FELJTON: Je li Tito radio za Hrvate ili protiv njih?

Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća’ u kojem Ivo Goldstein analizira koliko su komunisti radili za hrvatske interese i zbog čega je bio važan odnos Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže

Često se u hrvatskoj javnosti spominju razni događaji u vezi s Josipom Brozom Titom koji bi trebali sugerirati da je on zapravo radio protiv hrvatskih interesa.

Koliko su komunisti radili za hrvatske interese? Kakav je u tom smislu značaj osnivanja Komunističke partije Hrvatske 1937. godine? Kakav je bio odnos Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže? Kakav je bio Titov odnos s Andrijom Hebrangom i kakva je bila Titova uloga u Hebrangovu padu i likvidaciji?

Obnova partijske strukture i aktivnosti Komunističke partije počela je 1932., nakon teških gubitaka prethodnih godina. Kominterna je na mjesto političkog sekretara imenovala mladog i sposobnog organizatora Milana Gorkića (pravim imenom Josip Čižinski, 1904. – 38.?), koji je na čelu CK KPJ iz Beča uspio u sljedećih nekoliko godina revitalizirati partijsku organizaciju i njene aktivnosti u zemlji. Osim neosporne predanosti svojim ciljevima, često fanatičnih razmjera, komunistima su, naviknutima na ilegalni rad, naruku išle i opće okolnosti: svjetska ekonomska kriza pritisnula je i Jugoslaviju. Sve je više stanovnika gradova, ali i sela osjećalo socijalne probleme kao bitne. Osim toga, oživljavanje političkog života u Kraljevini počevši od 1932. otvaralo je mogućnost rada i komunistima, iako su njihove aktivnosti morale biti maskirane drugim imenima i organizacijama. Naposljetku, već od 1933. počela se mijenjati politička strategija Kominterne. Umjesto dotadašnje nepomirljivosti prema socijaldemokratima i drugim „revizionističkim” snagama, počelo se shvaćati da je sve agresivniji nacionalsocijalizam glavni protivnik (kao rezultat Hitlerova dolaska na vlast, progona komunista u Njemačkoj i paleža Reichstaga) i da se protiv njega valja boriti u savezu s drugim demokratskim snagama. Ta je koncepcija potvrđena na VII. kongresu Kominterne 1935. Dotadašnja opća linija borbe radničke klase protiv kapitalizma zamijenjena je politikom ujedinjavanja svih demokratsko-antifašističkih snaga. Na Splitskom plenumu u srpnju 1935. u referatu Blagoja Parovića (1903. – 1937.), člana Politbiroa, vojno-fašistička diktatura proglašena je zajedničkim neprijateljem svih demokratskih snaga. Put za njeno obaranje vodio je, prema mišljenju Parovića i partijskog vodstva, preko izgradnje što šire antifašističke fronte. Time se Partija odrekla napada na reformirane socijalističke stranke i skupine, zaključila da treba prestati s podcjenjivanjem rada sindikata, da valja djelovati i kroz legalne institucije i da raspoloženju potencijalnih pristaša treba prilagođavati i zahtjeve i parole. Stoga je i pokušavala obrazovati (ali bez uspjeha) legalnu Stranku radnoga naroda.

