FELJTON: Siloviki, najmoćniji Putinovi ljudi od kojih strepe Rusi

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Nalozi za ubojstva – Političke likvidacije u Putinovo doba’ u kojem američka povjesničarka Amy Knight opisuje kako je ruski predsjednik od dolaska na vlast ustrojio i pod svoju kontrolu stavio vlastite tajne službe

Razdoblje nakon 1991. s raspadom Sovjetskog Saveza i predsjedničkim mandatom samoprozvanog demokrata Borisa Jeljcina značilo je dolazak novog doba političke i ekonomske slobode te pouzdanje da će nastupiti vladavina prava. No, bez obzira na to kakvi bili njegovi ciljevi, Jeljcin nije mogao provesti glatku transformaciju sovjetskog sustava državne kontrole. Da, on je zabranio Komunističku partiju i uz fanfare raspustio KGB. No ostaci tih institucija nisu iščeznuli: oni su se ponovno pojavili pod novom krinkom. U međuvremenu je među novonastalim kapitalistima nastala borba za plijen sovjetskog režima. Počele su se pojavljivati „mafijaške“ bande, a uz to je išlo i krvoproliće. Poduzetnici poput Borisa Bjerezovskog i Mihaila Hodorkovskog morali su angažirati tjelesne čuvare od nula do 24. Konkretno, Vladimir Gusinski, čelni čovjek Most Banka i NTV-a, navodno je imao privatnu zaštitarsku službu s tisuću ljudi, od kojih su mnogi bili nekadašnji KGB-ovci. Moskva i drugi ruski gradovi postali su poprišta zločina sa stalnim izvještajima o ubojstvima ili pokušajima atentata. Sam Bjerezovski ozbiljno je ranjen u Moskvi kad je eksplodirala bomba dok je prolazio u automobilu. (Njegov vozač bio je ubijen.) To ipak nisu bila politička ubojstva. To su bili zločini kojima je cilj bio poravnati financijske račune, iako su obično u to bili uključeni nekadašnji ili aktualni pripadnici tajnih službi.

U listopadu 1994. novinar Dmitrij Holodov otvorio je aktovku s bombom u svojem uredu u novinama Moskovski komsomolec i odletio u zrak. Hodolov je radio na priči o korupciji na visokim razinama u ruskim oružanim snagama, koja je sezala i do ministra obrane Pavela Gračeva, a usto je o tim optužbama trebao svjedočiti pred ruskim parlamentom. Njegovi urednici u Moskovskom komsomolcu sumnjali su da je u pozadini atentata Gračev, ali unatoč dvama procesima nitko nikad nije osuđen.

Zatim se u ožujku 1995. dogodilo ubojstvo koje je potreslo Rusiju iz temelja: Vladislav Listjev, jedan od najpopularnijih televizijskih komentatora, ustrijeljen je na stubištu svoje stambene zgrade u Moskvi. Listjev je netom postao generalni direktor ruskog televizijskog kanala ORT te je bio objavio opći moratorij na oglašavanje, što je značilo da je iz unosnog biznisa isključio posrednike. Među tim je ljudima bio i Boris Bjerezovski, veliki dioničar. Bjerezovski je bio jedan od početnih osumnjičenika za ubojstvo i malo je nedostajalo da bude uhićen. No očajničkim je taktiziranjem uspio okupiti pristaše iz političkih krugova i uvjeriti Jeljcina u svoju nevinost, šaljući predsjedniku dugu videoporuku u svoju obranu.

Sve u svemu, kako je Paul Klebnikov zabilježio 2000. u svojoj knjizi o Bjerezovskom, Kremaljski kum, istraga o ubojstvu Listjeva bila je farsa. Ubojice nisu nikada pronađeni. (Kao što je već spomenuto, i sam je Klebnikov 2004. u Moskvi postao tragičnom žrtvom atentata.) To je obilježilo početak obrasca neriješenih ubojstava. Ruske vlasti imaju impresivnu moć nad golemim i sofisticiranim sustavom provođenja zakona. Kremlj, međutim, nije imao volje rješavati te slučajeve, a u nekima je zapravo imao i razloga da opstruira istragu. Jeljcin u svojim memoarima Ponoćni dnevnici usput navodi: „Zabrinjavalo me to što su godinu za godinom ta ubojstva ostajala neriješena.“1 Njega je zapravo najviše zabrinjavalo kako da se obogati i ostane na vlasti.

