FELJTON: Srpsku vojsku Krajine načeo je Bljesak, a dokrajčila Oluja

Autor:

01, May, 2023, Belgrade - In the Church of St. Mark, a memorial service was held for the Serbs who died in the Croatian Flash operation in Western Slavonia, and after the memorial service, in Tasmajdanski Park, wreaths were laid on the monument to the Serb victims..    

01, maj, 2023, Beograd  - U crkvi Svetog Marka sluzen je pomen Srbima stradalim u hrvatskoj akciji Bljesak u Zapadnoj Slavoniji, a nakon pomena, u Tasmajdanskom parku, polozeni su venci na spomenik stradalim Srbima.     Photo: Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL

Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL

Objavljeno u Nacinalu br. 1247, 20. ožujak 2022.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Srpska vojska Krajine’ u kojem Mario Werhas opisuje slom vojske koja je bila vojna komponenta separatističke pobune dijela Srba u Hrvatskoj te izgubila sav teritorij koji je 1991. osvojila Jugoslavenska narodna armija

Nakon višegodišnjih dugih i teških pregovora između službenih predstavnika Republike Hrvatske i službenih predstavnika pobunjenih Srba sa područja Republike Srpske Krajine o gospodarskoj suradnji, potpisan je 2. prosinca 1994. godine, Gospodarski sporazum. Navedenim Sporazumom predviđeno je otvaranje, od kolovoza 1991. godine, zatvorene autoceste Zagreb – Slavonski Brod. Prema odredbama navedenog sporazuma pripadnici civilne policije UN-a (iz sastava UNPROFOR-a) dobili su zadaću nadzora slobodnog odvijanja prometa autocestom. Autocesta je otvorena civilni promet 21. prosinca 1994. godine. Uz provokacije sa srpske strane, promet autocestom je funkcionirao bez većih teškoća sve do 28. travnja 1995. godine kada se dogodio incident sa smrtnim ishodom te je obustavljen promet autocestom istoga dana. Potom je uslijedio još čitav niz incidenata (otvaranje pješačke vatra na vozila koja su prometovala autocestom, ispaljivanje tri protuoklopne rakete na Pakrac…) što je pokrenulo hrvatske snage na odgovor te provedbu operacije Bljesak 1. svibnja 1995. godine, a već 4. svibnja autocesta je bila ponovno u funkciji.

Provedbom spomenute operacije Bljesak hrvatskih snaga u nešto manje od 48 sati okončana je sudbina 18. zapadnoslavonskog korpusa SVK. Iako je predsjednik RSK Milan Martić, u ulozi vrhovnog zapovjednika SVK, zapovjedio osvetničke napade na hrvatske gradove raketnim sustavom R-65 Luna i višecjevnim bacačem raketa Orkan, ništa nije moglo zaustaviti neminovnu sudbinu nestanka 18. korpusa. Poniženje je time bilo veće jer je tadašnji zapovjednik SVK general-potpukovnik Milan Čeleketić, na mjesto zapovjednik SVK u veljači 1994. godine, došao upravo sa mjesta zapovjednika 18. zapadnoslavonskog korpusa SVK.

Zapovjednik SVK, gore spomenuti general Čeleketić, sačinio je 5. svibnja 1995. godine izvješće o stanju u SVK poslije agresije na teritoriju zapadne Slavonije. Na početku svoga izvješća general Čeleketić želi skinuti stigmu krivice za gubitak zapadne Slavonije sa SVK i to ističući činjenicu da je SVK bio protiv otvaranja autoceste iz aspekta obrane zapadne Slavonije. Odnosno, otvaranje autoceste dovelo je hrvatske snage u povoljan operativno-taktički položaj koji se nikakvim vojnim potezima nije mogao u neutralizirati ili barem umanjiti. Potom se ističe aktivnost zapovjedništva 18. korpusa na provedbi mobilizacije svojih postrojbi te pripremi za izvršenje obrane.

