Silvije Degen (81), zagrebački odvjetnik i političar, govori o nedavno objavljenoj biografiji naslovljenoj ‘Odvjetnik – svjedok vremena’, koju je napisala Rosie Kugli

Nedavno je objavljena knjiga ‘Odvjetnik – svjedok svog vremena’, autorice Rosie Kugli, u kojoj su opisani život i rad jedne od najupečatljivijih ličnosti novije hrvatske povijesti – Silvija Degena. Knjiga je objavljena u suradnji Silvija Degena, odvjetnika Silvija Hraste i Hrvatske autorske agencije te autorice Rosie Kugli i izdavačke kuće Kugli&Kugli. U biografiji su opisane brojne nepoznate priče iz Degenove odvjetničke, političke i znanstvene karijere, kao i mnoštvo detalja iz privatnog života. Degen je rođen 1942. u Bjelovaru, škole i Pravni fakultet završio je u Zagrebu u kojem još i danas živi. Imao je bogatu odvjetničku karijeru. Bio je vođa Socijalističke stranke Hrvatske. Na hrvatskim predsjedničkim izborima 1992. završio je peti s 4,07 posto glasova. Kad je 1994. osnovana Akcija socijaldemokrata Hrvatske na čelu s Mikom Tripalom, Degen se priključio toj stranci i postao potpredsjednik. Nakon Tripalove smrti izabran je za predsjednika stranke. Doživotni je počasni predsjednik Kluba Zagrepčana. Za Zagreb News britko i s puno humora govori o svom životu i knjizi koja ga opisuje.

ZgNews: Kako ste došli na ideju i kako je realizirana vaša biografija?

Nakon 50 godina advokature, a to je bilo prije devet godina, završio sam u bolnici. Dakle, od tada više nisam onaj stari Degen, sad imam frišku jetru, doduše, već devet godina staru. Naime, imao sam spreman životopis, na neki način sektoriran po različitim djelatnostima kojima sam se bavio u životu. Tu je sve bilo sve od mladenačkog doba kad sam igrao rukomet itd. Kolegica Rosie uzela je na sebe cjelokupni posao pisanja. Birali smo što bi bilo dobro uvrstiti u knjigu kako bi bila što zanimljivija i čitanija. Cijeli proces je trajao dvije godine, Rosie je intenzivno radila nekad i po 10 do 12 sati na dan.

ZgNews: Jeste li u knjizi stavili poseban naglasak na neki dio vašeg života?

U životu sam odlučio biti advokat i prvi motiv za pisanje knjige bila mi je afirmacija odvjetništva. Svi pljuju po advokaturi i sudstvu. Poželio sam nekako rehabilitirati svoju profesiju, koja poput pravosuđa u Hrvatskoj ima negativnu karizmu. Kao advokat zapravo ulažete život u advokaturu. Pored toga ozbiljno sam se bavio politikom, ali tek kad sam ušao u muški klimakteriji. U politiku sam ušao jer smatram da intelektualac koji šuti je kriv. Htio sam tako doprinijeti i promijeniti nešto u državi ali to nisam uspio.

Treća važna stvar u životu mi je medicina, radio sam s ekipom poznatih liječnika i napravio preko 200 radova. Tu sam se bavio pitanjima prava na život i smrt, a to je jako vezano uz advokaturu. Još i danas se bavim tom disciplinom.

ZgNews: Kao odvjetnik branili ste i mnoge kontroverzne ličnost. Biste li nekoga posebno izdvojili?

Za mene su svi oni, da tako kažem, moj pacijenti. I objektivno, borio sam se za pravdu. Mnogi koji su bili okrivljeni znali su da su krivi. Nisam se borio da on bolje prođu, nego da se prema njima primjenjuju zakoni, a ne nekakva volja suca ili tužioca. U tim slučajevima primjena zakona je najvažnija. Da nije tako i vi biste bili ugroženi.

No u mojoj karijeri najčešće se spominje slučaj obrane Andrije Artukovića. Tu sam radio u timu s još dvojicom odvjetnika. To je bio strašan proces. Nakon svega, Artuković je bio bolestan čovjek. Mi smo to dokazivali. Na kraju ga nisu strijeljali, izrekli su mu smrtnu kaznu i rekli da je bolestan. To je bio klasični politički proces. U onom sistemu je bilo svačega, političkih procesa, smrtnih kazni…

ZgNews: Početkom 90-ih aktivno ste se počeli bavili politikom, kakva su bila vaša iskustva?

