GOST KOLUMNIST: Daniel Ivin – Goldstein: Plenkovićev politički bezobrazluk

Dogodila se Neretva, dogodila se Sutjeska, dogodio se i AVNOJ, a 12. lipnja 1943. osnovan je ZAVNOH. Prema tome, imamo neosporni Dan državnosti, jer je tog dana u oslobođenom Otočcu osnovan prvi i pravi višestranački hrvatski parlament, ali bez HDZ-a

Plenković je svojim odabirom takozvanog Dana državnosti odvojio Hrvatsku od njene prošlosti, odsjekao je od one njene prošlosti koju cijeli svijet poštuje i slavi, ali očito ne i on. Takvim je izborom Plenković učinio politički bezobrazluk u svrhu promocije HDZ-a i tako omogućio svakojaka naklapanja i proizvoljne tvrdnje o toj organizaciji. Čini se da se osobito ističe govor o HDZ-u kao prvoj ili jedinoj političkoj stranci u Hrvata nakon pada komunizma.

Pa, da vidimo.

Početkom 1943. predsjednik Roosevelt je na osnovu izvještaja o NDH, ne vjerujući više u mogućnost Jugoslavije, predlagao da se Srbiji pomogne obnoviti njenu državu, a Hrvatsku stavi pod neku vrstu starateljstva, valjda internacionalnog. Ali krajem te iste godine temeljito je promijenio svoje uvjerenje, priznavajući Tita i mogućnost ponovne Jugoslavije i – prema tome – Hrvatske u njoj. Ili, bolje da se ovdje poslužim općepoznatim historijskim događajem, na Teheranskoj konferenciji Velike trojice krajem 1943. Roosevelt je potpisao odluku, uz Churchilla i Staljina, kojom se Tita i njegove partizanske odrede uzdiže u status savezničke armije u sveopćoj borbi protiv fašizma. Pojavila se izgleda Jugoslavija.

Nameće se pitanje što se zapravo dogodilo, zašto, kako? Roosevelt je u to vrijeme imao neosporno presudni utjecaj na razmišljanja mjerodavnih osoba o poslijeratnom uređenju država Europe i to je važno imati na umu prilikom ovog razmatranja.

Pod okriljem State Departmenta više je raznih publikacija koje donose slične podatke; ovi su navedeni iz “Genocide Studies and Prevention, an International Journal“. Potpoglavlje na stranici 93, pod nazivom „Roosevelt and Croatia’s Future“ donosi njegova slobodna razmišljanja u neformalnom razgovoru s tadašnjim ministrima vanjskih poslova SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva (Hopkins i Eden) u kojem iznosi i gore navedene prijedloge. Dakle, Hrvatsku nije čekala nikakva sjajna budućnost, čak ni priznanje nezavisnosti. Ta je činjenica vraški tvrd orah, naročito za one koji je uporno negiraju; prije bi se moglo slomiti zube nego zdrobiti tu činjenicu.

Ostaje pitanje zašto Roosevelt na kraju iste godine iz temelja mijenja svoj prijedlog s početka 1943. Odgovor je poznat i sveopće priznat: dogodila se Neretva, dogodila se Sutjeska, dogodio se i AVNOJ, a 12. lipnja 1943. osnovan je ZAVNOH. Prema tome, imamo neosporni Dan državnosti, jer zapravo je tog dana u oslobođenom Otočcu osnovan prvi i pravi višestranački hrvatski parlament, ali u kojem nije bilo HDZ-a pa tako ni Plenkovićeva dana državnosti. Hrvati su, dakle, svoju republičku posebnost zasnovali u sklopu Jugoslavije, što je ostvarenje velebnih vizija hrvatskih velikana, počevši od ilirskih preporoditelja i Strossmayera pa sve do Tita. Što se tiče sumnji u to da je pod usmjeravajućim okriljem komunista (predvođenih Hebrangom) uopće bilo moguće osnovati demokratski parlament, moje – i ne samo moje – historiografsko uvjerenje i savjest čvrsto stoje iza istinitosti tog događaja, bio sam i njegov svjedok – iako u doba dječaštva, koje slobodno mogu nazvati ratnim dobom odraslog dječaštva. Vidio sam svojim očima kako Osnivačko zasjedanje ZAVNOH-a otvara Filip Lakuš, jedan od predvodnika HSS-a, i to nije bila samo puka formalnost zbog njegova starosnog prvenstva. Svako negiranje te činjenice neizostavno se svrstava na stranu NDH-ovske prošlosti.

