Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Led Zeppelin – biografija’ u kojem autor bestselera o Beatlesima Bob Spitz opisuje raspad grupe za koju mnogi misle da je najveći rock bend svih vremena, najuspješniji, ali i najozloglašeniji

Nova turneja u novom desetljeću – novi početak – zahtijevala je i novi izgled. Turneja je započela u Dortmundu 17. lipnja 1980. i otkrila da su Zeppelini prošli veliku promjenu imidža. Nema više odijela sa zmajevima, šljokica, prozirnih košulja. Kako bi ažurirali svoj imidž, odjeća im je bila više u trendu. Jimmy je nosio obično bijelo odijelo i usku kravatu, Jonesy bijelu košulju i plave traperice (detalj u vidu crvenih cipela privlačio je pažnju), a svi su – pa tako i Robert – bili ošišani.

„Mi smo sad kao punkeri“, ponudio je Jonesy objašnjenje. Pozornica je bila minimalistička, samo s crnom pozadinom i bez blještavila. Uvodna pjesma bila je Train Kept a-Rollin, povratak u prošlost sve do New Yardbirdsa. Jimmy se toliko opustio da je čak i najavio pjesmu ili dvije. Da je publika kojim slučajem ponijela kavu i pidžamu kako bi lakše izdržala beskrajni troipolsatni koncert – gadno bi se prevarili. Nastup je počeo u 20 sati (točno na vrijeme) i završio je prije nego što je sat otkucao 22 sata. „Kao da je opet 1968.!“, uzviknuo je Robert tijekom bisa. Osiguranje, obično dvadesetak ljudi, sada je bio samo bivši komandos Dave Moulder i par njegovih kolega. Neupućeni posjetitelj lako je mogao pomisliti da je ovo Led Zeppelin tribute bend. Svi su na početku bili razigrani.

„Prve sam noći čvrsto spavao kada su mi se iznenada srušila vrata, eksplodirala je petarda i netko me polio s dvije kante ledene vode“, sjeća se novi road menadžer Phil Carlo. Uspio je razaznati Bonza koji je umirao od smijeha i vikao: „Dobro došao na turneju!“ Prije nego što je bubnjar potražio zaklon rekao je Philu: „E da, Robert hoće ujutro u šest na fizikalnu terapiju, malo plivati u bazenu dok nema nikoga. Riješi to“. Sljedećeg jutra u pola šest, Carlo – u kupaćim gaćicama, zaštitnim naočalama i perajama – pokucao je na vrata Roberta Planta. „Roberte – idemo! Vrijeme je!“, pozvao ga je. Par minuta kasnije pojavio se i Robert. U kaputu, sa šalom oko vrata, vunenom kapom na glavi i sunčanim naočalama. Pogledao je Phila i rekao: „Jesi normalan? Koji ti je kurac?“ Takva je bila neozbiljnost – na početku. „Svi su bili sretni, veseli i sve je funkcioniralo. Čak je i Peter bio dobre volje“, prisjeća se Shelley Kaye, pomoćnica Stevea Weissa koja se turneji pridružila u Bruxellesu.

U Amsterdamu, tijekom dosadnog popodneva pred koncert, Robert i John Paul unajmili su čamac i zajedno sa Shelley provozali se kanalima. Raspoloženje je bilo sjajno i opušteno. A onda se umiješala droga. “Jimmy i Bonzo bili su na heroinu“, prisjeća se Carlo. „Raspoloženje se promijenilo, a s njim i glazba – nije viša bila tako dobra kao prije“. Pjesme su povremeno bile zbrzane i traljave. I nikoga nisu zavarali. U Ahoyu u Rotterdamu publika je sjedila skrštenih ruku. Nakon četvrte pjesme, prije The Rain Song, Robert se nasmijao nakon što je neuspješno pokušao animirati publiku: „Headlineri samo što nisu došli na pozornicu. Ova vam pjesme neće podići raspoloženje – ali nikad se ne zna“. U Hannoveru tri dana kasnije iskalio se na akustiku. „Dobro odjekuje ovdje“, rekao je sarkastično. „Puno ih svira ovdje ili je ovo samo dio torture? Kakvo jebeno grozno mjesto“.