Bio sam predsjednik Socijalističke stranke Hrvatske. Vodili smo bitke na svim razinama. Bio sam i predsjednički kandidat. Na izborima sam išao protiv Tuđmana, pobijedio sam ga u nekim područjima, u Rijeci i Istri. Bilo mi je to drago. U to vrijeme vladali su dogmatizam i primitivizam, kao u svim ratnim situacijama. Bilo je i vrlo opasnih i neugodnih situacija. Ali imao sam i dobrih saveznika, izdvojio bih Miku Tripala i niz pametnih ljudi koje nitko u SDP-u i HDZ-u nije volio.

ZG News: Je li vam žao što 2000. niste izabrani za gradonačelnika Zagreba?

Da, izgubio sam od Milana Bandića, a njega je postavio SDP. Oni su nam ranije bili saveznici u Skupštini Grada. Ja sam se zalagao za borbu protiv primitivizma i lopovluka. Međutim, narod je smiješan, što im je netko više kriv više glasaju za njega.

ZgNews: Orijentirali ste se kao socijaldemokrat, kako danas gledate na položaj socijaldemokracije na političkoj sceni?

Apsolutno je u krizi, ali ne socijaldemokracija kao ideja, već oni koji se predstavljaju da je nose. Tu je SDP odigrao veliku ulogu, oni su zapravo pokopali i sebe i ideju socijaldemokracije u Hrvatskoj. Socijaldemokrati su lijeva opcija liberala, pošteni ljudi koji misle da mogu na brzinu promijeniti svijet, ali to nije tako. Za promjene su potrebne godine, da dođete do stabilizacije društva na odnosima koji se temelje na poštenju. U moje doba SDP je najviše pljuvao po Akciji socijaldemokrata. S Ivicom Račanom jednom sam prilikom deset sati razgovarao. Govorio sam mu da moramo zajedno, nemojmo se raspasti…

ZgNews: Doživotni ste predsjednik Kluba Zagrepčana, jeste li još uvijek aktivni u Klubu, zašto ste ga pokrenuli i čime se Klub bavi?

Nas dvadesetak skupilo se krajem 80-ih, obnovili smo Klub i stvarno smo napravili neke velike stvari. Kažem da smo ga obnovili jer je osnovan 1931. pa ga je Pavelić zabranio, onda je pokrenut nakon Drugog svjetskog rata pa su ga zabranili jer im se činio previše gospodski. Klub nikad nije dobio nikakve novce od nekoga, nismo bili stranka.

Klub radi na očuvanju tradicije Zagreba, na tradicijama koje su lijepe. U početku je bio oko 2000 članova. Sad ih je puno manje, sve se raspalo. Žao mi je zbog toga. U Klubu su ostali stariji ljudi. Mladi o Klubu znaju malo. Imali smo prekrasnih zamisli, organizirali smo izložbe, koncerte, nije to bila folirancija. Danas Zagreb nema svoj intelektualni identitet. Zanemarena je tradicija, a to je osjećajna kategorija koja ne bi trebala biti zanemarena.

ZgNews: Iako ste rođeni u Bjelovaru, u javnosti vas percipiraju kao rođenog Zagrepčanina.

Moji su svi Zagrepčani. Slučajno sam rođen u Bjelovaru jer je tata tamo kao sudac premješten iz Zagreba prije Drugog svjetskog rata. Rođen sam 1942. godine i s petnaest dana sam se doselio u Zagreb. Kako je tata isto bio socijalist, šef ustaške policije u Bjelovaru savjetovao mu je da bježi u Zagreb. Tu smo se vratili u kuću na Pantovčaku koja je bila naša. Odrastao sam u duhu Zagreba, tu sam se školovao. Volim Zagreb jer mi je lijep. S katedrale čujete zvono…

ZgNews: Koje je izlio vaš predak?

Da. Kako danas imigranti dolaze iz Azije i Afrike tako su nekad dolazili iz sjeverne Njemačke, iz Lübeck-a. Tamo je bilo siromašnog plemstva pa su djecu podučavali raznim zanatima ili drugim intelektualnim profesijama. Tako su i moji preci došli od tamo, na čelu s Henrikom Degenom, koji je lijevao zvona. Po njemu je nazvana i ulica u Zagrebu.

ZgNews: Kako je leptir mašna postala dio vašeg imidža?

Svi su moji uvijek nosili leptir mašne, osim mame. To je obiteljska tradicija. I danas je stavim kad idem na neku svečanost. Naviknuo sam se na nju, ima svoje prednosti u odnosu na kravatu. Ne zamastiš je dok jedeš juhu.