Goran Bare je s Majkama od 1988. godine snimio pet studijskih albuma i album „Život uživo“ 1997. godine, nakon kojega se razišao s muzičarima s kojima ih je snimio. Pod imenom Majke 1998. godine objavljuje zadnji album „Put do srca sunca“, a potom nastavlja karijeru kao Bare & Plaćenici. Tijekom tog perioda snimio je dva albuma, „Izgubljen i nađen“ i „7“, a 2006. godine počinje nastupati kao Goran Bare i Majke te snima album „Srce“, 2011. album „Teške boje“ te 2018. posljednji studijski album „Nuspojave“. Unatoč brojnim zdravstvenim problemima zbog ovisnosti o narkoticima, Goran Bare za mnoge je jedan od najvećih i najvažnijih rock pjesnika i izvođača, zbog čega su njegovi nastupi u pravilu uvijek rasprodani, a glazba koju izvode Majke smatra se još uvijek najboljom rock glazbom u Hrvatskoj. Uskoro ih ponovo možemo čuti na velikom koncertu u Domu sportova, koji je Goran Bare najavio u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Prošle su četiri godine od posljednjeg albuma „Nuspojave“. Kakve su nuspojave izlaska tog albuma?

Nuspojave su bile jako gadne. Imao sam čak tri puta covid. Prije toga sam pao u otrovni bršljan i crvenilo se proširilo po cijelom tijelu. Bilo je baš gadno.

NACIONAL: Je li novi album spreman za izlazak?

Nažalost, nije još. Trebao je biti, ali zbog covida i otrovnog bršljana još uvijek ništa od albuma. Ovo ljeto je bilo za pamćenje. Samo ove godine tri puta covid i u srpnju taj otrovni bršljan.

NACIONAL: Jesu li barem nove pjesme spremne za snimanje?

Imam ja novih pjesama, ali nemam gotovu muziku. Počeo sam raditi i muziku, ali sam zbog glasnoće morao prestati jer su stanari zvali policiju. Nedavno smo pronašli novu prostoriju i sada radimo na novim pjesmama kod Rašića u studiju.

NACIONAL: Glazbena kritičarka SoundGuardiana napisala je da su „Nuspojave“ zreo i težak album uz kojeg slušatelji navijaju za vas i plaču s vama. Hoćemo li plakati s vama i na novom albumu ili ste okrenuli novu stranicu u životu?

Jedna djevojka iz Beograda mi je jednom prilikom nakon albuma „Nuspojave“ rekla da joj zvuči „kao marš na groblje“. To je pogodila.

NACIONAL: Kako biste opisali novi album?

Zagrobni marš. Još teži. Znaš kako zvuči pjesma „Rođen za suze“? Bit će pjesme u tom stilu.

NACIONAL: Je li vrijeme depresije i anksioznosti iza vas ili je ta, kako ste je opisali u istoimenoj pjesmi, „bolesna kuja koja spava ti u duši“ još uvijek negdje uz vas?

Ne mogu ja pjevati o političkoj situaciji u Hrvatskoj jer nisam dovoljno osposobljen da bih o tome pisao. Mogu pisati protiv Tomaševića, ali neću. On ima pravo da Zagreb treba očistiti, ali ne može se to raditi u zadnji čas i onda to objašnjavati ljudima putem televizije. Ja ne gledam televiziju i ne znam ništa o tome, ali znam da nikad nije bilo više smeća u Zagrebu nego sada.

NACIONAL: Koliko vas brinu aktualna politička situacija i stanje u državi, ali i prijetnja trećeg svjetskog rata? Koliko te stvari utječu na vas kao čovjeka, a koliko kao umjetnika, pjesnika, glazbenika?

Kao čovjeka me to jako zabrinjava jer imam sina. Boli me za sebe samog jer sam već sve preživio. Ali Putin prijeti i to nije dobro. Dobro je rekla Angela Merkel da se Putin ne zeza jer kad on nešto kaže, to će i napraviti.

NACIONAL: I dalje mnogi vrlo često spominju vaše ime u kontekstu ovisnosti o narkoticima. Kako biste opisali svoje trenutno stanje po tom pitanju?