Nisam imao namjeru pisati o Rooseveltu, ali politički skandalozno Plenkovićevo uguravanje čitave Hrvatske pod HDZ-ovske skute, zahtijeva odgovor. Privatizacija takozvanog dana državnosti od jedne političke stranke koja se tog datuma domogla vlasti, povratak je u vladavinu jednostranačkog jednoumlja iz kojeg tek što smo željno izašli. Drugim riječima, novokomponirano jednoumlje izraslo je iz tuđmanovskog revizionizma i laži o prvoj nekomunističkoj i slobodnoj stranci u Hrvatskoj – što HDZ nikada nije bio niti će biti.

Moramo se zato vratiti počecima svojih istina i u tu svrhu dohvatit ću se najprije knjige „Banket u Hrvatskoj“ Darka Hudelista, pisane neposredno nakon opisanih događanja. „Naslutio je Ivin svu dramatiku izazova povijesnog trenutka i to ga omamilo kao tamjan, pa kome da se povjeri nego svom nekadašnjem šefu iz Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske dr. Franji Tuđmanu“, piše Hudelist na 10. stranici svog nezaobilaznog djela o mnogim našim počecima i dalje navodi da se taj moj odlazak Tuđmanu dogodio 7. veljače 1989. Datum je točan, ali ne i razlog odlaska u Nazorovu 59, pa ću zato najprije citirati recenzentni uvod s početka te značajne knjige, da je ona „svojevrsna mikstura historiografije, publicistike i književnosti“, a dodao bih i suvišnog psihologiziranja, doista nepotrebnog. Ostaje, znači, da ovdje kažem pravi razlog, odnosno ispravim navedeno u Hudelistovoj knjizi zašto je i kako došlo do tog odlaska Tuđmanu, ali s važnom napomenom da se to odnosi na prvo izdanje te knjige iz 1991., budući da je u drugom 1999. izostavljena navedena važna uvodna napomena recenzenata.

Petar Šegedin me povremeno znao pozvati na zajedničku šetnju, ispunjenu najčešće razgovorom o najnovijim političkim delikatnostima. Stanovali smo na raznim katovima iste kuće, tada Proleterskih brigada 35., a nakon što sam posredovao Đilasovu posjetu Šegedinu, naše su šetnje, čini mi se, postale učestalije, razgovorima ispunjenije. Negdje krajem siječnja ili početkom veljače 1989. Petar mi je spomenuo nešto o nekakvim okupljanjima kod Tuđmana, da ga oni ljudi zovu da se priključi njima iako ih on ne zna, pa me upitao ako bih otišao tamo vidjeti kakvo je to društvo. Rekao mi je, pamtim dobro, da ne zna samog Tuđmana, nikada s njime nije ni razgovarao i zatim je nastavio kako vjeruje da ga ja dobro poznajem jer bio mi je dugo direktor pa pretpostavlja da ga i sada ponekad viđam.

Navikao sam se, razumije se, Petru vjerovati, ali ovoga puta u meni se pojavila nedoumica oko tako čudnovata, neobična zahtjeva. Nisam odmah shvatio Šegedinovu nevoljkost da sam otiđe na polu-ilegalna tuđmanovska okupljanja u sljemenskim vikendicama ili zabačenim gradskim stanovima. S jedne strane Šegedin je pažljivo održavao legalitet predsjednika Matice Hrvatske i ugled bivšeg kulturnog atašea u Parizu, ali se toj zvaničnosti u njemu istovremeno suprotstavljala snažna sklonost izrazito hrvatskim političkim aspiracijama. Ishod te dileme bio je u neobičnom prijedlogu da umjesto njega u Nazorovu 59 odem ja i dobijem barem osnovne dojmove o ozbiljnosti događanja oko Tuđmana.