Vladimir Putin stupa na scenu

Ubojstva su bila kulisa za pojavljivanje Vladimira Putina kao važne figure u moskovskoj hijerarhiji moći. U vrijeme afere oko Listjeva nekadašnji dužnosnik KGB-a bio je zamjenik peterburškog gradonačelnika Anatolija Sobčaka i predsjedatelj Odbora za međunarodne poslove, koji je upravljao gradskom vanjskom trgovinom. Kako tvrdi Karen Dawisha, autorica Putinove kleptokracije, Putin je iskorištavao svoj položaj za osobni financijski dobitak, kao što su to činili Sobčak i Putinovi prijatelji iz KGB-a. Redovito se upuštao u podmićivanje, pranje novca i ubiranje provizija za ugovore koji su sklopljeni mimo natječaja. Organi tužiteljstva iz Sankt Peterburga i Moskve provodili su istrage protiv njega i Sobčaka.

Nakon što je u svibnju 1996. Vladimir Jakovljev porazio Sobčaka na izborima za gradonačelnika, Putin se morao brzo izvući iz Sankt Peterburga. Nakon što je moljakao ljude koje je poznavao u Moskvi, uspio je u Kremlju dobiti položaj zamjenika predsjednika Odjela za upravljanje predsjedničkom imovinom. U tom svojstvu Putin je bio odgovoran za kremaljsku imovinu u inozemstvu, koja je prije pripadala sovjetskoj Komunističkoj partiji i vrijedila je milijarde. Kako Dawisha kaže: „Inozemno vlasništvo bilo je vrlo temeljito operušano prije nego što je država na njega stavila šapu. A on [Putin] je bio čovjek koji je obavio to perušanje.“

Putin je imao dobar osjećaj gdje se treba pojaviti kako bi napredovao tijekom burnih Jeljcinovih godina, a bio je i vješt u samopromociji. Godine 1997. preselio se u Glavni kontrolni direktorat u Kremlju, odgovoran za primjenu federalnih zakona i izvršnih naredbi, kao i za korištenje proračunskih sredstava od raznih ruskih regionalnih vlada. To je značilo da su u njegovoj nadležnosti dosjei onih ljudi u Sankt Peterburgu koji su prije istraživali njegove i Sobčakove protuzakonite aktivnosti u gradu. Baš kad je Sobčak trebao biti uhićen, Putin je iskoristio svoj položaj da ga zrakoplovom potajno izvede iz zemlje.

Nakon kratkog razdoblja na mjestu prvog zamjenika šefa kabineta pod Jeljcinom u proljeće 1998. Putin je dobio sljedeće promaknuće kad je u srpnju imenovan šefom FSB-a, zamijenivši Nikolaja Kovaljova koji je navodno smijenjen zbog operacija FSB-ova Direktorata za borbu protiv aktivnosti organiziranih kriminalnih skupina (URPO). Taj je Direktorat bio upleten u podmićivanje i nezakonita ubojstva.

Boris Njemcov, član Jeljcinove vlade: ‘Nitko nije znao tko je Putin. Bio je toliko neupečatljiv da nitko nije reagirao na njega, a moja tajnica me pitala: ‘Zove neki Putin. Kaže da je šef FSB-a. Što da radim s njim?“

Nije jasno zašto je Putin izabran da vodi FSB, s obzirom na to da se njegova karijera u KGB-u ni po čemu nije isticala. Prema dvojici ruskih povjesničara, Juriju Feljštinskom i Vladimiru Pribilovskom, njegovo imenovanje nije dobro prihvaćeno kod zaposlenika. „On jedva da je bio potpukovnik. U vojnoj organizaciji, gdje ljudi ozbiljno doživljavaju stvari, Putinov se vojni čin nije spominjao bez ironije ili ogorčenja. Priroda nekadašnjeg Putinova djelovanja u KGB-u također je bila razlog za porugu. Putin je nekoć radio u Istočnoj Njemačkoj, kamo su strane obavještajne službe slale loše đake.“

