Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Odvjetnik – svjedok vremena’ u kojem Rosie Kugli, pišući o karijeri Silvija Degena, jednog od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika, opisuje kako je branio zloglasnog Željka Ražnatovića Arkana i Borislava Mikelića

Željko Ražnatović Arkan mrtav je gotovo dva desetljeća, ali njegov lik i djelo ostat će zapamćeni zbog okrutnosti i bestijalnosti tijekom najmračnijih dana krvavog raspada bivše Jugoslavije. On i njegova Srpska dobrovoljačka garda, “Arkanovci”, sudjelovali su u brojnim zločinima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Slike koje su se tih dana emitirale u svijet svjedočile su o najnižim strastima i nepojmljivoj bešćutnosti ljudskog roda. Miris smrti, klanja i ubijanja poput zlokobna zračenja širio se prostorima zahvaćenim vihorom ratnih razaranja. Na spomen imena tog okrutnog i nemilosrdnog krvoloka ledila se krv u žilama kako običnog puka, tako i pripadnika kriminalnog podzemlja. I nakon rata nastavio je sijati strah i miris smrti. Stoga je trebalo imati petlju i prišuljati se Arkanu iza leđa, dok je u društvu biznismena Milenka Mandića i Dragana Garića sjedio u separeu beogradskog Hotela “Interkontinental” (današnji Hotel “Crowne Plaza”).

Točno u “pet i pet” Dobrosav Gavrić uperio je pištolj u Arkanov potiljak i hladnokrvno mu ispalio tri hica u glavu. Mandiću je pucao jednom u glavu i tri puta u tijelo, dok je u Dragana Garića ispalio dva metka. Ovim trostrukim ubojstvom skončan je život najpoznatijeg krvnika, jedne od najzloglasnijih vojno-kriminalnih figura devedesetih godine prošloga stoljeća.

Karijeru zločinca, ratnog profitera i ubojice Željko Ražnatović započeo je još u ranim tinejdžerskim godinama. Rođen je u Brežicama 17. travnja 1952. Djetinjstvo je proveo u Zagrebu. Išao je u školu Ivana Gorana Kovačića u Mesićevoj ulici. Otac Veljko, oficir zrakoplovstva JNA, bio je grub i sklon nasilju, pa je Željko često bježao od kuće, kršio zakon, upadao u neprilike, završavao po popravnim domovima. U to vrijeme uzima i nadimak Arkan. Uzeo ga je, navodno, po njemačkome stripovskom junaku Arkanu – Crnoj masci (Arkan – die schwarze Maske), odvažnome, spretnome, pustolovnome pljačkašu dijamanata. Bilo kako mu drago, Arkan se druži s maloljetnim prijestupnicima, da bi s vremenom proširio “vidike” i osnovao vlastiti tročlani gang. Osim njega, sačinjavali su ga još Vladimir Starčević zvan Kinez, danas cijenjeni umjetnik, kipar, te Mario Rolović, nećak ubijenog jugoambasadora u Stockholmu, Vladimira Rolovića.

Prvo kazneno djelo bila je pljačka “Generalturista”. Dečki se nisu zamarali sitnom nepodopštinom, pljačkom kakva lokalnog dućana, nego su odigrali “na veliko”. U noći sa 22. na 23. siječnja 1966. razbili su bravu na ulaznim vratima poslovnice “Generalturista” na Zrinjevcu broj 18, ušli u ured i počeli pretraživati ladice. U jednoj su našli ključ velike željezne blagajne u kojoj je bilo 14 limenih kutija s novcem. Odnijeli su ih u susjednu sobu, otvorili odvijačem i pokupili oko 18 milijuna dinara u devizama. Plijen su podijelili na tri jednaka dijela i odmah se razdvojili. Bio je to “odvažan” čin jer su takve pljačke u ono vrijeme bile rijetkost. Samo dva tjedna poslije, Arkan i Rolović uhićeni su u Skoplju, dok su pokušavali pokrasti poslovnicu “Putnika”. Tijekom istrage Arkan i Rolović ne samo da su priznali pljačku u Zagrebu, nego su otkucali i Kineza, koji je sa svojim dijelom novca pobjegao u Njemačku i Austriju. To je bila nova senzacija jer je milicija bila uvjerena da su tu provalu izveli iskusni kriminalci, a ne neki “klinci” bez većeg kriminalnog iskustva. Tada je Arkan proveo tri godine maloljetničkog zatvora u Valjevu i šest mjeseci u Požarevcu. Starčević je pak dvije godine proveo u bijegu, uživajući u životu na visokoj nozi, no nije se izvukao. Nakon što je uhićen, osuđen je na četiri godine u lepoglavskoj kaznionici u vrijeme kada su iza rešetaka u Lepoglavi, kao politički zatvorenici, bili i Franjo Tuđman, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik i Dobroslav Paraga.