Sa svoje strane, podvlači Čeleketić, odmah nakon početka napada hrvatskih snaga 1. svibnja, SVK, svjestan nadmoći hrvatskih snaga te nepovoljnog operativno-taktičkog položaja, zapovjedio je ustrojavanje interventnih snaga iz sastava svih korpusa SVK. Navedene interventne snage trebale su biti jačine ojačane brigade te poslužiti kao pričuva zapovjedništvu 18. korpusa za intervenciju na najugroženijim smjerovima. Međutim, ističe Čeleketić, zapovjedništva korpusa nisu mogla provesti navedenu zapovijed jer su vojnici odbili ići u borbu van svoga domicilnog područja (ovdje se potom ističe primjer pješačke bojne iz sastava 11. slavonskobaranjskog korpusa, jačine 350 ljudi, koja je po dolasku u Laktaše, Bosna i Hercegovina, odbila nastaviti put prema zapadnoj Slavoniji). Isto tako, SVK je 1. svibnja zapovjedio demonstrativni napad postrojbi 11. korpusa u istočnoj Slavoniji, radi olakšavanja situacije 18. korpusa i odvlačenja dijela hrvatskih snaga, što je ignorirano od strane zapovjedništva 11. korpusa. Na kraju svoga izvješća general Čeleketić ističe dva faktora od najvećeg značenja za SVK. Prvi se odnosio na intenzivan rada na podizanju morala kod pripadnika SVK, a drugi na isto tako intenzivan rad u pogledu pojačanih izvještajnih aktivnosti prema hrvatskim snagama sa ciljem uočavanja indikatora priprema za daljnju agresiju prema području RSK.

Operacijom Bljesak, koja je započela 1. svibnja 1995., u nešto manje od 48 sati okončana je sudbina 18. zapadno-slavonskog korpusa SVK-a, kojim je nedugo prije zapovijedao general potpukovnik Milan Čeleketić, prvi čovjek SVK-a

Bez obzira na pokušaj general Čeleketića za obranom svoga obraza, Skupština RSK donijela je 18. svibnja 1995. godine Odluku o razrješenju komandanta SVK te je istoga dana donijeta i Odluka o postavljenju komandanta SVK, a za novog komandanta SVK Skupština RSK imenovala je general-potpukovnika Milu Mrkšića.

Odmah nakon preuzimanja dužnosti komandanta SVK general Mrkšić sačinio je iscrpno izvješće za VSO RSK koje je obuhvatilo slijedeće dokumente: Stanje u SVK i problemi za čije rješavanje je nadležan VSO RSK, Koncept nove organizacije i formacije SVK, Osnove za transformaciju SVK i karakteristike postojeće organizacije i formacije SVK, Ciljevi i zadaci SVK kao polazišta za organizacijsko i formacijsko usavršavanje, Opredjeljenje i stavovi kao polazišta za koncentriranje organizacijsko-formacijske strukture SVK i Obrazloženje prijedloga za transformaciju SVK.

U dokumentu Stanje u SVK i problemi za čije rješavanje je nadležan VSO RSK, odnosno, na početku istoga ističe se zamjetan pad, tijekom dužeg vremena, ukupne borbene sposobnosti SVK u odnosu prema ubrzanom rastu borbene moći hrvatskih snaga. Jedini garant opstanka RSK su njezine oružane snage, odnosno, SVK čiji je najvažnija zadaća obrana od hrvatske agresije. Da bi mogla izvršiti navedenu zadaću SVK ne smije zaostajati za stanjem i mogućnostima hrvatskih snaga. Mrkšić podcrtava da se u organizacijskom smislu SVK malo ili ništa pomaknula u svom razvoju od svoga nastanka. Nadalje, apostrofira se pitanje financiranja SVK. Iako je proračun donijet, do trenutka preuzimanja dužnosti Mrkšića, isplaćeno je svega 27 208 877 dinara ili 13,46% od planiranih sredstava. Od tih sredstava 54% otišlo je na isplate vojnika. I dalje je prisutan problem velike nelikvidnosti, koja je iznosila preko deset milijuna dinara. Kao posebno sramotno, Mrkšić ističe odnos prema isplatama dodataka za ranjene i poginule vojnike SVK te je navedeni dug po navedenoj stavci iznosio 800 000 dinara. Isto tako prisutan je kronični nedostatak pričuvnih dijelova za motorna vozila, a za obavljeni remont SVK je dužna 2,5 milijuna dinara. Pričuve hrane za postrojbe SVK iznosila je za 15-20 dana rata, a što se tiče pričuva odjeće i obuće te ostalih intendantskih sredstava one nisu postojale. Uz gore spomenuto ne postojanje pričuva u sektoru intendantske opskrbe isto je slučaj bio i kod sredstva sanitetske službe (opća nestašica svih vrsta lijekova).