Boris Njemcov, tada član Jeljcinove vlade, prisjetio se: „Nitko nije znao tko je Putin. Bio je toliko neupečatljiv da nitko nije reagirao na njega, čak ni moja tajnica.“ Kad je Putin jednom prilikom nazvao Njemcovljev kabinet, tajnica je stavila Putina na čekanje i rekla Njemcovu: „Zove neki Putin. Kaže da je šef FSB-a. Što da radim s njim?“

Očito je da je to što Putin nije bio dobro povezan sa središnjim vodstvom FSB-a bio razlog zbog kojeg su ga Jeljcinovi bliski suradnici izabrali za taj posao. On će biti lojalan Jeljcinu, a ne Lubjanki (sjedištu FSB-a). Putin je gotovo odmah krenuo u čistku mnogih članova višeg vodstva FSB-a te ih zamijenio svojim starim kolegama iz KGB-a u Sankt Peterburgu. Namjestio je smjenu glavnog državnog tužitelja Jurija Skuratova koji je surađivao sa švicarskim vlastima u kriminalističkoj istrazi Odjela za upravljanje predsjedničkom imovinom koji je izvukao milijune dolara preko ugovora za obnovu Kremlja i položio novac na bankovne račune za Jeljcina i njegovu obitelj u Švicarskoj. Putinovi su agenti napravili videosnimku Skuratova (ili nekoga tko mu nalikuje) u spolnom odnosu s dvije prostitutke i zatim je Putin u Jeljcinovo ime zatražio Skuratovljevu ostavku. Nakon što je Skuratov odbio, video je prikazan na ruskoj televiziji. Bio je prisiljen dati ostavku, a istraga o korupciji koja je zahvatila Jeljcina bila je prekinuta.

U međuvremenu, u ljeto 1999., Jeljcinova se predsjednička funkcija našla pod paljbom. Duma, u kojoj su većinu imali komunisti, pripremala je proceduru opoziva, a njegov se rezultat u istraživanju potpore javnosti – zahvaljujući kaotičnom ratu u Čečeniji 1994.-96., ekonomskoj krizi u Rusiji 1998., kao i Jeljcinovu sve kapricioznijem načinu vladanja – strmoglavio. Jeljcinovo iznenadno smjenjivanje popularnog premijera Jevgenija Primakova u svibnju 1999. ojačalo je nezadovoljstvo protiv njega.

Putin je postajao sve važniji za Jeljcina i „familiju“ njegovih podupiratelja koji su ga okruživali u Kremlju. Krajem ožujka Jeljcin ga je neočekivano imenovao čelnikom Sigurnosnog vijeća i povjerio mu nestabilnu situaciju na sjevernom Kavkazu, gdje su se sve češće događali bombaški napadi i otmice. Jeljcinova je ekipa čak razmišljala o izvanrednom stanju kako bi preokrenula izborni poraz svoje političke stranke, Jedinstva, od stranke Domovina koju je predvodio Primakov uz moskovskog gradonačelnika Jurija Lužkova. U okolnostima takve krize 9. kolovoza 1999. Jeljcin je Putina imenovao premijerom, a time i svojim izborom za nasljednika na mjestu predsjednika. U govoru koji je prenošen na televiziji Jeljcin je Putina ovako hvalio: „Odlučio sam imenovati osobu koja je, po mojem mišljenju, sposobna konsolidirati društvo te, uživajući potporu najširih političkih snaga, osigurati nastavak reformi u Rusiji… Pouzdajem se u njega.“

Tužna je ironija da je Paul Klebnikov imao sličan povoljan dojam o Putinu kad je ovaj postao očiti Jeljcinov nasljednik. Odgovarajući na spekulacije da je Putin u pozadini bombaških napada u rujnu 1999., Klebnikov je primijetio: „U prošlosti ovog čovjeka nema ništa što bi ukazivalo na to da bi on počinio tako monstruozan zločin da dođe na vlast. Upravo suprotno, Putinova ranija karijera pokazuje neobičnu odanost postojanom držanju (doduše, autoritarnom); ništa ne sugerira bezgranični cinizam potreban da se masakrira vlastiti narod radi promicanje nečije karijere.“ Da je Klebnikov poživio da posvjedoči idućem desetljeću Putinove vladavine, vjerojatno bi povukao te svoje riječi.

