknadno objašnjenje akta počinitelja ostavljeno na društvenim mrežama (ako je autentično) cilj izvršenja locira u politički kontekst. To su tri presudna elementa za karakteriziranje nekog fenomena kao terorizma.

Službeni odgovor hrvatskih vlasti bio je da je riječ o aktu s elementima terorističkog djelovanja, usmjerenog na Vladu i premijera koji je proizišao iz procesa radikalizacije i selektiranog recentnog govora mržnje. Strukturalni uzroci i kumulativna sukcesivnost ekstremističko-radikalnih djelovanja te kontinuitet stvarnosti govora mržnje nisu naznačeni.

Terorizam proizlazi iz razmeđa kontinuiteta krize, društvenih proturječnosti i nezadovoljstva te stvarnih ili percipiranih nepravdi pojedinaca (ili grupacija) koji su spremni i sposobni prijetnjom nasiljem ili nasilnim oružanim putem rješavati pitanja nezadovoljstva i nepravdi, pri čemu je nasilje usmjereno prema projiciranim krivcima. Nesporno je da iskazuje politička stajališta, to su političke izjave koje se iskazuju kroz nasilje. Obilje empirije ukazuje da ne postoji slučajan terorizam, slučajno terorističko djelovanje i slučajni teroristi. Svaki od terorizama nastaje zbog dubokih strukturalnih uzroka. Time terorizam generalno, pa ni udar na Markovu trgu nije posljedica govora mržnje. I teroristički udar i govor mržnje posljedica su strukturalnih uzroka, pri čemu oboje produbljuju ili onemogućavaju rješavanje dubokih strukturalnih uzroka. U hrvatskom slučaju kao ilustraciju govora mržnje dostatno je tek istaknuti stajališta o Drugom svjetskom ratu, o ustašama i partizanima te njihove posljedice na društvene podjele i političke polarizacije. Ili pak negativistička i kritizerska stajališta o briljantnoj pobjedi u veličanstvenom Domovinskom ratu u kojem je nastala suvremena Hrvatska. Uostalom, s govorom mržnje proizašlim iz političke i društvene polarizacije, sve više disrupcije, deficita političke tolerancije i demokracije, političke korupcije, isključivih (i emocionalno utemeljenih) pogleda na povijesne i recentne procese, aktere i događaje, Hrvatska je suočena od svojeg nastanka. No govor mržnje nije dovodio do terorizma.

Je li onda radikalizam uzrok terorizma ili je radikalizam tek obilježje terorizma? Terorizam je esencijalno marginalan fenomen. U tom smislu može se govoriti o ponašanju otuđenih i marginaliziranih aktera, dakle o ponašanju na krajnostima (ekstremima) političkog i društvenog spektra koje koristi nasilje, što je radikalno u odnosu na dominantno miroljubivo djelovanje društvenog „mainstreama“.