Bijeg na zapad

Zatvor nije opametio Arkana. Nastavio je kršiti zakon, a onda sedamdesetih godina prošloga stoljeća bježi na zapad. Tih godina harači po Švedskoj, Belgiji, Nizozemskoj. Pljačka banke i draguljarnice, a prilikom pljačke banke u Frankfurtu 1981. bio je ranjen. Prošao je kroz desetke europskih zatvora, uključujući i onaj u Scheveningenu. Bio je na Interpolovoj listi 10 najtraženijih zločinaca. Uhićuju ga u Švicarskoj, no on ponovno uspijeva pobjeći i vraća se u Jugoslaviju te na prostorima bivše države nastavlja zločinačku karijeru.

U studenom 1983. ranjava dva milicionara koja su mu upala u kuću s namjerom da ga uhite. Odveden je u zatvor, no samo dva dana poslije toga, na intervenciju Staneta Dolanca, pušten je iz pritvora. Tada počinju kružiti priče da je Arkan već godinama suradnik Uprave za jugoslavensku neprijateljsku emigraciju Službe državne bezbednosti Saveznog SUP-a.

U izvješću SZUP-a od 24. prosinca 1990. u predmetu Ražnatović Željko piše sljedeće: ‘(…) osoba pod nadimkom Arkan došla je u Zagreb radi izvršenja atentata na predsjednika Tuđmana’

U međuvremenu se javljaju političke zategnutosti koje će kulminirati srpskom agresijom na Hrvatsku i BiH.

U dogovoru s tadašnjim srpskim ministrom policije Radmilom Bogdanovićem preuzima vodstvo Delija, navijača Crvene zvezde. Stadionima diljem bivše države skandirali su parolu: “Delije, delije, u nama je spas, Slobodan Milošević navija za nas”. Izgred koji su Delije izazvale na maksimirskom stadionu 13. svibnja 1990. bio je svojevrsni uvod u rat.

Prije nego je i počela utakmica Dinama i Crvene zvezde, Delije su, prema Arkanovim direktivama, na južnoj tribini stadiona počele sijati nered, uništavajući stolce i napadajući manji broj navijača Dinama koji su se zatekli na toj tribini. Milicionari nisu učinili baš ništa da bi zaustavili njihovo divljanje. Vidjevši sve to, navijači Dinama provalili su sa sjeverne tribine na teren. No njih su milicionari dočekali itekako spremni obračunati se s njima. Pljuštali su udarci pendrecima, a onda je Zvonimir Boban žestoko nasrnuo na milicionara koji je palicom i nogama udarao jednog navijača Dinama koji je nemoćan ležao na tlu. Spominjalo se da je Arkan tada bio i naoružan, s pištoljem ispod sakoa, a utakmicu nije pratio s tribina, nego u blizini terena. U suton Jugoslavije povjeren mu je novi specijalni zadatak: više neće pustošiti po bijelome svijetu – usredotočit će se na Hrvatsku.

Raspad Jugoslavije i uhićenje u Dvoru na Uni

U izvješću SZUP-a od 24. prosinca 1990. u predmetu Ražnatović Željko piše sljedeće: “(…) osoba pod nadimkom Arkan došla u Zagreb radi izvršenja atentata na predsjednika Tuđmana, a angažiran je od strane terorističke organizacije Ravna gora i navodno je sudjelovao u ubojstvu Đureković Stjepana. Zanimljivo je, također, to što je Josip Perković, u to vrijeme pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH odgovoran za SZUP, sva izvješća o Arkanovu uhićenju i ispitivanju prosljeđivao Zdravku Mustaču, dok se ovaj još uvijek nalazio na dužnosti šefa savezne Udbe u Beogradu.”

