Belgijski šansonjer Jacques Brel umro je 9. listopada 1978. u svojoj 49. godini života. Njegova sjajna, burna i neumorna karijera traje od 1957. do 1967. godine kad naglo napušta scenu da bi se teško bolestan vratio u javnost tek 1977. godine kad, godinu dana prije smrti, snima posljednju ploču.

Književnik Zvonko Penović, autor knjige “Brel – Uspravan život”, je napisao: ‘‘U povijesnim zapisima, mitovima i legendama nailazimo na junake i karizmatične osobe, čiji sam spomen imena izaziva jasne i nedvojbene asocijacije. Tako je Sizif sinonim za strpljenje i upornost. Prometej za sućut i davanje. Diogen za idealističko traženje bezgrešnosti i poštenja. Njihove principe ne samo da je poštovao nego je i slijedio – Jacques Brel. Uz to bio je i personificirani Don Quijote, koji se nije predavao ni u najbezizglednijim bitkama, uporno braneći vitešku čast i dostojanstvo. Bio je i reinkarnirani Voltaire, ne prezajući da pod svaku cijenu saspe istinu u lice. Ali i virtuozni mačevalac, zavodnik – pjesnik Cyrano de Bergerac, s tom razlikom da se nije plašio izaći na svjetlost, pod reflektore, na scenu gdje je uporno bio sam protiv svih… Brel se odrekao lagode materijalizma i upustio se u pustolovinu zvanu umjetnost da bi tragao za vlastitom identifikacijom. Živio je uspravno i u kretanju. U božanskoj vjeri i nadahnuću da ljubav i prijateljstvo mogu pobijediti sve nevolje. Stoga su njegova glazba i poezija najbolji lijek u satima očaja i samoće. Uporni nezadovoljnik samim sobom, zakrvljeni opozicionar, glasni napadač umišljenih ‘bogova‘, matadora, licemjera i ulizica, Brel je najbolji primjer umjetnika koji strasno slijedi svoj čisti put (ne)vremenu unatoč i (ne)ljudima usprkos. Što je tama (ne)života veća, Jacquesov duh je svijetliji. Sjajniji. Življi više nego prije. Potrebniji više nego ikad‘‘.