FELJTON: ‘Niki Lauda se izvukao! Ali kako će živjeti bez lica?’

Nacional donosi ulomke iz autobiografije legendarnog vozača Formule 1 ‘Novac, rizik, život’, u kojima je opisao reakcije svjetskih medija nakon teške nesreće na stazi u Nürburgringu 1976., kada je pretrpio teške opekline lica, glave i ruku i jedva ostao živ

Posebna nas iskustva snažno tjeraju naprijed.

Je li 1. kolovoz za mene poseban dan? Ne. Kad me na njega nitko ne bi podsjetio, prošao bi nezamijećeno. Tek kad u sebi izgovorim cijeli niz brojeva 01-08-76, postanem svjestan da sam 1. kolovoza 1976. na stazi u Nürburgringu zamalo izgubio život u požaru.

Tog se dana srušio i most Reichsbrücke u Beču. Sjećam se da su me o tome obavijestili austrijski novinari prije negoli sam sjeo u svoj Ferrari. Bio je to krajnje čudan osjećaj – da se jedan od najvećih mostova u zemlji može samo tako srušiti.

U glavi mi je kasnije neprestano izranjala sljedeća slika. Trkaći automobil koji gori i u kojem ležim bez svijesti, i crni dim koji nakon eksplozije šiklja visoko u zrak. Sve mi se to i danas čini nestvarnim jer zapravo nikada nisam vidio tu vatru. Ne sjećam se nesreće na 10,7 kilometru, kao ni vremena kad se dogodila: 14 sati, 23 minute i 59 sekundi. Nisam imao sat i ništa od toga nisam zapamtio. Tako će mi zauvijek ostati izbrisano 45 minuta moga života. Prvo čega se sjećam u svezi nesreće jest zvuk spasilačkog helikoptera. Tak-tak-tak. Na trenutak sam osjetio kako su mi kapci teški, a zatim su me uspavali injekcijama. Kad sam se ponovno probudio, ležao sam u bolnici i svim se silama borio da nekamo ne padnem. U snu sam neprestano padao u duboku rupu koja je bivala sve dublja, a ja nikako da dođem do dna. Bio sam umoran, ali i osjećao sam nešto oslobađajuće, ništa me nije boljelo. Odjednom sam se jako uplašio, a neki glas u meni je rekao: „Budi budan, u protivnom ćeš umrijeti!“ Borio sam se kako bih zadržao fokus na svakoj pojedinosti i na taj način spriječio da zaspim ili izgubim svijest. Zapamtio sam imena svih liječnika: profesor Peter, profesor Luty, doktor Martin. Prisluškivao sam što govore iako to što su govorili nije zvučalo nimalo utješno: „Ako mu odmah ne damo kisik, umrijet će!“ Kad sam kasnije mogao govoriti, upozorio sam ih: „Pripazite malo o čemu govorite pred pacijentom. Da sam kakva senzibilna dušica, umro bih!“

S obzirom na situaciju, nimalo ne čudi da je u prostoriji bilo ulje za bolesničko pomazanje. Sestra Ulrike, čije sam ime kao i imena ostalih medicinskih sestara također zapamtio, pitala je imam li što protiv da dođe svećenik. Bilo je to retoričko pitanje jer nisam mogao niti pomaknuti glavu, a kamoli govoriti. Protumačila je to kao odobravanje i nešto kasnije je netko dotaknuo moje rame. Bio je to svećenik koji mi je utapkao ulje u lijevo rame, jedino neozlijeđeno mjesto na tijelu i prekrižio me.

„Po ovom svetom pomazanju i po svom dobrostivom milosrđu pomogao ti Gospodin milošću Duha Svetoga.“ Pritom se uopće nije obraćao meni osobno. Vjerojatno je mislio da sam mrtav.