Čini se da je u pozivanju na radikalizam kao odgovoru na zagrebački teroristički akt riječ o pomodarskoj uporabi pojma bez suglasnosti o njegovu značenju, što nije nimalo bezazleno jer se radi i o namjeri poduzimanja sigurnosnih mjera spram radikalizma kao konteksta nastanka terorističkog udara. Sigurnosno djelovanje u naznačenom području, prema obilju svjetske, ali i domaće empirije iz prvog desetljeća postojanja Hrvatske, sklisko je područje zbog mogućeg „bumerang efekta“. Snage sigurnosti u možebitno nejasno definiranom značenju pojma u ime sigurnosti mogu postati akter nesigurnosti i ugroziti demokraciju i pravnu državu. Radikalizam je vrlo kontroverzan pojam i redovito socijalni konstrukt s različitim pozitivnim i negativnim vrijednosnim značenjem kroz povijest. Radikalizam i ekstremizam, nešto određenijeg značenja, nisu sinonimi. I jedan i drugi pojam podrazumijevaju postojanje vrijednosno neupitnog i sa širokim legitimitetom izgrađenog „središnjeg“ poretka. Nakon islamističkog terorističkog udara na Madrid 2004. pojam radikalizma na scenu je uvela politika. Kontroverzni i kompleksni pojmovi (de)radikalizacije i proturadikalizacije u središtu su promatranja studija terorizma. Taj je pristup paradoks jer deradikalizacija (odvraćanje od nasilja i društvena reintegracija radikaliziranih pojedinaca) i proturadikalizacija (socijalno i kulturno kontekstualna prevencija da netko ne postane radikalan) znače usmjerenje k uzrocima terorizma, što je područje do sada ignorirano u znanstvenim istraživanjima i protuterorističkim policyjima. Radikalizam i ekstremizam podrazumijevaju distancu od „mainstream“ političkog mišljenja, političkih i društvenih procesa. Stručnjaci se slažu da je radikalizacija proces koji je refleksija mišljenja, stajališta i ponašanja usmjeren na promjenu političkog sustava, pri čemu se koriste različita nasilna i nenasilna sredstva. Radikalizacija je transformacija pojedinaca i grupacija od političke participacije legalnim i legitimnim sredstvima k pružanju podrške nasilju ili njegovoj uporabi. To je istovremeno top-down (autoriteti radikaliziraju pojedince i grupacije) i bottom-up (pojedinci i grupacije se samoradikaliziraju) proces. Radikalizacija stavova ne znači i radikalno djelovanje: svaka radikalizirana osoba ne postaje terorist niti svaki terorist ima radikalne poglede. Striktno promatrano deradikalizacija uključuje promjenu stajališta i vrijednosnih sudova (kognitivni aspekt) te promjene ponašanja kao odustajanje od terorističkog djelovanja. No, odustajanje od terorizma ne znači i deradikalizaciju stavova niti deradikalizacija stavova znači odustajanje od terorizma. Ekstremizam je nešto jasniji pojam. U demokratskim uvjetima određenje i inkriminacije se moraju odnositi na ono što su evidentno nasilna i izvaninstitucionalna ugrožavanja demokratski konstituiranog ustavnog uređenja. Predmet sigurnosnih djelovanja u radikalno-ekstremističkom kontekstu moraju biti istinske kategorije nacionalne sigurnosti i one ne smiju biti u službi dnevne politike, odnosno ne smiju poduzimati nikakvu akciju u interesu bilo koje političke opcije i stranke niti smiju ugroziti politička i ljudska prava u odnosu na izražavanje mišljenja, političko organiziranje i političko djelovanje.

