Pitaj klince „Dušice“ (Vlastito online izdanje): Odlična zezancija kreativnih glazbenika

Pitaj klince je glazbeni projekt dvojice prijatelja, glazbenika Mate Ponjevića Matilde i Svena Šantića. Prije tog projekta Ponjević je 2019. godine s grupom Fire in Cairo snimio izuzetno zreo i impresivan debitantski rock album. I onda se desio koronavirus, a Ponjević se zatvorio u sobu i „sviruckao“, onako, više za sebe. Tako je iz lockdowna izašla svojevrsna kompilacija njegovih „sobnih radova“, ali ništa pretjerano vrijedno spomena. Tu negdje je, po svemu sudeći, sreo Šantića i njih dvojica započeli su raditi na EP-ju „Dušice“. Šantić dobro barata španjolskim jezikom i to koristi u prvim trima pjesmama na ovom EP-ju. Otvara ga „Pambo de Jean“ u kojem su sjajno spojili brit pop zvuk s početka devedesetih i, na primjer, Happy Mondays s poetikom Becka, da bi nastavili s naglaskom na španjolski jezik u pjesmi „El Cuento del Ladron“, uz sjajnu pozadinsku glazbu odlične atmosfere, i niz zaključili pjesmom „Ladron“. Potom s naslovnom pjesmom „Dušice“ odlaze put sanjivih blues nota sve do finalne pjesme „Dug“, koja bezrezervno priziva klasik Lou Reeda „Walk on the Wild Side“. No najvažnije je da je svih pet pjesama doista sjajno aranžirano i izuzetno kreativno skladano. U njima se čuje njihovo glazbeno obrazovanje, a još više naslušanost glazbe raznih žanrova i perioda. Najbolnija je strana ovog EP-ja, bez ikakve sumnje, produkcija, koja gotovo da i ne postoji pa stoga na nju i ne valja trošiti riječi. Svejedno, „Dušice“ je veliko iznenađenje i odlična pozivnica za praćenje budućih ostvarenja Ponjevića i Šantića, koji bi nas, nastave li suradnju u ovom smjeru, mogli jednom iznenaditi doista vrhunskim ostvarenjem.

Robert Vrbančić „NY Side Story“ (Croatia Records): Kaotične impresije New Yorkom

Robert Vrbančić je basist koji već više od 20 godina svira za brojne hrvatske pjevačice i pjevače na njihovim nastupima i albumima. Navodno je upisan na preko 2000 pjesama u tih 20 godina. Paralelno je, iz vlastitog gušta, svirao i surađivao s nekim inozemnim glazbenim zvijezdama kao što su Antonio Sanchez, Barbara Tucker, Anna Oxa itd. I onda je jednog dana napokon otputovao u New York, kamo je oduvijek želio otići, i to pod dojmom glazbe svojih omiljenih američkih glazbenika kao što su Robert Glasper, Chris Dave, Thundercat, Karriem Riggins, Derrick Hodge, Kamasi Washington itd. Rezultat njegovih impresija New Yorkom je album „NY Side Story“, na kojem je 11 skladbi. Riječ je o relativno dobro iznijansiranom downtempo i easy listening instrumentalnom albumu – na kojem, očekivano, glavnu riječ vodi Vrbančić na svom basu, ali nekako pomalo kaotično i nedovršeno. Koliko god je bio ispunjen dojmovima, sudeći po ovih 11 pjesama, nije ih baš uspješno prenio slušateljima. Ima na albumu divnih glazbenih momenata i pristojnih instrumentalnih dionica u kojima koketira s jazzom, ali nedovoljno usklađenih da bi se album moglo pohvaliti. Drugim riječima, Vrbančić je dobar basist, ali izgleda ne baš dobar skladatelj i aranžer. Štoviše, u gotovo svim skladbama to je razilaženje instrumenata, ritma, dinamike, tempa i glazbenih ideja, blago rečeno, čudno. Od jednog basista s takvom reputacijom očekivalo se daleko više, bolje ili barem suvislije.