Kako funkcionira sustav: Putin i njegove tajne službe

Rusija pod Putinom opisivana je na razne načine, kao „vođena demokracija“ (u ranoj fazi Putinova predsjedničkog mandata), „autoritarna država“ (nešto kasnije), a u novije doba kao „kleptokracija“. No najprecizniji termin za današnju Rusiju je „policijska država“. Američki politolog Brian Taylor u svojoj knjizi Izgradnja države u Putinovoj Rusiji iznio je ovo zapažanje: „Termin ‘policijska država’ odjekuje zato što moć države, kao što je sociolog Max Weber definirao, u svom temelju počiva na sposobnosti represije. Ponašanje njenih represivnih organizacija kao što su vojska, policija i tajna policija govori nam puno o karakteru neke države…“ Rusiju vode dužnosnici policije i tajne službe koji su iznad zakona i podnose izvještaje samo predsjedniku Vladimiru Putinu, koji je i sam nekadašnji pripadnik tajne policije. (Ruska vojska tradicionalno se drži podalje od politike.) Ti dužnosnici uglavnom nisu došli do svojih položaja na temelju objektivnih kvalifikacija kao što su obrazovanje i iskustvo, nego zahvaljujući osobnim i obiteljskim vezama – Putinove verzije onoga što se u sovjetsko doba nazivalo patronatom. Kako je novinarka Maša Lipman iskazala još tamo 2002., Putin je „popunio strukture svoje vlade brojnim mediokritetima, ljudima bez zabilježenih postignuća i vizije zadaće koja im je iznenada pala s neba. Njihova je jedina ‘zasluga’ njihova lojalnost i to što potječu iz Putinove baze, Sankt Peterburga.“

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. ruski predsjednik Boris Jeljcin raspustio je KGB i osnovao nekoliko odvojenih agencija kako bi ga zamijenile, s idejom da moć tajne policije bude oslabljena, a demokratske slobode zaštićene. Ali na kraju nije bilo ni približno tako. U ranoj fazi svojeg predsjedničkog mandata Jeljcin, impulzivni, nepredvidljivi lider, čija je predanost demokraciji bila mlaka, suočio se s narodnom opozicijom i stoga su mu trebali policija i organi sigurnosti da ga održe na vlasti. Zato je sustavno ponovno gradio te službe i davao im sve više i više ovlasti i sredstava. Do vremena kad je Vladimir Putin 2000. postao ruski predsjednik službe sigurnosti postale su navlas jednako moćne kao nekadašnji KGB.

Siloviki

Putinovi takozvani siloviki, ljudi koji vode „najmoćnija ministarstva“, osobito policiju i sigurnosne agencije, dijele ključna uvjerenja i vrijednosti. Doduše, više ih ne motivira komunistička ideologija, premda su većinom nekadašnji članovi Komunističke partije. Vjeruju, međutim, u ekonomski nacionalizam, centraliziranu, autoritarnu vladu i obnovu navodne veličine Sovjetskog Saveza. S Putinom dijele nostalgiju prema sovjetskoj eri, kad je rusko carstvo obuhvaćalo republike srednje Azije, Kavkaza, Ukrajinu i Baltik, a Moskva imala čvrstu kontrolu nad istočnoeuropskim državama. Kao i Putin, siloviki imaju duboko ukorijenjen strah od demokratskih pokreta blizu ruskih granica, kao što je slučaj s Ukrajinom, gdje događanja promatraju kao ona koja je Zapad nadahnuo s ciljem da potkopaju rusku vladu. Usto su oprezni prema internetu kojem sada može pristupiti više od 70 posto odraslog ruskog stanovništva. Poznata je Putinova rečenica iz travnja 2014. na medijskom forumu: „Dobro znate da je sve to počelo kad se prvi put pojavio internet kao poseban projekt CIA-e. A tako se i dan-danas razvija.“

Ipak, siloviki nisu imuni na privlačnosti zapadnog kapitalizma, premda su, za razliku od istaknutih ruskih oligarha, javni službenici. Svi se sa strane bave nekim biznisom – drvom, čelikom, plinom i naftom, zrakoplovnim kompanijama ili bankarstvom – obilato gomilajući osobno bogatstvo zahvaljujući povlaštenim ugovorima s državom dobivenima mimo konkurencije te koristeći članove obitelji za pospremanje nezakonitih prihoda koji često dolaze iz vladinih trezora. (Službe sigurnosti također zarađuju goleme svote novca nudeći zaštitu – takozvanu krišu ili „krov“ – na crno ruskim kompanijama).