U sustava veza SVK ne raspolaže suvremenim sredstvima veze te su inferiorna u odnosu na sredstva sa kojima raspolažu hrvatske snage. Sa postojećim sredstvima SVK uspijeva osigurati jedva 40% neophodnih veza, dok se ostalo osigurava preko civilnog telefonskog sustava. Procjena generala Mrkšića bila je da će u odsudnom trenutku čitav sustav veza biti uspješno paraliziran od strane protivnika. U odnosu prema segmentu popune SVK, Mrkšić istiće nepovoljnu starosnu strukturu vojnih obveznika (stariji od 45 godina činili su 24% vojnih obveznika, odnosno, četvrtinu ukupnog broja). S obzirom na navedeno, Mrkšić je predložio smanjenje ratnog ustroja SVK sa sadašnjih 80 080 vojnih obveznika (realno 62 483 vojna obveznika) na 50 000 vojnika. Mrkšić predlaže dogradnju postojećeg Zakona o SVK unošenjem odredbi o proširenju služenja vojne obveze i na žene u pozadinskim (logističkim) postrojbama te postrojbama službe veze. Trenutno je u SVK bilo angažirano 768 žena, a ovim izmjenama zakona osigurala bi se popuna SVK sa najmanje 5000 žena vojnih obveznika ćime bi se oslobodio dio vojnih obveznika za popunu ratnih postrojbi. Po pitanju popune djelatnim vojnim osobama ističe se podatak da u VJ ima 2848 djelatnih vojnih osoba od čega je 1107 (39%) razmješteno u SVK.

Glavni problem borbenog morala vojnika SVK, posebno naglašava Mrkšić, došao je do potpunog izražaja prilikom agresije na zapadnu Slavoniju, kada je većina vojnih obveznika odbila napustiti svoju matičnu teritoriju, uz obrazloženje da ne želi ratovati izvan područja svojih općina. Mrkšić ističe podatak o najvećem broju novaka i vojnih obveznika koji izbjegavaju ispunjavanje obveza prema SVK dolazi upravo sa područja Knina. Uz sve navedeno, na moral vojnika izuzetno loše djeluje ne mogućnost poduzimanja mjera protiv osoba koje su napustile RSK i sada žive na području SR Jugoslavije.

Glavni problem borbenog morala vojnika SVK, bio je što je većina vojnih obveznika odbila napustiti svoju matičnu teritoriju, jer nisu htjeli ratovati izvan svojih općina