Na Splitskom je plenumu istaknuto i da nacionalni osjećaj nije tuđ proletarijatu i njegovoj avangardi, što je bio put prema sazrijevanju ideje o potrebi osnivanja KP Hrvatske i KP Slovenije. Istovremeno je odbačena i teza (koja je dotad bila službena) da je Jugoslavija samo tvorevina velikih imperijalističkih sila na završetku Prvoga svjetskog rata i da ju treba razbiti i stvoriti manje, neovisne države. Komunisti su smatrali da bi takve države lako mogle postati još podložnije međunarodnim pritiscima, ponajprije Italije, ali i drugih revizionističkih zemalja u okruženju. U takvim se okolnostima počinje formulirati i politika o rješavanju nacionalnog pitanja u okvirima Jugoslavije kao državne cjeline: buduća država trebala se organizirati kao demokratska federativna republika, a narodi bi se trebali slobodno izjasniti o državnom uređenju koje bi onemogućilo bilo kakvu hegemoniju ili ugnjetavanje. Upravo će se te teze, tek neznatno izmijenjene, propagirati i provoditi kao partijska politika za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Upada u oči naziv iz 1937. Komunistička stranka Hrvatske, a ne partija. I KPJ je u tom tekstu stranka, a Centralni komitet je Glavni odbor. Autor tih tekstova, a i terminologije, bio je Tito

Karijera Josipa Broza Tita doživjela je 1930-ih strelovit uzlet. Te godine bile su među najburnijima u ionako burnom Titovu životu: pošto je 1933. odslužio petogodišnju zatvorsku kaznu i izdržao uvjetnu kaznu, bio je deportiran u rodni Kumrovec. Odande odlazi u Samobor, povlači se u ilegalu i postaje član Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. Te je 1934. godine kooptiran u Beču u Politbiro CK KPJ. Tada je i uzeo pseudonim Tito. Sljedeće godine u Moskvi postaje referent za KPJ u Balkanskom sekretarijatu Kominterne. Ujesen 1936. Kominterna ga je uputila u Pariz na rad u CK KPJ kao svog člana. Bio je zadužen za organizaciju rada u zemlji i prebacivanje dobrovoljaca za sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu. U međuvremenu je, sukladno direktivama Kominterne, ilegalno odlazio u Jugoslaviju i najviše boravio u Zagrebu. Pošto je u lipnju 1937. u Moskvi uhapšen dotadašnji politički sekretar KPJ Milan Gorkić kao žrtva staljinističkih čistki, prema odluci grupe tadašnjih članova grupe CK KPJ u Parizu, Josipu Brozu Titu u kolovozu iste godine povjereno je privremeno vođenje poslova Centralnog komiteta. Tito je nekoliko mjeseci prije bio ključna osoba i u završnim pripremama za osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske. Putuje između Beograda, Zagreba, Slovenije, Beča, opet Pariza, a naposljetku se smjestio u Zagrebu i posvetio glavnom zadatku – osnivanju Komunističke partije Hrvatske.

Osnivački kongres KPH održan je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. u šumi Anindol kraj Samobora. Bilo je 19 sudionika, od kojih su 16 bili delegati lokalnih organizacija. Zastupane su područne organizacije iz Osijeka, Splita, Sušaka, Siska, Varaždina i Zagreba. Iz Zagreba su bila devetorica. Zbog prekinutih veza izabrani delegati s nekih područja nisu bili na vrijeme obaviješteni o održavanju osnivačkog kongresa, a neka područja nisu ni izabrala delegaciju. U Anindolu je izabran Centralni komitet s 11 članova i sekretarom komiteta Đurom Špoljarićem.

Sastankom je rukovodio Tito, koji je uz svjetlo ručne baterije pročitao uvodni referat i nacrt proglasa Osnivačkog kongresa. Kao noćni prizor, skup je izgledao karbonarsko-zavjerenički ili romantičarsko-skautski. Stražu je držao Samoborac Franjo Banjadvorec, član KP. Kad je slučajno naišao jedan žandar i pošao puteljkom prema skupu, Franjo ga je zadržao, uvukao u razgovor i odveo u obližnju gostionicu, gdje su se obojica napili.

