Darko Rundek & Jazz orkestar HRT-a „Za vašu poslijepodnevnu razonodu“ (Menart): Glazbeno djelo za razonodu i brzi zaborav

Darko Rundek nesumnjivo je jedan od najboljih i najplodnijih autora hrvatske popularne glazbe u povijesti. Jazz orkestar HRT-a unazad pet, šest godina prerastao je u jedan respektabilan orkestar koji čine vrhunski instrumentalisti, skladatelji i aranžeri. Međutim, to istovremeno ne znači da je plod njihove suradnje vrhunsko glazbeno djelo. Naprotiv, njihova suradnja na albumu „Za vašu poslijepodnevnu razonodu“ kao da i jest samo za jednokratnu poslijepodnevnu razonodu, bez nekih većih pretenzija i očekivanja. Nema sumnje da je Rundek objeručke prihvatio ideju, kao i da su svima iz Jazz orkestra HRT-a bili čast i veliko zadovoljstvo surađivati s Rundekom. Nažalost, rezultat je loše diskografsko ostvarenje koje predstavlja članove Jazz orkestra HRT-a kao loše aranžere, a Rundeka kao glazbenika koji donosi loše odluke o suradnjama. Dovoljno je baciti pogled na izbor od 12 pjesama s ovog dvostrukog vinilnog izdanja i postaje jasno da je nešto „čudno“. „Ti i ja“, „Čudne misli“, „Uhode“, „Wanadoo“ i „Slick Senorita“ odmah upadaju u oči/uši i nameću pitanje zašto su odabrane baš te pjesme, koje niti predstavljaju Rundeka kao vrhunskog autora niti su nešto jako poznate? Toliko je puno lijepih i podatnih melodija i stihova koje je Rundek podario da sam izbor postojećih za suradnju s Jazz orkestrom HRT-a dovodi u pitanje svrhu ovog albuma. Ostalih sedam pjesama njegove su velike i svima poznate pjesme od kojih su neke ušle u kolektivnu memoriju, no tek tu nastaje problem. Aranžeri skladbi kao što su „Ruke“, „Bi mogao da mogu“, „Ima ih“, „Šal od svile“, „Šejn“ i „Apokalipso“ – Luka Žužić, Mak Murtić i Miron Hauser – evidentno nisu odrasli uz te pjesme i nisu upili svu njihovu poetiku i snagu te su ih, usput izgubivši njihovu naglašenu emociju, pretvorili u neke nove, uhu ne baš primamljive skladbe. Rundek ili se dobro zabavljao snimajući te izvedbe ili mu je bilo svejedno što će uraditi od njegovih pjesama, mama. Kako je ova suradnja naposljetku rezultirala albumom, ne može se govoriti o nerazumijevanju, ali se može i mora primijetiti da je rezultat ispao loš, neadekvatan i nepotreban. Štoviše, na momente i dosadan. „Apokalipso“ nije i ne može biti jazz pjesma! Naglašeni ritam, blizak romskim pjesmama, u savršenom skladu s melodijom, doista teško može trpjeti jazz orkestar. „Šal od svile“ zahtijeva snagu emocije koja se o ovoj verziji uopće ne čuje. „Ruke“ su velika pjesma, snažnih stihova koji su se kroz suradnju s Jazz orkestrom HRT-a „izgubili u prijevodu“. „Ima ih“ je pjesma puna srdžbe i gorčine i teško ju je smjestiti u jazz okružje pa ispada da je Rundek samo htio malo podebljati njen značaj, ali na pogrešan način. „Šejn“ je vrhunska pjesma posvećena vesternima i nema što tražiti u jazz obradama. „Ena“ je jedna od najvažnijih hrvatskih reggae pjesama i treba joj jako pažljivo pristupiti. A sve to kao da je izostalo na ovom albumu. Niti su aranžeri shvatili snagu i poetiku tih pjesama niti je Rundek bio svjestan što im je napravio. Koliko god se po najavi njihove suradnje činilo da će to biti još jedan pun pogodak Jazz orkestra HRT-a, koji je ostvario već niz sjajnih suradnji s hrvatskim glazbenicama i glazbenicima, toliko je ovaj album ispao veliko razočarenje.

B’s Funstallation „Hold On“ (MAST Produkcija): Uživanje u muziciranju

B’s Funstallation dobro je poznato ime na zagrebačkoj i hrvatskoj jazz sceni, kao grupa velikih zaljubljenika u jazz predvođena trubačem Zvonimirom Bajevićem. Štoviše, ovo im je već treći album. Uz Bajevića sastav čine Mario Bočić na tenor saksofonu, Luka Žužić na rhodesu, Goran Rukavina na kontrabasu i bas gitari, Davor Doležal na električnoj i akustičnoj gitari i Borko Rupena na bubnjevima. Svi su oni već godinama prisutni u raznim postavama brojnih hrvatskih jazz, pop i rock sastava i slove za vrhunske glazbenike. I upravo to je obilježilo ovaj album, koji već od prve pjesme zvuči kao do je nastao prvenstveno iz njihova vlastitog gušta sviranja i uživanja u glazbi. Pomno i „u miru“ složeni aranžmani prvih dviju pjesama („Awakening“ i „Jugo“) kao da govore da je sve sjelo na svoje mjesto i napokon možemo uživati u glazbi i emocijama koje možemo upiti iz Bajevićevih skladbi. Naglašena atmosfera i repetitivne bas dionice, uz sjajno izdvojen zvuk Bajevićeve trube, daju do znanja da i on i ostali članovi ovog sastava stvarno osjećaju glazbu koju sviraju. Pritom treba izdvojiti odličnu produkciju koju uz Bajevića potpisuje stari producentski lisac Robert Nappholz, koji se tim radom nametnuo kao vrhunski producent s uhom i za nečujno. Međutim, koliko god prvih par pjesama potvrđuje sve navedeno, toliko druga polovica albuma na neki način od toga odskače. Već na četvrtoj pjesmi „Polaris“ kao da su otplovili u neki drugi svijet, izgubivši nit vodilju kojom su sjajno započeli „Hold On“. Svejedno, Bajević se ponovo dokazao kao vrhunski trubač, što malo trubača ima priliku, i uz to pokazao koliko je dobar skladatelj i aranžer. Nažalost, druga polovica albuma kao da ukazuje na svojevrsni pad ideja, unatoč vrhunskoj izvedbi, mada naslovna skladba „Hold On“ nudi jedan drugačiji pogled/pristup u kojem je svatko dobio svoju dionicu i iskazao se na sebi svojstven način. Pomalo nepotrebno, ali shvatljivo svakome tko poznaje aktualnu hrvatsku jazz scenu jer iz njihove svirke može iščitati: Tu smo, dobri smo, znamo, hoćemo, slušajte! Moglo je to i bolje i odvažnije, ali i ovako prija ušima i srcu.