Iduće večeri u Beču publika je bila posve nemirna i zazivala Rock and Roll. Jimmy je prvi izgubio živce: „Nismo odmarali sedam godina. Imamo i puno novih pjesama“. Usred sola u White Summer pogodili su ga petardom i odjurio je s pozornice. Emocije su počele navirati. Ništa lakše nije bilo ni u Nürnbergu, 27. lipnja.

Bonzu nije bilo dobro. Opijao se cijelog dana prije koncerta, a uoči nastupa počeo se žaliti na bolove u trbuhu. I Jimmy se osjećao loše. „Večeras nas je dvojica koji nismo baš najbolje“, izlanuo se u mikrofon prije nego što je krenuo s četvrtom pjesmom, In the Evening. Nije stigao ni odbrojiti, a Bonzo se srušio i istog je trena otpremljen u bolnicu. Nije bilo liječnika na turneji kao u Americi. „Jedini razlog zašto smo imali liječnika u pratnji je da možemo doći do sedativa“, kaže Robert. Bonzovi zdravstveni problemi bili su ozbiljni. Ljutnju zbog izbivanja iz doma rješavao je kombinirajući alkohol i droge u ogromnim količinama. Gitarist Black Sabbatha Tony Iommi, ujedno i kolega iz Midlandsa, kaže: „Nekoliko sam puta vidio Johna kako bi povratio, ušmrkao kokain i samo nastavio piti kao da ništa nije bilo“. Mick Hinton kazao je da je izbrojio koliko je boca ostavio iza sebe tijekom jedne noći u Njemačkoj – „32 boce votke“. Benji Le Fevre pomagao je oko europske turneje i kaže: „Bonzo je bio pijan gotovo cijelo vrijeme i to ga je sad jednostavno sustiglo“.

Službeno objašnjenje glasilo je „fizička iscrpljenost“, ali nitko više u to nije mogao povjerovati. Kao, „pojeo je 27 banana prije svirke, pa nije ni čudo da mu je pozlilo“, sugerirao je Grant neupućenom promatraču, a Robert je nadodao da bubnjaru nedostaje kalija i da je zato „morao pojesti pedeset banana“. Istina je bliža sjećanju Phila Carsona: vozio se nazad u hotel s Bonzom i Grantom i „Bonzo je još dobro i prošao, jer je Peter baš popizdio“. Bonzo je bio sve više sklon sukobima i u sve gorem stanju, a njegova je logika bila ozbiljno narušena. Imali su slobodni dan u Hamburgu i prekasno su se vratili u hotel da bi naručili poslugu u sobu.

„Bonzo je nekad postajao preagresivan i morali smo ga pokušati smiriti“, kaže Dennis Sheehan kojem je zadatak bio držati Bonza dalje od nevolja. „Otišao sam do auta i našao mu negdje hamburger i pomfrit“. Nije mogao dočekati da odmota hranu, već je zagrizao ravno kroz masni papir. Kada mu je Sheenan na to ukazao, Bonzo je progutao zalogaj i rekao: „Okus je jednako dobar!“ Konzumacija narkotika bila je učestalija nego ikada prije. Možda na turneji nije bilo liječnika, ali Grant se pobrinuo da Jimmy i Bonzo imaju pristup svemu što im zatreba. Negdje usred turneje rođakinja Princeze Diane doletjela je iz Engleske taman na vrijeme da nadopune zalihu. Phil Carlo otišao je po nju u zračnu luku. „Jedna od onih aristokratkinja koje se vole družiti s bendovima“, kaže Carlo. Visoka, vitka, vrlo privlačna žena izašla je iz aviona noseći rukavice do lakta i šešir s velom koji joj je zaklanjao lice. „Jebote, poslali su pčelaricu!“, nasmijao se Carlo, ali nadimak se zadržao.