Takvo je određenje izazov za sigurnosnu praksu usmjerenu na eliminaciju i redukciju rizika radikalizma i ekstremizma. Radikalno i ekstremističko djelovanje i ugroze spadaju u tzv. unutarnju problematiku sigurnosti i predmet su interesa obavještajnih sustava svih država svijeta. Uobičajeno su u nadležnosti institucija za unutarnju sigurnost, službi sigurnosti. Službe sigurnosti poduzimaju aktivnosti s ciljem kontroliranja i sprječavanja radikalnih i ekstremnih političkih djelovanja, bilo grupacija, bilo pojedinaca kojima je namjera potkopati ili srušiti demokratsko ustrojstvo i ustavni poredak. Za takvu aktivnost zakonski je ovlašten i hrvatski obavještajni sustav. Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu (čl. 23), između ostalog, određeno je djelovanje SOA-e spram ekstremističkog organiziranja i djelovanja skupina i pojedinaca. Pojam radikalizam Zakon ne poznaje. Komparativno je poučno sagledati Saveznu Republiku Njemačku, vjerojatno gospodarski najmoćniju europsku državu s najutemeljenijim demokratskim poretkom, istodobno povijesno istraumatiziranom s neuspjelim modelima demokracije, totalitarnim agresivnim diktatorskim poretcima i integracijom bivšeg komunističkog DDR-a. Njemačka je država do savršenstva dovela sigurnosno djelovanje u ekstremističko-radikaliziranom kontekstu pomirivši nepomirljivi trinitarni model: poštovanje ljudskih prava-demokracija/pravna država-sigurnost. To je država itekako suočena s ekstremizmom, za što je nadležna služba sigurnosti, Savezni ured za zaštitu ustava (BfV). Prema izvješću BfV-a u Njemačkoj je u 2019. registrirano 41.177 politički motiviranih zločina, od čega njih 31.472 s ekstremističkom pozadinom. Za njihovo procesuiranje nadležan je Savezni kriminalistički ured kojem BfV pruža (protu)obavještajnu podršku, dok je u određenim slučajevima za razmatranje i donošenje konačnog pravorijeka u odnosu na radikalizam na temelju prijedloga BfV-a (vlade) nadležan Ustavni sud. Posljednji možda značajni slučaj bio je prijedlog za zabranu desničarske Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD) od 2001. do 2003., što je Ustavni sud odbio zbog formalno-pravnih propusta, odnosno činjenice da su „krtice“ BfV-a bile i u čelništvu NPD-a. Poučan je i britanski primjer. U okviru političkog nasilja Britanci ekstremno-radikalna djelovanja tretiraju u okviru pojma subverzija (prevrat, rušenje). Pojam nije određen Zakonom o službi sigurnosti, već mu je sadržaj, jer je riječ o skliskom području zbog mogućeg nezakonitog ograničavanja političkog djelovanja, određen naknadno. Uz opću zakonsku odredbu prema kojoj Služba sigurnosti (MI5) štiti nacionalnu sigurnost od akcija koje namjeravaju srušiti ili potkopati parlamentarnu demokraciju, političkim, industrijskim ili nasilnim sredstvima precizirano je: „Za Službu nije bitno ako ljudi imaju svoje mišljenje o ustroju ili organizaciji parlamenta ili ako traže promjene u industriji zemlje ili ugovaranje unosnijih poslova ako su članovi sindikata ili ako zahtijevaju da se izazove ili promijeni politika vlade prema obrani, zapošljavanju, inozemnoj politici ili nečem drugom. Uski stranački politički interesi trenutne vlade nemaju nikakvu ulogu u odlučivanju hoće li se Služba sigurnosti u nešto uključiti. Njezin kriterij prema subverzivnoj opasnosti jest postoji li namjeran cilj podrivanja parlamentarne demokracije i predstavlja li to stvarnu opasnost po sigurnost nacije.“ S druge strane spektra i ilustracije zlouporabe službi sigurnosti u tretiranju radikalizma i ekstremizma dostatno se prisjetiti totalitarnih država koje su političkim ekstremizmom smatrali političke disidente i političku emigraciju. U cilju ostvarenja nacionalne sigurnosti i eliminacije socijalno konstruiranog radikalizma, totalitarni sustavi bili su usmjereni na očuvanje elite na vlasti i vladajuće ideologije, a ne istinskih kategorija nacionalne sigurnosti. U konačnici, ti su sustavi postali ekstremno radikalni. Preciznije, postali su teroristički sustavi u kojima je teror oblik vlasti.

Tragičan događaj na Markovu trgu dokazao je da je Hrvatska suočena s domaćim terorizmom. Za njegovu eliminaciju u budućnosti neophodno je eliminirati strukturalne uzroke koji neće voditi ekstremizaciji i radikalizaciji. To je set načela koji determiniraju način funkcioniranja hrvatske države i društvenog života, što uključuje lege artis i bona fide funkcioniranje, u skladu sa zakonom, profesionalnim zakonitostima i profesionalnom etikom u ime progresa hrvatske države, hrvatskog naroda, hrvatskh državljana i građana. Upravljanju hrvatskom državom i institucijama potrebni su policyji bazirani na ekspertizama i znanju, a ne paušalni policyji koji generiraju apologetske činjenice. Politička patologija s političkom demagogijom, hipokrizijom, političkom paranojom, korupcijom i manipulacijom treba postati stvar prošlosti. Upravljanje kadrovskim resursima treba biti bazirano na sposobnosti, konkurentnosti i kompeticiji, jednakosti šanse i odgovornosti, a ne partikularno-interesnoj podobnosti i nejednakosti. Socijalna pravednost, usmjerenost općem dobru, društvena solidarnost, društveno i institucionalno povjerenje, aktiviranje ukupnih socijalnih potencijala, međusobno uvažavanje, poštovanje različitosti, društveni dijalog moraju se uspostaviti. Završetak prošlosti i okretanje budućnosti, osuda i kažnjavanje svih zločina i pijetet svim žrtvama tih zločina, kultura sjećanja, kultura zahvalnosti, osobito prema braniteljima i Domovinskom ratu, društveno priznanje neupitnih vrijednosti te liječenje sjećanja neugodne prošlosti nasušna su potreba hrvatskog društva i zalog budućnosti. U demokratskom političkom društvu na sceni mogu i trebaju djelovati politički suparnici, a ne međusobni mrzitelji i generatori društvenih podjela i stalnih kriza.