Izašao sam iz pakla droge, međutim, nije to tek tako. Tu i tamo se nešto uzme. Trudim se koliko mogu ostati čist.

NACIONAL: A ovisnost o alkoholu?

Alkohol je najgora droga. Ločem kao životinja. Doktor Sakoman, koji je otišao u mirovinu, još uvijek se brine o meni. Šalje mi recepte s mora za lijekove koji su mi potrebni. Ne znam radi li to ijedan drugi liječnik. Svaka njemu čast.

NACIONAL: Ove godine održali ste prilično velik broj nastupa širom Hrvatske, ali ste na momente znali razočarati publiku izašavši na nastup nepripremljen. Točnije, na nekim ste nastupima briljirali, a na nekima ste više pričali publici nego što ste pjevali. Kako se zapravo pripremate za nastupe?

Ne pijem više prije nastupa.

NACIONAL: Svejedno, neki vaši koncerti su briljantni, a neki drugi opet tjeraju ljude jer ne pjevate, već im pričate beskrajno duge priče. O čemu konkretno ovisi kakav će biti koncert?

Nema tu neke filozofije. Obećao sam Tibljašu, koji se brine za naše nastupe, i ostalima u bendu da više nema pijančevanja ni mog izlaženja na pozornicu u pijanom stanju. Jednostavno izađem pred publiku i to je to. Imali smo jedno dvadesetak koncerata ove godine i gotovo svi su bili izvrsni. Osim toga, kad Tibljašu dam riječ, onda je to – to.

NACIONAL: A vaši dugi govorni dijelovi na nastupima?

Pa dobro, ponekad se zapričam, ali prije koncerata više ne pijem.

NACIONAL: Kako izgleda jedan vaš uobičajeni dan?

U većini slučajeva ležim i motaju mi se razne misli po glavi. Ako nešto dobro smislim, onda to i zapišem. Imao sam izvrstan naziv novog albuma, ali kako sam bio s jednom ženom u krevetu, nisam zapisao jer ne možeš jeb… i zapisivati. I više se ne mogu sjetiti tog naslova.

NACIONAL: Je li istina da živite vrlo povučeno i samotnjački te da nemate više prijatelja koji su ostali uz vas i s kojima se možete družiti jer su navodno svi pomrli? Je li to točno?

Da. Izlazim jedino u kafić Barista u Sopotu i nigdje drugdje. Nisam bio u starom Zagrebu već dugo. Ne ide mi se nikamo.

NACIONAL: Spomenuli ste nešto ranije svog sina koji je ove godine napunio 27 godina. Što radi, kako živi, jeste li u kontaktu s njim?

Nažalost, nisam u kontaktu s njim. Otišao sam od njega kada sam mu najviše trebao. On uopće ne zna što sam ja sve pretrpio zbog njega, ali nisam mu bio tata kada sam trebao biti, a mama mu je umrla.

NACIONAL: Nedostaje li vam?

Da, nedostaje mi. Što sam stariji to mi više nedostaje.

NACIONAL: Jeste li probali stupiti s njim u kontakt?

Jesam, ali to nije to. Ja sam otišao kada je on tek kretao u školu. Znači da se on ničega ne sjeća. Ni kako smo se nas dvojica igrali ni što sam mu sve donosio s koncerata. Dijete se ne sjeća. U međuvremenu je završio dva fakulteta i meni to jako puno znači.

NACIONAL: Znate li koja dva fakulteta?

Kao da ne. Francuski i engleski jezik i filozofija.

NACIONAL: Prisutni ste na sceni već gotovo 40 godina. Snimili ste brojne pjesme proteklih godina zbog kojih vas publika obožava, cijeni i poštuje. Možete li danas živjeti od tantijema i zarade od glazbe kojom se bavite cijeloga života?

Mogu živjeti od toga, ali treba pametno raspolagati novcem.

NACIONAL: Što to konkretno znači?

Bez divljanja i bez čašćenja cijelog lokala itd.

NACIONAL: A bilo je tih momenata?