I ne samo to. Pamtim kako me je nakon dva, tri dana pred vratima iznenadio Petar, koji je došao pitati jesam li bio kod Tuđmana. Inače bi me on najprije pozvao telefonom pa bih ja sišao kat niže do njegova stana i onda bismo otišli na šetnju. Ovoga puta, međutim, on je očekivao da ću već moći podijeliti dojmove nakon obavljena posjeta, a ja nisam još bio ni otišao. U stvari, nakon odustajanja od ranije ideje da pod Tuđmanovim uredništvom pišemo nekakvu historiju NDH (u kojoj mi je bilo namijenjeno smanjiti obim zločina u Jasenovcu), prestao sam odlaziti u Nazorovu 59. Pomisao da se sad odjednom pojavim na onim vratima, nekako je teško sjedala, ali istovremena spremnost da Šegedinu učinim po volji ipak je nadjačala skanjivanja.

Odmah nakon njegova iznenadnog posjeta sjeo sam u auto, pomalo i posramljen što nisam to učinio dan-dva ranije, i već istoga dana vratio sam se obavljena posla. Hudelist je inače dobro opisan posjet razlomio na dva djela, da je učinjen u dva razmaknuta dana, premda je ustvari obavljen u jedno prijepodne. Ne znam, možda mu je Tuđman zbog nečeg tako naknadno suflirao jer, istini za volju, moram reći da se moja šetnja s Tuđmanom dogodila više nakon mojeg inzistiranja. Govoreći iskreno, meni je tada Tuđman pokazivao pomalo začuđujuću sigurnost odnosno nemarnost naspram eventualnih prislušnih aparata u prostorijama svog stana. Prvi dio razgovora obavljen je tako u Tuđmanovoj kući, uz izvrsnu Ankičinu domaću rakiju, a drugi u kratkoj šetnji, da nas ne bi mogli prisluškivati.

Ne znam kolika je Šegedinu bila korist od mojeg odlaska Tuđmanu, ali mene je dočekalo iznenađenje: moj brat osniva politički opozicione novine, a ja o tomu ništa ne znam. Mislim da tome neizostavno pripada i jedno malo razjašnjenje jer odmah na početku našeg razgovora, i prije nego što sam progovorio, Tuđman je na svoj tipični način (kad želi nešto postići) počeo nabacivati kako bi bilo korisno da uđem u redakciju Slavkovih novina, da će on pomoći ako zatreba da postanem član tog uredništva i da tamo budem neka vrsta njegova glasnogovornika, a ja nisam imao pojma da se neke novine uopće zasnivaju. Odgovorio sam da već dulje nisam bio s bratom, ne znam ništa o tim novinama, raspitat ću se, ali bit će najpametnije ako Slavka dovedem njemu u Nazorovu 59 pa da njih dvojica izravno porazgovaraju. Dobro pamtim Tuđmanovu nevjericu da mu starijeg brata mogu samo tako dovesti, a on sam nije uspio ni razgovarati s njime preko recenzenta Zenka, kada mu je nudio na izdavanje svoja „Bespuća povijesne zbiljnosti“ koja su gotovo svi izdavači odbijali.