Novine Bild su pisale: „Niki Lauda se izvukao! Ali kako će živjeti bez lica?“ Tu sam prognozu protumačio ovako: „Čak i ako mu se tijelo oporavi, najmanje pola godine se neće usuditi ići među ljude. Početkom 1979. će dobiti novo lice. Nos, kapci i usne će se rekonstruirati. Novo lice neće imati mnogo zajedničkog s prijašnjim. Prijatelji će ga moći prepoznati samo po glasu i mimici.“

Četvrti je dan postalo jasno da bih mogao preživjeti. Budući da sam na mjestu nesreće udahnuo otrovne plinove plastične karoserije i gorućeg benzina, pluća i krv su mi pretrpjela teška oštećenja. Uz to sam imao gadne opekline lica, glave i ruku. Kad sam se prvi put pogledao u ogledalo, nisam vidio vrat i nos. Oči sam mogao otvoriti samo ako bih razdvojio kožu kapaka. Glava mi je strašno natekla i poput goleme lubenice stajala je na mojim ramenima. Izgledao sam kao glavni lik iz filmova strave. „Osamsto stupnjeva“, prozborila je sestra. „Ovako nešto napravi temperatura od osamsto stupnjeva.“ Nakon pet dana boravka na intenzivnom odjelu bolnice u Mannheimu, morao sam obaviti nekoliko transplantacija kože. Uzeti su dijelovi s moje desne natkoljenice i presađeni na lice. Na prvoj mi je konferenciji za tisak jedan novinar postavio stvarno glupo pitanje: „Hoće li se vaša žena sada rastati od vas s obzirom na to kako izgledate?“

Kad sam se prvi put pogledao u ogledalo, nisam vidio vrat i nos. Oči sam mogao otvoriti samo ako bih razdvojio kožu kapaka. Glava mi je strašno natekla. Izgledao sam kao glavni lik iz filmova strave i užasa

Liječnici bi svakodnevno u 17 sati i 30 minuta davali priopćenje za javnost. Dolazilo je stotine pisama i telegrama. Neki mi je čovjek iz Gelsenkirchena htio donirati svoju kožu, a jedan mi je dječak poslao svoju igračku Ferrarija uz riječi: „Niki, budući da je tvoj uništen, evo ti moj.“

Reporteri su pod svaku cijenu nastojali doći do mojih fotografija. Nagovarali bi medicinske sestre da im samo na nekoliko sekundi otvore strogo čuvana vrata intenzivne njege. Iznad klinike kružili su helikopteri kako bi imali uvid u to tko me posjećuje. Newsweek mi je posvetio priču na duplerici koja je započela riječima: „Lice Nikija Laude dokaz je koliko je njegovo zanimanje opasno.“

