FRANKA VIDOVIĆ: ‘Amerikanci ulažu u skvoš, zovu me, želim igrati koledž ligu’

Franka Vidović druga je na listi najboljih europskih juniorskih igračica skvoša, sporta koji se smatra najzdravijim na svijetu. Cilj joj je otići u Ameriku na školovanje i postati profesionalna igračica

Oduvijek je bila sportski tip, krenula je s tenisom… Imala je osam godina kada je frendova mama tražila najbližu teretanu pa je usput vidjela “neki skvoš” i upisala djecu. „Tražila sam se, tako je bilo“, ležerno započinje razgovor 18-godišnja Franka Vidović, naša najbolja juniorka u skvošu. Nakon tenisa skvoš joj je bio nešto novo, dinamično i eksplozivno, s vrlo malo vremena za razmišljanje.

U početku ni servis nije mogla vratiti. Ali nakon samo mjesec dana igrala je prvi turnir. Došlo je vrijeme da izabere – tenis ili skvoš. Dva različita sporta, dvije različite tehnike, dva različita izazova. Odabrala je skvoš.

„I nije mi žao“, govori kroz smiješak dok sjedimo u First Fitness & Squash Toweru na zagrebačkoj Zavrtnici. Ubrzo je, kao djevojčica, vidjela da u skvošu ima više mogućnosti, svidjelo joj se okruženje koje, za razliku od tenisa, nije bilo natjecateljsko u toj nekoj negativnoj nijansi.

Amerikanci inače znaju reći da kad nosite reket za squash u New Yorku, ljudi vam se dive. Ležerno pokazuju na vas u podzemnoj željeznici, čučnu pokraj svoje djece i šapnu: “On igra tenis.” Igra očito još uvijek ima problem s prepoznavanjem, sarkastični su ponekad igrači i fanovi.

Ipak, skvoš danas igra dvadeset milijuna ljudi diljem svijeta, a Forbes ga je ocijenio najzdravijim sportom. Igrač se mačjim pokretima brzo kreće pokušavajući držati sredinu terena, lovi lopticu koja kruži brzinom od stotinu kilometara na sat i pritom razmišlja kako nadmudriti protivnika.

Igra je nastala početkom 19. stoljeća u londonskom zatvoru; evo ti, lupaj lopticom o zid. Potom se nastavila u školi Harrow u Londonu, da bi se ubrzo proširila širom Britanskog Carstva. Većina najboljih svjetskih igrača još uvijek dolazi iz Britanije ili njezinih bivših kolonija. Veliki egipatski as Amr Shabana jednom je objasnio privlačnost skvoša nakon pobjede u gladijatorskom meču u Londonu. Obraćajući se publici iz gotovo ležećeg položaja, Shabana je rekao: “Na terenu moraš biti snažan, graciozan, nepredvidiv. Skvoš je najteži, najbrutalniji, najkompletniji sport koji postoji. Uzima sve iz tebe. A ako daš sve od sebe, možda imaš nekih 50 posto šanse za pobjedu.”

‘Na terenu moraš biti snažan, graciozan, nepredvidiv. Skvoš je najteži, najbrutalniji, najkompletniji sport koji postoji. Uzima sve iz tebe’

Vedran Švonja, dugogodišnji uspješni trener i Frankin trener, u skvoš je prešao iz tenisa. Na to ga je, kaže, ponukao predsjednik Hrvatskog squash saveza Vedran Režić, dajući mu podršku.

“Bez Olimpijskog odbora to ne bi bilo moguće, od njih dobivamo značajnu podršku, kao i od Sportskog saveza Grada Zagreba. Što da sam nastavio s tenisom? Pa, bio bih bogatiji”, ispaljuje Vedran Švonja kroz smijeh. “Ne znam bih li bio uspješniji, u svakom slučaju, odgovara mi što je skvoš dosta humaniji i na turnirima vlada obiteljska atmosfera.” Vedran je oduvijek htio biti sportaš ili sportski trener, završio je Kineziološki fakultet, prošao „hrpu sportova“, zadržao se u tenisu, a onda je u 21. godini upoznao skvoš.