Diskusija o uvodnom referatu trajala je dosta dugo, nekoliko sati, ali se čini da ju nitko nije bilježio. Ni referat nije sačuvan pa je osnivački proglas jedini pisani dokument s tog događaja. U proglasu među ostalim piše: “Osnivanje Komunističke stranke Hrvatske… proističe iz dugogodišnje borbe Komunističke stranke Jugoslavije, koja je branila ne samo interese radničke klase, nego je na svojoj zastavi imala uvijek ispisanu ideju nacionalne slobode, ravnopravnosti i bratstva među narodima. Između radničkih interesa i pravih interesa hrvatskog naroda nema i ne može biti nesuglasica, jer su radnici dio svog naroda, krvno zainteresirani da narod bude slobodan, da mu bude osiguran razvitak, da se poštuje sve što je lijepo i napredno u njegovim tradicijama i kulturi. Boreći se za te ideale mi se borimo, također, protiv nacionalne zagriženosti (šovinizma), jer znamo da su pravi napredak i sloboda hrvatskog naroda osigurani samo u bratskoj slozi i suradnji s ostalim narodima Jugoslavije.”

Upada u oči naziv Komunistička stranka Hrvatske, a ne partija. I KPJ je u tom tekstu stranka, a Centralni komitet je Glavni odbor (ubrzo preimenovan u Središnji odbor). Autor tih tekstova, pa prema tome i terminologije, bio je Tito. Hrvatskim nazivljem nastojao je ukazati da program njegove partija ima i nacionalnu komponentu. Presedan su mu bili Slovenci, koji su sebe prije tri mjeseca u osnivačkim dokumentima nazvali Komunističkom strankom Slovenije. Međutim, u govornoj komunikaciji i publicistici unutar partije i u javnosti termin “komunistička stranka” nije zaživio. Dvojnost u nazivlju čak je ponegdje mogla i zbunjivati. Komunističke partije Hrvatske i Slovenije u svakodnevnoj komunikaciji trajno su ostale “partije”, čak i kad su 1952. oficijelno promijenile svoja imena u “Savez”. Od 1940. termin “stranka” više se ne pojavljuje u partijskoj literaturi.

Bez obzira na nazivlje, nacionalne partije unutar KPJ do ratne 1941. nisu imale nimalo samostalnosti. Karakteristično je upozorenje u listopadskom broju Proletera 1937. godine: “Osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske ne znači nikakvu pobedu separatizma i nacionalizma nad proleterskim internacionalizmom u redovima KPJ i radničke klase… KPJ ostaje i dalje jedinstvena partija, osnovana na principu demokratskog centralizma… pod jednim rukovodstvom – CK KP Jugoslavije…” Pa ipak, osnivanjem KPH komunisti su omogućili veće razumijevanje nacionalnog problema. Naime, KP Hrvatske tvrdi kako ne zastupa samo interese radničke klase, nego je i nositelj ideje nacionalne slobode i ravnopravnosti, kao i opće demokratizacije društva. Temeljna politička strategija KPH bila je stvaranje pokreta Narodne fronte pa se već u proglasu Osnivačkog kongresa ozbiljno računalo s mogućnošću uspostave tješnje suradnje s građanskom opozicijom u Hrvatskoj (ma koliko to tada nerealno izgledalo), ponajprije s HSS-om. Stoga se taj proglas čitateljima obraća s „Hrvatski narode!”, a traže se i „demokratska prava i slobode”.

Temeljna politička strategija KPH bila je stvaranje pokreta Narodne fronte, a ozbiljno se računalo i s mogućnošću tješnje suradnje s HSS-om

U ratnim prilikama, za vrijeme NOB-a, stanovita operativna samostalnost nacionalnih partija unutar KPJ bila je neizbježna. U ratu su te nacionalne partije imale i svoju simboličku i mobilizatorsku vrijednost, što je u velikoj mjeri zamrlo u krutom Titovu centralizmu poslije rata. Autonomne težnje počele su se buditi već 1950-ih i 1960-ih, a na kraju, 1980-ih, nacionalne partije unutar SKJ postale su institucije koje će razbiti svog osnivača.