U dokumentu Koncept nove organizacije i formacije SVK najvažnija promjena u odnosu na postojeće stanje je ustrojavanje Korpusa specijalnih jedinica sa oklopnom brigadom i brigadom specijalne namjene. Na navedeni dokument nadovezuje se dokument pod nazivom Osnove za transformaciju SVK i karakteristike postojeće organizacije i formacije SVK. U navedenom dokumentu general Mrkšić ističe postojeće stanje SVK u segmentu formacije kao statično, glomazno i posebno neusklađeno u veličini organizacijskih elemenata u odnosu prema realnim mogućnostima popune. Tako je osnovno operativno ustrojavanje SVK izvršeno prema korpusima pri čemu je jedini kriteriji za ustrojavanje korpusa bila regionalna odrednica. Unutar korpusa ustrojene su brigade čiji pješački sastavi imaju karakteristiku najslabije popunjenosti, pri čemu trebaju obavljati najvažnije zadaće, uz najlošiju obučenost te nedovoljnu spremnost za borbena djelovanja. U segmentu opremljenosti naoružanjem stanje je ostalo isto prema zatečenom nakon odlaska JNA u svibnju 1992. godine, a preraspodjela prema potrebama nije nikada provedena. Tako su ustrojavani određeni sastavi (oklopni, topnički…itd) gdje za to nije bilo potrebe, a tamo gdje je bila potreba nije bilo raspoloživih sredstava. Mrkšić ističe potpuni izostanak mogućnosti izvođenja manevra. Uz sve navedeno, Mrkšić ističe dva porazna primjera. Iako je SVK imala 5000 profesionalnih vojnika po ugovoru nije postojala niti jedna profesionalna postrojba te ne postojanje niti jedne postrojbe koja predstavlja slobodne snage (strateška pričuva, postrojba drugog ešalona…itd).

Prvi korak u tom smjeru bio je ustrojavanje Korpusa specijalnih jedinica relativno malog brojnog stanja (3000 vojnika), ali zato popunjen suvremenim naoružanjem i vojnom opremom te pokretan i uvijek spreman za borbena djelovanja. Time se rješava problem stvaranje pričuvnih postrojbi za djelovanje na najkritičnijim smjerovima.

Zapovjedništvo 18. zapadnoslavonskog korpusa djelovalo je u Novoj Topoli pored Banja Luke te je izvijestilo SVK, 10. lipnja 1995. godine, o ustrojavanju jedne pješačke bojne (jačine 250 vojnika) od ostataka postrojbi 18. korpusa i potom upućivanja navedene pješačke bojne u sastav 26. pješačke brigade 39. banijskog korpusa. Uz to novi zapovjednik ostataka 18. zapadnoslavonskog korpusa, pukovnik Slobodan Perić, predložio je ustrojavanje jedne brigade u sastavu 11. slavonskobaranjskog korpusa od izbjeglih vojnih obveznika sa područja zapadne Slavonije što je prihvaćeno od strane SVK.

Obavještajna uprava Glavnog stožera HV-a izvijestila je 28. lipnja 1995. godine Ured predsjednika Republike Hrvatske o svojim saznanjima o upućenim pojačanjima iz VJ u SVK tijekom lipnja. Prema navedenom izvješću je 12. lipnja na Banovinu pristiglo 10 oklopnih transportera iz sastava 2. motorizirane brigade iz Valjeva za ojačanje 39. banijskog korpusa SVK. Dan kasnije u Slunj je stiglo 26 tenkova M-84 (iz 211. oklopne brigade iz Niša) za popunu novoustrojene oklopne brigade Korpusa specijalnih jedinica. Na udbinski aerodrom stiglo je 19. lipnja raketno naoružanje (dva borbena kompleta) za helikoptere MI-8.

Uz navedeno naoružanje na okupirana područja Hrvatske pristižu dragovoljci te mobilizirani vojni obveznici sa područja Republike Srbije. Prema navedenom izvješću na područje Plaškog 4. lipnja iz Srbije dolazi skupina od 100 dobrovoljaca, a do 13. lipnja na području Knina nalazilo se oko 800 dobrovoljaca sa područja Srbije. Istoga dana na područje Batnoga dolazi 150 mobiliziranih vojnih obveznika iz Srbije, a idućeg dana oko 400 mobiliziranih vojnih obveznika raspoređeno je na području Vukovara. Istoga dana u Slunj dolazi skupina od oko 500 mobiliziranih vojnih obveznika sa područja Srbije. U Plaški 15. lipnja dolazi skupina od 120 dobrovoljaca iz Srbije, dok je idućeg dana iz Novoga Sada na područje Slunja stigla skupina mobiliziranih vojnih obveznika (oko 800), kojoj se idućeg dana priključila skupina mobiliziranih vojnih obveznika sa područja Srbije (oko 2300). Mobilizirani vojni obveznici sa područja Srbije razmješteni na području Slunja iskorišteni su za popunu postrojbi Korpusa specijalnih jedinica, a i sam zapovjednik korpusa pukovnik Milorad Stupar upućen je iz garnizona VJ u Pančevu. Posljednja dolazi skupina od 80 dobrovoljaca na područje Šodolovaca u istočnoj Slavoniji 17. lipnja.