Prije nego što su 2014. nastupile zapadne sankcije protiv mnogih silovika, oni su odlazili na skijanje u Švicarsku, sunčali se na španjolskoj ili francuskoj rivijeri i gradili raskošne vile u Grčkoj. Slali su svoju djecu da se obrazuju u ekskluzivnim školama na Zapadu. (Aktualni ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, koji je – premda se ne ubraja u silovike – dio njihova kulta i žučljiv kritičar Zapada, svoju je kćer poslao da studira na Londonskoj školi ekonomije.) Sankcije koje su uvedene nakon invazije na Krim ostavile su traga na životnom stilu silovika, no i dalje imaju svoje rezidencije u moskovskim predgrađima. I, premda više ne mogu uživati u sirevima s europskog kontinenta (jer je Rusija uvela zabranu), još se uvijek mogu častiti svojim omiljenim francuskim vinima, doduše, po vrlo visokim cijenama s obzirom na pad vrijednosti rublja.

Siloviki igraju po svojim pravilima, što podrazumijeva i laži o njihovim akademskim kvalifikacijama. Osim lojalnosti Putinu, ključ uspjeha za dobivanje visoke dužnosti na području pravosuđa i sigurnosti jest i to da se stekne doktorat, kao što je učinio Putin. Prema riječima ruskog blogera Sergeja Parhomenka, „postoji opće pravilo: ako želite biti čelnik nečega – sredite kandidata ili doktorsku titulu“. Parhomenko, dio skupine online aktivista koja se nazvala „Dissernet“, proveo je temeljito istraživanje disertacija glavešina ruskih unutarnjih poslova i ustanovio da su većinom, kao što je slučaj s Putinom, očiti plagijati. U slučaju čelnika Ministarstva unutarnjih poslova Vladimira Kolokolčeva i nekadašnjeg kralja droge Viktora Ivanova postojala je čak i „ukrižana diseminacija“: međusobno su ekstenzivno kopirali disertacije, koje su već bile plagijati!

Kao i Putin, siloviki imaju duboko ukorijenjen strah od demokratskih pokreta blizu ruskih granica, kao što je slučaj s Ukrajinom, gdje događanja promatraju kao ona koja je Zapad nadahnuo da potkopa rusku vladu

Nedvojbeno je da je među silovikima bilo međusobnih obračuna, uz pojavu klanova, kao što se to često događa u politici koja se vodi u mafijaškom stilu. Frakcije se okupljaju u raznim sigurnosnim i obavještajnim službama, korporacijama u vlasništvu države te obiteljskim klanovima. (Zapanjuje broj brakova koje su međusobno sklopila djeca silovika, što podsjeća na Staljinovo doba.) No siloviki se pred javnošću uglavnom predstavljaju kao jedinstvena fronta. Ne mogu si dopustiti da bude drukčije, ako žele zadržati svoje bogatstvo i pozicije moći. Svi su suučesnici u mračnoj raboti političkih ubojstava, ili kao počinitelji tih zločina u Putinovo ime, ili kao tobožnji istražitelji. Tko su ti ljudi i koje službe predstavljaju?