Arkan je početkom 80-ih bio na Interpolovoj listi deset najtraženijih zločinaca. Uhićuju ga u Švicarskoj, no on uspijeva pobjeći i vraća se u Jugoslaviju te nastavlja zločinačku karijeru

Krajem studenog, točnije 29. studenog 1990. godine, dok se još slavio Dan Republike, šef policijske postaje u Dvoru na Uni, Milan Šerbula, u ophodnji je naletio na terenac pun oružja i naoružana muškarca za kojeg će tek poslije saznati da je bio Arkan.

Za časopis “Express” Šerbula je opisao tijek uhićenja: “Krenuo sam za njim i pratio ga na pristojnoj udaljenosti. Radiovezom sam pozvao još dvije ophodnje da prate mene. Ja sam mu svojim vozilom prišao, tako da sam mu zatvorio put. Vrata terenca su se otvorila. Izišao je muškarac u maskirnoj odori, za koga ću poslije saznati da je Arkan. Dok su vrata bila otvorena, kabinsko svjetlo je gorjelo, a kako je jakna bila raskopčana, uočio sam da muškarac ispod svakog pazuha ima po jedan pištolj. Čuo sam i da je netko viknuo: Pali!”

S mjesta gdje je Arkan stajao mogao je vidjeti da ga je zapriječio policijski automobil, a mogao je vidjeti i da su se iza njega zaustavila još dva policijska auta. Procijenio je da nema šanse pa nije ni pokušavao dotaknuti svoj pištolj nego je mirno spojio ruke i pružio ih prema Šerbuli, kao kad se kriminalac predaje policajcu. Milan Šerbula nije mu mogao staviti lisice na ruke jer je držao pištolj, stoga mu je lisice na ruke stavio kriminalistički tehničar Zec. Šerbula je odahnuo kad je čuo da su lisice škljocnule.

Tada su uhićeni i Dušan Bandić, Zoran Stevanović i Dušan Carić. Priveli su ih u postaju Dvor. Proradili su telefoni.

Arkan i kolege prebačeni su u Zagreb gdje je podignuta optužnica protiv Bandića, kao prvooptuženog, Carića i Stevanovića da su “pripremali sudjelovanje u oružanoj pobuni koja je usmjerena na ugrožavanje ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske”.

“Suđenje četvorici” počelo je 29. travnja, nastavljeno je idućeg dana, a suđenja su još održavana 2., 3., 6., 7. i 8. svibnja te 6., 7., 10. i 11. lipnja. Ražnatovića su branili Silvije Degen iz Zagreba i Senad Redžepagić te Srđa Popović i Milan Vujin iz Beograda. Veljko Guberina bio je odvjetnik Dušana Carića.

Po savjetu odvjetnika Degena, Arkan se branio šutnjom. Ipak, trećeg svibnja izjavio je da je proces “nelegalan, nelegitiman i neregularan”. Tada je i pročitana njegova izjava iz istrage: “Na put u Knin krenuo sam iz avanturističkih razloga jer sam se ‘porječkao’ sa suprugom. Oružje sam ponio jer sam bio izložen ozbiljnim prijetnjama zbog rada na neutraliziranju utjecaja Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića na ‘Zvezdine’ navijače, a nisam znao da su bombe prave”, rekao je.

Presuda je izrečena 14. srpnja 1991. godine. Bandić je osuđen na tri godine zatvora, Carić na dvije godine, Stevanović na 14 mjeseci, a Ražnatović na 20 mjeseci zatvora. Kaznu je izreklo sudsko vijeće u sastavu Vladimir Vinja, predsjednik Vijeća, i suci porotnici Vinko Brozičević i Barbara Pavlin. Istog je dana Vladimir Vinja uputio dopis Okružnom zatvoru u Zagrebu u kome stoji: “Izvolite odmah pustiti na slobodu optuženike Bandić Dušana, Stevanović Zorana, Carić Dušana i Ražnatović Željka. Na glavnoj raspravi 14. lipnja 1991. donijeta je odluka o ukidanju pritvora u odnosu na njih, o čemu ćemo vam pismeni otpravak rješenja dostaviti naknadno”.