Nakon odbijanja prihvaćanja plana Z-4, za pobunjene Srbe situacija se zakomplicirala pa je Milan Martić, predsjednik RSK-a, 28. srpnja 1995. godine proglasio ratno stanje na području cijele tzv. krajine

U cilju podizanja morala nakon gubitka zapadne Slavonije te kao odgovor na veliki vojni mimohod HV-a održan na Jarunu u Zagrebu 30. svibnja 1995. godine, na Vidovdan, 28. lipnja, organizirana je vojna parada postrojbi SVK na vojnom poligonu Slunj. Navedena vojna parada iskorištena je za prezentaciju nove elitne postrojbe SVK Korpusa specijalnih jedinica (zapovjednik korpusa pukovnik Milorad Stupar istoga dana promaknut je u čin general-majora SVK). Na početku svečane vojne parade vladika gornjokarlovački Nikanor Bogunović blagoslovio (osvestio) je ratne zastave postrojbi SVK. Potom je uslijedio defile postrojbi SVK i Korpusa specijalnih jedinica po ešalonima,a sve je okončano nezaobilaznim kulturno-umjetničkim programom. Tijekom održavanja vojne parade stigla je i „čestitka“ HV-a u obliku letaka bačenih iz bespilotne letjelice. Glavni cilj vojne parade Vidovdan-95 bio je pokušaj stabiliziranja ozbiljno poljuljanog morala pripadnicima SVK i stanovništvu RSK u mogućnost efikasne obrane nakon debakla u zapadnoj Slavoniji.

U dijelu izvješća tko je odgovoran za pad zapadne Slavonije Komisija VSK-a je navela sljedeće osobe kao glavne krivce za pad zapadne Slavonije: predsjednik Mile Martić, (zbog ignoriranja preporuka VSO), general-potpukovnik Milan Čeleketić (zbog nefunkcioniranja sustava obrane), pukovnik Lazo Babić (zbog lošeg vođenja 18. korpusa prilikom borbenih djelovanja), ministar obrane RSK pukovnik Rade Tanjga (zbog neprovedbe plana obrane), potpukovnici Stevan Babac i Milenko Babić zbog lošeg vođenja svojih brigada, potpukovnik Borivoje Pavlović zbog dezertiranja postrojbe kojom je zapovijedao te djelatnici MUP-a RSK Nebojša Pavković (zamjenik ministra unutrašnjih poslova RSK), Drago Veselinović (sekretar SUP-a zapadna Slavonija) i Stevan Kresović (načelnik stanice milicije Okučani) zbog neobavljanja profesionalnih dužnosti.