Za mene je nesreća u Nürburgringu bila tek nesreća na radnom mjestu. Želio sam se što prije vratiti na posao. To su mi mnogi zamjerili. Jedni su moje inzistiranje da se vratim na stazu čim mi se sve funkcije dovedu u red smatrali bezdušnim, drugi gadljivim. Radije bi me gledali očajnog i jadnog u nekoj zamračenoj sobi. I, naravno, predbacivali su mi pohlepu za novcem. No novac stvarno nije bio taj koji me tjerao da se vratim. Na tom mi je putu puno pomogao Willy Dungl. Cijeloga me života savjetovao po pitanjima zdravlja i fitnessa. Willy me je učio kako se pažljivo ophoditi s tijelom koje je sada bilo na rezervi. U prvoj fazi oporavka skupljao je bilje za mene. „Niki, to je i križarima pomoglo“, rekao mi je. Kuhao mi je to bilje, a ja bih potom od njega pio čaj. Tako sam ponovno počeo spavati, a na mojim ušima, koje su bile samo sirovo meso, nakon dva je tjedna napokon izrasla nova koža. U međuvremenu su me iz Mannheima premjestili u Salzburg. Izgledao sam kao zombi, sasvim izobličen. „Dovedi mi Wastla!“ rekao sam jedan dan Marlene. Wastl je bio naš susjed, salzburški seljak s Virginijom u kutu usana i štajerskim šeširom na glavi. Došao je, pogledao me i skrenuo pogled. Sve mi je bilo jasno: „Ako se ovako ponaša Wastl, čovjek sa sela kojem ništa takvoga nije bitno, tada s ovim licem više nikada neću moći u grad. Moj mi je tadašnji suparnik James Hunt rekao jednom prilikom da sada izgledam bolje nego prije. To mu nikada neću zaboraviti. U to sam vrijeme često odlazio u kupaonicu i promatrao se u ogledalu. Tako izgledaš, ponavljao bih si. Ako te netko zbog toga neće voljeti, zaboravi ga. Willy Dungl je želio saznati jesam li u požaru pretrpio traumu. Jednom je kod mene u kući u Salzburgu zapalio vatru u kaminu i rekao mi: „Pogledaj, Niki!“ Pogledao sam, ali se nisam uznemirio. Također me nimalo nije dirala vatra na slikama nesreće. Tada sam nabavio legendarnu crvenu šiltericu. Kako mi se stalno pomicao zavoj na glavi, Dungl je rekao da bismo mogli pokušati sa šiltericom koja bi pridržavala zavoj. I tako je ta kapa postala moj zaštitni znak. Bilo je novinara koji su godinama priželjkivali samo jedno: da skinem kapu. To se za njih činilo toliko važnim kao kad bi lijepa žena za Playboy sa sebe skinula sve svoje krpice. Nevjerojatno je koliko je bilo onih koji su željeli zaviriti ispod moje kape kao da ondje skrivam neku dragocjenost. No osim ćelave glave nisam skrivao ništa.

Stvarno ne bi imalo smisla dodatno razotkrivati zombija. Stoga mi je kapa služila i kao zaštita. Glava je i dalje bila ćelava, s lijeve je strane, doduše, počelo rasti nešto kose, s desne ništa. Dakle, u mom je slučaju pokrov za glavu za koji su drugi sportaši bili plaćeni, osim primarne, imao i dodatnu funkciju. I danas se nađu oni oni koji zure u moje sprženo uho, a bez kape se i dalje osjećam ogoljeno i izloženo glupavim pogledima. Kad susretnem osobu s invaliditetom, gledam je ravno u oči. Na taj način funkcioniraju djeca. Ona me znaju iskreno pitati: „Niki, zašto ti imaš samo pola uha?“ Tada im objasnim o čemu se radi i sve bude u redu.

Svjetski priznati brazilski estetski kirurg, profesor Ivo Pitanguy, izjavio je sljedeće: „Niki Lauda je ranjeni junak.“ Ako se osvrnem na ovo „ranjeni“, to još i može proći. Godine 1982. ponovno je operirao moje desno oko kako bi popravio ožiljak. Nakon toga je uzviknuo: „Savršeno!“ Potom smo za desno uho uzeli hrskavicu s rebra i napravili potpuno novo uho. Od dlaka sa stražnje strane glave dio smo izdvojili za obrve, a to je ujedno bila i prilika da golu glavu s desne strane dovedemo u red. Kirurg je bio presretan što je imao ovako savršenog pokusnog kunića. Trebalo mi je pola sata da mu objasnim da osim mog desnog kapka nemam ni jednu drugu želju. Kao prvo, to je stajalo mnogo novca, kao drugo, nitko nije mogao jamčiti da će uspjeti, i kao treće, prilično je boljelo. Čemu sve to? Na kraju krajeva, nisam želio lijepo nego funkcionalno lice.