Vladimir Vinja uputio je 14. srpnja 1991. dopis Okružnom zatvoru u Zagrebu u kojem stoji: ‘Izvolite odmah pustiti na slobodu optuženike Bandić Dušana, Stevanović Zorana, Carić Dušana i Ražnatović Željka’

Papir formata A4, s tek nekoliko rečenica, doslovno je promijenio tijek Domovinskog rata.

Na desetu godišnjicu Arkanova ubojstva 2010. godine, Filip Švarm u “Vremenu” piše: “Dok je Arkan u zagrebačkom zatvoru Remetinec na video-rekorderu gledao filmove koje su mu donosili čuvari, Bogdanović i Stanišić su neumorno pregovarali s hrvatskim kolegama po funkciji, Josipom Boljkovcem i Josipom Perkovićem.”

Postoji puno nagađanja u svezi s time, spominje se razmjena oružja, ali nikad se nije saznalo tko je odlučio da ga se pusti.

Kad je pušten, Arkan je privatnim avionom odletio u Beograd.

Krvavi pohodi

Na što je sve spreman pokazao je pokoljima koje je činio u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini. On i njegovi “Tigrovi” ostavili su krvave tragove u ratu u Hrvatskoj, od sudjelovanja u borbama i užasnih zločina u istočnoj Slavoniji početkom devedesetih do pljačke nafte i slavonske hrastovine. “Tigrovi” su regrutirani među ultra-navijačima Crvene zvezde iz Beograda, a među njima bilo je i kriminalaca puštenih iz zatvora. Prije negoli su postali paravojnici, ratnim vještinama su ih obučavali bivši časnici Legije stranaca, kao što je bio Milorad Ulemek, zvan Legija. Na početku ih je bilo oko tisuću, a ubrzo se brojka utrostručila.

U srpnju 1991. “Tigrovi” su napali selo pokraj Iloka, protjerali i žitelje iz toga gradića te je tako započela invazija Slavonije. To su prethodno i obećali. Kada su u zračnoj luci dočekali igrače Crvene zvezde koji su u svibnju 1991. postali prvaci Europe, Arkan im je prišao s grumenima zemlje upravo iz Slavonije i poklonio ih igračima, jamčeći im kako će ta hrvatska regija ubrzo postati srpskom. Vojne analitičare su napadi “Tigrova” podsjećali na prodore sovjetskih snaga tijekom Drugog svjetskog rata, ali i turskih racija pet stoljeća ranije. Podizali su blokade na cestama, eksplozivima rušili mostove, palili kuće te činili pokolje, mučenja i masovna silovanja. Prema iskazima svjedoka, pripadnici Arkanove jedinice bili su u Erdutu, gdje je bilo i njihovo središte za obuku.

Odvjetnik Degen o svojim iskustvima s Arkanom: Branio sam ga još dok je bio dječak. Taj golobradi mladić, kasnije okorjeli ratni zločinac i krvnik, bio je poznat i pod nadimkom Billy the Kid iz Bregane. Otac mu je u to vrijeme bio oficir JNA u slovenskom mjestu Cerklje.

Držao je pištolj ispod majice dok je bio kod frizera pa je pucao na čovjeka. Sjećao me se iz tih dana, pa me angažirao kasnije kad su ga uhitili na Banovini.

Optužbe za ratne zločine i etničko čišćenje pratile su “Tigrove” i nakon što su ušli u Bijeljinu u travnju 1992. godine. “Arkanovci” su sijali strah među mjesnim stanovništvom “da bi pokazali kako stvari treba da se rade”.

Ponosan na svoje “pobjede” u Bijeljini, Arkan tada poziva američkog fotoreportera Rona Haviva da slika njega i njegove ljude. Fotografije Arkana s mladunčetom tigra, njegovih boraca na tenku, kao i dramatične fotografije ubojstva muslimanskog para i fotografija srbijanskog vojnika koji nogom udara leš tada su obišle svijet.

“Jedino što sam mislio dok sam fotografirao bilo je da mi je potreban ‘Tigar’ u istom kadru sa žrtvama, kako bih dokazao da se dogodio ratni zločin,” prisjeća se Haviv.