“Opasnost od udarca stiže s više strana. U tenisu znaš otkud dolazi loptica, ovdje se koriste četiri zida, puno više traje poen, sve je brže i jače”, ističe Vedran. Inače, naše igrače prati Hrvatski squash savez kao punopravni član Hrvatskog olimpijskog odbora, Europske squash federacije i pridruženi član Svjetske squash federacije. “Imamo našu reprezentaciju, a domaća liga je više rekreativna. Tradicija vani je puno dulja, mi smo počeli prije 18 godina i naše igračice i igrači osvajaju dobre rezultate u svim kategorijama. To je otprilike kao da imamo zapažene rezultate u Formuli 1”, opisao je Vedran.

Skvoš nazivaju i „sportom za pametne ljude“, „fizičkim šahom“. Meč može trajati od 15 minuta do 115 minuta, igra se na tri dobivena seta. Loptica dostigne brzinu i do 270 kilometara na sat. U igri, cijelo tijelo nosi opterećenje, najviše noge. Male stvari određuju ishod meča. Nerijetko se zbilo da igrač s lošijom fizičkom predispozicijom dobije meč zbog vlastite sabranosti. Curica od 45 kila može dobiti curu od 80 kila, slikovit je Vedran. Inače, san je svakog igrača osvojiti svjetsko prvenstvo i biti među top 20 na svijetu.

Obitelj Vidović (lijevo): tata Gordan, mama Karolina i sestra Laura; s prijateljem Janom Cerovcem nakon što su prvi put dobili dresove hrvatske reprezentacije (desno). FOTO: Privatna arhiva

“Iako igrači žive spartanskim životom, kao i svi sportaši luđaci, skvoš još uvijek nije olimpijski sport i vjerojatno neće još dugo biti. Što se tiče atraktivnosti za gledatelje, dosta je netelevizičan. Moraš ga razumjeti da ti bude zanimljiv. Ali jednom kad se čovjek uključi, postaje mega-uzbudljivo”, tumači Vedran. Za razvoj djece, nastavlja, ovaj sport je odličan. Osim fizičke kondicije, razvijaju im se inteligencija, mekoća kretanja. Djeca rano postaju samostalna, vani na turnirima moraju razgovarati na engleskom, do 18. godine proputuju cijelu Europu. “Skvoš postaje sve popularniji, ali nije dovoljno poznat. Da je onih tristotinjak klinaca koji se ne mogu probiti u drugim sportovima zainteresirano, skvoš bi rasturili”, smatra Vedran Ružić.

Franka Vidović, koju godinama trenira, s velikom strašću prilazi tom sportu. Štoviše, tijekom godina usavršila je vrline umiranja u meču. Sa svojih 178 centimetara dominira skvoš terenom, iako visina inače, kaže, nije velika prednost: “Ako si niži, možda si zato više eksplozivan. Visina mi pomaže u volejima.”

Franka završava Drugu opću gimnaziju u Zagrebu. Tijekom školovanja nastavnici su bili prilagodljivi, razumjeli su brojne izostanke, svakog mjeseca išla bi u inozemstvo. Skvoš ju je naučio disciplini, kako dobro rasporediti vrijeme i pohvatati doslovce milijun obaveza.

“Dođem iz škole u 14 sati, trčim na trening do 17 sati, nakon toga imam dva sata za učenje, moram se i naspavati. Prilično zahtjevno. Roditelji su se u jednom trenutku zabrinuli. Već su imali iskustva s mojom sestrom koja je išla u matematičku gimnaziju, glazbenu školu i po natjecanjima. Od nje sam naučila kako izgleda dobra organizacija”, kaže Franka.

Skvoš nazivaju i ‘sportom za pametne ljude’, ‘fizičkim šahom’. Meč može trajati od 15 do 115 minuta, igra se na tri dobivena seta. Male stvari odlučuju pobjednika

No dobije li itko ikada sve što želi od igre? Bilo bi sjajno ne biti toliko vezan za ishod, Franka je to negdje znala, ali realnost je u jednom razdoblju izgledala drugačije. Zavrtio se suludi ritam. Ambiciozno školsko gradivo, treninzi, turniri, avioni, testovi. Veliki zadaci i još veće želje. I još se mora nositi i s tinejdžerskim emocijama. Sa svojih 14 godina Franka se počela boriti s ozbiljnom anksioznošću. Tada joj je pomogla sportska psihologinja Sanja Petrić programom mentalnog treninga. Danas će mirno reći da želi balans, ravnotežu između sporta, škole, prijatelja i rezultata. “Počela sam se toliko brinuti da nisam mogla zaspati. Sanja mi je puno pomogla. Podučila me taktici vladanja emocijama na terenu. O da, skvoš jako pokazuje kako se netko nosi s emocijama, ima i kod nas trganja reketa”, ističe mlada sportašica.