Tito i Krleža

Miroslav Krleža i Josip Broz prvi su se put susreli u prosincu 1920. „Među radnicima se pričalo u to vrijeme“, pričao je kasnije Krleža, „da je u Zagreb iz Rusije stigao jedan radnik po imenu Broz, s astrahanskom šubarom na kojoj se još vide tragovi petokrake zvijezde koju je nosio u Rusiji.“ Poslije jednog Krležina predavanja taj mu je radnik prišao, predstavio se i rekao Krleži da rado čita sve što on napiše, osobito časopis Plamen.

Njih dvojica češće su se viđali tek 1928., jer je Brozova supruga Pelagija bila u istoj partijskoj ćeliji s Krležom. Sastajali su se u jednoj gostionici u Ilici, nedaleko od ureda Nezavisnih sindikata u kojima je Broz bio funkcionar. Krleža je pomno pratio Bombaški proces i hvalio Titovo prkosno držanje.

Po izlasku iz zatvora 1934. Tito je po partijskom zadatku dva puta bezuspješno razgovarao s Krležom kako bi ga nagovorio na obustavu polemike protiv partijskih dogmatičara, na što Krleža nije pristajao. Nakon više od dvije godine izbivanja u Moskvi, Beču i Parizu Tito se opet po partijskim poslovima i zadacima više puta nalazio s Krležom. U tim je susretima između njih niknulo jedno poprilično neobično i krivudavo prijateljstvo, zasnovano na uzajamnim osobnim simpatijama, pa donekle i na uzajamnom razumijevanju dijametralno oprečnih stavova u poznatom polemičkom sukobu na književnoj ljevici.

Krleži se jako sviđalo da je Josip Broz sada, nakon robije, postao čovjek iz kojeg je “izbijala jednostavna, ali čudno uporna, moglo bi se reći tvrdoglava sigurnost”, a “o problemu političke navigacije govori s takvom sigurnošću, kao što govore ljudi kada na palubi komandnog mosta dodiruju šiljkom svoje olovke krugove pojedinih svjetionika na navigacionim kartama.” Kao dugogodišnji član KP Krleža je u Titu osjetio novi ohrabrujući duh, koji se pojavio u rukovodstvu njegove stranke. A Tito, možemo zamisliti, bio je kao i svi Krležini sugovornici opčinjen Krležinom neiscrpivom elokvencijom i erudicijom, prožetom radoznalošću širokog zamaha, od Urala do Kumrovca.

Miroslav Krleža je 1936. objavio antologijske “Balade Petrice Kerempuha” (drugo, prošireno, izdanje 1946.): likom Kerempuha, lukavca i vragolana iz naroda, Krleža duhovito-gorko progovara o mukama i sudbini hrvatskog naroda od feudalizma do suvremenosti. U drugoj polovini 1930-ih traje i „sukob na književnoj ljevici”: Krleža se zauzima za dominantno estetske kriterije u umjetnosti i negira socijalnu (i političku) tendenciju kao vrijednosni kriterij. Oponiraju mu dogmatski i partijno orijentirani marksistički kritičari. Krleža je bio izvrstan polemičar kojem se bilo teško suprotstavljati pa su njegovi stavovi prodrli i u partijske krugove.

Pravi razlog „sukoba na književnoj ljevici”, odnosno hajke na nepoćudne intelektualce u komunističkim redovima, bio je u želji partijskog vrha da, u skladu s totalitarnim idejnim određenjem, postane apsolutni gospodar života svojih članova. Iako su se polemike vodile oko estetskih pitanja i oko odnosa prema psihoanalizi, bio je to samo privid. De facto se raspravljalo o dilemi – pristati na apsolutnu poslušnost Kominterni i Partiji, ili smatrati da ne smije postojati diktat mišljenja i zalagati se za pravo na slobodnije razmišljanje. Dublji (i nikad napisani) uzrok „sukoba na književnoj ljevici” bio je mučan dojam koji su početak velikih čistki 1936. i ubojstva većine dotadašnjih vođa KPJ ostavili na velik dio članstva i simpatizera u zemlji.