Što se pak tiče toga da sam bio junak, ne bih se složio. Sigurno nisam nikakav junak, već netko tko je maksimalno iskoristio šanse koje mu je život pružio. I moja je nesreća bila jedna takva šansa. Posebna nas iskustva snažno tjeraju naprijed. Jednom sam sjedio u svome domu, još uvijek s ranom na glavi, i gledao van prema plavozelenom jezeru Fuschlsee. U tom je trenu zasvirala pjesma Randyja Newmana i osjetio sam neopisivu želju da ponovno vozim utrke. No tada mi još nije bilo jasno da ću se morati uhvatiti ukoštac sa strahom. Nisam preživio malu nesreću, praktički sam ustao sa smrtne postelje. Enzo Ferrari, koji mi je 7. kolovoza poslao telegram u kojem stoji da će T2 zauvijek biti rezerviran za mene, ubrzo me otpisao i tako me, ionako slabog zbog nesreće, gotovo uništio. U jednom je trenutku prema tebi mogao biti najbolji čovjek na svijetu, a već u drugom najokrutniji, posebice ako mu više ne bi bio od koristi. Na van je izgledalo kao da Ferrari daje podršku svome svjetskome prvaku, ali se iznutra mogla osjetiti prilična nesigurnost.

Za mene se činilo logičnim ponovno ući u borbu za svjetskog prvaka. Bečki kabaretist Werner Schneyder to je nazvao sindromom „spaljenog mozga“, što se moglo dvojako tumačiti. No netko „spaljenog mozga“ na kraju je postao trostruki svjetski prvak.

Samo 33 dana nakon nesreće u Nürburgringu vratio sam se na stazu u Monzi. Mostu Reichsbrücke koji se srušio na dan moje nesreće je za povratak u funkciju trebalo 35 dana. Bio je ponedjeljak 7. rujna, u Italiji me čekalo 5000 navijača. Kad sam išao na sastanak s Enzom Ferrarijem, jedan mi je gledatelj kojem je uspjelo probiti se kroz policijski obruč gurnuo u ruke buket ruža. Taj sam buket imao sa sobom i kad sam zakoračio u Ferrarijev ured. Negdje u sebi sam se nadao da od sreće neće moći doći k sebi kad me vidi, ali nije htio ni čuti da vozim. Enzo Ferrari, a što mi je tek u tom trenutku postalo jasno, više nije vjerovao u Nikija Laudu. Iako sam mu predočio povijest bolesti i popratnu dokumentaciju njemačkih liječnika iz koje je jasno bilo vidljivo da sam spreman za povratak, Ferrarijevi su ljudi zahtijevali dodatne medicinske provjere. Umjesto da se usredotočim na trening i utrku, morao sam jedno cijelo popodne provesti na beskorisnim pretragama. Tada sam rekao sâm sebi da opet počinjem od nule.

Na treningu se u petak dogodilo nešto jezivo. Kad sam čuo zavijanje motora, navukao odijelo i ušao u bolid, zablokirao sam. Jednostavno nisam mogao krenuti. Strah me u potpunosti paralizirao. Vratio sam se u hotel i razmišljao što napraviti. Zatim sam rekao sâm sebi da ću u subotu jednostavno odvoziti Grand Prix kako god znam, kao da nemam konkurencije. Neću voditi računa ni o vremenu ni o drugim vozačima, vozit ću samo za sebe. Na taj sam se način mogao othrvati strašnom pritisku i ponovno uspostaviti povjerenje u sebe. Ono što je isprva izgledalo kao poraz, kasnije se pokazalo ključnim za moj povratak. Dopustio sam si suočiti se sa strahom i nisam išao protiv njega.

Nabavio sam crvenu šiltericu, jer mi se stalno pomicao zavoj na glavi. Stavio sam šiltericu da bi mi pridržavala zavoj. I tako je ta kapa postala moj zaštitni znak

U subotu me dočekala nova prepreka. Nitko me prije utrke nije upozorio da se odnedavno start nalazi na semaforu. Stajao sam na startnoj poziciji i tražio čovjeka sa zastavicom koji je prije uvođenja semafora davao znak za početak utrke. Najednom su svi krenuli. To me koštalo tako mnogo vremena da sam na kraju startao trinaesti i morao cijelo vrijeme pretjecati. Uz to je još počelo i kišiti, staza je bila mokra, automobil je proklizavao i trebalo mi je nekoliko krugova da se prilagodim novonastalim uvjetima. Moje su granice ponovno stavljene na test.