Njezin trener Vedran ponosno zumira krupni plan Frankine osobnosti.

“Predana je, štreberica, dat će zadnje postotke mentalne snage i ima nevjerojatnu vjeru u sebe. U njoj je iskonski sportaš. Da igram finale Lige prvaka i da u 93. minuti imamo penal, a u timu su mi Ronaldo, Messi i Franka, ja bih Franku stavio da puca penal. I ona ne bi fulala”, samouvjereno će Vedran.

Pa… nogomet joj i nije potpuno stran, prasnula je ona na to u smijeh, igrala ga je u vrtiću. Priča koja je označila prekretnicu zbila se doista za vrtićkih dana. Imala je šest godina kada je organizirano prvenstvo zagrebačkih vrtića na sporednom Dinamovom terenu. Franka je bila jedina cura na turniru. “Striček Damir iz našeg vrtića odredio je mene kao kapetana ekipe. Došla sam doma i to rekla mami. Ona je bila uvjerena da mala nešto priča bez veze, međutim, nazvao ju je i ponovio kako moram doći na spomenuto prvenstvo jer sam kapetan tima. Ajde, dobro, dovest ću je, zbunila se mama. I dođemo u finale turnira, pucaju se penali. Jan Cerovac je na golu, primi gol i sada, tko će izvesti odlučujući udarac suparničkoj ekipi? Dečki plaču ‘ja bi puco, ja bi puco’, trener odredi mene. Golmanu druge ekipe svi viču, ‘eno ti cura puca, to ćeš sigurno obraniti’. Kad se samo sjetim tog trenutka, zaletjela sam se, zastala s podignutim šakama, opalila i zabila u lijeve rašlje. Gool, prolomilo se slavlje, vriska i dernjava. Mama u šoku, odonda neprestano prepričava ovu anegdotu”, smije se Franka. Nije se, doduše, zadržavala u nogometu, danas je, kako je frendovi iz zezancije zovu, punokrvna „skvošica“.

Franka Vidović s trenerom Vedranom Švonjom i suigračima Janom Cerovcem i Vidom Jurkovićem na US Openu u Philadelphiji. FOTO: Privatna arhiva

Tijekom godina uranjanje u meč odlično je izbrusila. Stabilnost, uz fizičku spremu, izdvaja kao svoj najveći adut. Mentalni sklop na terenu objašnjava i kroz fiziku – energija ne nestaje, samo mijenja oblike. Krizu, napetost ili loš dan pokušat će sabrati u neku „korisno agresivnu energiju“ i to iskoristiti u utakmici. Loš tretman stresa može biti presudan. Tijelo, kaže Franka, uvijek može više, ali odlučuje hladna glava.

“Mi sportaši počnemo gubiti u trenutku kad sebi postanemo najgori neprijatelji. Gubimo onda kada igramo protiv sebe. Jako sam svjesna svojih i protivnikovih emocija. Možda nisam najpreciznija, ali sam definitivno od onih koji imaju mentalnu prednost”, kaže Franka. “Ako tijelo posustaje, ostajem u meču. Imam momente, ali se mogu sabrati u nijansama”, dodaje. Za to koristi i tehnike meditacije i vizualizacije.

“U skvošu se sve brzo događa, zaredaju li pogreške, moraš ponovno zavladati ritmom, moraš imati nešto što te vraća. Izrazito smo vizualna bića, u krizama vizualiziram riječi fokus i hladna glava. I lupnem se po bedru“, govori i pokaže mi pokret dlanom. „Cilj je izaći iz te crvene zone. Kad igrač gubi, krene brzati i to je krivo. Baš u frci treba usporiti. Tada udahnem i zamislim znak ‘stop’ na cesti. Ono, prestani razmišljati o lošem poenu. Tako sam dobivala mečeve koje sam gubila dva nula u setovima. Stvar je jednostavna, ako izgubim tri-nula, očito je suparnik puno bolji od mene. A ako uspijem preokrenuti situaciju, očito sam prva dva seta igrala sama protiv sebe”, kaže Franka.