A bilo je tih momenata i te kako. U to vrijeme bio sam na jako teškim tabletama. Zovu se Dormicum. Tko zna kakve su to tablete, zna o čemu pričam. Znao sam uzeti odjednom po pet tableta, a najviše se smiju uzeti dvije. Izazivaju amneziju i agresivnost. Htio sam se stalno tući i sve sam oko sebe vrijeđao. To je najužasniji period mog života, kada sam bio na tim tabletama i radio istovremeno s Boltekom.

NACIONAL: Zar nije taj period trajao poprilično godina?

Nažalost, tako je. Tada sam bio toliko onesposobljen da nisam uopće razmišljao o tome što se događa oko mene i što mi on zapravo radi.

NACIONAL: S Majkama ćete 12. studenoga održati veliki samostalni koncert u Domu sportova. Je li taj koncert planiran kao promocija novog albuma ili kao svojevrsni rezime dosadašnjeg rada s naglaskom na najveće hitove Gorana Bare i Majki?

Kao rezime cijelog našeg opusa, a i prošlo je 25 godina od albuma „Život uživo“ snimljenog na tom istom mjestu. Imali smo zamisao o koncertu u Velikoj dvorani Doma sportova, ali je ona nastradala u potresu pa nije do daljnjeg upotrebljiva. Ako bude potrebno, napravit ćemo dva koncerta u Maloj dvorani Doma sportova. Za sada se ulaznice prodaju odlično.

NACIONAL: Ovih dana je teatrologinja Ljubica Anđelković Džambić objavila doktorat na temu „Tijelo otpora Satana Panonskog“ u kojem je iznijela niz novih podataka o djelovanju Ivice Čuljka alias Satana Panonskog, proglašavajući ga pionirom autodestruktivnog body arta i neshvaćenim umjetnikom. Kakva su vaša sjećanja na Ivicu Čuljka?

Pamtim ga kao luđaka. Satan Panonski je meni rekao: „Bare, čuo sam da si srbovao. Pazi da te ne pojede mrak.“ Dakle, mi smo se jedne večeri u Vinkovcima, u jednom kafiću u kojem su se okupljali svi muzičari, stripaši i umjetnici, zezali i pjevali „Drugarice posadite cvijeće“ i „Druže Tito, ljubičice bijela“. Dobro smo se zezali jer nas je ponijela atmosfera te večeri. Međutim, netko je Satanu Panonskom javio da se u tom kafiću „srbuje“. Užas. I dolazi meni on da je čuo da sam srbovao i govori mi da će me pojesti mrak. Rekao sam mu da mi više nemamo o čemu razgovarati. Jer sam znao da je on i ozbiljno mislio da će me pojesti mrak.

NACIONAL: Kada se dogodio taj incident?

Negdje pred rat, početkom devedesetih.

NACIONAL: Prije tog incidenta ste i svirali sa Satanom Panonskim, zar ne?

Nažalost. On je mrzio kada netko zna svirati pa je mene pozvao u bend. Svirao sam bas u bendu. On je često nastupao kao predgrupa Majkama.

NACIONAL: Kako ste vi doživjeli rat u Hrvatskoj početkom devedesetih?

Prijavio sam se za obranu Hrvatske, ali me nisu htjeli primiti. Bio sam s Kilmisterom koji se tijekom prijave popeo na tenk s kojeg je pao i slomio nogu, a meni su rekli da ću napraviti više štete nego koristi. A htjeli smo se boriti. Kada me mama zvala iz Vinkovaca dok je trajalo bombardiranje, htio sam se prijaviti za obranu. Povuče te to. Nisam htio ići ni u kakve privatne vojske ili merčepovce. Satan Panonski je bio u Merčepovoj brigadi koja je bila zadužena za ubijanje Srba. To je bilo strašno vrijeme. Kilmister, koji je tada bio moj dobar prijatelj i svirao bas u Majkama, je Srbin. Na svu sreću jedan od vođa Merčepove skupine znao je da s nama svira pa su ga poštedjeli. Nisam mu to nikada rekao.

NACIONAL: Gdje su danas članovi Majki s kojima ste snimili prvih par albuma?

Kilmister živi danas u Čakovcu sa ženom koja ga drži u zatvoru.

Ivica Duspara je otišao u Hare Krišnu da ne bi išao u rat. Ne znam gdje je sad. Korozija je u Bostonu, ali me ne zanima što radi. Jako me živcira. Zoran Čalić me ne zanima.