No, unatoč svemu, više nije bilo straha. Bio sam najbrži za upravljačem Ferrarija, brži od Clay Regazzonija i Carlosa Reutermanna koji su činili ekipu nakon moje nesreće – jedan drugoga nikad nismo mogli podnijeti. Neki su glupo zaključili da sam u Monzi trebao biti četvrti. Ferrari nije znao što bi rekao. Što se uopće i može reći o branitelju naslova koji se s takvim licem ponaša kao da je sve normalno? Daily Mail je pisao: „Niki Lauda je vozio kao da je htio posramiti sve nas koji smo sumnjali u njegov povratak.“

Na Velikoj nagradi Japana u Fujiju 24. listopada 1976. za dlaku mi pobjegao drugi naslov svjetskog prvaka. Kišilo je kao iz kabla, 9000 metara sam izvodio vratolomije na poplavljenoj stazi. Probijali smo se kroz metar visoke valove, vidljivost je praktički bila nula. Usprkos tome, utrka nije prekinuta. Razlog tome bio je što je Fuji predstavljao prvi Grand Prix koji se televizijskim putem prenosio diljem svijeta. Bernie Ecclestone tada je rekao: „Utrka se nastavlja zbog televizijskih prava.“ To je bilo tako apsurdno da sam se zapitao trebam li se u ovim uvjetima uopće boriti za titulu i juriti 280 kilometara na sat. Bio sam u podnožju svete planine Fujiyama – stjeran do same granice koja dijeli automobilizam od ludila. I tada sam – zajedno s još dvojicom vozača – odlučio odustati radi vlastite sigurnosti. Nakon dva sam se kruga vratio u boks, svjetski je prvak postao James Hunt koji je vozio za McLaren.

Ferrariju i Laudi izmakla je titula svjetskog prvaka. Nazvao sam starog gospodina u njegov dom u Maranellu, objasnio mu svoje razloge, rekao je samo: „Hm“, „Aha“ i „Adio“, razlaz je bio unaprijed isplaniran. Godine 1977. još smo jednom osvojili titulu svjetskog prvaka, a onda sam potpisao za Brabham. Bez obzira na to, Enzo Ferrari je na svojem pisaćem stolu i dalje držao samo dvije fotografije – onu smrtno stradalog Villeneuvea i moju.

Znali bi me pitati što mi je nakon nesreće dalo snage za daljnju borbu, čak i onda kad se činilo da sve ide nizbrdo. Mislim da je stvar u tome što sam se postavio kao da nemam drugog izbora osim borbe, ona je moj put. I unatoč svim usponima i padovima, vjerovao sam u njega.

Iskustvo blizine smrti odista je nešto stravično. No od tada se lakše nosim s problemima u životu, kakvi god oni bili. U usporedbi s nedaćama koje su me zadesile nakon nesreće, a ticale su se moga narušenog zdravlja, problema oko povratka na pistu i pritiska onih koji više nisu vjerovali u mene, sve ostalo doima se lako rješivim.

S pravom mogu reći da je ono što me zadesilo nakon nesreće znatno utjecalo na daljnji tijek moga života.

PREGOVARATI POPUT SVJETSKOG PRVAKA

„U poslu treba biti pošten. Kao što nije dobro previše riskirati, nije dobro ni prodati se

ispod cijene.“

Bio sam dvostruki prvak u Formuli 1, imao spaljeno uho i zarađivao kao ni jedan vozač utrka u povijesti. U ono je vrijeme direktor tima Brabham Alfa Romeo bio veliki pregovarač kojem danas pripada cijela Formula 1, Bernie Ecclestone. Pridobiti njega činilo se zabavnijim od vožnje utrka. Od njega sam, kao i prije toga od Enza Ferrarija, naučio kako pregovarati poput svjetskog prvaka.