„Ona i Jimmy sjedili su jedno kraj drugog po barovima, jedva da su bili u stanju i sjediti. Bilo je mučno za gledati“. Trećeg srpnja navečer Jimmyja nije bilo nigdje u Mannheim Hoffu gdje je bend odsjeo. „Svi su bili dolje u baru hotela i bilo je vrijeme da krenemo na nastup“, prisjeća se Carlo. „Tražili smo ga na sve strane, već smo kasnili, a onda se začulo nekakvo šuštanje s prozorske klupčice. I Jimmy se otamo samo prevrnuo na stol. Nekako se uspio smjestiti u prozor i zadrijemao što nije bilo ništa neobično. Eto, tako je loše bilo“. Nešto kasnije na aerodromu Jimmy je bio gotov. Sjedio je na podu čekaonice, izraz lica mu je bio prazan, ali posve ozbiljan, i igrao se s hrpicama od šest različitih valuta. Pjevušio si je u bradu dok su putnici hodali oko njega zureći u bizaran prizor. Kada su se počeli okupljati znatiželjnici Carlo je opomenuo Jimmyjevog tjelohranitelja Ricka Hobbsa: „Daj, jebote, digni ga i skloni ga negdje“. Ali Hobbs je znao kako se nositi s ovakvim situacijama. „Pusti ga“, rekao je. „Ustat će za minutu. Nema smisla praviti scenu“.

Vjerojatno najbolji nastup imali su u Frankfurtu 30. lipnja. Fanovi su najvećim dijelom bili Amerikanci iz obližnje vojne baze gdje je svoju vojničku dužnost ispunio i Elvis Presley. Ameri su uspjeli nabaviti velik broj ulaznica i napravili su paklenu atmosferu, osobito na rockersku verziju Elvisove Frankfurt Special neprimjetno uklopljene u sredinu Whole Lotta Love. Ahmet Ertegun doletio je proslaviti uspjeh i dobiti uvid u budućnost benda. I mora da mu se svidjelo ono što je vidio i čuo. Stjerao je Petera u kut i nagovijestio mogućnost potpisivanja novog petogodišnjeg ugovora i pet albuma. Pet godina. Tko je mogao planirati toliko unaprijed. Sve o čemu su razmišljali bilo je kako doći s jednog koncerta na drugi. A ni ciljevi benda nisu bili usklađeni. Previše glava na previše različitih mjesta. Nisu se uspijevali dogovoriti kakav bi bend trebali biti za pet minuta, a ne za pet godina. Zakazali su dva koncerta u Berlinu, posljednjem gradu turneje. Odlučili su ipak odsvirati samo jedan, onaj 7. srpnja. Svi su bili iscrpljeni i spremni za povratak kući. Neuobičajeno, ali nastup se odužio i bio traljav. Aranžmani nekih pjesama bili su „umorni i zastarjeli“, a što se onog obećanja o kratkim solažama tiče – palo je u vodu. Stairway to Heaven nepotrebno se razvukla na četrnaest minuta, a efektima nakrcana Whole Lotta Love na beskrajnih sedamnaest minuta. „München je bio najsličniji američkoj turneji“, rekao je Jimmy. „Sjajna energija i bilo se stvarno uzbudljivo“. Četvorica glazbenika na kraju su zakoračila naprijed na pozornicu, zagrlili se oko ramena i naklonili publici. Robert je dohvatio mikrofon i rekao: „Hvala vam puno. Svima koji ste bili ovdje za nas, svima koji ste nas trpjeli i sve to. I, što drugo… Laku noć“. Ponovno su se zagrlili i sišli s pozornice mašući okupljenima. Bio je ovo posljednji koncert Led Zeppelina.

Budućnost Led Zeppelina bila je u rukama Roberta Planta. Njegova odluka da ne želi poći na američku turneju pokvarila je izglede benda. „Počeo sam se razvijati u svom smjeru i postajati neovisniji. Nisam se više osjećao toliko vezan za njih“, rekao je. „Želio sam biti s njima, jer još uvijek je tu bilo puno ljubavi, ali nisam više htio raditi ništa što mi se nije sviđalo“. Europska turneja potaknula je Roberta da barem razmisli o još jednom putovanju kroz Ameriku. Dok god je sve upakirano kako treba bio je za nastavak i to je rekao kolegama iz benda. „Lomili smo se“, rekao je John Paul. Za njega je sviranje uživo bilo nešto čemu se najviše veselio; nije imao problem s turnejom. Njemu su albumi bili samo polazna točka za koncerte. „Nitko nije htio reći da je kraj. Nipošto nismo željeli odustati“. Osjećao je da „imaju još puno toga za ponuditi“, samo trebaju nastaviti dalje.