Arkana i njegove “Tigrove” spominjalo se i na beogradskom suđenju za egzekuciju 200 hrvatskih ranjenika, ratnih zarobljenika i civila na Ovčari nakon pada Vukovara u studenome 1991. godine. Haaški sud je protiv Arkana 31. ožujka 1999. podigao optužnicu, ali do izručenja nikada nije došlo jer je ubijen.

Epilog

Željko Ražnatović bio je kriminalac, špijun, krvolok i plaćeni ubojica srpskih tajnih službi koje su ga spašavale od uhićenja i zatvora. Kada u tome nisu uspijevale, pomagale su mu u bijegu iz zatvora. I dalje je nepoznanica čime je to zadužio mnoge u samom vrhu vlasti koji su mu omogućili da njegova kriminalna djela ostanu nekažnjena.

Bio je neprikosnoveni vladar srbijanskog kriminalnog podzemlja, ali njegovi postupci, bahatost i uvjerenje da je iznad svih vjerojatno su počeli “žuljati” i neke druge. To ga je, po svemu sudeći, koštalo života.

Motiv njegova ubojstva do danas nije utvrđen. Čula su se samo nagađanja, no konkretni dokazi i dalje ne postoje.

BORISLAV MIKELIĆ – USPJEŠAN GOSPODARSTVENIK ILI VOĐA ORUŽANE POBUNE U PETRINJI?

Presudom Županijskog suda u Sisku od 9. lipnja 1993., Borislav Mikelić je u odsutnosti, s još osmoricom, osuđen na 20 godina robije. U obrazloženju presude kao dokazano je uzeto da je upravo on bio idejni začetnik oružane pobune na području Petrinje i krivac za jedno ubojstvo i ranjavanje više civila te rušenje nekoliko zgrada u Petrinji: među inima, zgrade Općinskoga suda, crkve svete Katarine i crkve svetoga Lovre.

Tko je bio Borislav Mikelić?

U prethodnim desetljećima Mikeliću se moglo pripisati mnogo dobra što je učinio za prerastanje Mesne industrije “Gavrilović” u suvremenu, vrhunski opremljenu tvornicu koja je imala važno mjesto u mesnoj industriji bivše države, a usto je svojim proizvodima stekla i nemali ugled na međunarodnom tržištu te je, između ostaloga, bila glavni dobavljač američke vojske prešanom šunkom. Razvitak mesnoga diva davao je znatan doprinos i napretku grada Petrinje, čije se područje postupno, iz godine u godinu, uzdizalo na ljestvici razvijenosti i od nerazvijenog postalo srednje razvijenim područjem.

Kao ortodoksni komunist, Mikelić se, zahvaljujući svemu tomu, uzdizao na političkoj ljestvici te je postao član CK Saveza komunista Jugoslavije i SK Hrvatske, kao i saborski zastupnik.

A onda je došlo do političkih promjena koje su iznjedrile hrvatsku samostalnost, koja nije bila po volji onim žiteljima hrvatske države srpske nacionalnosti koji se nisu mogli pomiriti s osamostaljenjem Hrvatske i njenim istupanjem iz Jugoslavije, koju su smatrali jedinom svojom domovinom. Sva ta politička previranja bila su osobito osjetljiva na područjima gdje su Srbi imali većinu ili znatan udio u ukupnom stanovništvu. Petrinjsko je područje također bilo jedno od takvih dijelova Hrvatske i pobuna hrvatskih Srba naišla je na brojne pobornike i u tome kraju. Potom je sve okončano srpskom okupacijom toga dijela Hrvatske i njegova pripojenja nezakonitoj tvorevini proglašenoj SAO Krajinom.

U vrijeme izbijanja ratnih sukoba na petrinjskome području Mikelić je živio u Beogradu, a onda je u travnju 1994. postao premijer samoproglašene SAO Krajine i u tome je svojstvu vrlo često sudjelovao u pregovorima s predstavnicima hrvatskih vlasti u kojima je, prema vlastitim tvrdnjama, nastojao pronaći kakav-takav modus vivendi između dviju zaraćenih strana. Međutim, vjerojatno ni na trenutak nije posumnjao u smisao postojanja takve tvorevine kao što je bila SAO Krajina usmjerene, htio on to ili ne, na rastakanje države na čijem je tlu uzurpacijom nastala.

A onda se, još prije nego što je postao njezin premijer, dogodilo suđenje u Sisku.