Krležin humanistički pogled na socijalizam i komunizam nadahnjivao je mnoge komuniste, a istovremeno i mnoge druge, senzibilizirajući ih za socijalne teme te ih poticao da se pridruže komunističkom pokretu. Krležini stavovi pridonijeli su i stanovitim rezervama većeg broja komunističkih intelektualaca prema staljinističkoj praksi, što nije bilo bez utjecaja desetak godina poslije, kada su 1948. godine pružili podršku Titu u sukobu sa Staljinom.

Tito je neprekidno od Krleže tražio da u interesu KPJ obustavi polemiku protiv partijskih stavova o književnosti i umjetnosti, Krleža je to odbijao braneći sve odlučnije slobodu umjetničke riječi, sve dok mu Tito u ožujku 1940. nije najavio totalnu blokadu: članovi KPJ bojkotirat će ga osobno, kao i sve njegove javne nastupe i tekstove. Oni s njim više neće htjeti ni razgovarati. Pod tim pritiskom Krleža je napokon zašutio i pet godina ga u javnom životu više nije bilo.

Krleža je rat proveo u Zagrebu. Odbio je bilo kakvu suradnju s ustaškim vlastima i nije objavio ni retka tijekom četiriju ratnih godina. Izdržavao se prodajom stare robe i glumačkom plaćom supruge Bele, koja je, iako Srpkinja i pravoslavka, ostala zaposlena u Hrvatskom državnom kazalištu (HDK, danas Hrvatsko narodno kazalište). Krleža je bio i službeno zabranjen, jer su njegova djela 1942. stavljena na Indeks zabranjenih knjiga. A i život mu je stalno bio u opasnosti – tri puta je bio hapšen, a jednom se već nalazio na putu za stratište. U jednom se trenutku, kako bi izbjegao hapšenje, čak sklonio u sanatorij dr. Đure Vranešića na Zelengaju. No 1943., kad se situacija za ustaše i njihove saveznike dramatično pogoršala, Krleži je čak i sam Pavelić nudio da postane ili intendant HDK-a, ili profesor na Sveučilištu, ili da uđe u Akademiju, čak da postane njen predsjednik, ali je to Krleža sve redom odbio.

Dugo se u javnosti postavlja pitanje zašto Krleža nije otišao u partizane. Kad je u dijelovima Hrvatske i BiH izbio i ojačao ustanak, partijski su se aktivisti zanimali kod Krleže bi li on prešao u partizane. Ta je tema bila aktualna 1942., jer je u travnju te godine iz Zagreba u partizane otišla skupina istaknutih kazališnih umjetnika – Vjekoslav Afrić, Joža Rutić, Žorž Skrigin i drugi – koji su na partizanskom području osnovali Kazalište narodnog oslobođenja, a Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić prešli su u partizane posljednjega dana te godine. O planovima da Krleža dođe u partizane Tito je bio informiran, iako se Krleži nije javio i osobnom porukom. U te je razgovore bio uključen i Titov bliski suradnik Ivan Stevo Krajačić. No Krleža nije otišao iz Zagreba. Odgovor na to u sarkastičnom i zlobnom tonu dao je Bogdan Radica: „Cio Zagreb i sva Jugoslavija znali su da je Krleža marksist, pa bi njegovo prisustvo među partizanima bilo samo logično. Drugi su opet govorili da se Krleža nije nikako htio odreći udobnosti zagrebačkog života. Ideja vucaranja po šumi nije bila nimalo glembajevska ni bidermajerska.” Krleža se užasavao ratnih strahota koje je, uostalom, osjetio tijekom Prvoga svjetskog rata, ali u partizane nije otišao u prvom redu zato što je znao da bi nakon njegova odlaska njegova supruga Bela, kao Srpkinja, bila poslana u logor. A, po svemu sudeći, baš se ni Beli nije odlazilo iz Zagreba u „šumu”.