Recept je bio jednostavan: američka turneja i novi album. Deset godina je funkcioniralo tako, a konja koji pobjeđuje ne mijenjaš. Peter je izbjegavao otvoriti ovo pitanje s Robertom. Strategija je bila ostaviti mu puno prostora – neka uživa u nastupima – tako da se sam zagrije za tu ideju. Grant je svoje poteze odigrao savršeno. Dok su bili u Njemačkoj Robert je upitao Bonza: „Kako to da mi Grant još ništa nije rekao o Americi?“ I konačno, kada su sletjeli na Gatwick i hodali prema terminalu, Robert je prišao Peteru i dao svoj blagoslov. „Može“, rekao je, „ali samo četiri tjedna“. Četiri tjedna – i to je kakav-takav početak. Grant je bukirao četiri tjedna, a zatim još četiri tjedna nakon njih, za svaki slučaj. Turneju bi nazvali „Led Zeppelin, the 1980: Part One“ nadajući se da će biti i „Part Two“ i „Part Three“ kad se Robert malo opusti. Grant je odmah nazvao i Phila Carla. „Dobio sam zeleno svjetlo od Jima i Roberta“, rekao je. „Idemo u Ameriku. Ti si im zadužen za put“. Nije da su Richarda Colea otpisali tek tako: bio je u zatvoru. Otišao je u Italiju s namjerom da se skine s droge, baš onako kako mu je to rekao Grant. No prije odlaska Herb Atkin ga je zamolio da porazgovara s jednim suradnikom u Excelsior Hotelu u Rimu gdje su obojica odsjela, nešto vezano za Zeppeline. Richard se prijavio u hotel, ali iz nekog razloga Atkinovog kolege nije bilo na popisu gostiju. Idućeg jutra talijanski specijalci uletjeli su u Richardovu sobu. Točno na dan kada je stigao u Italiju, na kolodvoru u Bologni eksplodirala je bomba. Uhićen je zbog sumnje na terorizam, a vrećica kokaina koju je policija pronašla svakako mu nije pomogla. Bilo je jasno da mu je Herb Atkin smjestio. Izmišljene optužbe za terorizam na kraju su odbačene, ali ostala je optužba za dilanje kokaina. „Nakon što je Cole osuđen i nakon što mu je izrečena kazna, dobio sam poziv od Stevea Weissa: ‘Moraš nešto napraviti’“, prisjeća se Jeff Hoffman, tada glavni savjetnik mafijaškog bossa Johna Gottija koji je vješto izbjegavao sve optužbe za reket.

Hoffman je odletio u Rim i sredio da vidi Richarda koji je služio kaznu u zatvoru Rebibbia na periferiji grada. „Ozbiljna situacija, ali uz pomoć niza makinacija uspjeli smo ga osloboditi za šest mjeseci“. Dok je trajala ova drama, sve je bilo spremno za Led Zeppelin, The 1980s: Part One. Skicirana je sjevernoamerička turneja: devetnaest datuma počevši s Montrealom 17. listopada 1980. godine. Korektan raspored, dovoljno slobodnih dana između, sve arene u većim gradovima na istočnoj obali Amerike. Kraj bi trebao biti 15. studenog u Chicagu. „Sve je bilo u procesu organiziranja“, kaže Shelley Kaye koja je koordinirala detalje iz njujorškog ureda Swan Songa. „Plan puta bio je gotovo, rezervirali smo hotele, rješavali avion, naručili smo jakne za turneju. Svi dijelovi stroja funkcionirali su savršeno. Svi su znali svoj posao, a čak se i komunikacija između svih popravila“. Pričalo se i o novom albumu, Jimmy je bio najzagriženiji da se nešto napravi. Presence je, po njegovom mišljenju, „bio težak album za slušanje“, a In Through the Out Door „malo premekan“; sigurno nije bio njegovo najbolje ostvarenje. „Bonzo i ja smo već počeli planirati jedan žestoki rockerski album nakon ovoga“, rekao je. „Htio sam se vratiti onoj reakciji i atmosferi kakve smo znali izazvati“.