Pravilo broj jedan: istraži cijene na tržištu. Tu sam bio sasvim konkretan i osobno sam pitao druge vozače koliko zarađuju. Ronny Peterson tada je zarađivao dva milijuna dolara. Stoga sam i sâm rekao: „Dva milijuna dolara i ni centa manje!“

Bernie je pomislio da sam u potpunosti skrenuo s pameti. Stvar se otegnula na četiri mjeseca, a ja sam bio tvrdoglav kao magare. On se pritom pravio uvrijeđen, nije želio razgovarati sa mnom i isključio me iz Formule 1. Nije me bilo briga.

Pravilo broj dva: Što je manje osjećaja u igri, to pregovori bolje teku. Kako bih ponovno započeo razgovarati s Bernijem, nazvao sam tadašnjeg direktora Parmalata koji je upravo nanovo pregovarao oko sponzorskog ugovora s Brabham Alfa Romeom. „Došlo je do problema“, rekao sam mu, na što je Ecclestoneu dao do znanja da će Lauda, ne bude li imao ugovor, ostati bez sponzorstva. Bernie je na to teškom mukom potpisao. Dobio sam što sam tražio.

Tri godine ranije, u srpnju 1976., radilo se o 5 milijuna šilinga. Sjedio sam s Enzom Ferrarijem u stražnjoj prostoriji legendarnog „Cavallina“, nasuprot postrojenju Ferrarija u Maranellu, s nama je, kao i uvijek, bio njegov sin Piero u ulozi prevoditelja. Bilo je to samo nekoliko dana prije moje nesreće, vodio sam u svjetskom poretku. Želio me zadržati i sljedeće godine i pitao je koliko bi to bilo novca. „Pet milijuna šilinga“, rekao sam.

Commendatore je, naravno, uvijek razmišljao u lirama i morao je prvo nazvati svog knjigovođu da pita koliko je pet milijuna šilinga zapravo lira. Kad mu je ovaj odgovorio, poludio je. „Kakva drskost, kakva svinjarija!“ Lauda nije normalan, nemam više o čemu razgovarati s njim.“

Iskustvo blizine smrti odista je nešto stravično. No od tada se lakše nosim s problemima u životu. U usporedbi s nedaćama koje su me zadesile nakon nesreće, sve ostalo doima se lako rješivim

Pravilo broj tri: praviti se nezainteresiranim. Rekao sam: „No dobro. Onda ću voziti za nekog drugog.“ Stari je gospodin frktao od bijesa i vikao: „Trebao je biti sretan da uopće vozi za Ferrari. Ništa nećemo platiti.“ Pravio sam se kao da me to što govori ne dira, zatim je dao ponudu u lirama koja je iznosila četvrtinu moga potraživanja. Sada sam se ja razljutio i rekao mu da Ferrari bez mene nikada ne bi bio svjetski prvak. Na to je opet počeo urlati da bi me moglo biti sram i da je ovo njegova posljednja ponuda.

Pravilo broj četiri: Uvijek postoji dodatni manevarski prostor. Nemoj ga odmah iskoristiti. Za mene je taj prostor iznosio pet posto. Došao sam k njemu, sasvim miran, najprije s jednim postotkom. Tako mi je moglo ostati još četiri posto na raspolaganju. Kada je ponovno počeo urlati, ovaj put žarko crven u licu, išao sam ispod za narednih četiri posto i glasno rekao: „Moja posljednja ponuda!“

„U redu, ebreo, u redu, Židove!“ Znao bi lupiti takve izraze, ali nije bio antisemit. U sljedećem je trenu ponovno bio šarmantan i opušten, a ja sam upravo dobio najveći talkshow u životu.

Pravilo broj pet: tipovi poput Ecclestonea ili Ferrarija više će te cijeniti ako samo ne kimaš glavom, nego doista žustro pregovaraš.

To da sam godinu dana nakon ove epizode otišao iz Ferrarija je neka druga priča. Mislim da bi stari gospodin bio spreman i udvostručiti premiju. Tko zna? Možda bih postao i peterostruki svjetski prvak da sam ostao.