Tito je cijenio Krležu i Krleža je cijenio Tita. Bila je to ‘jedna posebna intelektualna simbioza’ koja je potrajala do smrti: bilo je to prijateljstvo dvojice ljudi koji se nisu slagali u mnogim nevažnim stvarima

Osim toga, postupak Partije prema njemu neposredno prije rata Krleža nije sasvim prebolio, što je sigurno pridonijelo da se ne odazove pozivu u partizane. Ali kad je Đilas 1943. u partizanskoj štampi htio predbacivati Krleži njegovu predratnu štetu Partiji i nedolazak u partizane, Tito se ozbiljno naljutio i poručio Đilasu da Krležu pusti na miru. Kiparu Augustinčiću je dodao: “Krležu bi trebalo spasiti, makar je tvrdoglav i uporan, on će sasvim glupo izgubiti glavu!”

Kad je u ranu jesen 1945. preko Milovana Đilasa, najžešćeg predratnog polemičkog protivnika i ujedno velikog ljubitelja Krležine literature, Krleža zatražio razgovor s Titom, bio je odmah pozvan na ručak, iako Titu nije bilo drago što Krleža nije došao u partizane. Za stolom, u Đilasovoj prisutnosti, Tito je Krleži pružio ruku i navodno rekao samo kratku rečenicu: „Ono predratno više ti nećemo spominjati“, a na Krležino ponašanje u ratu još se manje htio vraćati. Vrata za povratak u javni život Krleži su se otvorila, knjige i tekstovi već su mu od 1945. bili objavljivani, ali o predratnoj polemici morao je i nadalje šutjeti. Prešao je i preko toga da je njegov spasilac za vrijeme rata dr. Đuro Vranešić uhićen ujesen 1945., na prvom suđenju u studenom oslobođen, ali već sutradan osuđen na 20 godina robije, a potom u prosincu i na smrt te strijeljan u siječnju 1946. Krleža je u međuvremenu intervenirao na više mjesta i dobio obećanja da će Vranešić biti pomilovan. Zbog toga što je Vranešić strijeljan, i zbog toga što ga nije uspio spasiti, Krleža je bio nesretan do smrti.

Pobjednici su smatrali da je njihova ratna pobjeda sama po sebi dokaz kako su u svemu bili u pravu. Tek kad je Staljin 1948. grubo napao i njih osobno, počeli su shvaćati predratnog Krležu, koji je bio dalekovidniji od njih.

Na taj je način Miroslav Krleža postao nakon 1948. persona grata, blizak prijatelj vrhovnog šefa, jedan od najutjecajnijih ljudi u državi, kojem su sve knjige objavljivane u brojnim izdanjima i drame igrane na pozornicama u cijeloj zemlji. No u službenoj historiografiji on je dugo poslije rata još bio predratni heretik i krivac. Vlastodršci su krajnje neskloni priznati da su bilo kada u prošlosti pogriješili.

U tim je okolnostima i Krležina kritička oštrica nestala, tako karakteristična za njegove tekstove koji se izravno ili posredno bave opisima austrougarskog i jugomonarhističkog razdoblja. Stvoren je sustav koji mu je, u načelu, bio po volji, a sitnije ili krupnije zamjerke prešućivao je i zbog privilegiranog statusa koji mu je podaren. Potkraj života, 1980., to je ovako izrazio: „Od 1945, kad sam vidio kako stvari stoje – proveli su ljudi revoluciju koja je u svakom slučaju pozitivna – zaključio sam: Pomozi i hajde učini što možeš! I mislim da sam predano i lojalno radio.“ Krleža je postao dio elite, što dotad nije bio: dobio je zajedno s Belom stanarsko pravo u vili na Gvozdu, u jednom od najljepših dijelova Zagreba, imao je vozača u Leksikografskom zavodu.