Na temelju izvješća Državne komisije, čiji zaključci, a pogotovo impliciranje krivice za pad zapadne Slavonije, ponukali su SVK na sačinjavanje svoga izvješća od strane Komisije za pokretanje odgovornosti vojne organizacije za pad Zapadne Slavonije. Za predsjednik Komisije imenovan je pukovnik Rade Vujaklija. a za zamjenika pukovnik Kosta Novaković. Komisija je započela sa svojim radom, na temelju zapovijedi Komandanta SVK, još 28. svibnja, a 13. srpnja, samo dva dana po objavljivanju izvješća Državne komisije, objavila je i svoje izvješće. Na početku iznošenja zaključaka Komisija iznosi podatak o izvršenom razgovoru sa 43 osobe iz sastava 18. zapadnoslavonskog korpusa ne temelju kojih su i oblikovani zaključci. Prvi zaključak se odnosi na konstataciju da SVK, a niti zapovjedništvo 18. korpusa nisu poduzeli adekvatne mjere u sprječavanju iznenadnog napada hrvatskih snaga. Mjere koje su poduzete u sustavu obrane nisu bile potpune i usuglašene po cilju, mjestu i vremenu izvođenja. Nadalje, Komisija zaključuje da je nakon otvaranja autoceste došlo do infiltracije hrvatske izvještajne službe na područje zapadne Slavonije u cilju slabljenja morala vojske i stanovništva što nije adekvatno suzbijano od strane tijela državne bezbjednosti RSK. Ističe se neistinito izvješćivanje zapovjedništva 18. korpusa o stvarnom stanju borbene spremnosti postrojbi, događajima na terenu i mogućnostima obrane korpusa. Kao karakteristično ističe se slaba provedba obuke prema ratnom planu unutar 18. korpusa te nakon početka napada hrvatskih snaga dolazi do masovnog osipanja postrojbi zbog odlaska vojnih obveznika i pričuvnih časnika radi evakuacije svojih obitelji južno od rijeke Save. Kao kritika rada SVK ističe se mali utjecaja SVK na postupanje 18. zapadnoslavonskog korpusa prilikom borbenih djelovanja te se posebno podvlači činjenica o organizaciji odsudne obrane na kanalu Strug. Komisija je tijekom razgovora sa odgovornim zapovjednicima korpusa došla do zaključka o potpunom izostanku poznavanja borbenih mogućnosti postrojba sa kojima su zapovijedali što se u prvom redu odnosilo na izvođenje borbenih djelovanja u zoni odgovornosti brigada podčinjenih korpusu. Kao zaključak Komisija predlaže dostavljanje svih prikupljenih materijala vojnom tužitelju na daljnje postupanje jer postoje elementi za podizanje krivičnih prijava protiv odgovornih osoba.

‘Dio vojnika i starješina napustio je svoje jedinice i otišao osobno zbrinuti porodice. Rezultati postignuti u borbenim djelovanjima prvih 15 sati ovakvim postupcima dovedeni su u pitanje’, napisao je Milan Martić nakon početka ‘Oluje’

Na inicijativu veleposlanika SAD u Hrvatskoj Petera Galbraith osmišljen je plan mirne reintegracije okupiranih hrvatskih područja pod nazivom plan Z-4. Prema navedenom planu područje Krajine postalo bi samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske pod nazivom Srpska Krajina sa visokim stupnjem neovisnosti (himna, zastava, novčana jedinica, svojim unutarnjim snagama sigurnosti, zabranom razmještaja postrojbi HV-a na području Srpske Krajine…itd), odnosno, država u državi. Međutim, vodstvo RSK odbija navedeni plan te se time uklanjaju posljednje prepreke za izvršenje reintegracije okupiranih hrvatskih područja Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije provedbom vojne operacije.

Budući se situacija nakon odbijanja prihvaćanja plana Z-4 počela ozbiljno komplicirati za pobunjene Srbe, uz sve izgledniji opći napad postrojbi HV-a, Milan Martić je u funkciji predsjednika RSK, 28. srpnja 1995. godine, proglasio ratno stanje na području cijele RSK.

SVK je 30. srpnja uputio VSO prijedlog za ustrojavanje Vanrednih vojnih sudova što je bio eufemizam, prema priznanju samoga zapovjednika SVK, za uvođenje prijekih sudova koji su trebali izricati samo jednu vrst kazne – smrtne kazne. Cilj uvođenja ovih sudova bio je prije svega psihološki učinak na vojne obveznike u segmentu discipline, odnosno, sprječavanje masovnih pojava napuštanja postrojbi. Vanredni vojni sudovi trebali su biti osnivani na razini postrojbi SVK od strane viših časnika same postrojbe.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.