I danas se držim ovih pet pravila. Kada sam kasnije u tvrtki Lauda Air želio kupiti Boeing 737, nazvao sam gospodina Easyjeta i pitao ga: „Kako ste vi kupovali zrakoplove? Koje je caka u svemu tome?“ Naravno da mi je pritom pomoglo to što sam poznat. „Zašto bih vam to rekao, gospodine Lauda?“ želio je znati Stelios Haji-Ioannou. Moj ga je izravannačin komunikacije zaprepastio, ali tako sam već unaprijed odradio dobar posao za pregovore: „Jer ću i ja vama reći da jedan posto već imam“, rekao sam gospodinu Easyjetu. „Što bolju nagodbu postignem, to ćete i vi biti u boljoj poziciji i moći ćete te informacije iskoristiti za vaše poslovanje.“ Složio se i na kraju smo na temelju njegovih informacija isposlovali popust od 20 %.

S godinama se pojavilo i šesto pravilo: nikad ne pregovaraj naknadno. To rade ljudi koji nikada ni sa čim nisu zadovoljni. Kod pregovora mi je prije svega važno znati što tražim, odnosno, što točno želim. Potom i da znam što mogu očekivati od partnera s kojim pregovaram, da su mi poznate njegove granice i da samim time mogu procijeniti koliko daleko mogu ići. S ove bih dvije komponente kod pregovora trebao postići kompromis. To mi je dovoljno. Pucati previsoko jednako je glupo kao i prodati se ispod cijene. Ponekad se čudim koliko je oko mene nezadovoljnih ljudi. Postignu neki kompromis, ali onda dođu sljedećeg dana i žele promijeniti još tu i tu točku, dodatno nešto ishoditi i to, naravno, na štetu onog drugoga. Kod gradnje kuće možete često čuti stvari poput: još sam iskamčio to i to od tvrtke, ovo i ono od radnika i slično. Meni to nije u redu. Kod pregovora treba ostati pri svome, ali i paziti na to da se ne ošteti druga strana. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što s tom drugom stranom želimo sklopiti posao. Da bi to bilo uspješno, obje strane moraju biti zadovoljne.

Svojem sam načinu pregovaranja uvijek vjerovao. Čak i onda kad bih možda naknadno ustanovio da neke od dobivenih informacija nisu bile korektne i da je druga strana prošla bolje. Tada bih sam sebi rekao da idući put moram malo više pripaziti. Mnogi drugi bi se u toj situaciji osjećali povrijeđenima ili bi se naljutili. Tako nešto nije u mom stilu.

Oko svih sam ugovora u posljednjih 40 godina pregovarao sâm, također i u Formuli 1. Kad smo u Mercedesu, u kojem je vlasnik tima Toto Wolf, a ja kao predsjednik Uprave, produživali ugovor Lewisa Hamiltona, vratio sam se na trenutak u vrijeme kad sam i sâm vozio utrke. I danas se, kao i onda, razmatraju ista pitanja: Što pojedini vozač može postići? Ovo je pitanje izravno povezano s novcem, odnosi se na to koliko može zaraditi. Potom je važno je li karizmatična ličnost. I, naposljetku, kako ćemo za oboje, i za njega osobno i za momčad, izvući ono najbolje. Ugovori u automobilizmu su kratki. Ne radi se o cijelom nečijem životu, nego o deset godina. Toliko dugo se u pravilu vozač može utrkivati, nakon toga je gotovo. S Hamiltonom smo pregovarali prilično dugo. Mercedes je želio platiti manje od traženog iznosa, tipična situacija kod pregovora. Ponekad obje strane trebaju duboko udahnuti. Nerijetko se pojavi i pitanje: Što ako partner s kojim pregovaramo odustane i uzme nekog drugog? Meni se taj scenarij uvijek čini prilično nemogućim.