Ono što je Benji vidio nije bilo dobro: gomila bljuvotine na jastuku pored Bonzove glave. ‘Bilo mi je jasno da je mrtav, ali pokušao sam mu napipati puls. Bio je hladan, već napola plav. Mrtav već nekoliko sati’

Povratak korijenima: nemilosrdni akordi, silina i udari bubnjeva, „pravi riffovi“ u stilu Led Zeppelina. Zvučalo je kao dobar plan. Unajmili su Bray Studios u Windsoru za probe prije turneje. Robert i Bonzo zajedno su se dovezli iz Midlandsa 22. rujna 1980., ali Bonzo je bio strašno napet. „Izgledao je očajno“, kaže Glenn Hughes iz Deep Purple koji je naletio na njega dok su obojica bila kod kuće. „Nešto ga je izjedalo. I to gadno“. Bonzo se, kao i obično, užasavao odlaska na turneju i što će biti tako daleko od doma. Odlazak u Ameriku smatrao je zastrašujućim. „Puno je lakše svirati u Engleskoj“, rekao je. „Isparkiraš motor iz garaže i odvezeš se na nastup i cijelo si vrijeme smiren i opušten. A kad si u Americi, cijeli si dan u nekom hotelu, svađaš se s jebenim seljačinama i nakon svega moraš odraditi nastup“. Poludio je već tijekom vožnje. Otkinuo je štitnik za sunce i izbacio ga prozor. „Neću“, rekao je Robertu. „Ti sviraj bubnjeve, a ja ću pjevati“. Stara pjesma koju je Bonzo pjevao svaki put kad je trebalo poći na turneju. Robert ju je znao napamet. Ne razmišljajući o tome, ostavio je Bonza, otišao s Jimmyjem u njegovu Old Mill House pored Temze u Windsoru i zatim se odvezao do Blakes Hotela u Londonu gdje su on i Jonesy boravili.

Prvi dan probe pojavili su se samo Robert i Jonesy. Neko su vrijeme provjeravali model pozornice i reflektore, „jednostavan dizajn bez puno posebnih efekata“, kako su rekli iz Showca. „Jimmyja i Bonza nema, pičimo odavde“, rekli su i vratili se u Blakes. Idućeg je dana stigao Bonzo. Pijan. Na putu do studija skrenuo je do puba i popio nekoliko sokića od votke i naranče. „Doručak“, kako je to nazvao. Na probi je trusio votku izravno iz boce. „Pao je sa stolca dva ili tri puta“, rekao je Mick Hinton. A Robert je samilosno predložio: „Dosta za danas, nastavljamo sutra“. Odgodili su probu za 24. rujna 1980. u 14 sati. Tog popodneva Benji Le Fevre vozio je Roberta i Jonesyja iz Blakesa u Windsor i predložio malo skretanje s puta. „Mislim da bismo trebali stati kod Jima“, rekao je i zaputio se prema Old Mill Houseu. „Nema smisla da sjedimo u studiju i čekamo ih. Ovako ćemo biti sigurni da su spremni“. Jimmyja nije bilo u kući.

Benji je pitao Ricka Hobbsa gdje je Bonzo. „Čovječe, ubio se sinoć od votke“, odgovorio je Hobbs i prepričao pojedinosti impresivnog opijanja – četrdeset čašica. „Stavio sam ga na spavanje. Gore je u apartmanu za goste“. Benji se dobrovoljno javio da ga izbaci iz kreveta i krenuo stepenicama prema gore. Jonesy je bio nekoliko koraka iza njega. „Otvorio sam vrata i odmah znao da nešto nije u redu“, prisjeća se Benji. „Bonzo je ležao na boku, leđa su mu bila okrenuta vratima, ali… Nešto nije bilo u redu. Gurnuo sam Jonesyja van u hodnik i rekao mu: ‘Mislim da je bolje da ostaneš vani. Samo da nešto vidim’“. A ono što je vidio nije bilo dobro: gomila bljuvotine na jastuku pored Bonzove glave. „Bilo mi je jasno da je mrtav, ali pokušao sam mu napipati puls. Bio je hladan, već napola plav. Mrtav već nekoliko sati“.