Pod Titovim je pokroviteljstvom i s njegovom direktnom pomoći Krleža 1950. osnovao Jugoslavenski leksikografski zavod te je kao ravnatelj oko sebe okupio najbolje stručnjake na glavnom projektu – Enciklopediji Jugoslavije, čiji je prvi svezak izišao 1955. Krleža se odužuje Titu: tekstovima u Enciklopediji Jugoslavije želi stvoriti novi jugoslavenski identitet – on ne negira pojedinačne nacionalne identitete, ali se žestoko okomljuje na malograđansku, retrogradnu svijest unutar hrvatske i srpske kulture i historijske svijesti. Sukladno tome želi rastvoriti “aktuelne latinsko-bizantinske horizonte”, odnosno “latinsko-bizantinske izolirane malograđanske sheme narodne svijesti”. Krleža je smatrao da se na taj način u jugoslavenskoj sintezi i u socijalno pravednom društvu uobličuje svojevrsna “završnost povijesti”.

Tih su godina Krležine opaske o recentnim političkim zbivanjima i ličnostima, pogotovo o Titu, jedva nešto više od pukog političkog slogana: u izdanju Borbe 1952. posvećenom Titovu rođendanu Krleža je u panegiričkom tonu zaključio da se Tito, otkako je postao prvi čovjek KPJ, „pobunio protiv srednjeg vijeka, on je našao izlaz, on plovi punim jedrima i njegove galije putuju u sigurnu luku pobjede“, a njegov dolazak na čelo KPJ za Krležu označava početak “najznačajnijeg perioda u historiji revolucionarnog radničkog pokreta u Jugoslaviji”. Krleža, uvijek i prema svakomu kritičan, sve do sarkazma, Tita divinizira: “Tito znači, s jedne strane, borbu za socijalizam u ratu ratnim sredstvima, a, s druge strane, on se javlja kao parafraza svih naših historijskih varijanata u borbi za vlastitu slobodnu, politički nezavisnu bazu.”

Iz tih bi navoda netko mogao zaključiti da su socijalistički/komunistički režim, pa posredno i Josip Broz Tito osobno, manipulirali Krležom i njegovim djelom, a da je Krleža bez imalo protivljenja tu manipulaciju prihvatio. Bilo bi to nedopustivo pojednostavljivanje vrlo kompleksnog problema na samo jedan njegov aspekt: neprijeporno je da su komunistički intelektualci i velik dio komunističke vlasti, pa i Tito osobno, duboko poštovali Krležu. Oni koji su odrastali i sazrijevali u međuratnom razdoblju na Krležinim su se tekstovima obrazovali. Bez obzira na eventualna neslaganja, osobito u vrijeme sukoba na književnoj ljevici 1930-ih, Krleža je ostao jedna od temeljnih činjenica njihova intelektualnog sazrijevanja i oni ga se nisu ni mogli, a ni htjeli odreći. Manje-više isto vrijedi i za Josipa Broza Tita.

Tito je Krležu ponekad uključivao i u delegacije kad je putovao u inozemstvo, ali kad je 1967. Krleža potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a da Tito nije bio prethodno obaviješten, Tito ga je pozvao na ručak u Beograd i nagovarao ga da povuče potpis. No Krleža to nije htio pa je samo dao ostavku na članstvo u CK SKH. Bez obzira na sve, ostali su prijatelji.