Možda zato što se apsolutno ničeg ne bojim i vjerujem da se to neće dogoditi. U svakom se slučaju s Hamiltonom radilo o zanimljivom pregovaranju. U Mercedesu nije bilo sluha za moje jasne stavove koje sam izložio. Otezalo se, ali nismo odustajali. „Ako ne prihvati, možda treba otići. No, čak i da mu netko drugi ponudi više, u Mercedesu ima najbolji auto i zvijezda je“, rekao sam Totu Wolffu. Nas dvojica predstavljamo savršeni dvojac, uvijek nas pozovu zajedno i uglavnom se držimo istog. Jednog sam dana Lewisu Hamiltonu savjetovao prijateljski, ali ultimativno: „Odluči se. U petak u 12 sati ćeš nam reći da ili ne. Pregovorima mora doći kraj.“

Čelni ljudi Mercedesa pitali su me imam li alternativu kad je u pitanju Lewis Hamilton. „Naravno da ne“, rekao sam. „Ricciardio vozi za Red Bull, a svi ostali koji bi eventualno došli u obzir vezani su ugovorom. No to i dalje ne znači da moramo platiti previše.“ Gledali su me kao da sam pao s Marsa. Nije bilo sumnje da želimo Hamiltona, izgubimo li ga, sve je propalo. Jasno je koliko vrijedi. Stoga smo Toto Wolff i ja morali pronaći način kako da i Hamiltona i board uvjerimo u naše argumente. Morali smo ih sve imati na našoj strani jer ako nešto dogovorimo s Hamiltonom, a Mercedes ne pristane platiti, pregovori su nam propali. Sve u svemu, Hamilton je potpisao. Ni sâm nisam bio siguran hoće li to funkcionirati jer Lewis ima prevrtljiv karakter pa je vrlo nepredvidiv u svojim odlukama. Mogao sam i reći: „Sad ćemo mu to jednostavno platiti, nije moj novac.“ Ali nisam. Imam budžet i njega se držim. Novcu uvijek pristupam s jednakom odgovornošću. Neovisno radi li se o mojem vlastitom ili onom od Mercedesa. I uvijek poslujem kao da se radi o mom vlastitom poduzeću. To zapravo u jednu ruku i jest: U međuvremenu sam postao vlasnikom 10 posto dionica u momčadi Mercedesa. Na kraju su svi bili zadovoljni. Lewis Hamilton jer se radilo o sto posto poštenoj nagodbi. Hamiltonov smo ugovor znatno poboljšali, ali do jedne granice. Nije bilo nikakvih nedoumica, sve se otvoreno dogovorilo i odlično odradilo. „Super odrađeno“, rekli su čelni ljudi na posljednjem zasjedanju. A da je sve kojim slučajem otišlo u pogrešnom smjeru? Da Mercedes više nije dobio pobjednika u Formuli 1, sve bi, naravno, bilo promašeno. Ali tada bi se prešlo na plan B, za koji onda nisam znao. Uvijek postoji plan B. Čak i kad stvari u životu krenu nizbrdo, negdje se otvore neka nova vrata, samo se ne smijemo predati, već nastaviti dalje u skladu s vlastitim uvjerenjima i vrijednostima. Možda posjedujem imidž pomalo tvrdoglavog pregovarača, ali još nikada nisam doživio da mi netko nakon pregovora dođe i kaže: „Baš si glup, izigrao si me!“ Postoje ljudi koji uživaju u tome da nekoga poraze. I nemaju s tim ni najmanji problem. Obično vam samo kažu: „Nisi imao sreće!“ I na tome završi. Ja se ne ubrajam u takve. Vjerujem da će onaj tko je jednom pregovarao sa mnom, ponovno poželjeti isto. Tu do izražaja dolazi i sedmo pravilo uspješnog pregovaranja: Nikad za sobom ne ostavljaj opustošen teren. Novac koji na taj način zaradiš neće ti donijeti sreću.

Komentiraj