FSB

Federaljnaja služba bjezopasnosti (Federalna služba sigurnosti), najmoćnija od ruskih sigurnosnih agencija, osnovana je 1995. nakon raznih reorganizacija starog KGB-a. Premda kontraobavještajna služba i vladina sigurnosna agencija nisu pod FSB-om, kao u slučaju KGB-a, FSB je zakonom ovlašten da provodi vlastite obavještajne operacije u zemlji i inozemstvu, što je otvorilo čitav niz mogućnosti. To je impresivna organizacija koja prema procjenama ima 350.000 zaposlenih. Njene funkcije pokrivaju protuobavještajnu i protuterorističku djelatnost, borbu protiv gospodarskog kriminala, čuvanje granica, zaštitu vladinih komunikacija, kao i osiguravanje nuklearnog materijala i postrojenja. Kako kažu ruski stručnjaci za sigurnost Andrej Soldatov i Irina Borogan: „Umjesto ponovnog oživljavanja sovjetskog KGB-a, FSB se razvio u nešto još moćnije i više zastrašujuće, agenciju čiji se djelokrug pod palicom veterana KGB-a proširio itekako izvan granica svog prethodnika.“ U sovjetskim danima KGB je bio pod kontrolom Politbiroa i nije poduzimao važne inicijative bez odobrenja vodstva Komunističke partije. Sada pak ne postoje formalni mehanizmi kontrole nad FSB-om, osim Putina i njegovih najbližih suradnika.

FSB ima širok raspon ovlasti nadziranja, uključujući i internet, čime naveliko premašuje djelokrug sličnih službi na Zapadu. Prema Soldatovu i Irini Borogan, FSB kroz posebni sustav pod nazivom SORM prati „e-mailove, uporabu interneta, Skype, pozive mobitelima, SMS-poruke i društvene mreže. On [SORM] je jedan od najinvazivnijih alata za prisluškivanje.“2 Ruski je parlament 2014. prihvatio zakon kojim se propisuje da društvene mreže drže svoje servere u Rusiji i šest mjeseci čuvaju podatke o korisnicima. Sigurnosne službe također vrlo široko tumače „antiekstremističke“ zakone te svojevoljno blokiraju internetske stranice. To je postalo posebno uočljivo nakon što su 2011. i 2012. u Rusiji buknuli prosvjedi demokratske oporbe.

Nikolaj Patrušev

Istaknuti član Putinove mreže štićenika je Nikolaj Patrušev, najbliskiji predsjednikov saveznik uz Igora Sečina – koji je nekadašnji premijerov zamjenik, a sada glavni izvršni direktor Rosnjefta, ruske državne naftne kompanije – i Viktora Zolotova, čelnika nedavno osnovane Nacionalne garde. Patrušev je bio čelnik FSB-a od 1999. do 2008., a otada je na čelu predsjednikova Sigurnosnog vijeća. Putin se s njim savjetuje u svim ključnim pitanjima, a Patrušev ima svog lojalnog zamjenika Aleksandra Bortnikova koji je zadužen za FSB.

Veze između Patruševa i Putina potječu još iz njihovih zajedničkih dana u sanktpeterburškom (tada lenjingradskom) KGB-u 1970-ih. Putin priznaje njihovo veliko prijateljstvo u svojoj autobiografskoj knjizi U prvom licu navodeći kako je „Kolja“ (hipokoristik od Nikolaj) jedan od ljudi u koje ima osobito povjerenje. Trideset prvog prosinca 1999., neposredno nakon što je Jeljcin objavio da odstupa s dužnosti i imenovao Putina privremenim predsjednikom, Putin i Patrušev, koji je u kolovozu iste godine zamijenio Putina na funkciji čelnika FSB-a, odletjeli su sa svojim suprugama u iznenadni posjet Čečeniji, gdje se vodio rat protiv države. Danas već bivša Putinova supruga Ljudmila prisjetila se da su tijekom putovanja slavili ispijajući šampanjac izravno iz boce. To je znakoviti trenutak koji obilježava početak Putinova i Patruševljeva zajedničkog nastojanja da učine Putina neprijepornim vođom Rusije u godinama koje dolaze. Na tom će putu biti prepreka, ali oni će ih sve nadvladati.

Patrušev je rođen 1951. u Lenjingradu kao sin kapetana ruske mornarice. Diplomirao je 1974. na lenjingradskom Brodarskom institutu, a kratko je bio zaposlen kao inženjer prije nego što se iste godine pridružio lenjiingradskom ogranku KGB-a, radeći u protuobavještajnoj djelatnosti s Putinom. Patruševljev neposredni nadređeni u KGB-u 1980-ih bio je Oleg Kalugin, koji će 1995. prebjeći u Sjedinjene Američke Države. Kalugin je opisao Patruševa kao „energičnog, odlučnog i ambicioznog“, a njih su se dvojica dobro slagali.

Komentiraj