Krleža je rat proveo u Zagrebu. Odbio je bilo kakvu suradnju s ustaškim vlastima i nije objavio ni retka tijekom četiriju ratnih godina. Izdržavao se prodajom stare robe i glumačkom plaćom supruge Bele u Hrvatskom državnom kazalištu

Kad se Hrvatsko proljeće u ljeto 1971. približavalo klimaksu, Krleža, koji je smatrao da se previše „hrvatuje“, prema tvrdnjama Mike Tripala, „iz konformističkih razloga Titu je sugerirao da ‘tu treba hapsiti, kako treba spriječiti te majmune u Matici hrvatskoj, i sve te koji prave gužvu, izazivaju nespokojstvo itd.’“. Fotografija snimljena u Zagrebu 1972. prikazuje opušteno, prijateljsko druženje Tita i Jovanke, Krleže, Gustava Krkleca i pojedinaca iz hrvatskog političkog vrha – na jednoj sofi sjede Tito i Jovanka, a Krleža u sredini. Tih je godina Krleža znao ljetovati u hotelu „Neptun“ na Brijunima pa kad je, po njegovu svjedočenju, „Tito bio slobodan ili on dolazi do mene ili mene zovu na Vangu“.

Krleža se znao prema Titu postaviti i na način koji nikom drugom nije bio moguć: kad je Tito 1977., okružen svom mogućom pažnjom i medijskom pozornošću, u Partijskoj školi u Kumrovcu držao predavanje, Krleža je zakasnio i ušao u dvoranu kad je Tito već govorio. Tito nikad nije podnosio kašnjenja. Krleža se do svog sjedala prošetao svojim već teškim i sporim hodom, sredinom dvorane, našto je Tito prekinuo izlaganje. Osjećajući na sebi Titov prijekoran pogled, Krleža se oglasio tako da su svi mogli čuti: „Ajde, ajde, ubit će me to Tvoje rano ustajanje.“ Tih dana, kad su se susreli u Zagrebu, pričali su o svakodnevici, o tome koga što boli, o tome kako Tito dobro spava, a Krleža je zaključio s tvrdnjom: „Netko kaže da je starost lijepa. To su idioti izmislili.“ Tito je dodao da „nikad nije mislio da će se ovako osjećati pod starost (da će biti bolestan, itd.)“. U razgovorima s Enesom Čengićem od 1975. pa do samrtne postolje Krleža je, osim supruge Bele, najčešće spominjao Tita.

Tito je cijenio Krležu i Krleža je cijenio Tita. Bila je to „jedna posebna intelektualna simbioza“ koja je potrajala do smrti: bilo je to prijateljstvo dvojice ljudi koji su znali da se u mnogim manje važnim stvarima nisu složili, a i nisu mogli složiti, ali su preko toga prelazili radi viših ciljeva. A bilo je tu i obostrane želje da se pred drugima predstave kao široki ljudi – Tito kao osoba koja ima vrhunskog intelektualca za prijatelja, a Krleža kao onaj kojemu je prijatelj i predsjednik Republike.

Potkraj Titova i svoga života, 1979., Krleža je izrazio zebnje koje su mnogi tada osjećali, a koje su se, kao i mnogo puta kad je riječ o Krleži, pokazale proročanskima: “Dok je Tito živ, strane vojske neće gaziti po našem tlu, a kasnije će sve to ovisiti o nama samima, o onima koji ostanu, ili koji preuzmu vlast… Kola su, izgleda, krenula nizbrdo. I to poodavno. Tito je star, ali ipak sve to još nekako drži na okupu snagom svoje ličnosti. A što će biti kada on zatvori oči? Kud koji, mili moji! Moguće je da se sve strasti ponovno razbuktaju na ovoj balkanskoj plemenskoj vjetrometini, i da opet izazovu uzajamne makljaže, jer u biti ništa se ovdje nije promijenilo u posljednjih dvije stotine godina. Strasti su samo zapretene porazom nacionalfašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu.“

Simbolički i stvarno, Krleža je otišao zajedno s Titom, ili je Tito otišao zajedno s Krležom – Krleža, godinu dana mlađi, nadživio je Tita godinu dana. Za Hrvatsku i Jugoslaviju jedno je doba, doba koje su obilježili Tito, ali i Krleža, došlo kraju u nešto više od godinu dana, na početku 1980-ih.

Komentiraj