NACIONAL: Ali s njima ste snimili prvih nekoliko albuma koje mnogi smatraju i najboljim albumima Majki…

Bili bi oni nitko i ništa da nije bilo mojih tekstova. Razišao sam se s njima nakon albuma „Vrijeme je da se krene“. Sada imam najbolji bend na svijetu. Mario Rašić je daleko najbolji basist na svijetu, Tibljaš je daleko najbolji bubnjar. Berislav Blažević svira fenomenalno. A tu su i Krunoslav Domaćinović koji dr.. po gitari i Davor Rodik koji isto dr.., ali OK su.

NACIONAL: Dio publike zamjera vam što nakon albuma „Teške boje“ i istoimenog singla niste snimili nijedan hit. Kako to komentirate?

Ne j…. ja hitove. Nije sve u hitovima. Pa neću valjda raditi album radi hitova, radit ću ga da bude dobar. Za taj album sam dobio nagradu za najbolji rock album te godine i to je meni dovoljno.

NACIONAL: Kakve su pjesme koje spremate za novi album?

Nastavljamo tamo gdje smo stali s pjesmom „Rođen za suze“. Čista depresija.

NACIONAL: Neki hrvatski bendovi poklonili su se svojoj publici tako što su na svojim specijalnim koncertima svirali samo pjesme s prvih albuma. Jeste li razmišljali o tome da i sami nešto slično napravite?

Ne, jer je prvi album bio užasan. Ima četiri, pet pjesama koje bi se mogle svirati, ali ne želim to raditi jer sam u jednom sasvim drugom filmu. Ne mogu ja danas pjevati „Putujem“ ili „Zbunjen i ošamućen“ zato što to nisam. Danas sam „Rođen za suze“, danas sam u „Depresiji“, „Mršavi pas“ itd. Ljudi ne razumiju da se autor ne može vratiti na svoj početak. Kada bismo mogli pitati Picassa sviđaju li mu se njegovi rani radovi, popišao bi se na njih. Kada je počeo s kubizmom, to je bila jedna druga priča. I ja se pomalo bavim slikarstvom pa mi je to blisko.

NACIONAL: Kako? Što slikate, u kojoj tehnici?

To sam radio jedno vrijeme. Akvarel, ali sam imao par boja pa sam samo njima slikao. Kada sam radio naslovnicu singla Hali Gali Halida, iskoristio sam te boje i naslikao naslovnicu. Što imaš to i koristiš.

NACIONAL: Gdje su danas te vaše slike?

Nažalost, pokrali ljudi. Kada je umrla moja zadnja ljubav, njezina majka je sve te slike izbacila iz stana i ostavila ih ispred vrata. Prolaznici su to vidjeli i uzeli ih. Tko zna gdje su sve te slike… A imao sam odlične autoportrete.

NACIONAL: Kada ste već spomenuti Hali Gali Halida, moram primijetiti da bi taj vaš alter ego danas vjerojatno izazvao ogroman interes jer ste spojili narodnjak s rock’n’rollom, a narodnjaci su danas i te kako popularni. Je li vam palo na pamet ikada ponovo snimiti nešto kao Hali Gali Halid?

Ja sam se tada samo šalio. Spajao sam Sonic Youth s Halidom Muslimovićem. I sve sam sȃm odsvirao. To sam radio 1988. godine u svojoj sobi. Snimio sam demo na kazetofonu. To se svidjelo Zdenku Franjiću i otišli smo kod Denykena, ali nitko to nije htio svirati pa sam ja odsvirao sve instrumente. I bubnjeve, bas, dvije gitare i klavijature.

NACIONAL: Aleksandar Dragaš objavio je 2019. godine monografiju „Goran Bare: Budi ponosan“, koja se uglavnom bazirala na njegovim novinarskim tekstovima o vama i Majkama unazad 30 godina.

Nisam baš bio za to, ali su svi navalili pa su me nagovorili.

NACIONAL: Je li došlo vrijeme za vašu autobiografiju?

Ne znam. Ne još. Kada se počnem osjećati loše i shvatim da je sve gotovo, onda ću napisati autobiografiju.