Nakon niza nastupa na svjetskim skvoš turnirima Franka Vidović želi nastaviti školovanje, ali i igrati, na nekom od američkih koledža. FOTO: Privatna arhiva

U jakim utakmicama poeni traju dugo, cure su izdržljive. Nedavno je, prisjeća se, u Nizozemskoj bilo juniorsko timsko europsko natjecanje. Gubila je prva dva seta, imala je “tri krumpira”, kada je loptica otišla u prostor gdje se spajaju staklo i pod, a pala je i pokoja loša sudačka odluka i odoše dva seta. “A cijelo vrijeme znam da sam bolja, no bila sam jako nervozna od jutra“, prisjeća se Franka. Čupala se van svojim psihičkim alatima iako je dodatni stres predstavljalo to što je turnir bio timski pa je odgovornost veća i što je Nizozemka igrala na domaćem terenu.

„Znam da moram naći ‘sidro’. Ako gubim, moram usporiti. Teško je to, sve je protiv tebe, protivniku odgovara brzi ritam i zato mu ga moraš mijenjati. Tada odigram deset lobova zaredom, bez žurbe, to je važnije od sirove snage. U kaosu moraš naći sekundu mira. Fascinantno je gledati kako se tko ponaša u situacijama kada padaju maske”, smatra Franka.

U profesionalnom skvošu, inače, ostaje se i do 35. godine, kasnije mnogi nastave rekreativno. Franka Vidović još se dugo vidi u ovom sportu. Nedavno je u Zagrebu održan europski turnir Croatia Junior Squash Open u kategorijama 13, 15, 17 i 19 godina. U svojoj kategoriji odnijela je pobjedu. Inače su, kaže, najjača britanska, američka i nizozemska otvorena prvenstva za juniore. Ovoga ljeta čeka je pun ljetni raspored, prvenstva u Njemačkoj i Nizozemskoj, potom Svjetsko juniorsko prvenstvo u Francuskoj.

‘Gubimo kada igramo protiv sebe. Svjesna sam svojih i protivnikovih emocija. Možda nisam najpreciznija, ali imam mentalnu prednost’

Uskoro, Franka želi u Ameriku. Ondje planira studirati i igrati za koledž, neke ponude su u tijeku. Ameriku je već triput iskusila. U prosincu prošle godine hrvatska juniorska reprezentacija igrala je na US Junior Openu u Philadelphiji, koja, inače, postaje centar američkog skvoša. Bio je to, kaže Franka, turnir na kojem je najviše naučila o sebi. Loveći onaj savršeni udarac u savršenom trenutku, pogubila se.

„Trenirala sam ko luđakinja, pao mi je imunitet, izmorila sam se mentalno. Fizički sam bila spremna, ali me iscijedila pomisao da me gledaju skauti i loše sam igrala. Nakon meča izišla sam vani na minus, sjela na klupicu u mokroj majici i počela plakati. Nisam igrala za sebe, nego za druge. Igrala sam pod pritiskom da drugi misle da sam dobra, da je to Amerika i da se tamo ne dolazi tako lako. Potonula sam. Bila je to ogromna opomena. Naredna tri mjeseca neprestano sam bila bolesna, upala grla, sinusa, crijevna viroza… Nisam mogla odraditi osnovni trening i tada sam spoznala jednu stvar – trebam igrati za sebe, a ne za druge. Toliko je jednostavno”, kaže Franka.
Unatoč lošijem predstavljanju, skauti su u njoj prepoznali potencijal i zavrtjeli par ponuda.

“Amerikanci strahovito puno ulažu u skvoš i to bi bila nevjerojatna prilika. Cilj je koledž liga, a onda profesionalna PSA liga”, otkriva nam svoje planove djevojka s Kvatrića koja je u nedavnom periodu korone „kondu“ nabijala na Stubama Toše Dabca.

Komentiraj