Meni je, razumije se, najpreče bilo ustanoviti što je zapravo istina o navodnim Slavkovim opozicionim novinama i valjda sam već sljedećeg dana nakon razgovora s Tuđmanom otišao bratu. Nikakve novine nisam tamo našao, ali mi je brat ukratko ispričao kako su on i Vlado Gotovac (pripremajući izdavanje Vladine knjige „Moj slučaj“) došli do ideje jednog slobodoumnijeg časopisa, a možda i političkog tjednika. Korak dalje od toga je pomisao o nekakvom političkom okupljanju i njih su dvojica upravo sastavljali jedan tekst u tom smislu, a Slavko moj dogovor s Tuđmanom da dođe gore na razgovor nije lako prihvatio. Pristao je tek nakon bratskog uvjeravanja, ali pod uvjetom da na taj sastanak idem s njim. Hudelist ovako piše o ondašnjoj Slavkovoj obaviještenosti o Tuđmanu (str. 43): „Uostalom, gotovo svi s kojima se tih dana posavjetovao bili su više nego sumnjičavi prema inicijatoru Hrvatskog demokratskog zbora, smatrajući ga krajnje opasnim manipulatorom kome je u interesu da apsorbira svaku, pa i najmanju pokretačku grupu, ne bi li tako baš sve palo pod njegovu osobnu kontrolu i njegovo vrhovništvo.“

Bila je srijeda, 15. veljače, kada sam brata doveo u Nazorovu 59. Tuđman nas je dočekao sa svojim proglasom o HDZ-u i pružio ga Slavku na čitanje, ali je on to otklonio s objašnjenjem da mu ga je Vlado već pokazao. Slavko je zatim iz taške izvadio tekst koji su Vlado i on napisali, naslovljen „Nacrt programske deklaracije Hrvatskog socijaldemokratskog pokreta“, i pružio ga preneraženom Tuđmanu koji valjda tako nešto neočekivano i za njega drsko nije mogao ni pretpostaviti. Slijedio je trenutak napadne šutnje u kojoj se moglo osjetiti njegovo premišljanje o tome treba li prihvatiti pružene papire. Nakon duže neodlučnosti uzeo ih je nevoljko, ali gotovo istoga trenutka – vidjevši već u samom naslovu riječ socijaldemokracija – odbacio je taj papir, poprativši to nekakvim izrazom gnušanja. Slavko nije prihvatio taj način razgovora, stao je u argumentiranu obranu Vladina i svojeg teksta, ali uzalud. Nacionalizam u sukobu s demokratizmom neminovno prelazi u revizionizam i onda je svaka argumentacija zakašnjeli posao.

Ostavljajući ovdje po strani sporednosti dopunjene Darkovim literalnim ekshibicijama, prijeđimo na najvažnije u njegovoj knjizi, kao i u mojem pamćenju. Božo Kovačević, bliski suradnik Slavka i Vlade, osigurao je prostoriju u Klubu sveučilišnih nastavnika za utorak, 21. veljače, u 18 sati, „gdje su zasjeli prautemeljitelji nove opozicijske partije: Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Božo Kovačević, Neven Sesardić, Daniel Ivin, Franjo Zenko, Zvonko Lerotić i Dafinka Večerina, a kao svojevrsni gosti večeri Grgo Gamulin i Ivan Zvonimir Čičak“. Tuđman je, istina, preko Dalje Brozovića pokušao spriječiti da se taj sastanak održi prije njegova, ali najbolje ako to završimo pravim riječima iz „Banketa u Hrvatskoj“ (str. 51): „Ostalo je, ipak, u Klubu sveučilišnih nastavnika zabilježeno za buduća pokoljenja da je te večeri, 21.veljače 1989., napravljen pionirski korak u osnivanju prve političke stranke s hrvatskim imenom i pečatom i da se tim svečanim činom led jednopartijskog monolitizma u Hrvatskoj definitivno bio raspuknuo.“

Na kraju svega da odgovorim na početna pitanja i učvrstim jasno, neopozivo, da HDZ nikada nije bio ni prva niti jedina postkomunistička stranka na tlu Hrvatske, pa čak ni druga. Prvi je, prije svih, bio UJDI (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, osnovano 2. veljače 1989.), a projugoslavenska orijentacija te organizacije ne može poništiti činjenicu njenog osnivanja u Hrvatskoj. Prema tome, HDZ je bio tek treći, ali dok je ta stranka na vlasti, uvažavat će se njena naknadna povijest – u kojoj je ona prva i jedina.

Komentiraj

Source:Daniel Ivin - Goldstein